Dalmati (Delmatoi)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dalmati (lat. Dalmatae, grč. Delmatoi) su antička etnogrupa koja je od IV. stoljeća pr.Kr. nastavala današnju Dalmaciju i zapadnu Hercegovinu, između rijeka Krke i Neretve sa središtem u gradini Daelminium, koji se nalazio na planini Libu između sela Kongore i Borčana u Duvanjskom polju. U Saloni su imali svoju luku. Njihovo ime vodi podrijetlo od ilirske riječi dalma ili delme, što znači ovca. Ime Dalmata potvrđuje njihovu povezanost s osnovnim zanimanjem: stočarstvom tj. ovčarstvom. Dalmati se smatraju Poluilirima u širem smislu. Po njima je nazvana i rimska provincija Dalmatia, odnosno današnja Dalmacija.

Summary

The Dalmatae or Delmatoi were an ancient people who inhabited the core of what would then become known as Dalmatia after the Roman conquest - now the eastern Adriatic coast in Croatia, between the rivers Krka and Neretva. The Delmatae are mostly classed as an Illyrian tribe, although for most of their history they were independent of the Illyrian kingdom which bordered to the southeast of them. The name Dalmatae is connected with the Illyrian word delmë (dele in modern Albanian) which means sheep in English. The Illyrian town of Delminium has the same etymology. Archaeology and onomastic shows that the Delmatae were akin to eastern Illyrians and northern Pannonii. Delmatae were a younger semi-nomadic tribe in ancient Illyria (West Balkans). They emerged there since 4th century BC pushed by inland Celts, then partly repulsing from their area the earlier peoples of Liburni westwards, Daorsi and Ardiaei (Vardaei) eastwards. They were formed as a tribal alliance of culturally similar communities in 4th-3rd century BC, like the Tariotes and the others. The tribe was subject to Celtic influences. One of the Dalmatian tribes was called Baridustae that later was settled in Roman Dacia.

The archeological remnants suggest their material culture was more primitive than this one of the surrounding ancient tribes, especially in comparison with the oldest Liburnians. Only their production of weapons was rather advanced. Their elite had the build stone houses only, but numerous Delmatic herdmen yet settled in natural caves, and a characteristic detail in their usual clothing was the fur cap. Their nomadic society had a strong patriarchal structure, consisting chiefly of shepherds, warriors and their chieftains. Their main jobs had been the extensive cattle breeding, and the iterative plundering of other surrounding tribes and of coastal towns at Adriatic. The early independent Delmatae had been completely illiterate, and the first inscriptions there appeared since the Roman conquest.

Značajke Delmata

Delmati su bili veliko i ratoborno, polunomadsko pleme koje je naseljavalo područje današnje srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine. Tako su nazvani po svom glavnom gradu Delminium. Počinju se oblikovati kao posebna skupina već u kasnom brončanom dobu. Tijekom 6. i 5. st. pr. Kr. među njima se počinje izdvajati ratnički sloj. Usprkos tomu zemlja im je bila zajednička i svake 8 godine su ponovno dijelili zemlju među sobom. U 4. st. pr. Kr. pod pritiskom pomicanja naroda uzrokovanog prodiranjem Kelta Delmati se počinju pomicati iz unutrašnjosti prama obali. Temelj gospodarstva Delmata je bilo stočarstvo i to prvenstveno uzgoj ovaca i koza od kojih se dobivalo mlijeko i vuna. Meso se velikim dijelom nabavljalo lovom. Premda postoji i domaća prerada kovina, predmete od kovina su većinom uvozili. Bili su konzervativni, a svoje običaje i vjerovanja očuvali su vrlo dugo. Imali su velika svetišta na uzvišicama u kojima su prinosili žrtve svojim božanstvima. Na antičkom ozemlju Delmata po vrhovima brežuljaka je očuvan razmjerno najveći broj ilirskih kamenih gradina.

Rani prapovjesni Delmati u željezno doba negdje do 6. stoljeća pr.Kr. su još bili kontinentalni nomadski stočari na nutarnjim Dinaridima uz južni rub Panonije (danas Bosna). Odatle su ih od 5.- 4. st. potisnule selidbe naprednijih Kelta sa sjeverozapada, pa su se odonda Dalmati povukli južnije do Jadrana, gdje su se zatim u antici zabili kao klin izmedju zapadnijih Liburna i južnijih Ardiejaca (Vardaei) kojima su preoteli dio ozemlja u srednjoj Dalmaciji. Pritom su ujedno uz obalu od Primoštena do Makarske asimilirali manja primorska plemena iz prapovjesti: Hylaei, Bullini, Mannii, itd. U početku su bili ovisni vazali ilirskog kraljevstva Ardiejaca, ali su se kasnije za ilirsko-rimskih ratova, nakon smrti kralja Pleurata uspjeli odmetnuti i postati neovisnima. Od polovice 2. st. pr. Kr. Delmati se sve češće sukobljavaju s rimskim saveznicima, grčkim kolonijama na dalmatinskoj obali i Daorsima. Stalno su napadali svoje susjede od kojih su se Daorsi i Liburni obratili za pomoć Rimljanima i 156. pr. Kr. Rimljani su zaratili protiv Delmata. U to doba sukoba s Rimljanima, delmatsko se područje pružalo od Neretve do Krke i u unutrašnjosti do Vrbasa. Rimljani su uspjeli prodrijeti u samo srce njihova područja i spaliti im glavno uporište Delminium, ali tada još nisu ostvarili trajno osvajanje.

Borbe s Rimljanima

Između 119. i 117. pr. Kr. Rimljani ponovo ratuju protiv Delmata i zauzimaju njihovo novo glavno uporište – Salonu. 78. pr. Kr. Delmati napadaju Rimljane i vraćaju Salonu, ali samo privremeno. 52. pr. Kr. počeo je novi rat Rimljana protiv Delmata i Japoda. Delmati kod Promone (u blizini današnjeg Drniša) poražavaju Rimljane. Još veći poraz nanijeli su Delmati Cezarovom vojskovođi Aulu Gabiniju 47. pr. Kr. Tom prilikom ubili su 7000 rimskih vojnika zarobivši i rimske ratne znakove (što su Rimljani doživljavali kao osobitu sramotu). Bojeći se napada samog Cezara pokoravaju mu se no kada je Cezar ubijen (44. pr. Kr.) ponovo ratuju s Rimljanima. Protiv Delmata ratuje potom Cezarov nasljednik Oktavijan (budući car August). Između 34. i 33. pr. Kr. Oktavijan u teškim borbama zauzima jedno po jedno delmatsko uporište. Delmati su se na kraju morali obvezati predati Rimljanima taoce, služiti u rimskoj vojsci i plaćati danak. Otpor Delmata je u potpunosti slomljen tek poslije gušenja Batonova ustanka 9. godine.

Uzastopni napadi Dalmata na ovdašnje rimske saveznike tj. susjedne Liburne i stare grčke gradove srednjeg Jadrana, poslužili su Rimljanima kao povod za više uzastopnih ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od god. 156.- 155. pr. Kr. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je 119.- 117. pr. Kr. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78.- 76. pr. Kr. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).

Potom opet slijede novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49.- 44. pr. Kr.) bili kao saveznici na strani Pompeja protiv Cezara, nakon čega se oblikuje moćno Rimsko carstvo. Zatim se većina Ilira ujedinjuje oko borbenih Dalmata u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, pa tad slijedi zadnji i četvrti Dalmatski rat rimskog cara Oktavijana protiv Ilira 34.- 33. pr. Kr., koji završava osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio). Posljednji neuspješni ustanak su Dalmati digli protiv rimske vlasti pod vodstvom Batona od 12.-7. pr. Kr.

Kultura i gospodarstvo

Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uvjetno mogu svrstati kao "Poluiliri". U političkom pogledu se oni pojavljuju samo kao plemenski savez, ali nikada nisu oblikovali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove povijesno potvrđene pojave od 4. st., Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja uz njihove grobove, u kulturnom pogledu su inače Dalmati bili vidljivo primitivniji od njihovih starijih susjeda. Jedino njihovi plemenski poglavice su stanovali u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su nedavno nađeni i kameni mauzoleji s grobovima tih dalmatskih čelnika. Ostali Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama Dinarskog krša. Dalmati su bili najveći majstori na istočnom Jadranu u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za obranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovu bivšem ozemlju nađene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina.

Bili su uglavnom nepismeni i prvi se latinski natpisi kod njih nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedali lokalni plemenski poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im uzastopni gerilski ratovi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali.

Vjera i praznovjerje

Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više reljefa po stijenama srednje Dalmacije, a ruševine njihova kamenog hrama nađene su u Imotskom polju. Glavno i najviše štovano božanstvo njihov je stočni bog Silvan (Silvanus) i njegova božanska družica Thana. Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, pa približno odgovara rimskoj Dijani (Diana). Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog Armatus koji odgovara rimskom Marsu i grčkom Aresu. Četvrti bog zla bio je crni nebeski zmaj koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao Sunce ili Mjesec, a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na Braču (Mužić, 2002.).

Najčešći grobovi Dalmata obredne su gomile tipa kurgan od nabacanog kamenja, koje se i danas često nalaze u Dalmaciji. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se obilno oružje koje je puno rjeđe u grobovima susjednih Liburna i Japoda. Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje praznovjerni i kao neki današnji Dinarci imali su paničan strah od raznih nebeskih pojava (Mužić, 2002.). Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u kolektivni delirij popraćen zvjerskim urlanjem da bi otjerali crnoga nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec. Pritom su bučno lupali u razne metalne kante, a mnogi bi počinili i kolektivna samoubojstva zbog vjerovanja u skori smak svijeta.

Izkon i kasnija sudbina

Ime Dalmata povezano je s nazivom njihove prve prijestolnice Delminium (starije Delmion) na Duvanjskom polju. Starija je hipoteza da su oba naziva povezana s novijom albanskom riječi delme (alb. „ovca“), jer su Dalmati bili stočari. Drugi su mogući pokazatelj staro pleme Delamiti na sjeverozapadu Irana uz Kaspijsko more (Issa-Fatimi i Yoshamya, 2007.), čiji su se potomci zatim u srednjem vijeku preselili u sjeverni Kurdistan, tj. danas u istočnoj Turskoj pod imenom Dimili (ili turski pogrdno "Zazaki"). Nove genetske poredbe na Y-kromosomu tih kurdskih Dimila i današnjih Dalmatinaca iz Zagore daju skoro identični genski spektar s dominacijom istoga dinarskog haplotipa I1b (Eu7) što znači da su prvotno zajedničkog iskona; također je znakovito da u jeziku ti potomci Delamita i naši ikavci imaju 1/5 zajedničkih riječi, osobito glagole i zamjenice, pa čak i glas jat koji je inače nepoznat drugdje u Aziji.

Stari izvorni jezik antičkih Dalmata zamalo je nepoznat, osim romaniziranog mjestopisa Dalmacije kojeg su popisali Rimljani. Dok su dalmatski stočari u brdovitom zaleđu Dalmatinske zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski govor i stari stil života, ostali u primorskim gradovima tada su uglavnom romanizirani. Nakon propasti Rima, u ranom srednjem vijeku, po tim obalnim gradovima iz lokalnoga latinskog dijalekta postupno nastaje romanski dalmatski jezik, koji je bio približno između kasnijeg talijanskoga i rumunjskog, ali je s asimilacijom ovih romanskih potomaka donedavna izumro.

Naprotiv, srednjovjekovni potomci starih Dalmata u kraškom su zaleđu Dalmatinske zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski "morlački" govor koji je kasnije nakon djelomičnog slaviziranja nazvan „Murlâška besýda.“ Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u Austro-Ugarskoj do 1. svj. rata postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su potom u Jugoslaviji kroz 20. st. ti nepodobni neslaveni bili nasilno slavizirani i dijelom su uništeni i raseljeni. Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas je preostao samo još čudnovati neslavenski mjestopis (toponimi) mnogih vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: Ayvatat, Bleynadorna, Suturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Nuga, Oruga Čamašir, Drul, Yenit, Yunč itd.

Starodalmatski jezik

Starodalmatski jezik (srednjovjeki poluromanski govori istočnog Jadrana): Nakon propasti Rimskoga carstva i velike preselidbe naroda, antički latinski se u srednjem vijeku raspada na dialekte iz kojih na južnoeuropskom prostoru bivšega Rimskog carstva potom nastaju novi romanski jezici: španjolski, portugalski, francuski, talijanski, starodalmatski, rumunjski itd. Osim prevladavajućeg romanskog utjecaja zajedničke gramatike i sličnoga većinskog rječnika, oni se većinom razlikuju zbog substratnih utjecaja bivšega predrimskog pučanstva i naknadno priseljenih novih naroda. S početkom srednjeg vijeka od 6. stoljeća su u široj Dalmaciji duž istočnog Jadrana, uz stariji latinski zapisana još dva nova, ranije nepoznata jezika: staroslavenski većinom iz crkvenih tekstova i tzv. dalmatinski ili starodalmatski iz civilnih tekstova najprije u obalnim gradovima, ali se potom još nalazi u 3 seoska dialekta i šire izvan gradova.

Starodalmatski je jedan od najmanje poznatih izumrlih jezika u srednjovjekoj Europi, čemu je glavni uzrok ideološka blokada i monopol jugoslavenskih vukovaca koji su pobliže proučili samo novoštokavski srpskohrvatski i tek donekle ostale veće dialekte (kajkavica i čakavica), dok je poznavanje poluslavenskih i neslavenskih govora kod nas bilo nepoželjno i zanemareno. Od srednjeg vijeka je bilo poznato bar 6 različitih starodalmatskih pradialekata: Istriotski (istroromanski) u južnoj Istri, veljotski (Veklisûn) u gradu Krku, murlâški (morlački) u zaledju Dalmacije do Livna, korzulotski na južnodalmatinskim otocima i raguzejski (Rhagusium) iz starog Dubrovnika Vidi o tomu još pobliže: Starodalmatski jezik.

Murlâška besÿda (morlački)

Morlački dialekt ili Murlaška besýda je predslavenski seoski govor u zaledju najviše oko Livna koji je postojao do 19. st., a zadnji poznavaoci koji su još pamtili i razumjeli neke pripadne riječi, stradali su u nedavnom ratu u Bosni. Ovaj je starodalmatski pradialekt najmanje poznat s jedva 273 očuvanih riječi, uglavnom iz nadpisa grobnih stećaka i arhaičnih neslavenskih toponima oko Livna: npr. potoci Ayvatat, Čamašir, Suturba i brda Bleynatorna, Sevendut, Brona, Zugva, Drul, Yunč, Yenit itd. Uz najviše romanskih i slavenskih riječi, sadržavao je još dosta indoiranskih podrijetlom iz Starog istoka. Taj pradialekt je pobliže razradjen iz dostupnih podataka u posebnom paralelnom članku Morlački dialekt, s manjim priručnim rječnikom (murlaški-štokavski-engleski).

Literatura

  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život i kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • J. Wilkies: Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001.
  • Zaninović, M.: Ilirsko pleme Delmati. Godišnjak (Annuaire) 4-5, 27 p., Centar za balkanološke studije, Sarajevo 1966–1967.
  • Mužić, Ivan: Autoctonia e prereligione sul suolo della provincia Romana di Dalmazia. Accademia Archeologica Italiana, Roma 1994 (5th edition: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije Zagreb 1998, 599 p.)
  • Issa-Fatimi, Aziz & Yoshamya, Zyelimer: Kurdish-Croat-English glossary of dialects Dimili and Kurmanji, and their biogenetic comparison. Scientific society for Ethnogenesis studies, Zagreb 2012 (in press).
  • Lovric, A.Z. et al.: The Ikavic Schakavians in Dalmatia (glossary, culture, genom). Old-Croatian Archidioms, Monograph 3 (in press), Scientific society for Ethnogenesis studies, Zagreb 2012.
  • A. Miletić, Saltus Tariotarum, UDK: 930.271(497.5-3 Dalmacija) 653.

Poveznice

Referenca

Combined and elaborated by GNU-license almost from Chakavian Wikislavia and Latin Wikinfo (and partly Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dalmati_(Delmatoi)&oldid=41971"