Stjepan Verković

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Stjepan Ilija Verković (1827.- 1893.), kasnije je u Rusiji poznat i kao Стефан Илич Веркович, ili u Bugarskoj pod književnim nadimkom Антикаджията (Antikadžijata). Bio je rodom katolički Hrvat ikavsko-šokačkog podrijetla, rodjen god. 1827. kod Orašja u bosanskoj Posavini (danas sjeverna Bosna), a umro je god. 1893. u bugarskoj prijestolnici Sofija. Osnovnu je naobrazbu stekao u poznatoj Franjevačkoj školi Tolisa kod Orašja, zatim je maturirao na Franjevačkoj gimnaziji Kraljeva Sutjeska i potom je studirao filozofiju i teologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Kao franjevac se naselio u Macedoniji od god. 1850, gdje je potom najviše proučavao domaći folklor. Najveći dio života je proveo u Macedoniji, pa je najzaslužniji kao prvi macedonski etnograf i folklorist, koji je tu prikupljao i spasio od propasti i zaborava brojne rukopise, umjetnička djela, stare novčanice itd. Objavio je desetak knjiga većinom o folkloru i etnografiji Macedonije, od čega su mu 2 izašle posmrtno i bar jedna kao neobjavljen rukopis.

Summary

Stephen Elyas Verkovich (1827-1893), was a Catholic Croat born at Orashye close to Sava river (now northern Bosnia), and deceased in Sofia city. He passed his education in the adjacent Franciscan school of Tolisa, and then studied philosophy and theology in Zagreb University. As a Franciscan monk, he settled in Macedonia from 1850, and there studied the regional folklore. During the long years he lived in Macedonia, he proved to be a remarkable scientist in the field of Macedonian folklore, ethnography and geography. In addition, owing to his collector's zeal, Verkovich saved a great number of ancient manuscripts, coins, objects of art, etc. He published ten books about the folkore and etnographz of Macedonia; two of them appeared since his death. His main and largest work is "Veda Slovenah'" in two volumes, 1974 and 1881. He prepared a subsequent manuscript to publish also the 3rd volume, but without financial and logistic support he deceased 1893 prior to its publishing. His cultural inheritance is now partly conserved in Moscow, Copenhagen, and London.

The Franciscan Verkovich remained loyal to the morality of his Franciscan order; he did not reject the historical and real life truth, opposed all political falsifications, and persisted in his service in support of the causes he believed to be true and just. These processes were linked with the tendencies and changes occurring in the whole of Europe from the late 18th up to the mid-19th century. Everywhere in Europe such romanticists then collected, adapted, recast, authorized folk works. Although with a delay of several decades, this wave overflowed the Balkans too. At the same time, no other cultural age produced such huge collections, studies, and works based on folklore material like romanticism.

Then ideologized criticasters about S.Verkovich repeated an incredible multitude of the evident fallacies ad-hominem. So they insist he was a Serb despite the fact he was the Franciscan, and also the fact in his homeland at Orashye nearly only Catholic Croats widely prevail. Also his maternal dialect was Ikavian-Shokats, that is quite divergent from the Pomakian of Rhodopes about whom he then wrote. The northwestern Shokats and southeastern Pomakian among Southern Slavs are justly the most different antipodes. Therefore the subsequent repetitions of dogmatic critics, that Verkovich alone wrote his "Veda Slovenah" are true phantasies of lingual ignorants, because a divergent lingual Shokats can only as passive user transcribe, systematize and publish nearly 30,000 Pomakian verses, but he was almost surely incapable to write them in original folk idiom, - or he would be a supreme lingual genius (hardly probable). It is so impossible, as for a Portuguese to write much good folk songs in Rumanian (or vice-versa), although Portuguese and Rumanian are both Romance languages but very divergent. Another possibility is that these songs formed his Macedonian provider Ivan Gologanov, but it seems also incredible because Gologanov collected even about 240,000 Pomakian verses, that is technically dubious to compose and wrote all them alone in a folk aspect.

Životopis i rad

Stjepan Verković je rodjen dne 5. ožujka 1821. u zaselku Ugljari kod Orašja u bosanskoj Posavini. Rodom je ikavsko-šokačkog podrijetla, iz siromašne obitelji i rano ostaje bez bolesne majke, pa ga kao siroče prihvaćaju lokalni franjevci i u blizini završava franjevačku osnovnu školu uz samostan Tolisa. Sa 12 godina se zaredjuje za fratra, pa dobiva dodatno redovničko ime Ilija, a zatim maturira na franjevačkoj Klasičnoj gimnaziji Kraljeva Sutjeska. Kao maturant odlazi u Zagreb gdje potom god. 1837.- 1843. živi u Franjevačkom samostanu Kaptol, pa studira filozofiju i teologiju na Zagrebačkoj univerzi (sada Sveučilište u Zagrebu). Izmedju god. 1850.- 1873. najduže boravi u Macedoniji, gdje se većinom bavio etnografijom i pučkim folklorom Makedonaca, o čemu je potom objavio i većinu svojih djela. Zato je Verković bio prvi važniji etnograf i folklorist u Macedoniji, a time i jedan od prvih ranih etnografa medju Hrvatima. Tada napušta franjevce i oženio se, pa ima kćerku i sina koji mu mlad umire. Od god. 1877.- 1991. živi u Rusiji, uglavnom u Moskvi kamo se potom doselila i njegova obitelj pa tu žive u siromaštvu bez ruske pomoći i kako bi preživili, morao je razprodati svoju bogatu etnografsku zbirku iz Macedonije. Podkraj života od 1891.- 1983. opet živi u Bugarskoj gdje ipak dobiva skromnu državnu mirovinu, a umro je u bugarskoj prijestolnici Sofija dne 30. prosinca 1893.

U svom radu je Verković ostao vjeran stečenom moralu Franjevačkog reda, pa nije zapuštao povijestne i životne istine, protivio se političkim krivotvorbama i bio je uztrajan u služenju za razloge koje je smatrao moralno izpravnima i vjerodostojnima. Istodobno su u ovo doba romantizma slični kulturni djelatnici i po ostaloj Europi prikupljali, obradjivali i svrstavali raznolika djela iz pučke etnokulture. Dotad ranije nijedno ino kulturno doba nije proizvelo tako obilne i velike kulturne zbirke, studije i djela utemeljena na folklornoj gradji, kao što se to dogadjalo u doba romantizma, od kraja 18. i sredinom 19. stoljeća. Ovaj kulturni val romantizma je potom uz par desetljeća kasnije zahvatio i jugoistočnu Europu na Balkanu, u čemu je za područje Macedonije i susjedne Bugarske osobito sudjelovao i naš franjevački folklorist Stjepan Verković. Ta njegova sabrana kulturna ostavština je dosad dijelom očuvana najviše u Moskvi, Londonu i Kopenhagenu.

Verkovićev jezik

Od mnogobrojnih kasnijih kritičara koji su ga podkraj života i najviše posmrtno dosad manjeviše izkritizirali, zamalo nijedan se nije pobliže obazirao na njegov izvorni materinski jezik, pa su mimo toga u jezičnom neznanju uglavnom izmišljali dalekosežne ideološke zaključke, a mnogi čak lažno i uporno ponavljaju kako je bio Srbin. Naime, bitno je što je mladi S. Verković bio podrijetlom i jezikom sjevernohrvatski Šokac staroštokavsko-ikavskog govora, a tako se manjeviše sve do danas još govori po selima u njegovu rodnom kraju izim manjinskih književnih gradjana Orašja i Tolise. Upravo je u hrvatskoj donjoj Posavini na potezu od Gradiške do Orašja dosad razmjerno najbolje očuvan taj izvorni šokački dialekt.

Medjutim u kasnijim njegovim knjigama i najviše u zbirki "Veda Slovenah'", Verković uglavnom prikazuje pučke tekstove i pjesme arhaičnih rodopskih Pomaka i srodnih im makedonskih Mavraka, ali je od mnogih kasnijih kritičara potom lažno i javno oklevetan kako je to navodno sam sve izmislio. Ipak nakon objektivne jezične (ne ideološke) poredbe, sve je očiglednije kako su to tek brzopleta idejno-demagoška podmetanja uglavnom od politiziranih jezičnih neznalica. Naime, pravi izvorni šokački (Verkovićev materinski) na našem sjeverozapadu i pomački govor iz Rodopa na jugoistoku jesu dva krajnje različita idioma kao daleki suprotni antipodi u balkanskoj panorami južnoslavenskih dialekata.

Stoga, čak i da je to htio (kako ga samouvjereni kritikanti i njihovi prepisivači brzopleto optužuju), Verkoviću jednostavno nije ni bilo moguće izmisliti blizu 30.000 objavljenih pučkih stihova pomačke poezije izvornog izgleda - ili je možda bio vrhunski jezični genij (malo vjerojatno): Objektivno je šokački Verković mogao najviše biti tek pasivni korisnik već gotovih pomačkih stihova koji ih je manjeviše uspješno razvrstao, prepisao i objavio, ali ih skoro posve sigurno nije sam mogao napisati ni izmisliti. To bi bilo približno tako nemoguće, kao da neki Portugalac napiše izvrstne i naizgled izvorne rumunjske pučke pjesme ili obratno, - iako su oboje tek dijelom bliski iz najšire romanske skupine. Ako tu uopće ima nekih tvorbenih podvala za koje ga idejno obtužuju, jedina je mogućnost da ih je možda (bez Verkovićevog znanja) učinio njegov terenski dobavljač tj. domaći makedonski učitelj Ivan Gologanov, - ali je i to ipak tehnički vrlo dvojbeno zbog ogromne količine prikupljenih materiala s ukupno čak oko 240.000 pučkih stihova.

Veda Slovenah'

Veda Slovenah' (Веда Словенахъ = “Slavenska Veda”) u dva sveska je glavno i najveće djelo Stjepana Verkovića. To je poveća folklorna zbirka pučkih pjesama iz 19. stoljeća, koju je od 1874.- 1881. objavio bosanski Hrvat i franjevac Stjepan Ilija Verković (1827.- 1893.) pod naslovom: "Veda Slovenah': Bugarske pučke pjesme iz prapoviesti i predkršćanskog doba". Ova je zbirka tiskana kao prvi svezak u Beogradu 1874. i još dugi dio u Petrogradu 1881. (treći svezak je ostao neobjavljen). Glavni sadržaji te zbirke su po prvi puta javno predstavljeni već u svibnju 1867. na prvoj Ruskoj etnografskoj izložbi u Moskvi, gdje su izazvali senzaciju kao arhaična pjesnička baština iz slavenske etnogrupe Mavraka u istočnoj Macedoniji i islamskih Slavena etnogrupe Pomaki na Rodopskom gorju u Trakiji (sada na granici Grčke i Bugarske). Zbirka obuhvaća prastaru mitologiju i prapovjestna sjećanja iz predkršćanskog doba. U obje tiskane knjige se nalazi po više pjesama s neobičnim sadržajima: o poganskim neslavenskim božanstvima, nadprirodnim bićima, mitskim junacima, prastarim vladarima i kraljevima, itd.

Ove pjesme i legende je prikupljao domaći macedonski učitelj Ivan Ilijev Gologanov (1839.- 1895.) u rodopskim selima najviše iz područja Tatar-Pazardjik: Selča, Čavdar Kasakli, Dospat Cicjuvo, Knit, ter takodjer na macedonskom području Nevrokop: Djidjov, Teplen, Kruševo, Drjanovo, Ribnica, Ablanica i Furgovo. Učitelj Gologanov iz Nevrokopa je ovu zbirku nakon 1865. prikupljao kroz idućih 12 godina. Dva potom objavljena sveska zbirke "Veda Slovenah'" sadrže 23.809 odabranih stihova, što je tek oko 10% od nekih 240.000 koje je ukupno prikupio Gologanov, pa je još bio pripremljen i rukopis III. sveska, koji zbog manjka novca i smrti Verkovića više nije objavljen. Te zbirke obuhvaćaju pučka sjećanja i spoznaje odavno prije islamizacije pripadnih bugarsko-macedonskih plemena i prije pokrštavanja Slavena. Iako je auktor i izdavač te zbirke hrvatski franjevac S. Verković, ona i njen pisac su zbog upornoga ideološkog prikrivanja u hrvatskoj javnosti dosad uglavnom nepoznati.

Prijeporne nesuglasice

Ove neočekivane novosti iz zbirke "Veda Slovenah'" izazvale su potom velike oštre razprave i dugotrajne prijeporne sukobe, koji se o tomu nastavljaju manjeviše sve do danas. Ubrzo nakon objave su neki ozbiljni slavisti kao Konstantin Jireček, Ivan Šišmanov i Mihail Arnaudov već smatrali kako je ta objavljena zbirka zapravo obmana, u prilog čemu su spominjali razne razloge. Ove je prijeporne nesuglasice prvi potaknuo francuski liberalni slavist Louis Leger od god. 1863, povodom ranije znanstvene razprave francuskih istraživača A. Dumont-a i Y. Dose-a u svezi sličnoga prijašnjeg izdanja "Rane bugarske pjesme o Orfeju" (Древняя болгарская песня об Орфее) koje je na ruski preveo i objavio Rajko Jinzifov u Moskvi 1867. Nakon idućeg izdanja još i dvije slične knjige od Stjepana Verkovića, ovi su se veliki idejni sukobi i dalje zaoštravali.

U svojem predgovoru objavljene zbirke pjesama i legenda, Verković to označava kao senzaciju i neočekivano otkriće takvih slavenskih epova, gdje su očuvane prastare religijske ideje i ostatci davnih rituala, po čemu ti bugarski Slaveni postaju nositeljima etnokulture slične pradavnim Vedama. Ovo je njegfovo gledište izgledalo slično nacionalnim idejama koje je dotad zastupao i Georgi Sava Rakovski, kako su ranji prvi Bugari navodno bili i nositelji Samskrita (rusko-srbski: "Sanskrt"), ali je tanjihova uloga zabunom pripisana inim narodima. Sumnje u vjerodostojnost tih objavljenih sadržaja su još dodatno pojačane iskazanim slutnjama, kako je većinu od tih prikupljenih stihova (ukupno oko 240.000 neobjavljenih) navodno sam napisao taj domaći učitelj Ivan Gologanov, zato jer je on u školi naučio grčki pa je već imao stanoviti uvid u pripadnu mitologiju, a možda je poznavao i spomenute slične navode od Rakovskoga. Slično gledište je naknadno podržao i bugarski književni povjesničar Petar Dinekov (1910.- 1992.).

Obrambene potvrde

Naprotiv, medju važnije branitelje te zbirke "Veda Slovenah'" pripadaju bugarski terenski stručnjaci za pučki folklor, npr. Tzani Gintčev, Hristo Pokonstantinov, Kuzman Šapkarev, Dimitar Marinov itd. Medjutim je novija naklada 1980. faksimilnog preslika iste zbirke "Veda Slovenah'" (svezak I.+ II.), odnedavna opet postala povodom za nove zaoštrene (dijelom ideološke) razprave izmedju folklorista i književnika, kao što su Vladimir Svintilla, Nikola Georgiev, Mihail Nedelčev, Nevena Stefanova, Stefan Elevterov, Todor Riznikov, Tadeuš Šišmanski, T. Balkanski, K. Kujumdjiev i ini. God. 1991. je objavljena i monografija Ivana Bogdanova "Veda Slovena i naše doba" koja je dosad bila najozbiljniji pokušaj kako bi se potvrdila moguća vjerodostojnost te pjesničke zbirke. U Republici Makedoniji se "Veda Slovenah" dosad smatra vjerodostojnim izvornikom, vidjeti A. Donski 2000: [1].

Nakon dugotrajnih vlastitih istraživanja diljem Rodopa, T. Riznikov ("Veda Slovena knights") je odnedavna bio uvjeren u vjerodostojnost tada objavljene zbirke pjesama. Dr. Todor Riznikov (Todor Ivanov Vasilev, Varna 1932.- Sofija 1992.) je književnik i etnolog zaposlen u Arheološkom muzeju Sofija, ali je u svezi svojih istraživanja iznenada 'umro' u zagonetnim okolnostima - iako je dotad bio posve zdrav: To se zbilo nepsredno nakon njegova inauguracijskog predavanja na bugarskom sveučilištu, u kojemu je iznio svoj terenski pregled mnoštva vjerodostojnih izvornih potvrda i terenskih nalaza o prastarom ishodištu etnokulture bugarskih islamskih Pomaka. Nakon nujegove iznenadne i neočekivane smrti, sva njegova strukovna zbirka i privatni znanstveni arhiv su ubrzo netragom nestali pod vrlo sumnjivim okolnostima (najvjerojatnije povezano s njegovom smrti).

Veda Slovena: zaključak

U svakom slučaju su ovakvo povijesno miješanje i preobrazbe svakako bile vjerojatne i uobičajene npr. u slučaju Homerove ( ? ) Ilijade i Odiseje, kao i u većini sličnih epova osobito iz rane indoeuropske baštine, - ali to zato nije dovoljno da se sva ta razolika i prastara epska baština od samouvjerenih kritizera olako ex-cathedra proglašava lažnim izmišljotinama. To je zapravo uobičajeni način stare pučke preradbe prastarih zbivanja i treba ih shvatiti u tom obliku, - a ne deformirano-modernistički kao današnja novinarska izvješća suvremenog interneta ili radio-televizije. Takav je u ona ranija vremena diljem Eurazije bio uobičajeni pučki stil prijenosa pradavnih spoznaja i dobro je, što nam se čak odonda bez suvremenih medija bar nešto takvoga ipak očuvalo sve do danas.

Djelomični prvi razlog dosad zlonamjernih shvaćanja za "Veda Slovenah'" (kao i slične "Veyske Povede" iz Kvarnera), bio je već uobičajeni akademsko-idejni dogmatizam koji nerijetko i inače sprječava stvarne i neutralne uvide u slične neočekivane i nestandardne pojave. Dodatni je zapletaj još tu stvoren zbog prekomjernog političkog ideologiziranja ovih pučkih baština, - umjesto njihovih stvarnih uvida i poredbenih razlaganja bez predrasuda. Glavna i stvarna pogrješka njihovog auktora Verkovića je zapravo bio loš izbor promičbenog naslova te zbirke (Veda Slovenah'), jer bi možda bilo bolje kad bi naslov bio neutralan. Ovako izazovni naslov je djelovao poput crvene krpe, koja je unaprijed izazvala bijesne odgovore dogmatskih kritičara i uzastopne oštre napade na cijelu tu zbirku većinom bez zalaženja u njezin stvarni sadržaj. Stoga medju kasnijim razpravama povodom "Veda Slovenah'", tek oko 1/4 njih zaista razpravljaju o stvarnom sadržaju same te zbirke. Većina ostalih ili 2/3 njih su tek površni idejni kritikanti tek kao ideološko-demagoški napadi uglavnom na vanjski dojam te 2 knjige, uz opće zanemarivanje (ili čak nepoznavanje) njezina nutarnjeg sadržaja koji možda nisu ni čitali.

Noviji i konačni taktički "dokaz" bila je bez veze sugestivna poredba zbirke "Veda Slovenah'" čak sa "Sionskim Protokolima" što je uzastopno objavila Evelina Kelbecova (Američko sveučilište u Bugarskoj, god. 2003 i 2006). Ovaj "završni udarac" protiv zbirke nam sada najbolje odkriva tko i što je ideološka pozadina za dokidanje i izbacivanje te etno-zbirke. Zbog te jake medjunarodne cenzure i lijevo-globalnog mozgopranja protiv ikakvog nacionalizma, njima nepoželjna "Veda Slovenah'" dosad je uglavnom izbrisana iz europske i američke javnosti, - ili ako se uopće igdje i spominje, to je izključivo kao krajnje nijekanje i ozloglašeno odbacivanje. Možda jedini kraj u Europi gdje je dopušten normalni prikaz i stručno razmatranje te zbirke kao ozbiljnog izvornika je zasad Republika Makedonija. Tako je ovaj analitički prikaz u hrvatskoj i engleskoj Metapediji zasad skoro jedini veći tekst o ovoj idejno nepodobnoj temi na medjumrežju.

Ina djela S. Verkovića

Glavna su djela S.I. Verkovića, objavljena kao knjige:

  • 1858 - „Новые славянские находки из Македонии“ (Novi slavenski nalazi iz Macedonije), Petrograd.
  • 1860 - „Народне песме македонски бугара“ (Pučke pjesme macedonskih Bugara), Beograd.
  • 1868 - „Описание быта болгар, населяющих Македонию“ (Opisi Bugara koji naseljuju Makedoniju), Moskva.
  • 1868 - „Древняя болгарская песня об Орфее“ (Davna bugarska pjesma o Orfeju), Moskva.
  • 1874 - „Веда словена, Тom 1“ (Slavenska Veda, svezak 2.), Beograd.
  • 1881 - „Веда словенаxъ, Тom 2“ (Slavenska veda, svezak 2.), Petrograd.
  • 1885 - „Седемгодишно страдание на С.И. Веркович в Россия“ (Sedmogodišnje stradanje S.I. Verkovića u Rusiji), Русчук.
  • 1889 - „Топографическо-этнографическій очеркъ Македоніи“ (Topografsko-etnografski pregled Macedonije), Petrograd.
  • 1920 - „Народние песни македонских болгар“ (Петроград), Petrograd.
  • 1932 - „Южномакедонски народни приказки“ (Južnomakedonske pučke pripovjetke), Praha.
  • -- -- -- „Веда словенаъ, Тom 3“ (Slavenska veda, svezak 3.) - neobjavljeni rukopis.

Osim gornje najveće, dijelom objavljene zbirke "Veda Slovenah" svezak I. i II. (III. ostao neobjavljen u rukopisu), ine su mu još važnije knjige iduće tri:

  • "Pučke pjesme macedonskih Bugara" (Народне песме македонских Бугара) mu je prva veća zbirka macenonskih pjesama, tiskana u nakladi od 1.500 primjeraka i objavljena u Beogradu god. 1960. Ova knjiga sadrži 335 ženskih lirskih pjesama, prikupljenih oko Sera, Debra, Velesa i Kruševa. Ova mu je početna zbirka još dosta površno složena, pa se za pojedine pjesme ne navodi točna sela odakle potječu, ni kada su zapisane, niti tko je bio njihov izvorni pripovjedač, a izgleda kako nelektorirani tekstovi sadrže i dosta jezično-pravopisnih pogrješaka.

Posmrtno su mu objavljene još dvije značajne knjige:

  • "Zbornik Ilije Verkovića" (Сборник Верковича I.), čiji je urednik bio Petar Lavrov (Петар Лавров), a objavljen je posmrtno god. 1920 u Petrogradu. Taj zbornik sadrži 200 neobjavljenih pučkih pjesama iz Macedonije. Većinom su ostale zapisane bez naslova, kao i bez inih podataka tj. kada i gdje su popisane, a tek za manji broj se kao područje podrijetla spominje Lagadinski kraj (Лагадинскиот крај). Knjiga takodjer sadrži dosta jezično-pravopisnih pogrješaka.
  • "Južnomakedonske pučke priče" (Јужномакедонски народни приказни), čiji su urednici bili Petar Lavrov i Jirži Polivka (Петар Лавров и Јиржи Поливка), a objavljeno je kao izdanje Češke Akademije Znanosti u Pragu godine 1932. Od svih Verhovićevih knjiga je ovo zadnja naklada i strukovno je najbolje razradjena. Ta zbirka obuhvaća 133 makedonske pučke priče na izvornom jeziku, uz dva predgovora (ruski i češki) i dodatne komentare, pa rječnik manje poznatih makedonskih riječi, ter alfabetska kazala. U zbirku su još dodane i 34 pučke priče iz Bugarske koje je popisao Ivan Šišmanov s oznakom izvornika, mjesta i vremena. Ovo je prva i najstarija objavljena zbirka pučkih priča iz Macedonije, a ujedno i skoro jedina podpuna Verkovićeva zbirka, koja uglavnom zadovoljava uobičajene strukovne standarde novije etnografije.

Literatura

  • Doklestić, L.: Životni put Stjepana Verkovića (1821-1894). - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.14 (1981), No.1, 229-358, Zagreb.
  • S.I. Verkovič: "Veda Slovenah’", I – II. Belgrad 1874 & Sankt Petersburg 1881.
  • Todor Riznikov: “Veda Slovena knights”. Sofia
  • Petko Slaveizhkov et al.: Bulgarski Folkloristi. 38 p. General Books LLC, 2011 ISBN 1233962256, 9781233962259
  • Gane Todorovski: Veda Slovena. Makedonska kniga, 133 p. Skopje 1979.
  • Гане Тодоровски: За и против „Веда Словена“ (Pro and contra „Veda Slovena“). Годишен зборник на Универзитетот во Скопје, 19, 1967, стр. 393-444.[2]
  • Mihail Arnaudov: Verkovic i Veda Slovenah (Verkovic and Veda Slovena). Nauka i iskustvo, Sofia, 1968.
  • Ivan Bogdanov: Веда Словена и нашето време (Veda Slovena and our time). Universitetsko izd-vo "Sv. Kliment Ohridski", Sofia 1991.
  • Michail Nedelchev: Veda Slovenah i tradicionnata inteligecija (Veda Slovena and the traditional intelligence). In: Tri Studii, p. 4-29, NORA, Sofia 2000.
  • Aleksandar Donski: "Drevno makedonsko nasledstvo vo sovremenata Makedonska nacija". Macedonian Herald, Skopje 2000.
  • Документи за българското Възраждане от архива на Стефан И. Веркович 1860-1893. София, 1969.
  • Народни песни на македонските българи. Под ред. на Т. Моллов. Варна, LiterNet, 2007
  • Райкова, А. Стефан Веркович и българите. Доклади до сръбското правителство (1868-1875). София, 1978.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Partly translated by GNU-license from Macedonian Wikipedia: Stefan Verhovič, others original.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Stjepan_Verković&oldid=35019"