Veda Slovenah' i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Veda Slovenah' i Hrvati: - Веда Словенахъ (Veda Slovenah’ = “Slavenska Veda”) je poveća folklorna zbirka pučkih pjesama iz 19. stoljeća, koju je od 1874.- 1881. objavio bosanski Hrvat i franjevac Stjepan Ilija Verković (1827.- 1893.) pod naslovom: "Veda Slovenah': Bugarske pučke pjesme iz prapoviesti i predkršćanskog doba". Ova je zbirka tiskana kao prvi svezak u Beogradu 1874. i još dugi dio u Petrogradu 1881. Glavni sadržaji te zbirke su po prvi puta javno predstavljeni već u svibnju 1867. na prvoj Ruskoj etnografskoj izložbi u Moskvi, gdje su izazvali senzaciju kao arhaična pjesnička baština iz slavenske etnogrupe Mavraka u istočnoj Macedoniji i islamskih Slavena etnogrupe Pomaki na Rodopskom gorju u Trakiji (sada na granici Grčke i Bugarske). Zbirka obuhvaća prastaru mitologiju i prapovjestna sjećanja iz predkršćanskog doba. U obje tiskane knjige se nalazi po više pjesama s neobičnim sadržajima: o poganskim neslavenskim božanstvima, nadprirodnim bićima, mitskim junacima, prastarim vladarima i kraljevima, itd.

Ove pjesme i legende je prikupljao domaći macedonski učitelj Ivan Ilijev Gologanov (1839.- 1895.) u rodopskim selima najviše iz područja Tatar-Pazardjik: Selča, Čavdar Kasakli, Dospat Cicjuvo, Knit, ter takodjer na macedonskom području Nevrokop: Djidjov, Teplen, Kruševo, Drjanovo, Ribnica, Ablanica i Furgovo. Učitelj Gologanov iz Nevrokopa je ovu zbirku nakon 1865. prikupljao kroz idućih 12 godina. Dva potom objavljena sveska zbirke "Veda Slovenah'" sadrže 23.809 odabranih stihova, što je tek oko 10% od nekih 240.000 koje je ukupno prikupio Gologanov, pa je još bio pripremljen i rukopis III. sveska, koji zbog manjka novca i smrti Verkovića više nije objavljen. Te zbirke obuhvaćaju pučka sjećanja i spoznaje odavno prije islamizacije pripadnih bugarsko-macedonskih plemena i prije pokrštavanja Slavena. Iako je auktor i izdavač te zbirke hrvatski franjevac S. Verković, ona i njen pisac su zbog upornoga ideološkog prikrivanja u hrvatskoj javnosti dosad uglavnom nepoznati.

Summary

Veda Slovenah' and Croats: - Веда Словенахъ (Veda Slovenah’ = “Slavonic Veda”) is a major collection in 19th century of the folk songs published 1874-1881 by the Bosnian Croat and Franciscan monk Stephen Elyas Verkovich (1827-1893), entitled "Veda Slovenah’: Bulgarian folk songs from the prehistoric and pre-Christian era". This collection was published for the first time in two-volume edition, which volumes came out in 1874 and in 1881. The main contents of this collection is presented for the first time in May 1867 at the first All-Russian ethnographic exhibition in Moscow, where he caused a sensation for showing a very archaic song heritage in the Rhodope Slavonic tribes of Marvaks from eastern Macedonia (now: Slavic Makedonija), and of Islamic Pomaks from the Rhodope mountains in Thrace (now frontier Greece/Bulgaria). There were included the hoary mythologemes and historical memories of pre-Christian times.

These villages where songs and legends were collected starting from 1865 by the local Bulgarian teacher Ivan Ilyev Gologanov (1839-1895), are mainly in Tatar-Pazardjik area: Selcha, Chavdar Kasakli, Dospat Tsitsyuvo, Knit; and also in Nevrokop area: Djidjov, Teplen, Krushevo, Dryanovo, Ribnitsa, Ablanitsa, and Furgovo. That collection of songs was recorded by I. Gologanov from the village Nevrokop during 12 years. The two volumes of "Veda Slovenah" include 23,809 published verses. In both books are presented some poems with unusual themes and contents: talking about the pagan gods, supernatural beings, mythological heroes, ancient kings and lords, etc. They contain the folk knowledge and memories formed long before the christianizing of Bulgarians, and islamizing of related Muslims. Both for “Veda Slovenah”, and also for the similar “Veyske Povede” of Adriatic, the prevailing a-priori reactions of most conservative academicians was their rejecting, and almost a general negation as to be impossible and unacceptable. For the third last published “Harezma” epic, the academic reactions so far are scarce and mostly restricted to neglecting and overpassing.

To conclude, the basic skeletons of the “Veda Slovenah”, and of “Veyske Povede” and “Harezma” if evaluated neutrally and objectively, almost appear to be at least partly the real and veritable hoary heritages, but then through millennia they were iteratively transformed and adapted by the intermediate oral traditions and by the interpreting bards (rhapsodes), perhaps also by their last note-takers and reporters. This means: these published heritages of course are not true historical reports, but on the other hand, they also are not the complete hoax-forgeries (as insisted by several academic dogmatics). It is simply the usual vernacular folk heritage on ancient events, to be taken as it is. Concerning the bardic bearers (rhapsodes) of these folk heritages, the related Balkanic tribes of Rhodopean Pomaks, and Adriatic Veyans by their ethnoculture and by new bio-genetic comparisons, both almost appear to be not the true original Slavs, but preferably of other ancient pre-Slavic origins then partly slavicized chiefly by language and partly by ethnoculture. However, the anterior cultural relics also persisted in their cultural heritage, and inevitably in their physical genotypes non identical with other surrounding Slavs by origins.

Franjevac S.I. Verković

Stjepan Ilija Verković (1827.- 1893.) je bio katolički Hrvat ikavsko-šokačkog podrijetla, rodjen god. 1827. u zaselku Ugljari kod Orašja u bosanskoj Posavini (danas sjeverna Bosna), a umro je god. 1893. u bugarskoj prijestolnici Sofija. Osnovnu je naobrazbu stekao u poznatoj Franjevačkoj školi Tolisa kod Orašja, zatim je maturirao na Franjevačkoj gimnaziji Kraljeva Sutjeska i potom je diplomirao filozofiju i teologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Kao franjevac se naselio u Macedoniji od god. 1850, gdje je potom najviše proučavao domaći folklor. Najveći dio života je proveo u Macedoniji, pa je najzaslužniji kao prvi macedonski etnograf i folklorist, koji je tu prikupljao i spasio od propasti i zaborava brojne rukopise, stare novčanice, umjetnička djela itd.

U tom radu je ostao vjeran moralu Franjevačkog reda, pa nije zapuštao povijestne i životne istine, protivio se političkim krivotvorbama i bio je uztrajan u služenju za razloge koje je smatrao moralno izpravnima i vjerodostojnima. Istodobno su u ovo doba romantizma slični kulturni djelatnici i po ostaloj Europi prikupljali, obradjivali i svrstavali raznolika djela iz pučke etnokulture. Dotad ranije nijedno ino kulturno doba nije proizvelo tako obilne i velike kulturne zbirke, studije i djela utemeljena na folklornoj gradji, kao što se to dogadjalo u doba romantizma, od kraja 18. i sredinom 19. stoljeća. Ovaj kulturni val romantizma je potom uz par desetljeća kasnije zahvatio i jugoistočnu Europu na Balkanu, u čemu je za područje Macedonije i susjedne Bugarske osobito sudjelovao i naš franjevački folklorist Stjepan Verković. Ta njegova sabrana kulturna ostavština je dosad dijelom očuvana u Moskvi i u Zagrebu.

Verkovićev jezik

Od mnogobrojnih kasnijih kritičara koji su ga podkraj života i najviše posmrtno dosad manjeviše izkritizirali, zamalo nijedan se nije pobliže obazirao na njegov izvorni materinski jezik, pa su mimo toga u jezičnom neznanju uglavnom izmišljali dalekosežne ideološke zaključke, a mnogi čak lažno i uporno ponavljaju kako je bio Srbin. Naime, bitno je što je mladi S. Verković bio podrijetlom i jezikom sjevernohrvatski Šokac staroštokavsko-ikavskog govora, a tako se manjeviše sve do danas još govori po selima u njegovu rodnom kraju izim manjinskih književnih gradjana Orašja i Tolise. Upravo je u hrvatskoj donjoj Posavini na potezu od Gradiške do Orašja dosad razmjerno najbolje očuvan taj izvorni šokački dialekt.

Medjutim u kasnijim njegovim knjigama i najviše u zbirki "Veda Slovenah'", Verković uglavnom prikazuje pučke tekstove i pjesme arhaičnih rodopskih Pomaka i srodnih im makedonskih Mavraka, ali je od mnogih kasnijih kritičara potom lažno i javno oklevetan kako je to navodno sam sve izmislio. Ipak nakon objektivne jezične (ne ideološke) poredbe, sve je očiglednije kako su to tek brzopleta idejno-demagoška podmetanja uglavnom od politiziranih jezičnih neznalica. Naime, pravi izvorni šokački (Verkovićev materinski) na našem sjeverozapadu i pomački govor iz Rodopa na jugoistoku jesu dva krajnje različita idioma kao daleki suprotni antipodi u balkanskoj panorami južnoslavenskih dialekata.

Stoga, čak i da je to htio (kako ga samouvjereni kritikanti i njihovi prepisivači brzopleto optužuju), Verkoviću jednostavno nije ni bilo moguće izmisliti blizu 30.000 objavljenih pučkih stihova pomačke poezije izvornog izgleda - ili je možda bio vrhunski jezični genij (malo vjerojatno): Objektivno je šokački Verković mogao najviše biti tek pasivni korisnik već gotovih pomačkih stihova koji ih je manjeviše uspješno razvrstao, prepisao i objavio, ali ih skoro posve sigurno nije sam mogao napisati ni izmisliti. To bi bilo približno tako nemoguće, kao da neki Portugalac napiše izvrstne i naizgled izvorne rumunjske pučke pjesme ili obratno, - iako su oboje tek dijelom bliski iz najšire romanske skupine. Ako tu uopće ima nekih tvorbenih podvala za koje ga idejno obtužuju, jedina je mogućnost da ih je možda (bez Verkovićevog znanja) učinio njegov terenski dobavljač tj. domaći makedonski učitelj Ivan Gologanov, - ali je i to ipak tehnički vrlo dvojbeno zbog ogromne količine prikupljenih materiala s ukupno čak oko 240.000 pučkih stihova.

Prijeporne nesuglasice

Ove neočekivane novosti iz zbirke "Veda Slovenah'" izazvale su potom velike oštre razprave i dugotrajne prijeporne sukobe, koji se o tomu nastavljaju manjeviše sve do danas. Ubrzo nakon objave su neki ozbiljni slavisti kao Konstantin Jireček, Ivan Šišmanov i Mihail Arnaudov već smatrali kako je ta objavljena zbirka zapravo obmana, u prilog čemu su spominjali razne razloge. Ove je prijeporne nesuglasice prvi potaknuo francuski liberalni slavist Louis Leger od god. 1863, povodom ranije znanstvene razprave francuskih istraživača A. Dumont-a i Y. Dose-a u svezi sličnoga prijašnjeg izdanja "Rane bugarske pjesme o Orfeju" (Древняя болгарская песня об Орфее) koje je na ruski preveo i objavio Rajko Jinzifov u Moskvi 1867. Nakon idućeg izdanja još i dvije slične knjige od Stjepana Verkovića, ovi su se veliki idejni sukobi i dalje zaoštravali.

U svojem predgovoru objavljene zbirke pjesama i legenda, Verković to označava kao senzaciju i neočekivano otkriće takvih slavenskih epova, gdje su očuvane prastare religijske ideje i ostatci davnih rituala, po čemu ti bugarski Slaveni postaju nositeljima etnokulture slične pradavnim Vedama. Ovo je njegfovo gledište izgledalo slično nacionalnim idejama koje je dotad zastupao i Georgi Sava Rakovski, kako su ranji prvi Bugari navodno bili i nositelji Samskrita (rusko-srbski: "Sanskrt"), ali je tanjihova uloga zabunom pripisana inim narodima. Sumnje u vjerodostojnost tih objavljenih sadržaja su još dodatno pojačane iskazanim slutnjama, kako je većinu od tih prikupljenih stihova (ukupno oko 240.000 neobjavljenih) navodno sam napisao taj domaći učitelj Ivan Gologanov, zato jer je on u školi naučio grčki pa je već imao stanoviti uvid u pripadnu mitologiju, a možda je poznavao i spomenute slične navode od Rakovskoga. Slično gledište je naknadno podržao i bugarski književni povjesničar Petar Dinekov (1910.- 1992.).

Naprotiv, medju važnije branitelje te zbirke "Veda Slovenah'" pripadaju bugarski terenski stručnjaci za pučki folklor, npr. Tzani Gintčev, Hristo Pokonstantinov, Kuzman Šapkarev, Dimitar Marinov itd. Medjutim je novija naklada 1980. faksimilnog preslika iste zbirke "Veda Slovenah'" (svezak I.+ II.), odnedavna opet postala povodom za nove zaoštrene (dijelom ideološke) razprave izmedju folklorista i književnika, kao što su Vladimir Svintilla, Nikola Georgiev, Mihail Nedelčev, Nevena Stefanova, Stefan Elevterov, Todor Riznikov, Tadeuš Šišmanski, T. Balkanski, K. Kujumdjiev i ini. God. 1991. je objavljena i monografija Ivana Bogdanova "Veda Slovena i naše doba" koja je dosad bila najozbiljniji pokušaj kako bi se potvrdila moguća vjerodostojnost te pjesničke zbirke. U Republici Makedoniji se "Veda Slovenah" dosad smatra vjerodostojnim izvornikom, vidjeti A. Donski 2000: [1].

Ubojstvo T. Riznikova

Nakon dugotrajnih vlastitih istraživanja diljem Rodopa, T. Riznikov ("Veda Slovena knights") je odnedavna bio uvjeren u vjerodostojnost tada objavljene zbirke pjesama. Dr. Todor Riznikov (Todor Ivanov Vasilev, Varna 1932.- Sofija 1992.) je književnik i etnolog zaposlen u Arheološkom muzeju Sofija, ali je u svezi svojih istraživanja iznenada 'umro' u zagonetnim okolnostima - iako je dotad bio posve zdrav: To se zbilo nepsredno nakon njegova inauguracijskog predavanja na bugarskom sveučilištu, u kojemu je iznio svoj terenski pregled mnoštva vjerodostojnih izvornih potvrda i terenskih nalaza o prastarom ishodištu etnokulture bugarskih islamskih Pomaka. Nakon nujegove iznenadne i neočekivane smrti, sva njegova strukovna zbirka i privatni znantveni arhiv su ubrzo netragom nestali pod vrlo sumnjivim okolnostima (najvjerojatnije povezano s njegovom smrti).

Sudbine pripadnih plemena

Znakovite su i kasnije sudbine pripadnih plemena kao izvornika te etnokulture, tj. nestalih makedonskih Mavraka i decimiranih rodopskih Pomaka, - nadasve ako se isto poveže sa sličnim i bolje poznatim uništenjem analogne jadranske etnogrupe Vejani (viditi niže) koji su takodjer donedavna očuvali vrlo slične prastare epove, što upućuje na mogućnost kako svi ti nestanci možda i nisu posve slučajni.

Asimilacije Pomaka

Pomaki (bugarski: Помаци - Pomaci, macedonski: Torbeši, turski: Pomaklar, grčki: Πομάκοι – Pomáki), mogli bi biti srednjovjeka kasnije islamizirana plemena slavenskog izkona u trakojskom gorju Rodopi (sada uz granice Bugarska - Grčka - Turska), ili su to bar dijelom potomci tek naknadno slaviziranih antičkih Tračana. Na tu drugu mogućnost njihova ranijeg i prvotno neslavenskog praiskona dosad upućuju bar dva neovisna pokazatelja:

  • Etnokultura: Njihova kulturna baština kao "Veda Slovenah" i još ina slična, imaju previše neslavenskih i predslavenskih sadržaja antičkog i prapoviestnog iskona.
  • Biogenetika: Na temelju novijih grčkih istraživanja na eritrocitima južnih Pomaka u sjeveroistočnoj Trakiji, njihove krvne osobitosti upućuju na najvjerojatniji fizičko-genealoški iskon od antčkih Tračana, jer su kao plemenska populacija stari bar 2.000 godina (tj. fizički su tu prije Slavena). Eritrociti im sadrže posve osobitu, neslavenski gensku mutaciju HbO-Arab staru oko 2 tisućljeća, koja se kod Pomaka razvila i održala očito zbog njihove duge planinske izolacije i ograničenih veza s kasnijim okolnim plemenima.

Sada su 2/3 Pomaka u Turskoj kroz islam već uglavnom asimilirani u etničke Turke bez ranijeg slavenskog jezika i posebne etnokultre. Takodjer i većina Pomaka u južnoj Bugarskoj su pretežno već asimilirani u Bugare, pa se od inih kršćanskih Bugara pretežno razlikuju tek po svojoj islamskoj vjeri i slabo po jeziku. Tek manji dio izvornih Pomaka su dosaed razmjerno najbolje kulturno očuvani u južnim Rodopima na sjeveroistoku grčke Trakije, i to najviše zbog političko-strateških interesa sadanje Grčke, kako bi se uz granice spram Turske čim više smanjio etnički udjel manjinskih Turaka, pa su zato sada slavenski muslimani u Grčkoj priznati posebnim etnikom s pripadnim manjiskim i kulturno-jezičnim pravima.

Genocid Marvaka

Drugi zapadniji izvornik zbirke "Veda Slovenah'" tj. macedonski Marvaki su dosad puno slabije poznati, jer su igleda već izumrli pred stotinjak godina od početka 20. stoljeća. U doba popisa tih pjesama su Marvaki u Macedoniji dijelom bili pravoslavni i manjinom muslimani, pa su pravoslavni dijelom već duže asimilirani u obične Bugare, a oni islamski su sad uglavnom postali macedonskim Turcima. Možda je tek manji dio njih u Macedoniji dosad očuvan i kao slavensko-islamska etnogrupa Torbeši (Торбeш), koji se danas postupno pretvaraju u macedonske Turke i Albance već bez etnokulturnih osobitosti. Znatan dio izvornih Mavraka u jugoistočnoj Macedoniji tj. u današnjoj egejskoj Macedoniji (sjeverna Grčka) su u doba Balkanskih ratova pred stotinjak godina nestali u masovnom masakru, pa su u njihova prazna naselja tada najviše naseljeni raniji anatolski Grci kao izbjeglice iz Turske. Zbog svega navedenog, novije poredbene analize izvornih Marvaka su danas uglavnom nedostupne.

Slične Veyske Povêde

Medjutim, vrlo slična pučka baština antičkih i prapoviesnih legenda bar dijelom usporedivih s tom zbirkom "Veda Slovenah", ali zemljopisno odvojena i očito neovisna, takodjer je već poduže poznata i iz Kvarnerskog otočja na sjevernom Jadranu. One su tu bile očuvane u vrlo arhaičnom govoru Gan-Veyãn iz nepalatalnog kruga bodulskog cakavizma, što je našimk književnim jekavcima većinom nerazumljiv kao neki ini poluslavenski jezik. Njihov djelomični sadržaj je već pred više stoljeća kao talianske izvode za dvije pripadne legende (o Korintiji i o Tatarima) objavio Alberto Fortis u svom putopisu Viaggio in Dalmazia (Venezia 1774), tj. puno stoljeće prije slične zbirke "Veda Slovenah'". Kasnije su još ini domaći intelektualci iz Kvarnera kao prof.dr. Mikula Čubranić, dr.sc. Mauro Magašić i Rado Žic-Mikulin, pa profesori Vinko Dorčić i Mitjel Lovrić uzastopno objavljivali dodatne detalje i veće prikaze iz pripadne kvarnerske baštine. Napokon je do 1970-tih godina M. Lovrić zajedno prikupio sve takve dostupne sadržaje iz pučke predaje kvarnerskih otočana, pa ih pobliže obradio kao obsežnu epsku monografiju s domaćim pučkim naslovom "Veyske Povêde" (= 'Domovinske legende': veyah = domovina) s njihovim arhaičnim rječnikom od 27.5000 riječi (veyski - štokavski - engleski - veyski) i pregledom povijesti tih otočana.

U medjuvremenu je tu kod nas konačno nadjen i zapisan iz pučke baštine čakavskih otočana još i poveći povijesni ep "Crveni bojovnici iz Harezma" (izvorno: Ćarjéni bojovnici zi Harézme) sličan inim Vejskim legendama ali još puno opširnijiČ Po kazivanju domaćeg pripovjedača Antona Mrakovčića-Pavlića iz Punta na Krku popisivao ga je dr. Rado-Žic-Mikulîn (god. 1950.- 1951.). Zadnji živi vejanski govornici su takodjer ispitani o njihovoj mogućoj razumljivosti Pomačkog govora s Rodopa (iz internetnih izvora), pa su ga ovi uglavnom razumjeli kao njima sličan "dialekt", dok su tipski bugarski jedva shvatili tek općeniti smisao na sveslavenskoj razini (iz govora Marvaka nije bilo uzorka za poredbu). Zadnji živi domaći pripovjedači tih Veyskih legenda kao A. Mrakovčić-Pavlić, Fabiãn Tomašić-Velnić, Ivé Čubranić-Pelîjac i Marîja Vasilić na Krku su poumirali do 1980tih godina, a ini arhaični govornici pradialekta Gan-Veyãn su nedavno izumrli do 2010tih godina (pa odsad postoje samo pasivni poznavatelji toga kao njihovi potomci i rodjaci).

Genocid Veyána

U medjuvremenu je Jugo-Komunistička Partija strogo odredila kako tu nikakva naša domaća baština prije 9. stoljeća nije dopustiva (tj. zabranjena je), zato jer su se zajednička srbo-hrvatska plemena budućih Jugoslavena ovamo morala doseliti tek od 9. stoljeća. Nakon toga slijedi:

  • Potom su se zbivanja nastavila na sličan način kao u slučaju "Veda Slovenah'": takodjer i tu je na otoke došlo par akademika (postavljenih i izabranih od Kompartije) koji su ovdje na srbskom proglasili 'da su navodne Krčke legende nepostojeća izmišljotina'.
  • U medjuvremenu je polovicu otočnih Veyana tj. njih 350, jugokomunistička OZNA po direktivi 1946.- 1947. kao navodne "sumnjive iredentiste" ( ? ) masakrirala i pobacala u fojbu Krićavno (kraška jama na Krku), a peostali živi su dotle većinom prebjegli u Kanadu i Argentinu.
  • Zatim je opet jugo-komunistička tajna UDBA god. 1976. još ubila i profesora M. Lovrića zbog njegovih istraživanja i da se spriječi objava te vejske monografije (rukopis je ipak spašen).
  • Konačno nakon propasti Jugoslavije, god. 2005. je posmrtno ta njegova obširna monografija na 1.223 stranica napokon tiskana i objavljena (s dopunom bio-genealogije ovih otočana), - ali je potom njezinoga nepodobnog izdavača za kaznu, da spriječe širenje knjige ipak kidnapirala policija i strpali ga u političku ludnicu.

Poredba obje zbirke

Obadvije te prastare pučke baštine, tj. "Veda Slovenah'" iz Rodopa i "Veyske Povede" iz Kvarnera sadrže znakovito slične i prastare sadržaje iz Starog Istoka, daleko prije pokrštavanja pripadnih etnogrupa i svih Slavena, što upućuje da su po starosti približno istodobne i da su obje znatno starije od dosad priznate ranoslavenske povijesti (i zato su ovje zbirke ideološki odbačene od dogmatskih akademičara). Tako su im najsporniji ovi sadržaji iz pojedine zbirke:

  • “Veda Slovenah” iz Rhodopa: Trojanski rat i Vedska božanstva Krišna, Varuna, Shiva, itd.
  • “Veyske Povede” iz Kvarnera: Trojanski rat, Mitanni, pradomovina Vaeyah, bogovi Indrah, Vishna, Mantritya, itd.
  • Ep “Harezma” iz otoka Krka: rijeka Tigris, Mezopotamija, Urartu, Horazmija, Tanais, bogovi Kish i Ištur, itd.

Glavni zaključak

Za obje zbirke "Veda Slovenah'" i "Veyske Povede", pretežne reakcije kod većine dogmatskih akademičara su unaprijed bile njihovo odbacivanje i većinom poništavanje kao da su nemoguće i neprihvatljive. Za zadnje nadjeni treći ep "Harezma" je akademski odjek zasad još oskudan i uglavnom ograničen na njegovo prešućivanje i zaobilaženje. Kao zaključak: Ako se osnovni kostur zbirki "Veda Slovena'", ter "Veyske Povede" i "Harezma" procijeni neutralno i objektivno, većinom izgleda stvarno i vjerodostojno kao pradavna baština, koja je dakako potom kroz duga tisućljeća uzastopno ipak preoblikovana kroz usmene predaje raznih pripovjedača (bardi - rapsodi), a dijelom možda i utjecajem zadnjih popisivača i izdavača. To dakle znači: te objavljene pučke baštine naravno nisu prava povijesna izvješća, ali naprotiv to nisu ni lažne krivotvorbe (kako tvrde neki dogmatski kritikanti). To je zapravo uobičajeni način stare pučke preradbe prastarih zbivanja i treba ih shvatiti u tom obliku, - a ne deformirano-modernistički kao današnja novinarska izvješća suvremenog interneta ili radio-televizije.

U svakom slučaju su takvo povijesno miješanje i preobrazbe svakako bile vjerojatne i uobičajene npr. u slučaju Homerove ( ? ) Ilijade i Odiseje, kao i u većini sličnih epova osobito iz rane indoeuropske baštine, - ali to zato nije dovoljno da se sva ta razolika i prastara epska baština od samouvjerenih kritizera olako ex-cathedra proglašava lažnim izmišljotinama. Takav je u ona ranija vremena diljem Eurazije bio uobičajeni pučki stil prijenosa pradavnih spoznaja i dobro je, što nam se čak odonda bez suvremenih medija bar nešto takvoga ipak očuvalo sve do danas.

U svezi takve pučke predaje (bardi-rapsodi), pripadne balkanske etnogrupe rodopskih Pomáka i kvarnerskih Veyána uz njihove nove biogenetičke poredbe, sve više izgleda kako u oba slučaja to niti nisu bili pravi prvotni Slaveni, nego su ovi pretežno drugoga i ranijeg predslavenskog podrijetla, koji su tek zatim djelomično slavizirani od okolnih susjeda, najviše po jeziku i tek dijelom u etnokulturi. Ipak su u obje te prastare etnogrupe bar dijelom očuvani i puno stariji etnokulturni relikti, a još im bolje fizički očuvana ranija bio-genetička baština, kojom se ipak jasnije razlikuju od inih pravih susjednih Slavena po iskonu. Stoga se današnji slavensko-islamski Pomaki najbolje i najispravnije trebaju shvatiti kao naknadno slavizirani potomci antičkih Tračana, a kvarnerski Veyáni s arhaičnom kulturnom baštinom glagoljičnog kršćanstva uglavnom kao slavizirani potomci antičkih Liburna.

Ideološka pozadina

Djelomični prvi razlog dosad zlonamjernih shvaćanja za "Veda Slovenah'" i "Veyske Povede" ("Harezma" još ima oskudni odjek), bio je već uobičajeni akademsko-idejni dogmatizam koji nerijetko i inače sprječava stvarne i neutralne uvide u slične neočekivane i nestandardne pojave. Dodatni je zapletaj još tu stvoren zbog prekomjernog političkog ideologiziranja ovih pučkih baština, - umjesto njihovih stvarnih uvida i poredbenih razlaganja bez predrasuda. Konačne su krajnje posljedice svega toga bila čak i fizička ubojstva istraživača ove pučke baštine tj. dr. T. Riznikova i prof. M. Lovrića kao kriminalni način ušutkavanja nepodobnih. Potom je ikakvo pisanje o tim problemima postalo opći taboo pod cenzurom, jamačno zbog slične medjunarodne odluke lijevih liberala iz Frankfurtske škole, zato jer te pojave već obuhvaćaju akademski kriminal s ubojstvima (T.Riznikov i M.Lovrić) i čak skupne genocide pripadnih plemena: Mavraki i Veyáni.

Glavna i stvarna pogrješka njihovog auktora Verkovića je zapravo bio loš izbor promičbenog naslova te zbirke (Veda Slovenah'), jer bi možda bilo bolje kad bi naslov bio neutralan. Ovako izazovni naslov je djelovao poput crvene krpe, koja je unaprijed izazvala bijesne odgovore dogmatskih kritičara i uzastopne oštre napade na cijelu tu zbirku većinom bez zalaženja u njezin stvarni sadržaj. Stoga medju kasnijim razpravama povodom "Veda Slovenah'", tek oko 1/4 njih zaista razpravljaju o stvarnom sadržaju same te zbirke. Većina ostalih ili 2/3 njih su tek površni idejni kritikanti tek kao ideološko-demagoški napadi uglavnom na vanjski dojam te 2 knjige, uz opće zanemarivanje (ili čak nepoznavanje) njezina nutarnjeg sadržaja koji možda nisu ni čitali. Zato su umjesto stvarnog uvida i poredbe, glavni tvrdi argumenti takvih pristupa konačno bila i fizička ubojstva inomislećih pisaca (i čak genocidi nepodobnih etnogrupa). Noviji i konačni taktički "dokaz" bila je bez veze sugestivna poredba zbirke "Veda Slovenah'" čak sa "Sionskim Protokolima" što je uzastopno objavila Evelina Kelbecova (Američko sveučilište u Bugarskoj, god. 2003 i 2006). Ovaj "završni udarac" protiv zbirke nam sada najbolje odkriva tko i što je ideološka pozadina za dokidanje i izbacivanje te etno-zbirke: Ukratko, posve je nemoguće i zabranjeno da neki arijevski 'goyimi' u Europi smiju imati ovakvu prastaru baštinu, pa zato takvo što mora biti najžešće odbačeno, ozloglašeno i uklonjeno iz svih javnih spoznaja.

Zbog te jake medjunarodne cenzure i lijevo-globalnog mozgopranja protiv ikakvog nacionalizma, njima nepoželjna "Veda Slovenah'" dosad je uglavnom izbrisana iz europske i američke javnosti, - ili ako se uopće igdje i spominje, to je izključivo kao krajnje nijekanje i ozloglašeno odbacivanje. Možda jedini kraj u Europi gdje je dopušten normalni prikaz i stručno razmatranje te zbirke kao ozbiljnog izvornika je zasad Republika Makedonija. Zato je bilo kakvo uvrštenje tekstova o tomu ili poredbe s kvarnerskim Veyanima, u Wikipediji dosad odbačeno i strogo zabranjeno. Stoga su noviji članci o tomu, koji su zbog probe nedavno pokušani u engleskoj, francuskoj, hrvatskoj i latinskoj Wikipediji smjesta bili izbrisani (većinom od administratora). Tako je ovaj analitički prikaz u hrvatskoj i endleskoj Metapediji zasad uglavnom jedini veći tekst o ovoj idejno nepodobnoj temi na medjumrežju.

Literatura

  • S.I. Verkovič: "Veda Slovenah’", I – II. Belgrad 1874 & Sankt Petersburg 1881.
  • Todor Riznikov: “Veda Slovena knights”. Sofia
  • Petko Slaveizhkov et al.: Bulgarski Folkloristi. 38 p. General Books LLC, 2011 ISBN 1233962256, 9781233962259
  • Gane Todorovski: Veda Slovena. Makedonska kniga, 133 p. Skopje 1979.
  • Гане Тодоровски: За и против „Веда Словена“ (Pro and contra „Veda Slovena“). Годишен зборник на Универзитетот во Скопје, 19, 1967, стр. 393-444.[2]
  • Mihail Arnaudov: Verkovic i Veda Slovenah (Verkovic and Veda Slovena). Nauka i iskustvo, Sofia, 1968.
  • Ivan Bogdanov: Веда Словена и нашето време (Veda Slovena and our time). Universitetsko izd-vo "Sv. Kliment Ohridski", Sofia 1991.
  • Michail Nedelchev: Veda Slovenah i tradicionnata inteligecija (Veda Slovena and the traditional intelligence). In: Tri Studii, p. 4-29, NORA, Sofia 2000.
  • Aleksandar Donski: "Drevno makedonsko nasledstvo vo sovremenata Makedonska nacija". Macedonian Herald, Skopje 2000.
  • Vassilios Papadopoulos et al. 2005: HbO-Arab mutation originated in the Pomak population of Greek Thrace. Haematologica, Vol 90, Issue 2, 255-257, 2005 by Ferrata Storti Foundation [3]
  • Mitjel Lovric et al.: "Gan-Veyan; Veyske Povede" (Neo-Liburnic glossary, culture and genom) - in Croatian, English & French, 1223 p. Croatian scientific association for Ethnogenesis studies, Zagreb 1994, 2nd ed. enlarged 1995. ISBN 953-96129-2-7

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Starting introduction partly translated by GNU-license from a minor stub in Bulgarian Wikipedia: Veda Slovena, all others translated from English Metapedia: Veda Slovenah' and analogies.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Veda_Slovenah%27_i_Hrvati&oldid=4513"