Josip Broz Tito

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Tito)
Skoči na: orijentacija, traži
Blok za pisanje.png
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu!
Članak je potrebno preurediti u skladu s jezično-pravopisnim pravilima Metapedije.

Josua Ambroz Tito (pseudonim: "Josip Broz"): stvarno rodjen u Beču (Wien), 7 svibnja 1891. - umro u Ljubljani, 4 svibnja 1980; fizički otac Samuel Mayer i majka Marija Javeršek. Glavne funkcije: sekretar (tajnik) Jugoslavenske Komunističke Partije do Drugoga svjetskog rata, komunistički maršal jugoslavenskih partizana od 2. svj. rata, doživotni predsjednik poratne komunističke Jugoslavije od 1945.-1980, diktator pod kojim je poklano 1.100.000 žrtava u Jugoslaviji (deveti najveći pokolj u novijoj poviesti). Sada sliedi njegov stvarni životopis, jer su sve njegove navodne 'biografije' u raznojezičnim Wikipediama idealizirano-uljepšane i djelomice krivotvorene od antifašističkih obožavatelja i liberalno-ljevičarskih wikipedista. Izvorni tj. pravi zagorski Josip Broz i komunistički predsjednik Jugoslavije tj. Josua Ambroz Tito su ustvari bila dva različita polubrata od iste majke (Marije Javeršek) i dva razna fizička otca: Franjo Broz i Samuel Mayer.

Abstract

Josua Ambroz Tito (pseudonym: 'Josip Broz'); Wien, May 7, 1891 - Ljubljana, May 4, 1980, father Samuel Mayer and mother Marija Javeršek. Secretary of Yugoslav Communist Party before WW2, military leader of Yugoslav communist guerilla in World War 2, permanent president of post-war Yugoslavia 1945-1980, dictator massacring 1,100000 victims in Yugoslavia. Next is Tito's first real wiki-biography; all his presentations in Wikipedia are idealized-embellished and partly falsified by antifascist idolators and liberal-leftist wikipedians. The true Josip Broz (1892-1914) and communist-president J.A. Tito were two different half-brothers of the same mother (Marija Javeršek) and two physical fathers: Franjo Broz from Kumrovec, and Samuel Mayer from Wien.

Pravi Josip Broz

Pravi Josip Broz koji je izvorno kršten pod tim imenom, rođen je stvarno 21. svibnja 1892. u selu Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju, kao sedmo diete Marije Javeršek, koja je rodom iz susjednog slovenskog sela Podsreda preko Sutle. Njegov pravi hrvatski otac je bio Franjo Broz, seljak u Kumrovcu poznat kao teški alkoholičar, pa je od njegove 14 zlostavljane djece pola umrlo u mladosti. Josip Broz bio je sitniji i niži dječak s uskim asketskim licem i skromnim intelektualnim sposobnostima, pa nije mogao završiti niti osnovnu školu u Kumrovcu, gdje je zapeo i propao već u drugom razredu 1905. Potom kao polupismeni mladić od 1907.- 1913. godine postaje šegrt kod bravara u Sisku.

Odatle iz Siska potječe i prvo važno svjedočanstvo bravara Nikole Ivšića koji je godinama radio s pravim zagorskim Josipom Brozom, o njegovoj fizičkoj razlici od poratnog jugo-predsjednika Tita. Zbog kršenja toga ključnog tabua iz Titinog identiteta, Ivšić je potom u komunističkoj Jugoslaviji bio proganjan, mučen i smrtno likvidiran. Izim velikih razlika u izgledu i naobrazbi, taj je najvažniji razlikovni detalj kako je bravarski stroj odsjekao prst pravoga Josipa Broza, koji je odonda imao na desnoj ruci samo 4 prsta (u ono doba su bilo kakve naknadne bolničke implantacije još bile nemoguće). Naprotiv, kasniji partijski sekretar, partizanski maršal i jugo-predsjednik Tito je imao posve normalnu desnu ruku sa 5 prstiju kojima je uz ino svirao glasovir (što bravar J. Broz nikad nije učio).

Zatim je pravi J. Broz bio tvornički radnik u Sloveniji i Češkoj, a zbog dolaska Prvog svjetskog rata je od jeseni 1913. unovačen u austrijsku vojsku. Potom je J. Broz početkom 1914. poslan na istočni front protiv Rusije, pa je već početkom tog rata, na sam dan Uskrsa 1914, poginuo na Kavkazu pri napadu čerkeske postrojbe. Zato ovdje na Kavkazu stvarno završava osobni životopis i fizičko postojanje pravoga Josipa Broza iz zagorskog Kumrovca, dok su svi kasniji dogodaji pripisani na njegovo ime zapravo krivotvorine.

Jugoslavenski predsjednik Tito je imao jednu malu aktašku od zmijske kože, koju je stalno sve do smrti nosio sa sobom gdjegod bi išao i to nikomu nije davao na uvid. Osim običnim ključem, sadržaj ove torbe je bio još dodatno zatvoren i manjim lokotom. Nakon Titine smrti u Ljubljani 1980, odredjena je posebna Državna komisija za sređivanje Titove ostavine i jedan od članova toga službenog povjerenstva, adjutant Zvonko Kostić koji je uz ino službeno pregledao i ovu Titovu taškicu navodi da su njoj pronašli nešto zlatnog nakita, osmrtnicu Davorke-Zdenke Paunović (ranije Titine supruge) iz 1. maja 1945. godine, pa izvod iz matične knjige vjenčanih s Jovankom Budisavljević od 1952. godine, zatim sliku Pelagije Belousove i kopiju izvješća iz austrougarskog Ministarstva rata od jeseni 1915. godine, u kojemu se navodi popis poginulih austrijskih oficira, podoficira i vojnika iz doba bitke u Galiciji. U tom popisu mrtvih se uz ine navodi poimence i pokojni kaplar Josip (Franje) Broz.

Taj komisijski nadjeni izvještaj dodatno potvrdjuje, kako jugoslavenski predsjednik Tito nije bio Josip (Franje) Broz iz Kumrovca, već da se iza Titinog imena krije osoba drugog identiteta. Međutim je Sovjetska Kominterna naknadno odredila za dalekosežne geopolitičke namjene SSSRa, kako se mrtvi identitet Josipa Broza ubuduće mora prebaciti na njegovog polubrata i komunista Josua Ambroz Mayera, koji je zatim politički preimenovan u 'Josip Broz Tito', čija paralelna biografija sada tu sliedi.

Mladost Josua Ambroza Mayera

Josua Ambroz Mayer je rodjen u carskoj priestolnici Beču, dne 7. svibnja 1891. Njegov pravi fizički otac bio je poljski Židov Samuel Mayer, kao bogati vlasnik bečke tvornice medicinskih pomagala. Tamo je Slovenka Marija Javeršek postala njegova služavka i nakon tog poznanstva im se rodio i sin Josua Ambroz. Za razliku od njegova hendikepiranog polubrata Josipa Broza, ovaj bečki Josua Ambroz je bio fizički zdrav i snažan, te dobro obrazovan i puno inteligentniji od kasnijega zagorskog polubrata.

Zbog takovog podrietla, Josua Ambroz Mayer je proveo mladost i odrastao u carskoj priestolnici Beču, a prvi materinski jezik bio mu je Wiener-deutsch, na kojemu je i podkraj života opet progovorio kao predsjednik Tito u polusvjesti par dana pred smrt u Ljubljani 1980. Pored elitne osnovne škole je tamo završio i glazbenu, kao odličan pianist i tada najbolji interpretator Verdija i Chopina u svojoj klasi. Zatim je nastavio vojnu naobrazbu, pa je završio carsku vojnu akademiju u Pečuhu (Magjarska), gdje je učio u istom razredu s budućim Führerom njemačkog Trećeg Reicha, mladim Adolfom Hitlerom, tj. zajedno sa svojim budućim protivnikom iz 2. svj. rata. Ovo njihovo zajedničko školovanje je potom bilo vrlo važno za Titova vojna iskustva kako sliedi:

  • 1. Tito je bio dobro obrazovani židovski častnik, a ne hrvatski seljački bravar kakvim se naknadno predstavljao.
  • 2. U Pečuhu je bio izravno upoznat s Hitlerovim logikom strateškog razmišljanja, što mu je kasnije mnogo koristilo da predvidi i neutralizira Hitlerove napade u Jugoslaviji.
  • 3. Naprotiv, sam Hitler nije bio svjestan Titinog obrazovanja ni njegovog poznanstva i identiteta, upravo zbog sovjetskog tabua s uspješnom zamjenom Titovog identiteta po odluci Kominterne.
  • 4. Zato ni masakrirani Hrvati u poratnoj Jugoslaviji sve do 1990, uglavnom nisu bili svjestni posve drukčijega nehrvatskog identiteta "druga Tita", koji je zbog geostrateško-političkih interesa uporno glumio zagorskog Hrvata iz Kumrovca.

Titova komunistička kariera

Već u svojoj mladosti, Tito je prije Prvoga svj. rata postao komunistom. God. 1912, on je u Budimpešti osvojio srebrenu medalju kao viceprvak u mačevanju. Potom je početkom rata od 1914. u austrijskoj vojsci poslan na Iztočni front i u ožujku 1915. su ga zarobili Rusi u Bukovini. Nakon godine dana zatvora, potom radi na Uralu, a od 1917. on prisupa ruskim Boljševicima, a zatim je u Sibiru (Omsk) ušao u Crvenu armiju i sovjetsku Komunističku partiju od 1918. Tu je također oženio Pelagiju Belousovu i s njom se vratio u Jugoslaviju 1920, gdje je odmah ušao u Komunističku partiju kao treći komunist u jugoslavenskoj skupštini. Jugoslavenski kralj je 1921. zabranio komunističku stranku, pa je zatim postao komunističkim ilegalcem, kada je radio kao strojar u Bjelovaru, Kraljevici, itd.

U medjuvremenu je po nalogu Kominterne sudjelovao i u španjolskom gradjanskom ratu, gdje je po direktivama sovjetskog NKVDa nadzirao i povremeno likvidirao nepodobne komuniste, pa i neke naše u Španjolskoj. God. 1934 je ušao u Centralni komitet jugoslavenskih komunista, a 1935. opet odlazi u Rusiju na poziv Kominterne. Tada ga Staljin šalje 1937, kao tajnog agenta "druga Waltera", u Jugoslaviju zbog kontrole i reorganizacije jugoslavenskih komunista. Potom je dotadanji glavni tajnik jugo-komunista, Milan Gorkić nakon raznih spletki, navodno nestao i vjerojatno je ubijen u Rusiji, pa je onda Staljin postavio Tita za novoga glavnog sekretara jugo-komunista.

Tito kao vodja Jugoslavije

Sada sliedi ukratko njegova kariera u 2. svjetskom ratu i komunističkoj Jugoslaviji do njegove smrti.

  • 4. srpnja 1941: Tito pozvao Jugoslaviju na oružani otpor protiv njemačkih nacista.
  • 1941.- 1945. je glavni zapovjednik (maršal) tzv. 'Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije'.
  • 1945-1953 postaje vodja komunističke Jugoslavije kao premijer i ministar vanjskih poslova.
  • Od 1948. počinje njegov raskol izvan kontrole Staljinovog Informbiroa, s proglasom političke neutralnosti.
  • Od 1953.- 1980. je proglašen doživotnim predsjednikom Jugoslavije.
  • Od 1961, Tito je suosnivač Pokreta nesvrstanih, zajedno s egipatskim vodjom G.A. Nasser-om i indijskim J. Nehru-om.

Iako se uporno predstavljao kao hrvatski Zagorec iz Kumrovca, Tito kao rodjeni bečki Židov, nikada nije ni približno naučio govoriti pravi hrvatski, a kamoli da bi bar dielom znao svoj tzv. "rodni" kajkavski: U brojnim svojim govorima po Jugoslaviji, on je uglavnom govorio u svojoj medjuslavenskoj mješavini izmedju poljskoga, slovenskog i ruskoga uz ponešto dodanih srpskih riječi, tj. služio se posve hibridnim jezikom najviše nalik modernom umjetnom jeziku "Slovio". Kada je nakon 2. svj. rata dolazio u svoj tzv. rodni Kumrovec, mnogi njegovi susjedi i vršnjaci ga nisu prepoznali kao Josipa Broza (ali su o tomu uglavnom šutili iz straha od represalija). Načini i posljedice Titine samovlade (diktature) tu su još pobliže razradjeni u posebnom članku Titoizam (jugokomunizam).

Smrt i Titine posljedice

Tito je umro u Kliničkom centru Ljubljana, 4. svibnja 1980, zbog gangrene u nogama. U posljednjim danima agonije, Tito je govorio uglavnom na njemačkom dialektu Wiener-deutsch iz svoje stvarne mladosti, a ne svojim uobičajenim medjuslavenskim kao bivši predsjednik, pa niti zagorsko-kajkavski iz svoga lažnog djetinjstva. Zatim je Tito pokopan u posebnom mauzoleju u svojoj beogradskoj rezidenciji, tzv. 'Kuća cveća'.

U doba njegove smrti, Tito je bio najmoćniji židovski vladar na svietu i stoga su predstavnici većine država bili dužni sudjelovati u njegovom sprovodu, koji je pratilo oko 120 raznih svjetskih vladara. Zato su sve dosad njegova mladost i njegovi poratni pokolji civila postali nedodirljivim tabuima koji su izbrisani iz njegova uljepšanog i idealiziranog životopisa. Čak i sada nakon krvavog raspada Jugoslavije, njegovi su brojni spomenici i poprsja uglavnom očuvani po najvećem dielu bivše Jugoslavije, a do danas je osobito poštovan u Bosni, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji, čije je narode i ozemlja on većinom oblikovao.

Njega sad opet javno slave i u Hrvatskoj lievi liberali (tj. bivši komunisti), iako je bio najveći likvidator naše poviesti koji je u Jugoslaviji pobio bar 700.000 Hrvata, većinom civila. U cieloj Jugoslaviji 1944.-1980, bio je odgovoran za masakre 1.100.000 žrtava, po čemu je postao deveti najveći masovni ubojica u novijoj poviesti svieta. Njegova uloga i učinak na Balkanu su bili vrlo slični kao Staljinova u Rusiji i SSSRu. Stoga je posve logičan i očekivani rezultat Titine djelatnosti, kako je nakon njegove smrti Jugoslavija eksplodirala u krvavom regionalnom ratu.

Za ovaj životopis su rabljeni vjerodostojni i nepristrani pokazatelji iz interneta, u kombinaciji s inom komplementarnom dokumentacijom. Osim ponešto nacionalne megalomanje, razmjerno najrealniju tiskovnu biografiju J.B. Tita je objavio M. Todorović (drugo izdanje 2005), koja je uglavnom najviše sukladna s inim nezavisnim svjedočanstvima i dokumentacijom (vidi niže).

Josip Jurčević o Titu

Početkom god. 2012 je povjestnik prof.dr. Josip Jurčević objavio za Državno odvjetništvo RHrvatske (DORH) u Zagrebu stručno-dokumentarnu knjigu: "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina". Ova monografija nam donosi popis činjenica o mjestima masovnih pogubljenja nakon Drugoga svjetskog rata, a istodobno je i rezultat službenih istraživanja za DORH. Jurčević je doktorirao upravo na temu jugokomunističkih zločina i ta mu je problematika više nego bliska. Zato je upravo njega DORH službeno angažirao neka provede znanstvenu analizu o stratištima i grobištima iz toga osjetljivog doba. Skraćeni izvod iz javnog predstavljanja te nove monografije:

- Hrvatska historiografija uvijek služi režimima i vlastima, to nije novost i traje već otprilike 160 godina. Oni koji tomu služe, zauzvrat ugodno i bezbrižno žive. Ništa drugačije nije ni danas. Ali na osobi je da izabere hoće li se prikloniti sustavu ili činjenicama... Postoje intelektualci koji su u presjeku stvarnosti i rade u službi zločina. Njih je Hannah Arendt (bavila se, između ostalog, politologijom, nap.a.) nazvala ubojicama za pisaćim strojevima. Istraživala je zločine i tko ih je počinio, ali posebno je propitivala one koji ih negiraju i ignoriraju. To je možda i zato što im istina smeta ili što se ne mogu suočiti s činjenicama, a moja knjiga se bavi isključivo faktima.

- Mi smo istraživali odgovornost države ili vlasti, a ne pojedinaca. Došli smo do podatka da je oko devedeset posto zločina učinjeno od strane jugokomunističkog sustava. S tim brojkama poklapa se i istraživanje austrijskog povjesničara Floriana Thomasa Rulitza, koji je istraživao masovne grobnice na području Austrije. Što se samih osoba tiče, jugokomunistički dokumenti svjedoče o zločinima, u njima se jasno vidi da su svi bili pomno isplanirani, ništa nije bilo slučajno. Na čelu svog tog planiranja uvijek je iskakao Josip Broz Tito, ništa nije prolazilo bez njega.

- Neki očito hrvatsku budućnost ne vide izvan okvira komunističkih vrjednota, koje nisu kompatibilne s današnjim sustavom pluralne demokracije. Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak i odredila da se sve države koje su proizašle iz tih režima moraju suočiti sa zločinima, distancirati od tih režima i ispričati obiteljima žrtava. Kod nas to nije učinjeno i to je ono što zabrinjava. Očito je da je mozak onih koji donose odluke daleko više ideološki ispran no što se moglo misliti. Ono što se negiranjem Bleiburga pokušava jest ubijanje hrvatskog pamćenja!. To je zastrašujuća odluka. Naime, Bleiburg obuhvaća najveće zločine nad Hrvatima, to je najveća hrvatska tragedija u povijesti. Stoga je zastrašujuće da mladi ljudi, koji su rođeni poslije Drugog svjetskog rata, donose takve odluke. Mislio sam da će imati elementarno civilizacijsko poštovanje prema žrtvama, ali to je izostalo. Što se Teznog tiče, ne može tamo biti komemoracija. To je jedno od najvećih stratišta, tamo je ubijeno između 15 i 20 tisuća ljudi, ali na Bleiburgu su sve te žrtve izručene. Uz to, na samom Bleiburgu su se dogodili zločini, tamo su također pronađene grobnice.

Jurčević je dokazao kako je jugokomunizam pogubio sve institucije i sve ono što je postojalo u javnom prostoru kao i naše pamćenje, a bez pamćenja nema Hrvatske. Od 1571 stratišta i grobišta koliko ih je istraživanjem pronadjeno, 56 posto se nalaze u Hrvatskoj, 6 posto u BiH, u Sloveniji 38 posto. Što se tiče počinitelja zločina, istraživanje je odkrilo kako su jugokomunističke vlasti počinile 89 posto zločina, talijanska okupacija osam posto, partizani i četnici 1,5 posto, a vlasti NDH 0,13 posto.

Glavni izvornici

  • William Klinger: Il terrore del popolo; storia dell'OZNA, la polizia politica di Tito. Trieste, 2012.
  • Josip Jurčević: Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina. DORH, Zagreb 2012.
  • Tomislav Sunić: Tito i Titići (priče iz zemlje smrti). Hrvatski list br. 399: str. 20 - 24, Zadar, 17. 5. 2012.
  • Michael Padeva: The Balkans conspiracy (J.B. Tito). Canberra 2002.
  • S.K. Pavlowitch: Tito, Yugoslavia's Great Dictator. Columbus, OH: Ohio State University Press, 1992 (hardcover, ISBN 0-8142-0600-X; paperback, ISBN 0-8142-0601-8).
  • B.S. Vukcevich: Tito, architect of Yugoslav disintegration. Orlando, FL: Rivercross Publishing, 1995 (ISBN 0-944957-46-3).
  • Milovan Djilas: Tito, the Story from inside. London: Phoenix Press, 2001 (new ed., ISBN 1-84212-047-6).
  • Miroslav Todorovic: Hohštapler (Tito bonvivant). 2nd edition, 368 p. Dunja doo. Bjelovar 2005.
  • Časopis Politički zatvorenik, Zagreb 1990.- 2009.
  • Zvonko Kostić i dr.: Komisijski zapisnik o zaostavštini posle smrti pretsednika Josipa Broza Tita, Beograd 1980.
  • Svjedočanstvo pokojnog Nikole Ivšića, višegodišnjeg bravarskog suradnika pravog Josipa Broza u Sisku prije 1. svj. rata.

Vanjske sveze

Poveznice

References

Original condensed compilation from above listed sources and a stub in Wikinfo

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Josip_Broz_Tito&oldid=51338"