Vlaškobosanski srboidni jugojezik
Vlaškobosanski srboidni jugojezik (nametnuti hibrid novog pravopisa iz jugo-Hrvatske): - Već cielo stoljeće tj. nakon 1. svjetskog rata pa do danas nam se u Hrvatskoj uzastopce uvozi i dielom nameće iz Balkana i s balkanskim doseljenicima manjeviše nehrvatski, hibridni i srboidni polutudji jugojezik, dok se u hrvatskoj javnosti i većini medija izvornohrvatski oblici uzastopce i sustavno zaredom sve više potiskuju, pa to sve više postaje samo balkanski dialekt hibridnoga srbo-hrbosanskog konglomerata.
Sadržaj
Poviest novog jugojezika
Taj noviji nametnuti i uvozni polujezik tj. po stvarnim medjunarodnim kriterijima zapravo hibridni pidgin ili zapravo balkanizirani 'jugojezik', kroz ranija stoljeća pa zamalo sve do kraja 19.st., izvorno u hrvatskoj javnosti zapravo ni nije postojao, izim tek rubno donekle po selima uz srbsko-bosanske granice tj. u iztočnoj Slavoniji, donjoj Posavini i dalmatinskoj Zagori najviše medju vlaškim pravoslavcima tj. prekodrinskim zapadnim Srbima.
Po stvaranju unitarne Jugoslavije u 20.st. raniji naš kultivirani i višestoljetni izvornohrvatski, koji je već dugo obstojao osobito po hrvatskim gradovima, kao i pisanoj literaturi do Šenoe, Gjalskoga, Kumičića i inih suvremenika, političkim je nasiljem potom odbačen u hrvatsku kulturnu ropotarnicu, a jugoslavski unitarni Vukovci političkim (i povremeno čak vojnim) nasiljem nameću zatim kultiviranim gradskim Hrvatima novosklepani balkanski jugojezik tj. balkaniziranu zapadnu jekavicu od prekodrinskih Srba (i Crnogoraca).
Posljedice danas
Posljedica toga je korjeniti javni zaokret službenog jezika u hrvatskim gradovima od početka 20.st. sve do danas, tako da već kroz cijelo stoljeće, hrvatski školovani ili doseljeni gradjani (izim starijih starosjedilaca) uglavnom ne razumiju ranije hrvatske tekstove, a niti domaće seljake izvan gradova u okolnim manjim naseljima, - tj. diljem Hrvatske dosad već jezično postoje 2 razna tipa Hrvata: izvorno-govorni i pravi selski Hrvati i jugo-govorni balkanizirani gradjani (koji zapravo ni ne znaju izvornohrvatski jezik), pa rabe taj novi "jugo-esperanto" srbo-bosanskog tipa, daleko od većine izvornohrvatskih govora prije Jugoslavije i zamalo nerazumljiv spram okolnih hrvatskih sela kao neki ini tudji (slavenski) jezik.
Veleizdaja 'hrvatskih' vukovaca
Tzv. Bečki književni dogovor je naknadno postao najvećim kulturnim porazom Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je to bio zlokobni početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća, što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919. (a ostao u javnoj uporabi tek u našoj diaspori i Gradišću): Umjesto toga nam je pod Jugoslaviom u 20. stoljeću silom nametnut drugi, srbojekavski standard po govoru zapadnih Srba - 'Prečana' po modelu iz Vukovih Bileća (izvan Hrvatske: granica istočna Hercegovina/Crna Gora).
- Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967. u svom tekstu "Vuk i Hrvati", str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
- Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."
Tzv.'nerazlikovnost razlika'
I nakon tih znakovitih izjava, kao i svih obilnih podataka o leksičkim razlikama, dosad se jezično još ništa bitno u Hrvatskoj nije poboljšalo, - dapače i sad opet zlokobno klizimo natrag u lošije jer su nam vladajući neokomunisti nedavno čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik. Nakon 'detudjmanizacie' su stari parazitski vukovci kod nas opet digli glave i osjećaju se sigurnije: nakon vojnopolitičkog oslobodjenja iz jugo-robije, ubrzo zatim od god. 2000. pokušaj novoga hrvatskog preporoda i kulturno-jezične samostalnosti su stari jugo-partijski kadrovi i njihovi noviji klonovi manjeviše uspješno umrtvili na stari jugojezik.
Kao jedini vidljivi ustupak narodu, tek je formalistički samo vanjsko ime srbohrvatskog jezika presvučeno u tzv. "hrvatski jezik", - ali čiji je sadržaj u formalno 'novom' pakiranju sad opet većinom isti onaj stari jugojezik uz posve neznatne 'kozmetičke' izmjene s tek par dekorativnih maskota. Raniji dogmatsko-unitarni vukovci sada dijelom opet napreduju, pa su tako npr. ideološki "popljuvali" veliki Razlikovni srpsko-hrvatski rječnik (V. Brodnjak 1991) i relativizirali ga filozofskim akrobaciama (M. Peti 1994.), pa u zamjenu izdali skraćeno mini-izdanje i potom ga posve uklonili iz javnosti.
Nakon svega, naši ortodoksni 'hrvatski' vukovci kao M. Peti, B. Tafra, J. Silić, I. Pranjković i ini slični, opet nam javno provode staro jezično mozgopranje, sve više objavljuju novo-stare kopije jezičnih priručnika po novosadskom jugo-modelu, - a pravi izvornohrvatski jezik nakon kraćega nedavnog poleta opet klizi natrag u smjeru stoj!
Literatura
- Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
- Nataša Bašić: O postanku hrvatskoga književnog jezika, Jezik, 45,4, 1998., Zagreb
- Boris Beck 2011: Dolje tiranija štokavaca! Nacional, 24.08.2011. Zagreb.
- Radoslav Bošković, 1978: O jezičnoj i stilskoj diferencijaciji srpskog i hrvatskog jezika. Odabrani članci i rasprave, Titograd.
- Vladimir Brodnjak, 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
- Jovan Ćirilov, 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Stilos, Beograd.
- Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
- Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
- Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
- Vesna Požgaj Hadži 1999: Temeljne jezične razlike, hrvatski jezik i srpski jezik u kontrastu. Filozofski fakultet, Ljubljana.
Poveznice
Referenca
Almost original condensed discussion, combined from other correlated surveys in actual wiki.
