Jugobalkanski povratni Vukopis

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jugobalkanski povratni Vukopis (opet ukidanje hrvatskog 'Londonca' i zaokret natrag u balkanski Vukopis) => Prečanski Vukopis prekodrinskih pravoslavaca, tj. uporna posrbitva Hrvata i nakon propasti Jugoslavie kroz srboidni prjedložak tzv. "hrvatskog" pravopisa. Kroz proteklih stotinjak godina od 1918.- 2012. su uporni jugo-balkanci Hrvatima čak triput uzastopno na manjeviše sličan način ukidali i zabranjivali naš izvorni materinski jezik:

  • Prvo nametanje srbohrvatskog jugojezika tj. balkanskog hibridnog pidgina u Hrvatskoj bilo je u SHS-Jugoslaviji 1919.- 1939., ali je privremeno prestalo od 1939.- 1945. uz povrat na stanje do 1918.
  • Ponovno i još gorje drugo nametanje balkanskoga srbohrvatskog je uslijedilo u Titinom jugo-komunizmu od 1945.-1990. i doseglo je vrhunac Novosadskim pravopisom, ali je i to bar dielom ublaženo 1991.-1999. s uvedbom školskog 'Londonca'.
  • Već treće slično nametanje nehrvatskoga balkanskog pidgina je opet započelo potiho-rovarenjem od god. 2001., a najžešće i otvoreno se nametnulo odnedavna pod neokomunistima od 2012. uz ukidanje školskog 'Londonca'. I nakon svega se unatoč propaloj Jugoslaviji, dosad ipak još nije jezično u Hrvatskoj bitno poboljšalo, dapače opet zlokobno klizimo u novu balkanizaciju, jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik.
  • Dapače, od veljače 2013. (slično kao 1919. i 1945.) opet i po treći puta ponovo počinje ukidanje umjerenoga školskog 'Londonca' uz već treći nasilni povratak novosadskog Vukopisa, čije je uzastopno nametanje i javno započelo sredinom travnja 2013.

Taj "novi" jugopis je očito i nedvojbeno opet sličan novosadski i nehrvatski - zato jer:

  • 1) Tim sada obnovljenim tj. jugoslavenskim Vukopisom uglavnom govore jekavski pravoslavci i muslimani u Bosni i Crnoj Gori.
  • 2) Na državnom ozemlju matične Hrvatske uglavnom nema nijednoga katoličkog sela gdje bi tako govorili hrvatski starosjedioci (izim tek srbojekavski pravoslavci u Hrvatskoj).
  • 3) U hrvatskim gradovima tako govore uglavnom noviji jugo-doseljenici iz BiH, ali većinom ne domaći gradski starosjeditelji (izim 'pod moraš' u vojski i administraciji).
  • 4) Isto 'pod moraš' tj. pod ucjenom zbog školskih ocjena dijelom tako govore i drilani hrvatski učenici dok su u vukovskoj školi, ali često ne izvan škole tj. doma ili na ulici gdje većinom rabe izvorno domaći hrvatski ili ine nesrbske dialekte.

> Dokle ćemo to tako uzastopce trpiti, - jer smo sad ipak izvan balkanske Jugoslavije i napokon u neovisnoj Hrvatskoj, pa trebamo nametničke Vukovce odsad konačno i zauvijek izbaciti u povijesnu ropotarnicu: kraj - i gotovo je s vašim jugojezičnim rabotama !!

Ukupne štete naših vukovaca

Bez obzira na svoju nacionalnost, sam Vuk Karadžić je osobno bio teška seljačina i polupismeni balkanski primitivac, kao logičan izravni proizvod turske raje na brdovitom Balkanu. Takva njegova narav i bijedna naobrazba su razmjerno manje značile medju sličnim društvenim slojevima središnjeg Balkana, ali su imale katastrofalan učinak u naknadnoj kulturno-jezičnoj balkanizaciji Hrvatske gdje je prije Jugoslavije turkobalkanski utjecaj još bio puno slabiji. Prisilnim uvodjenjem primitivne balkanske vukovštine pod Jugoslaviom je time matična Hrvatska pod Jugoslaviom kulturno ustvari vraćena za stoljeće-dva unatrag, tj. od srednjoeuropske civilizacie iz 19. st. smo prebačeni u znatno primitivniju balkansku polukulturu, pa je 20. stoljeće za matičnu Hrvatsku većinom bilo izgubljeno i promašeno doba: Najveća tragedia nakon svega je, - što nam se ta primitivna balkanska idiotizacija još uviek kroz vukovizirano školstvo sve do dandanas i dalje nasilno ucjepljuje u omladinske naraštaje.

Vuk Karadžić osobno većinom nije izravno djelovao unutar same Hrvatske, nego su tom zlu ponajviše pridonesli njegovi dogmatski sljedbenici kao naši ekstremni vukovci i glavni zlodusi zatorbe i razaranja klasičnoga izvornohrvatskog jezika nakon 1892. sve do danas kad jezični veleizdajnici tu opet dižu glave za novu jugo-balkanizaciju. Tzv. 'hrvatski' vukovci su doista naši jezični nametnici i kulturni jugo-okupatori, postavljeni po ideopolitičkoj podobnosti, što još parazitiraju za vratom hrvatskom narodu, uništavajući nam i razarajući tisućljetnu hrvatsku jezičnu uljudbu. Čak još do danas, nakon krvave propasti premile im Jugoslavije, ovi i dalje uporno produžuju svoju opaku rabotu preko lažnih dogmi i mitova o bratsko-jedinstvenom nastanku srbohrvatske srednjovjeke uljudbe i jugojezika iz (hipotetsko-izmišljene) praslavenske i južnoslavenske jezične baštine.

Tzv. Bečki književni dogovor je naknadno postao najvećim kulturnim promašajem Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je to bio zlokobni početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća, što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919. (a ostao u javnoj uporabi tek u našoj diaspori i Gradišću): Umjesto toga nam je pod Jugoslaviom u 20. stoljeću silom nametnut drugi, srbojekavski standard u govoru zapadnih Srba - 'Prečana' po modelu iz Vukovih Bileća tj. izvan Hrvatske: granica istočna Hercegovina/Crna Gora.

  • Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967. u svom tekstu "Vuk i Hrvati", str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
  • Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."

Neokomunistička rekonkvista po Vuku

Nakon ekstremnoga i nama najštetnijeg vukovca Maretića, donedavno je još bilo više sličnih 'polutvrdih' vukovaca i manjeviše zastupnika unitarnoga balkanskog jugojezika, koji su u medjuvremenu većinom odumrli: npr. Vatroslav Jagić, Petar Skok, Jerko Gršković, Milan Anić i slični. Tek nakon nedavnoga Domovinskog rata su još živi srednjodobni polu-vukovci npr. Radoslav Katičić, Dunja Brozović-Rončević, Branka Tafra, Josip Lisac, Igor Zidić, koji su dijelom pragmatično zbog očuvanja sinekura, uglavnom ipak taktički postali manjeviše umjerenim i reformiranim poluvukovcima, jer donedavna više ne idu frontalno protiv hrvatskog jezika kao njihovi slični predhodnici.

Nakon propasti i razpada ljubljene im Jugoslavije, naši tzv. "hrvatski" Vukovci i talibani srbohrvatskog jugojezika su se taktički povukli i privremeno prikrivali kroz njima kritične 1990te godine, pa su nam čak 'velikodušno' dopustili tek formalnu promjenu samog imena srbohrvatskog jugojezika u tzv. "hrvatski jezik" - ali zamalo ništa puno više od toga: samo još par dekorativnih inačica kao tačka u > točka i poneke slične maskote, - ali ostalo je zamalo sve i dalje manjeviše isto kao u bivšoj Jugovini. Sami Vukovci su se tu tek povremeno prikrili kao "umiveni i presvučeni" bivši poluvukovci, u očekivanju poželjne im 3. Jugovine ili neke Balkanije ili bar tzv. 'Jugosfere' kako bi se opet uzdigli kao jezični paraziti za vratom hrvatskom narodu.

Potom nakon kritične god. 2000, zajedno s uzlazom na vlast "trećojanuarske koalicije", ujedno započinje idejno-politička i kadrovska "Detuđmanizacija" cijele Hrvatske, a istodobno i paralelno s njom i tzv. 'naši' Vukovci pomalo opet dižu svoje jugo-glave i sve otvorenije ulaze u javnost s upornom težnjom povratka na njihov raniji srbohrvatski jugojezik i novosadski Vukopis. Takvi su noviji tvrdo-dogmatski vukovci u Hrvatskoj sada npr. Mirko Peti, Josip Silić, Željko Jozić, Ivo Pranjković, Stjepan Damjanović, Robert Pauletić i još ini slični. Konačno od god. 2012., kad se na vlast u Hrvatskoj ponovo uzdižu neo-komunisti (SDP), tada takodjer i naši Vukovci zlorabe prikladno ozračje i prjelaze u otvorene protunapade za rekonkvistu srbohrvatskog jugojezika i Vukopisa na više razina kod nas, npr.:

  • Nova crvena vlast bez povoda naglo ukida Saborsko povjerenstvo za hrvatski jezik,
  • Umjesto bar donekle podnošljivog pravopisnog "Londonca", u školama se sve više nameće novosadski Vukopis u obnovljenoj Goldstein-Liberovoj jugo-inačici.
  • Od veljače 2013., nova crvena vlast je školski 'Londonac' javno i službeno odbacila preko Ministra školstva i zaokretom natrag mimo toga odredila Institut za jezik neka razradi novo-stari pravopis na temelju srbohrvatskog jugojezika po novosadskom Vukopisu.
  • Jednako i u tzv. "Hrvatskoj" Wikipediji prikriveni Vukovci sad opet dižu glave i sve otvorenije nam nameću raniji srbohrvatski jugojezik, čemu je tamo kao zgodna provokacia poslužio njihov novi članak "Korijenski pravopis".
  • Od sredine travnja se konačno formalno i javno vraćamo iz bar umjerenog 'Londonca' natrag na raniji balkanski hibrid srbohrvatskog jugojezika, objavom novoga pretežno nehrvatskog pravopisa tj. opet nametnutog nam izvanhrvatskog jezika približno izmedju bošnjačkoga i crnogorskog.
  • Istodobno s tim, sliedi još niz inih sličnih jugojezičnih podvala u partijski sustavno dirigiranoj hrvatskoj javnosti. Dakle, sadanje jezično stanje u hrvatskoj javnosti je danas doista krajnje kritično i duboko zabrinjavajuće, tj. po treći puta slično kao 1919. i 1946.- iako smo sada ipak u neovisnoj Hrvatskoj. Stoga odsad treba već jednom, javno i konačno reći tim nametljivim jugo-Vukovcima: to vam je konačni kraj, više nema Jugoslavije i jezično jugo-doba je završilo,- odsad će neovisni Hrvati sami odredjivati kako će i kojim jezikom nadalje pisati po vlastitim povijesnim tradiciama, a ne više po donedavnim jugobalkanskim direktivama.

Veleizdaja naših vukovaca

Nakon takve ideopolitičke degeneracije u hrvatskom jezikoslovlju, danas je naša vukovska lingvistika zapala u slijepu ulicu bez dugoročnog izlaza. Nakon raspada omiljene Jugoslavije koja im je ideopolitički osigurala sinekure i visoke titule, tzv. “hrvatski” vukovci koji su donedavna uglavnom dominirali u našem jezikoslovlju, odjednom su ostali visjeti u zrakopraznom prostoru jer je smisao njihova postanka i postojanja bilo jugoslavenstvo i “bratski srpskohrvatski” jezik. U koprcanju za održanje, nadali su se i radili na obnovi treće Jugoslavije ili neke slične “Balkanije” u kojoj bi se opet dobro snašli, a kako im to dosad još nije posve uspjelo, morali su malo popustiti pod pritiskom hrvatskog naroda koji više nije trpio njihov srbohrvatski jugo-jezik.

Pritom su lukavo prevarili i nasamarili naivno pučanstvo, jer su nam u javnosti podmetnuli samo novi, tek prividni naziv “hrvatski” – poput maskote pod kojim se i dalje opet krije isti uglavnom nepromijenjeni srbohrvatski vukopis, koji po glavnom vukovcu “Forumu” odsad spada u tzv. srednjojužnoslavenski – a to je zapravo opet isti srpskohrvatski jezik u novom pakovanju. Obzirom što u našem jezikoslovlju i u novoj Hrvatskoj bar dijelom još djeluju isti podobni jugojezičari ranije postavljeni po partijskoj podobnosti iz Beograda, nismo se zapravo trebali ničemu boljem ni nadati: poslije Foruma – Forum (tj. nakon vukovaca – opet vukovci !). Ili kako je to odlično sažeo objektivni i nepristrani finski slavist Juhani Nuorloto (Internet 2002) iz Univerze Helsinki: “srpskohrvatski diasistem” će postojati dotle dok budu postojali lokalni lingvisti koji su ga izmislili.

Ovo krajnje absurdno i bezizlazno stanje s hrvatskim jezikom je nastalo prvenstveno zbog dugogodišnjeg jezičnog nasilja parazitskih vukovaca nad hrvatskom kulturom i potom još zbog novije ratne doselidbe naših izbjeglica iz BiH i Vojvodine gdje su uglavnom odgojeni u srpskim školama na ekstremnoj balkanskoj vukovštini koju sada dalje pronose po Hrvatskoj. Kod nas su bile vidljive uzastopne javne težnje za obnovu hrvatskog jezika osobito uoči jugo-raspada (1987-1990) s kraćim revivalima u doba “Hrvatskog proljeća” 1968-1971. i opet za Domovinskog rata 1991-1995. Tada su u javnosti i medijima bar privremeno vraćene u uporabu poneke ukinute značajke izvornoga hrvatskog prije 1918, ali je i to ubrzo većinom zamrlo.

Potom slijedi ponovni sunovrat u balkansku vukovizaciju, pa je jezično stanje kod nas sada još razmjerno gorje negoli uoči 1990. Jedini vidljivi rezultat tih povremenih pomaka je sada tek formalna zamjena donedavnog dvojnog imena srpskohrvatskog jezika u tzv. “hrvatski” zbog javne volje hrvatskog naroda koji je potom izigran, jer je u pozadini te vanjske maskote ostao manjeviše isti nametnuti jugojezik samo u novom pakovanju (usp. Biondić 2004). Čini se da su nasilni vukovci kroz 20. st. uglavnom već uspjeli isprati mozgove većini hrvatske inteligencije klonirane u jugoškolama po srpskohrvatskom modelu bratstva-jedinstva, pa očito više nismo u stanju izdići se iz te jezične kaljuže balkanske vukovštine. Unatoč uzaludnim pokušajima i povremenim protestima manjine ponekih svjestnih intelektualaca, danas već i mnogi vodeći Hrvati iz sveučilišta i akademije, jednako kao iz vlasti i iz oporbe manjeviše slično govore i pišu sve gorjim jugobalkanskim polujezičnim hibridom.

Razpad izvorno-hrvatskog

Logični i učinkoviti modeli normalnoga zdravog mišljenja se oblikuju već od malih nogu, pa se našoj djeci u početnim školama zbog prisilnog učenja primitivnog vukopisa s mnoštvom nepravilnosti i bezbroj iznimaka već rano ucjepljuje posve zbrkani i nesuvisli način razmišljanja po šupljem modelu švicarskog sira. Zato se naša djeca u tim vukovskim školama već od rane mladosti pod prisilom balkanizacije masovno izobličuju u mentalne invalide jer u društvenoj praksi, kulturi i privredi ta zbrkana balkanska vukovština ima vrlo sličan učinak mentalnog trovanja kao i drogiranje od rane mladosti. Iako su izvorni Hrvati bili ranije stoljećima kultiviran i uspješan europski narod, odnedavna se ponajviše zbog silom nametnutoga primitivnog vukopisa, većina školovanih Hrvata već od djetinjstva pretvaraju u balkanizirane poluidiote ispranih i vukoviziranih mozgova. Od djetinjstva naučeni jezik neizbježno odredjuje kasnije modele razmišljanja i javnog djelovanja, pa je normalni odraz naše jezične anarhije uporna neučinkovitost cijelog društva i privrede koja se zadnjih godina već drastično odražava u našoj društvenoj praksi.

Zato su nam danas hrvatska država i gospodarstvo tako bezuspješni i promašeni bar dijelom zbog vukovske mentalne zbrke u našim vodećim glavama (Vukomania chronica et acuta) - jednako kao što su promašene, neučinkovite i bezperspektivne i ine vukovizirane zemlje na Balkanu tj. Bosna i Srbija. Jasni protudokaz tomu su nam susjedni Slovenci koji su pravodobno odbili i izbjegli vukovizaciju “troplemenog naroda SHS” pa su im zato mozgovi ostali normalni i učinkoviti. Naprotiv su Slovencima najsličniji Hrvati, nakon nasilne balkanizacije u Jugoslaviji dosad naočigled propali u svakom pogledu i zasad nemaju nade za poboljšanje, dokle god se ne oslobode te nastrane balkanske vukovštine i ne vrate se normalnim jezičnim izvorima i modelima razmišljanja iz svoje ranije europske baštine. Donedavnom balkaniziranom jugo-naobrazbom na temelju primitivnog vukopisa je cijelom nizu hrvatskih naraštaja u Jugoslaviji već učinjena ogromna obrazovna šteta. Kulturno i mentalno su time najviše uništeni oni nesretni naraštaji koji su prisilno školovani pod jugokomunističkim diktatom nakon tzv. “oslobodjenja” tj. od 1946, kao i ponovo nakon Titinog državnog udara od 1972, u doba vukovske rekonkviste pod zloglasnim patronatom Stipe Šuvara.

Pod uzastopnim navalama raznih istočnih nasilnika, kod pismenih Hrvata su se razvijali više-manje izdajnički krugovi pod vodstvom naših kulturnih janjičara. Tako je u doba turske okupacije od 16.-18. st. nastala poznata “Alhamiado” književnost većinom od poturčenih Hrvata na turskom i arapskom jeziku. U 20. st. je opet nastala (Yošamya 1999) još i gorja “Alserbiado” književnost posrbljenih Poluhrvata na balkanskom vukopisu, čije razdoblje nažalost nije završeno sve do danas. Te istočne kolonialne jezične deformacije nisu imale trajne učinke samo u hrvatskoj kulturi, nego su ostavile pogubne posljedice i u raznim inim područjima praktičnih djelatnosti i životno-radnog stila u balkaniziranoj Hrvatskoj sve do dandanas.

Nakon što su kroz niz prošlih stoljeća brojni vodeći Hrvati u doba renesanse, Ozaljskog kulturnog kruga, Zrinskih i Frankopana kao naši primorski čakavci i sjeverni kajkavci ravnopravno sudjelovali u samom vrhu tadanje europske kulture i civilizacije, zbog donedavne jugoslavenske balkanizacije i nametanja vukovskog primitivizma smo odnedavna završili na ozloglašenom balkanskom rubu europske periferije: Htjeli mi to ili ne – to je doista tako i nema nam spasa, dokle god se ne oslobodimo novonametnutoga balkanskog mentaliteta i prisilne vukovštine, pa dosad zapravo moramo biti kulturno-ekonomska kolonia iz afroazijskog kruga. Upravo zbog nove prisilne vukovizacije i primitivnijeg balkanskog odgoja su današnji Hrvati na europskom kulturnom tržištu postali manjevrijedna škart-roba.

Zloporabe naših vukovaca

Naši zastarjeli balkanski vukovci, zbog svojega urodjenog dogmatizma i ideoloških predrasuda bili su kod nas dosad glavni kočničari bilo kakvog budućeg kulturnog napredka u relevantnim strukama: lingvistika, povijest, etnologija itd. Povrh toga, danas su ovi domaći vukovci očito najopasniji nutarnji neprijatelj u samoj Hrvatskoj t.j. maligni tumor koji zbog sinekura, u svojoj srži upornom balkanizacijom stalno teži razaranju hrvatskog identiteta i negaciji posebne hrvatske kulture. Ukidanje hrvatskog naroda i kulture započeli su upravo vukovci Bečkim dogovorom za ujedinjenje umjetnog “srpskohrvatskog” jezika (tj. za ukidanje izvornog hrvatskog) i tek njegovim službenim, javnim i konačnim poništenjem taj razorni proces može biti formalno prekinut. Glavna antihrvatska legla te jugobalkanske jezične vukovštine, bio sve dosad Institut za jezik.

Ti naši unutarnji kulturno-jezični kvislingi dugoročno su nam mnogo opasniji i pogubniji od ikakvih Srba, islamista, globomana i inih vanjskih ugroza, jer nam po svojoj definiciji kroz školstvo i javne medije izravno iznutra razaraju i brišu nacionalno-kulturni identitet, da bi čim duže mogli svojim sinekurama parazitirati za vratom hrvatskom narodu. U doglednoj budućnosti za kojih 20-30 godina, ili će nestati Hrvatska i naš narod, ili će se bilo kako morati ukloniti te zloglasne vukovce, jer dugoročno oboje nikako više ne mogu dalje supostojati. Vukovci su danas ideopolitički dinosauri u hrvatskom jezikoslovlju: jednako kao što su geološki dinosauri morali izumrijeti zbog neprilagodjenosti prirodnom okolišu, tako će neizbježno morati nestati u povijestnoj ropotarnici i naši vukovski dinosauri zbog nekompatibilnosti s hrvatskim kulturno-jezičnim okolišom.

Tzv. “hrvatski vukovci” koji su od 1919. samovoljno bez pitanja naroda napustili i odbacili u kulturnu ropotarnicu već kultivirani i izvorni javnohrvatski jezik (Vančik 1996), jesu najteži veleizdajnici u sveukupnoj povijesti Hrvatske od stoljeća sedmog pa do današnjeg dana. Po tomu su slični inim kolonialnim kvislingima i kulturnim janjičarima u afroazijskim zemljama, koji su zbog svojih sinekura napustili vlastiti narodni identitet u svrhu nametanja okupatorskog engleskog, španjolskog, francuskog i inih kolonialnih jezika. Medjutim je ipak tamošnji postupak imao puno blaže posljedice, jer su to ipak bile većinom nerazvijene zemlje pa su tamo engleski, španjolski i francuski uglavnom bili donositeljima naprednije europske kulture i tehnologije.

Naprotiv je kod nas naknadno nametnuti, primitivni balkanski vukopis za cijelo 20. stoljeće bitno unazadio novije kulturno ozračje u Hrvatskoj na vrlo sličan način kako su to u Europi ranije učinile istočne nomadske invazije Huna, Avara, Tatara i Turaka. Zbog tog zatiranja ranijega hrvatskog kulturnog identiteta, ovaj nepodnošljivi balkanski vukopis danas je već dobio daviteljsku ulogu stranoga kulturnog okupatora kakvu je npr. do 1. svj. rata imao prisilni magjarski jezik u kopnenoj Hrvatskoj – ili sveprisutni talianski na našem primorju i otocima. Ipak je i taj talianski kao baština stare mediteranske ekumene barem bio daleko kulturniji i time za nas pozitivniji od primitivnijeg urodjeničkog vukopisa iz mračnih gudura brdovitog Balkana. Nametanje toga balkanskog vukopisa kod nas je imalo ulogu daviteljske dekulturacije i mentalnog unazadjivanja Hrvata, koji u tomu balkaniziranom stanju odenedavno doista više spadaju na brdoviti Balkan negoli u suvremenu civiliziranu Europu.

Jugo-biznis s novim pravopisom

Ovdje se prenosi glavni i znakoviti dio citata o pozadini toga novo-starog Vukopisa, po Hrvatskom tjedniku - Internet-izdanje (komentar od 7. 5. 2013: [1]):

"... Cijelu priču o "(bratstvo-)jedinstvenome pravopisu" pokrenuo je jedan izdavač blizak Vladi... , taj je čak savjetnik predsjedniku Vlade koji je već bio upetljan u financijske skandale. Onda je Predsjednik Vlade u "ovoj zemlji" poslušno naredio svome ministru zaduženome za te stvari da pokrene proceduru za izradbu "(bratstvo-)jedinstvenoga pravopisa". Ovaj je to i učinio, naravno, prvo je morao maknuti nepoćudne ljude i na ključna mjesta postaviti svoje poslušnike. Poslušnik je pak sa svojim poslušnicima napisao taj "(bratstvo-)jedinstveni pravopis", velika većina relevantnih ljudi iz struke je protiv ponuđenog "(bratstvo-)jedinstvenoga pravopisa", no ministrov poslušnik bahato ignorira primjedbe stručnijih od sebe i uz neviđenu medijsku kampanju tvrdoglavo promovira svoj uradak. Iako tzv. javna rasprava, a zapravo najobičnija farsa, još nije ni završila, ministar je već odredio rokove do kad izdavači moraju predati svoje ogledne udžbenike i to usklađene s "(bratstvo-) jedinstvenim pravopisom"!

Zašto se ministru toliko žuri? Valjda zato jer postoje rokovi za tiskanje novih udžbenika, a to je posao prema nekima vrijedan 200 milijuna, a prema drugima čak 600 milijuna kuna. Svima je jasno da ova Vlada, ako čak nekim čudom i izdrži do kraja mandata, novi mandat ne će dobiti, a to znači da je izdavačima udžbenika ovo jedina prilika za veliki posao. Da stvar bude gora, buduća vlada će sigurno poništiti ovaj nametnuti "(bratstvo-)jedinstveni pravopis" pa će izdavači u novom ciklusu tiskanja novih udžbenika ponovno zaraditi. Ministar bahato provodi svoju volju, a njegov poslušnik bahato reklamira svoj uradak. Jesu li im obećali kakvu proviziju? Kažu da je Hrvatska treća zemlja po korupciji u svijetu..."

Podpora vukovarskom priedlogu

Ovom prilikom ujedno pružamo punu podporu i u cjelini prihvaćamo kao naše smjernice za ovaj wiki i obćenito za hrvatski kulturu, nedavni priedlog Stožera za hrvatski Vukovar [2], kako sliedi:

"Ovim se proglasom obraćamo posebice onima koji se služe pisanom rieči, tj. piscima, novinarima, kolumnistima, urednicima, nakladnicima, profesorima, studentima i autorima tekstova na internetu. Njih pozivamo da napišu i objave barem jedan tekst na latinici prema načelima hrvatskoga poviestnoga pravopisanja. Takvi će tekstovi biti nenametljiva i miroljubiva, no lako prepoznatljiva podrška Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara, koju izraziti mogu svi Hrvati i njihovi prijatelji, kako u domovini, tako i u inozemstvu.“ Na kraju kao podrška Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara predloženo je da u pisanju rečenih tekstova sliedie sljedeća pravila, i to barem 5 od 9 ponuđenih:"

  • 1. Pišimo "č", a ne "dž" u imenicama poput "naručba" (od "naručiti") ili "učbenik" (od "učiti") itd.
  • 2. Ispred sufiksa -ski ne bilježimo jednačenje po zvučnosti pa pišimo "klub – klubski", "Srbin – srbski".
  • 3. U futuru ne moramo kratiti infinitiv pa pišimo "raditi ću, misliti ću".
  • 4. Negaciju u futuru pišimo s bjelinom: "ne ću, ne ćemo".
  • 5. Predmetke kao što su pod- i iz- u pisanim riečima ne treba mienjati prema izgovoru. Stoga pišimo: "podpukovnik, podpredsjednik, podhodnik, nadprosječan, iztjerati, razčistiti". Prema istom načelu možemo pisati i "obhodnja" umjesto "ophodnja" u riečima u kojima smatramo zgodnim.
  • 6. Imenice na -ac pisati ćemo ovako: "vrabac – vrabci – vrabca, sudac – sudci – sudca".
  • 7. U imenica koje završavaju na -dak i -tak pisati ćemo ovako: "podmladak – podmladci – podmladka, redak – redci – redka, zadatak – zadatci – zadatka".
  • 8. U izvedenicama i oblicima imenica na -st zadržimo u pisanju slovo "t" koje se u izgovoru ne čuje: " poviest – poviestni – poviestnik, bolest – bolestni – bolestnik, častan – častni – častnik".
  • 9. Jednosložni dvoglas "ije" u dugim slogovima pisati ćemo u našim tekstovima ovako: "rieč" ("rječnik"), "diete" ("djeca"), "pogriešiti" ("pogrješka"), "liepa" ("ljepota"), "vriedan" ("vrjedniji"). (To naravno ne vriedi za rieči poput "biskupija – biskupije, smijati se – smijem se, dobiti – dobijem, čiji – čije, prije, poslije, nije").

Današnji jezični epilog

Hrvatski jezikoslovci još do početka 20. stoljeća su većinom približno bili na kulturno-jezičnoj razini europskog jezikoslovlja. Pritom se od kraju 19. st., zbog velesrbsko-balkanskih interesa, matičnim Hrvatima u Hrvatskoj (kao i susjednim Slavenima) nametnuo primitivno-polupismeni balkanoid imenom bre Vuk Karadžić, koji je jedva znao tek djelomice pisati samo bukvalno-fonetski u stilu mračnih gudura brdovitog Balkana. Jugo-nametanjem nama ove "gudurobalkanske polujezičine" tj. primitivne Vukove polupismenosti iz Turskog carstva, ranije kulturniji europski Hrvati izvan Turske su tek u Jugoslaviji naknadno balkanizirani i uljudbom prisilno vraćeni za stoljeće-dva unatrag na europsko polukulturno začelje. Kao lažni jezični standard, odonda nam je tj. od 1919. nasilno nametnut tudji jezični uzorak iz Vukovih pravoslavnih Bileća (granica Bosne/Crne Gore), kojime dotad uglavnom nisu ni govorili katolički Hrvati, nego pretežno zapadni jekavski Srbi - tj. pravoslavni Prečani.

Već dvadesetak godina od propasti Jugoslavie je doista krajnje vrieme da se u Hrvatskoj konačno i zauvijek odbaci tj. napusti taj promašeni srboidni standard iz inozemnih pravoslavnih Bileća na granici Bosne/Crne Gore i konačno nam se vrati domaća jezična podloga iz matičnog ozemlja Republike Hrvatske. Danas u 21. stoljeću kada se napokon ipak ta promašena balkanska Jugoslavija,- nadajmo se zauvijek i nepovratno razpala, doista je već dozorilo krajnje vrijeme za ponovno ukidanje toga promašenog i primitivnoga jugo-balkanskog Vukopisa - i nakon izgubljenoga 20. stoljeća, vrijeme je za naš kulturni povratak na napuštenu višu predbalkansku razinu izvorno-hrvatskog jezika do god. 1918, uz kraće neuspjele pokušaje njegove obnove od 1939. i od 1991. Nažalost, zbog polujezičnoga balkanskog jugo-robovanja kroz proteklih sedam desetljeća (1919.- 1939. i 1945.-1990.), unatoč jugo-školama su veliki dio Hrvata na vlastitomu materinskom jeziku postali funkcionalno polupismenima ili zamalo nepismenima: najviše zato što im se s uzastopnim jugo-ograničenjima hrvatski dopuštao tek ograničeno "na kapaljku" tj. samo manjeviše zagadjen srbianskim polujezikom bar u pola do 3/4 hibridnog sadržaja (u poredbi s normalnim pred-jugoslavenskim govorom u baštini većine Hrvata do 1918).

Umjesto pravih izvornohrvatskih jezikoslovaca, taj neprobavljivi jugojezični križanac (srbohrvatski Vukopis) su nam preko pola stoljeća uzastopce silom nametali kulturni negativci, štetočine i jezični veleizdajnici, koji čak i nakon propasti Jugo-balkanije sad još dalje uporno, bar dijelom nastoje upravljati i usmjeravati budući promašeni razvitak dosad oklaštrenoga poluhrvatsko-srboidnog bogalja po Vukovoj usmjerbi, pa čak i sada u novoj slobodnoj Hrvatskoj. Ipak je dosad sve to zaista već prevršilo svaku mjeru, pa konačno treba otvoreno i glasno reći svoj toj vukovskoj bagri: - Dosta je bilo i previše, odsad više nemate nikakve ni najmanje ovlasti nad našim hrvatskim jezikom u matičnoj Hrvatskoj, - gonite se natrag na svoj brdoviti Balkan odakle ste stigli, jer vaš je jezični teror nad Hrvatskom i Hrvatima sada zauvijek završio !!.

Abstract

Yugoslav reconquest back to hybrid pidgin (new abolishing of true Croatian and return to the SerboCroat): The classical original Croatian laguage used 1650-1918, during the past century in Croatia has been trice iteratively abolished, forbidden and forcibly replaced by the artificial hybrid pidgin with euphemistic nickname "SerboCroat" language:

  • First abolishing in Yugoslavian Kingdom 1919-1939, then renewed 1939-1945.
  • Second abolishing in Tito's communist Yugoslavia 1945-1990, then partly reestablished 1991-1999.
  • Third abolishing from 2012, by the local neo-communists returning on power in modern Croatia.
  • Fourth return to ex-Yugoslav hybrid pidgin of resurrected Serbocroat by abolishing the 'London' orthography.

Literatura

  • Leopold Auburger, 2009: Hrvatski jezik i serbokroatizam. Hrvatsko filološko društvo, Maveda, Rijeka. ISBN 978-953-7029-15-9
  • Zvonko Pandžić, 2006: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
  • Nataša Bašić, 1991: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Školske novine - Zagreb.
  • Mario Grčević, 1997: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45 / 1: str. 3 - 28.
  • Mario Grčević, 1997: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45 / 2: str. 41 - 58.
  • Miro Kačić, 1995: Hrvatski i srpski; zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku Filoz. fak., Zagreb.
  • Branko Franolić, 1988: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Nouvelles Editions Latines, Paris.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated original by GNU license, partly from Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jugobalkanski_povratni_Vukopis&oldid=12804"