Hrvatski hibridni pidgini

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvatski hibridni pidgini (germanohrvatski, hispanohrvatski, anglohrvatski, srbohrvatski itd.): Hibridni pidgin je miješani polujezik, kakvi su se najčešće razvili u bivšim prekomorskim koloniama, gdje bi se domaće riječi, stilovi i sintaksa izpremiešali s nametnutim kolonialnim jezikom u manjeviše nepravilnu mješavinu kojom govore podvrgnuti domorodci, a dielom i europski doseljenici osobito iz mješovitih brakova. Sličnim kolonialnim pidginima obično govore i kolonialni doseljenici nakon uselidbe u bivše kolonialne velesile u Europi. Medjutim su slični hibridni polujezici nastajali i u samoj Europi, osobito nakon osvajanja susjednih inojezičnih naroda od tadanjih europskih velesila. Najveći, najpoznatiji i bolje proučeni primjer toga je tzv. Balkanski Sprachbund, kao stoljećima preoblikovani konglomerat pidginskih polujezika nastalih pod Turskim carstvom diljem jugoistočne Europe, od Bosne do Moldove i na jugu do Grčke.

Sada se slični pidginski polujezici u bogatijoj i kulturnoj zapadnoj Europi većinom potiskuju na društveno dno, ali se npr. u Francuskoj gdje nacionalni jezik već niz stoljeća čvrsto i učikovito čuva sama Francuska Akademia, takav hibridni pidgin ("Franglais" i slični) čak zakonskom silom žestoko progoni i kažnjava, jer ga tamo većinom rabi i stvara kriminalno podzemlje, drogirana pomodna mladež, kolonialni doseljenici i sličan društveni 'talog'. Naprotiv u siromašnijoj i polukulturnoj iztočnoj Europi, a osobito na 'brdovitom Balkanu' su baš takvi hibridno-pidginski polujezici čak dijelom prevladali već kao službeno-javni jezici, npr. u našoj već kulturno propaloj Hrvatskoj srboturko-polhrvatski Vukopis, pa u Bjelorusiji pod diktaturom Lukašenka noviji rusko-bjeloruski križanac tzv. "trasjanka" (= 'stočna krma') i drugdje ini slični.

Abstract

Croatia's hybrid pidgins (Germano-Croat, Spanish-Croat, AngloCroat, SerboCroat, etc.): Here is offered a survey of some main hybrid and mixed half-languages appearing among ethnic Croats, e.g. the early extinct GrecoCroat, and recent Germano-Croat, and Hispano-Croat; the growing globalized AngloCroat, and the largest SerboCroat born and expanded in 20th century during ex-Yugoslavia, but now disappearing.

Rani grčkohrvatski pidgin

Prvi, bar donekle poznati hrvatski pidgin je rani grčkohrvatski ('logos Horoathon'), koji su rabili primorski hrvati od 2. st. do 9. st. po Kr., ali je taj odumro nakon srednjeg vijeka. Njega su u kontaktu s helenističkom uljudbom u već u kasnoj antici (2.- 6.st. jamačno rabili već poluslavenski Prahrvati na obalama Crnoga i Azovskog mora, a uglavnom je sigurno postojao pod bizantskom vlasti u ranom srednjovjekovlju na istočnojadranskim obalama i otocima od 7.- 9. stoljeća, od čega potječu neki naši najraniji helenizmi osobito u čakavici. Prve rane helenizme su predslavenski pretci Prahrvata jamačno preuzeli već u kasnoj antici uz Crno more, dok su od 1.- 4. st. još živjeli u helenističkom Bosporskom kraljevstvu pod dinastiom Sauromata. Jasne potvrde toga su 2 kamene ploče s grčkim nadpisima (Tanajske ploče) iz gradske vijećnice u luci Tanais (sada grad Azov) gdje se na grčkomu triput navode rani Hrvati kao Horouathos i Horoathoi, pa zbor Hrvata (synodos Horoathon) i hrvatski gradonačelnik Horoathos Sandarzios.

Te helenističke rane Hrvate na sjeveru Crnog mora zatim još pismeno navode Orosius Presbyter god. 430. po Kr. i sirijski biskup Zacharias Rhetor god. 559. u djelu "Historia Ecclesiae", kao i ranogermanska Hervarsaga kao narod Haravadja s kojim su se rani Goti sukobili i bili od nas poraženi na rijeci Erax - grč. 'Εραξ (oko god. 376.) i zato se Ostrogoti povlače dalje u južnu Europu. Nakon propasti Rimskog carstva od 5. st. uz doselidbe Slavena i inih Prahrvata, nastavlja se na našem ozemlju novi izravni utjecaj grčke kulture i jezika dalje u srednjem vijeku osobito preko Bizantskog carstva koje je bar povremeno manjeviše vladalo Dalmaciom, obalnim gradovima i otocima zapadnije do Kvarnera, a početkom srednjeg vijeka su kroz par stoljeća na sjeveroistoku još držali i sav Srijem sa centom u gradu Syrmion (Mitrovica). Istodobno pored tih srednjovjekih bizantizama, u ranohrvatski jezik još posredno ulaze u romaniziranom obliku i klasični helenizmi preko latinskoga, koji nakon propasti Rimljana još barem iduće tisućljeće ostaje svjetskim jezikom srednjovjeke Europe i Sredozemlja, približno do novog vijeka.

Od izravnih bizantskih helenizama je niz takvih starogrčkih riječi već od srednjeg vijeka ušao ponajviše u primorsku i otočnu čakavicu (i dijelom u južniju ikavicu), gdje se prepoznaju po tomu što su sličnije grčkom izvorniku od posrednih romaniziranih euro-helenizama kasnije primljenih zaobilazno, a uz to se takve uglavnom odnose na morske i mediteranske pojmove. Naši vukovski jugoslavisti bilo zbog izvanslavenskog neznanja ili iz zlonamjernog dogmatizma, većinu tih ranih helenizama uporno navode kako potječu iz tzv. "italjanskoga", - premda ustvari talianski kao posebni jezik u ranijemu srednjem vijeku još nije ni postojao (tada se većinom rabio latinski), pa su ti lažni vukovski "italjanizmi" niže u popisu označeni dodanom zvjezdicom ( * ). Iduće slavizirane helenističke riječi vjerojatno su zadnji preostatci iz toga ranog grčkohrvatskog pidgina većinom kod današnjih južnih Hrvata:

  • čak. bîša: grč. bisseos (crvotočina, trulež)
  • morski brák: grč. bragos (kamena plićina na pučini)
  • crkva, čakav. crîkva: grč. kyrika
  • delfîn: grč. delphis (dupin-pliskavica)
  • haluga* ili čak. halýga: gr. halykos (morska trava)
  • Hercegovina: grč. Chersaea = "Primorsko zaledje", Hercegovac: gr. Chersaios
  • jastog: grč. astakos
  • čakav. kupãr: gr. kyparis (čempres - iz lat. cupressus)
  • čak. kupàrica: gr. kyparissos (čempresada - šumica ili drvored čempresa)
  • morlački*: gr. mauroblachos (netko ili nešto iz dalmatinske Zagore)
  • oštriga*: gr. ostreion (jestiva školjka: kamenica)
  • palača* ili čak. palacûn: gr. palation (svečano uredjena ili veća zgrada)
  • perivoj: gr. peribollon (šetalište, veći vrt ili park)
  • čak. pitar*: gr. pitharis (tegla za bilje, srb.turs. saksija)
  • čak. sardela*: gr. sardes (jugosrb. 'srdjela')
  • bodul. skopalj i dubrov. skupio: gr. skopelos (otočić: roman. školj* preko talij. scoglio)
  • škampi*: grč. kampe (morski raci)
  • čak. škarpina*: gr. skorpaina (riba 'bodeljka')
  • čak. škombra*: gr. skombros (riba: skuša)
  • terasa, čak. taraca*: gr. tarasso, taratta (ravni krov)
  • čak. trilja*: gr. triglis (riba 'poletuša'), ... itd.

Raniji romanohrvatski jezik

Klasični izvornohrvatski ili starohrvatski do god. 1890. tj. prije Vukove balkanizacije u Jugoslaviji je od stranih posudjenica sadržavao izrazito najviše romanizama, koji nisu bili obilni samo u primorskoj čakavici, nego dijelom takodjer i u kajkavici i šćakavskoj ikavici najviše zato, što je i sam latinski kroz cijelo tisućljeće sve do godine 1847. bio službeno-javnim jezikom hrvatske Banovine, Sabora, sudova, zakona, škola i crkvenih misa. Jedino kod katoličkih novoštokavaca u Bosni je već ranije bilo manje romanizama, jer su pod Turcima oni srednjovjeki naknadno potisnuti brojnim turcizmima, srbizmima, balkanizmima i inim afroazijskim barbarizmima.

Rani poluslavenski Prahrvati u kasnoj antici uz obale Azova i Crnog mora su najvjerojatnije još imali razmjerno malo klasičnih latinizama, jer iz dostupnih pokazatelja kao Tanajske ploče, pa Orosius Presbyter 430., Zacharias Rhetor 559. i ini slični, razvidno je kako su se ovi rani europski Hrvati uglavnom razvijali u istočnijem ozračju helenističke uljudbe, pretežno izvan ozemlja Rimskog carstva. Zato jača romanizacija hrvatske uljudbe uz asimilaciju brojnih srednjovjekih latinizama kod Hrvata počinje osobito nakon doselidbe u sadanju dopmovinu tj. najviše od stoljeća VII., kada su na to utjecala bar 3 glavna uzroka: pokrštenuje, starosjedioci i asimilacia starodalmatskog jezika.

  • Vjerski utjecaj: S pokrštenjem i prihvatom katoličke inačice kršćanstva je počeo manjeviše snažan latinski uljudbeni utjecaj na Hrvate uz brojne srednjovjeke latinizme asimilirane preko Katoličke crkve, koji je trajao sve do 2. Vatikanskog koncila tj. kroz punih 13 stoljeća uzastopno.
  • Preko starosjedilaca: Protivno idejnim naklapanjima dogmatskih jugoslavista u 20. st. o navodno "čistom slavenstvu" svih Hrvata, novije objektivno-neutralne biogenetske analize hrvatskog pučanstva već nedvojbeno dokazuju, kako najviše 1/4 do 1/3 ili 27-32% muških Hrvata po očinskoj lozi (Y-kromosom) imaju pravi slavenski iskon (R1a / Eu19), dok po očinskoj lozi čak 2/5 do 1/2 ili 38 - 46% muških imamo autohtono podrijetlo iz starosjedilaca (I-2 / Eu7). Dapače kod ženskih Hrvatica po majčinskoj lozi (mitohondri) su ta autohtonost i naše neslavenstvo još puno izraženiji: jedva 1/10 Hrvatica sadrže slavenske mitohondre, a čak njih 7/8 imaju autohtone mitohondre domaćih starosjedilica. Kako su nedvojbeno kao i drugdje, majke najvažnije za dječji odgoj i prijenos izvornoga materinskog jezika, to su pretežno autohtone romanizirane pramajke starosjedilaca bile iznimno važne u ranom oblikovanju srednjovjekoga starohrvatskog jezika.
  • Starodalmatski jezik: Nakon propasti zapadnorimskog carstva, već od ranog srednjovjekovlja se kod nas po primorju i otocima iz pokvarenoga vulgarno-latinskog razvija najprije raniji istočnojadranski dialekt latinskoga i zatim posebni romanski Starodalmatski jezik, koji je po dostupnim značajkama bio približno izmedju novijega talianskog i rumunjskoga. Po malobrojnim zapisima i obilju asimiliranih tragova u današnjim govorima, taj srednjovjeki starodalmatski s raznim lokalnim dialektima se najviše govorio na jadranskim otocima, pa u primorskim gradovima, ali i kod zabitnih srednjovjekih pastira po jugozapadnim primorskim Dinaridima (osobito Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje). Priblžno do 14. st. se takav starodalmatski bar dijelom govorio npr. u Zadru, Dubrovniku, na Korčuli, Visu i Rabu, a najduže sve do 19. st. u gradu Krku.

Zato je logično što je istodobno zbog katoličanstva i službenoga latinskog do 1847., pa još obilja romanskih starosjedilaca i asimiliranoga starodalmatskog jezika, klasični izvornohrvatski sve do 1890. bio razmjerno najjače romaniziran medju svim slavenskim jezicima tj. s najviše asimiliranih romanizama: Upravo je to uz ine razlike bila jedna od glavnih i ključnih posebnih značajki klasičnoga izvornohrvatskog jezika spram svih inih Slavena, - izim tek donekle susjednoga slovenskog i crnogorskog koji su takodjer nastali na ranijem ozemlju Rimskog carstva i u susjedstvu romanskih jezika (zato ovi isto sadrže dosta romanizama, - ali puno manje od klasičnoga izvornohrvatskog). Po toj obilnoj romaniziranosti u kontekstu slavenske podloge je klasični izvornohrvatski slična obratna analogia od rumunjskog jezika, koji je spram svih inih romanskih jezika specifičan upravo po najvećem obilju asimiliranih slavizama zbog okolnoga slavenskog okružja. U 20. st. pod Jugoslavijom je taj klasični izvornohrvatski ukinut i zabranjen, a u novonametnutomu lažnohrvatskom "standardu" su zbog Vukove balkanizacije, većinu tih već dugo asimiliranih hrvatskih romanizama jugoslavenski vukovci izbacili i zamijenili "ubavim i milozvučnim" balkanizmima, srbizmima, turcizmima i inim afroazijskim barbarizmima - čime je tzv. novohrvatski standard 'uškopljen' do neprepoznatljivosti u novijemu srbohrvatskom konglomeratu.

Venetodalmatski pidgin

Izim toga domaćeg i izvornoga starodalmatskog jezika prvotno proširenog od otočja do gorskog zaledja, naknadno se u obalnim i otočnim gradovima na istočnom Jadranu tek nakon 14. st. razvio još i drugi paralelni, poluromanski hibridni pidgin koji već pripada u kasniji skup talianskih dialekata, a razvija se približno istodobno s današnjim toskanskim standardom talianskoga i s mletačkim (venecianskim) mikrojezikom sjeverostočne Italie. Noviji talianski lingvisti taj raniji istočnojadransko-gradski govor većinom nazivaju "dialetto veneto-dalmata" (= mletačko-dalmatinsko narječje, npr. L. Miotto 1984, 1991.) koje smještaju kao poddialekt unutar venecianskog mikrojezika. Po svojem sastavu je to naknadna hibridna mješavina iz mletačkoga, gdje su u pretežno romanskom kontekstu primješane mnogobrojne slavenske (pretežno čakavske) posudjenice u različitom stadiju deformacije.

Premda domoljubni Taliani ideopolitički tvrde kako je taj venetodalmatski navodni sljednik tj. kao neki noviji stadij starodalmatskog jezika, to ipak ne odgovara objektivbnoj stvarnosti, jer je izumrli starodalmatski ipak bio posve posebni romanski jezik (npr. anologno kao i rumunjski), a ovaj noviji venetodalmatski pidgin se od izvornoga starodalmatskog podjednako razlikovao kao i od rumunjskoga. Dakle, bar s podjednakim ili još većim udjelom se i naša jadranska čakavica može opravdano smatrati sljednikom izumrloga starodalmatskog jezika. Ovaj se naknadni venetodalmatski pidgin započeo razvijati uglavnom nakon 14. st. pa sve do 18. st., kada su Mlečani manjeviše stalno vladali istočnojadranskim obalama i otocima, jer je tada venecianski mikrojezik postao glavna lingua franca diljem Sredozemlja. Njegovo kasnije opadanje i odumiranje je kod nas započelo odkad je Napoleon ukinuo Veneciu početkom 18. st.

Upravo s njegovom pojavom je započelo brže odumiranje domaćega starodalmatskog jezika, jer su odonda romanizirani gradjani iz ranijega starodalmatskog zbog praktičnih prednosti većinom prešli na venetodalmatski, dok su ini ruralni govornici starodalmatskoga iz otoka i zaledja, potom bez gradske kulturnojezične podrške, postupno asimilirani medju novijim čakavcima i južnijim šćakavskim ikavcima. Venetodalmatski pidgin se zatim pod Veneciom još dosta govorio u Istri, dalmatinskim obalnim gradovima i nekim otocima, a nakon Napoleonovog ukinuća Venecie se dijelom sve do 2. svj. rata govorio po istarskim gradovima, Rijeci, Lošinju, Zadru i Lastovu koji su sve do god. 1943. najduže ostali stalno u vlasti Italie. Danas je taj venetodalmatski pidgin već pri kraju izumiranja i najviše ga još rabe poratni romanski izbjeglice (ezuli) iz Istre i Dalmacie u Italiji, pa dosta malobrojni romanski starci u Istri, Rijeci, Lošinju i Zadru koji se kod nas većinom deklariraju kao talianska manjina.

Povijesni hispanohrvatski

Prve česte i višestoljetne srednjovjeke veze Hrvatske sa Španjolskom na najvišoj razini traju već od 9.- 11. st. izmedju hrvatskih Trpimirovića i maurskih Omayada (što protuhrvatski jugoistoričari i dogmatski vukovci uporno prešućuju i prikrivaju), - ali je tada u Španjolskoj službeno-javni jezik bio većinom arabski, od čega potječe niz naših izravnih arabizama osobito u primorskoj i obalnoj čakavici (kojih većinom nema u Bosni). Tradicie tih naših tisućljetnih veza sa Španjolcima se još dalje nastavljaju i nakon kršćanske reconquiste, pa kao stari saveznici Španjolaca u njihovim prekomorskim koloniama od 16.- 19. st. već sudjeluju i brojni pomorski Hrvati na našim velikim prekooceanskim jedrenjacima (dalmatinske karáke i kvarnerski mihyrûni), najviše iz Dubrovnika, Orebića, Korčule, Lošinja, Silbe, Bakra, itd.

Južnoamerički hispanočakavci

Tada već pred više stoljeća nastaje i naš pomorski hispanočakavski pidgin, koji se potom s prekomorskim odselidbama jugozapadnih jadranskih Hrvata osobito proširio po španjolskoj Južnoj Americi: Tamo dosad tako hibridno hispanočakavski govori blizu pola miliuna Hrvata (podjednako kao i domovinskih čakavaca), a naši najveći poluhrvatsko-hispanočakavski gradovi (veći od jadranskih) su tamo Antofagasta, Iquiquique, Cordoba, Punta Arenas i još niz inih manjih. Sve donedavna u 20. st. su glavna i najbrojnija inačica čakavice bili poznati ikavski čakavci na Jadranu, - ali danas to više nisu.

Odnedavna su od čakavaca na svijetu razmjerno podjednako brojni i ovi prekomorski hispanočakavci iz Južne Amerike, gdje već živi najmanje 2/5 ili oko 350.000 prekomorskih hispano-Hrvata u naglom porastu zbog doselidbe i još svoga vrlo ubrzanog nataliteta - izrazito najvećega medju svim Hrvatima danas. Zato je u svijetu od svih Hrvata ta naša hispanočakavska zajednica u najbržem prirastu, pa ovi naši "ljudi iz kamenjara" zbog svoje baštine tzv. 'gena kamenih' već dominiraju u našemu novom pučanstvu diljem pustinje Atacáma, a dijelom i po pustim stepama južne Patagonije. Glavne govorne značajke tih južnoameričkih hispanočakavaca jesu, što su im ranije česti talianski romanizmi iz domovine i ini nečakavski balkanizmi, u polučakavskom kontekstu sada uglavnom već zamijenjeni brojnim hispanizmima (španjolski romanizmi).

Povijesni germanohrvatski

Noviji austro-germanizmi i raniji pragermanizmi ulaze u izvorni starohrvatski jezik postupno u više uzastopnih valova već kroz dva tisućljeća. Tijekom protekla 2 tisućljeća se u izvorni hrvatski jezik (ne u Vukopis) i najviše u sjevernijoj kajkavici asimiliralo više uzastopnih slojeva germanizama i pragermanizama, kojih je uoči 1. svj. rata kod nas bilo blizu 5.000: gotski pra-germanizmi, tipski austrougarski (bečki) germanizmi i noviji gastarbeiterski germanizmi. U 20. st. za vrijeme Jugoslavije su većinu tih germanizama kao nepodobne jugoslavisti prognali iz javnosti i ideološki ih zamijenili podobnim balkanizmima, srbizmima, turcizmima i sličnim novim barbarizmima.

Od hrvatskih dialekata imaju razmjerno najviše germanizama sjevernohrvatski kajkavci, pa osobito urbani govori purgera npr. u Zagrebu tzv. Agrámerska špreha i u Osijeku esekerski govor, a razmjerno manje je germanizama kod kumeka na kajkavskim selima. Jugoslavisti obično šablonski ponavljaju kako je to nametnuto nasljedje od tzv. „švapskih okupatora“ iz Austrougarske, pa su nam većinu tih dugo uvriježenih germanizama nakon 1. svj. rata u Jugoslaviji izbacili iz javnosti i zamijenili 'ubavim' i podobnim turcizmima i balkanizmima. Medjutim je povijesni iskon naših germanizama slojevit i puno složeniji od te apriorne ideološke diskvalifikacije, jer su oni u hrvatski jezik i kajkavicu postupno ulazili kroz 5 uzastopnih faza:

  • 1. Prapovjesni indoeuropizmi: Veći broj naših najstarijih riječi oblikom nalik germanskima, ne postoje samo u njemačkomu kako nam tvrde vukovci, nego su manjeviše slični i u indoiranskim jezicima (npr. samskrit, perzijski, kurdski itd.), pa to jamačno nisu tek naknadni austrougarski germanizmi nego zajednički indoeuropski arhaizmi od predslavenskih Prahrvata odavno prije Austrougarske. Unatoč tomu su ih pristrani vukovci izbacili iz javnosti kao nepodobne "švapske" riječi i zamijenili novonametnutim balkanskim jugo-turcizmima zbog srbohrvatskog zajedništva i ukinuća osobitosti hrvatskog jezika, zato jer te arhaizme nemaju Srbi. Takvi su primjeri ukinutih lažnogermanskih arhaizama: kajk. cukor i čakav. cukar (s više izvedenica) spram vedskog cukra, njem. Zucker i perz. sukar, pa zatim još kajk. šamlek i perz. isto šamlek (deminutiv) od indoiranskog šamla (klupa), još kajk. fiškâl i perz. piškar (branitelj-odvjetnik), kaj. kušnuti – vedski kušyati – njem. Küssen, kaj. pohan - perz. pohtan – njem. gepocht, kaj. rešt i perz. gerešt (zatvor), kaj. rihtat – perz. rihtan – njem. richten, kaj. ziher – perz. zihar – njem. zicher, ...itd.
  • 2. Ranogermanski arhaizmi: Drugi stariji sloj pragermanizama također prije Austrougarske jesu naše rane gotske posuđenice krajem antike i početkom srednjeg vijeka iz doba velike selidbe naroda. Gotski rječnik je najviše poznat iz njihovog prijevoda Biblije od biskupa Wulfile: U njoj je zapisan i niz sličnih ranih ostrogotskih riječi koje su asimilirane već u starohrvatske dialekte, podjednako u čakavicu i kajkavicu od srednjeg vijeka, a odnose se na temeljne životne pojmove, poljodjelstvo i slično što još nisu imali Slaveni: npr. gots Bot = naš bod (pogodak), Frisiaz = frizura, Marka = marka, Plugh = plug, Wahta = vahta (straža), Weinagards = naš vinograd, Wraks = vrag (srb. đavo), ... itd.
  • 3. Austrougarski germanizmi: To su oni najčešći i tipski kasniji germanizmi, koji su u hrvatski i najviše u kajkavicu ušli tek naknadno u novom vijeku prije 1. svj. rata iz Austrougarske većinom iz bečkog govora (Wienerdeutsch). Ovi obuhvaćaju jedva polovicu svih hrvatskih germanizama. Ponajviše se rabe na našem sjeveru u kajkavskim govorima gradskih purgera, dok ih je znatno manje u pučkim govorima seoskih kumeka. Kod nas je najviše tih germanizama, bar njih 3.000 poznato u zagrebéčkoj urbanoj kajkavici Agrâmerska špreha, a dosta sličnih austro-germanizama ima i u staromu osiječkom ili esekerskom gradskom govoru koji danas izumire. Većinom pokrivaju praktične nazive iz društvene nadgradnje, osobito iz obrta, tehnike, uprave i abstraktne pojmove. Ove je za Zagreb pobliže razradio npr. američki slavist Magner 1966, a za Varaždin najviše Tom. Lipljin 2002, pa ih tu ne ćemo ponavljati jer su već uglavnom poznate većini kajkavaca. Brojnost tih austro-germanizama se u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće postupno smanjivala, jer su pod ideološkim pritiskom jugoslavista kao nepodobni „okupatorski“ nazivi oni većinom izbacivani iz javnosti i postupno zamjenjivani (takodjer jugo-okupatorskim) novim balkanizmima, turcizmima i tek dijelom slavenskim prevedenicama (kalkovi).
  • 4. Novi germanizmi Gastarbeitera: Ovo izbacivanje germanizama iz hrvatskog jezika i kajkavice je opet dijelom usporeno i zaustavljeno u drugoj polovici 20. st., kad je najviše iz Hrvatske pod političkim progonima i iz gospodarske nužde otišao veliki broj Gastarbeitera na tzv. 'privremeni rad' (pečalbu) u zapadnoeuropske zemlje i najviše u Njemačku, Švicarsku i Austriju. Tamo je bilo i najvažnije radno odredište brojnih iseljenih kajkavaca koji ondje rade ponajviše u gradjevinarstvu i inim uslužnim djelatnostima. Njihovim povratkom ili bar sezonskim vraćanjem su u zavičaju nedavno opet obnovljeni mnogi potisnuti ili zaboravljeni germanizmi iz Austrougarske, a uneseni su i poneki novi od kojih je npr. poznatiji baušlec (= gradjevinac: iz njem Baustelle). U najnovije doba, približno od početka 21. st. se i broj tih novijih germanizama opet pomalo smanjuje, jer ih odnedavna u kopnenoj Hrvatskoj sve više potiskuju engleski globalizmi za iste pojmove.
  • 5. Noviji turistički germanizmi: Naprotiv, novi germanizmi i dalje sve više rastu na jugozapadu u primorskoj Hrvatskoj osobito kod čakavaca i to najviše zbog turizma, učenja u školama i dijelom trajne doselidbe starijih Nijemaca i Austrianaca kod nas na Jadran. Iako su prije u jugozapadnoj Hrvatskoj sve do 20. st. od tudjica većinom prevladavali sredozemni romanizmi, sada je to čakavsko područje uz Jadran još jedino u Hrvatskoj gdje udjel germanizama i dalje uporno raste, a njemački jezik se sve više uči u jadranskim školama. Naši čakavci i kajkavci fonetski ipak znatno lakše nauče dobar izgovor njemačkoga od balkanskih štokavaca, zato jer u svojim domaćim dialektima već od starine i sami govore vokalne prijeglase a najviše y (sličan njemačkom ü), neki takodjer ae (= ä), pa uo (= ö), itd. - koje štokavci u njemačkomu većinom loše izgovore kao neko obično "i", "e" i "o": vidi srbo-fonetske izpise germanizama u Vukopisu.

Kajkavski germanizmi

Pod utjecajem jugoslavista je kod nas proširena lažna obmana, kako stari zagrebéčki Agrámeri govore ponjemčenim hibridno-poluslavenskim jezikom i neki ih odnedavna čak smatraju slaviziranom njemačkom manjinom u Hrvatskoj. Temelj toga je što su dogmatski Vukovci sve neslavenske riječi i oblike kod Agramera i inih kajkavaca, bez suvislih poredbenih uvida olako i šablonski proglasili germanizmima. Nakon novije poredbene razrade agramerskog leksika i izvornoga govora, nadjen je niz suprotnih pokazatelja protiv te brzoplete ideološke predrasude:

  • a) Gramatički i fonetski je agramerski urbani govor nedvojbeno kajkavsko-južnoslavenski i brojni neslavenski elementi su tu uglavnom u rječniku.
  • b) Sve brojne neslavenske riječi koje obuhvaćaju do 2/5 tipičnoga agramerskog rječnika, tek su manjim dijelom novovjeki germanizmi iz doba Austrougarske.
  • c) Preko pola tih neslavenskih riječi kod Agrámera uopće nisu austrougarski germanizmi, nego stvarno raniji arhaizmi od asimiliranih starosjedilaca + prednjoazijskih doseljenika: baltički, gotski, ranokeltski, indoiranski i ini predslavenski arhaizmi.

U stvarnomu agrámerskom rječniku izvorne zagrebéčke kajkavice čiji popis dosad broji oko 19.500 riječi, tek njih 1/5 ili najviše do 3.500 agramerskih riječi su stvarni novovjeki germanizmi asimilirani u doba austrougarske vlasti, dok u "štokajskom" (polukajkavskom) govoru novijih mladjih Zagrepčancof (polukajkavska koiné) ti pravi germanizmi obuhvaćaju tek desetak posto rječnika. Druga polovica svih inih jugoslavističkih tzv. "germanizama" u izvornom govoru autohtonih Zagrebčana su zapravo stariji srednjovjeki arhaizmi gotsko-pragermanskog iskona ili još raniji indoiranizmi itd. U zagrebéčkoj kajkavici se ovi pravi germanizmi najviše rabe za abstraktne, društvene i tehničke pojmove, osobito za obrtnički pribor, pa u administraciji i sl. U okviru agramerskog i sličnih urbano-kajkavskih govora sjeverne i srednje Hrvatske se mogu vremenskim slijedom razlučiti 3 uzastopna sloja raznih germanizama:

  • Srednjovjeki gotski germanizmi su pragermanskog iskona koji su ušli u hrvatsku čakavicu i kajkavicu već odavna prije Austrougarske, još od početka srednjeg vijeka preko rane ostrogotske vlasti i potom asimiliranih Ostrogota medju Hrvatima i Gepida najviše medju kajkavcima, što su sada tzv. "Bezjaki" po istraživanju prof.dr. Marijane Gušić (1965).
  • Pravi austrougarski germanizmi asimilirani od 17.- 19. st. tj. do 1. svj. rata, kojih je najviše kod gradskih kajkavaca, manje na kajkavskim selima i u čakavici, a najmanje kod štokavaca i osobito kod jekavaca.
  • Noviji germanizmi Gastarbeitera, uneseni preko kajkavskih povratnika najviše iz Njemačke.

Germanizmi Gastarbeitera

Nakon 1. svj. rata i raspada Austrougarske, tijekom 7 desetljeća Jugoslavije se pod unitarnim srbohrvatskim pritiskom vukoviziranog školstva, javnih medija i jugo-administracije, ranije brojni germanizmi kod kajkavaca i drugdje u Hrvatskoj već ubrzano gube, a zamjenjuju ih nametnuti podobni balkanizmi i novi jugo-turcizmi u većini hrvatskih krajeva, gdje ih izvan turskog dosega nikada nije bilo prije Jugoslavije. Ovaj ideološki progon i zamjena germanizama je dijelom nastavljena stagnacijom preostalih hrvatsko-kajkavskih germanizama od 1960tih, kada mnogi Hrvati i osobito kajkavci odlaze kao "Gastarbeiteri" na iseljenički rad najviše u Njemačku gdje ponovo trebaju stare germanizme. Zato se meju našom diasporom u srednjoj Europi opet oblikuje hibridni germanohrvatski pidgin. Nakon jugo-raspada se mnogi od njih zadnjih par desetljeća trajno vraćaju u domovinu, pa sa sobom donose u polukajkavici i inim dialektima obilje asimiliranih germanizama.

Ovi se urbanizirani povratnici pretežno doseljuju oko naših većih gradova npr. Zagreba, osobito u sjeverozapadni dio grada, Sesvete i Velku Goricu, a manje u ine kajkavske gradiće i zavičajna sela. Stoga je u govorima oko Zagreba u zadnjih dvadesetak godina opet vidljiv blagi porast germanizama, iako je sada njihov unos ipak znatno manji od novih globalnih anglizama: vidi Anglokajkavska spika. Pritom je preko ovih Gastarbeitera po Zagrebu iznova obnovljen bar dio starijih agramerskih germanizama, ali je uvedeno i više novijih pojmova iz radnih odnosa i nove tehnike, koji su prije u austrougarsko doba u Hrvatskoj bili uglavnom nepoznati. Takve su germanske prinove kod nas npr. bauštéla (gradilište) i bauštêlec (građevinar), pa špreha (strani-svjetski jezik) i šprehati (govoriti stranim jezikom) i dr.

Novi turistički germanizmi

Dok u kontinentalnoj Hrvatskoj danas germanizmi manjeviše stagniraju ili se pomalo gube u korist globalnih anglizama, ipak novi germanizmi i dalje sve više rastu na jugozapadu u primorskoj Hrvatskoj, osobito kod čakavaca iz 2 glavna razloga:

  • U jadranskom turizmu na obali i otocima su već više desetljeća glavni i najčešći stalni posjetitelji Niemci i Austrianci, pa se zato kod nas na Jadranu njemački i dalje sve više uči u školama.
  • Od smjene tisućljeća se još uz to stariji Nijemci i Austrianci sve više trajno naseljuju kod nas na Jadranu, gdje kupuju i obnavljaju stare i ruševne kuće na obali i otocima.

Premda su prije u jugozapadnoj Hrvatskoj sve do 20. st. od tudjica većinom prevladavali sredozemni romanizmi, sada je to čakavsko područje uz Jadran ostalo jedinim i glavnim u Hrvatskoj gdje baš zbog turizma udjel germanizama i dalje uporno raste, a i njemački jezik se tu sve više uči u jadranskim školama slično kao engleski, a na otocima još i više od engleskoga kao prvi i glavni strani jezik. Zato je danas u Europi hrvatski Jadran postao najjačim područjem nove germanizacie, pa tu mnogi domaći već razmjerno dobro govore njemačkim kao drugim jezikom. Takodjer i većina ostalih od školske djece sve do staraca na hrvatskom Jadranu bar manjeviše pasivno razumiju njemački jezik i sa stranim turistima se ljeti nerietko sporazumievaju čakavsko-njemačkom mješavinom, koja time zapravo postaje sve bliža i sličnija gradišćanskomu tj. germaniziranom starohrvatskom kod Gradišćanskih Hrvata (austrijski Burgenland).

Noviji anglohrvatski

Od germanskih jezika je još donedavna kroz niz stoljeća najjači utjecaj na Hrvate imao njemački jezik, iz kojega je do 1.svj. rata u hrvatski ušao veliki niz germanizama, najviše u gradskim govorima: vidi pobliže Njemački i starohrvatski. Zatim su pod Jugoslavijom u 20. st. većina tih euro-kulturnih germanizama zbog jugo-panslavizma izbačeni iz javne uporabe, pa su ih vukovci masovno zamijenili balkanskim srbizmima i jugo-turcizmima čak i u zapadnim jugo-krajevima koji do 19. st. uglavnom nisu bili pod Turcima pa prije Jugoslavije većinom nisu rabili turcizme ni ine balkanizme.

Medjutim, krajem 20. st. i sada početkom 21oga, amero-engleski neumoljivo postaje glavnim svjetskim jezikom, kojega globalni utjecaji preko svjetskog gospodarstva, interneta i inih medija sve više masovno preplavljuju i našu Hrvatsku. Tu noviju svjetsku poplavu anglizama preuzima osobito u našim gradovima hrvatska mladež, pa nova tehnička inteligencia i prekomorski povratnici. Iako se u većini inih posebnih uljudbi diljem svijeta, taj masovni prodor i prevlast engleskoga većinom smatraju razmjerno štetnim za buduće održanje domaćih jezika i kultura, ipak je Hrvatska jedna od rjedjih država gdje ova anglo-globalizacija u uljudbeno-jezičnom pogledu možda može biti i koristna ili čak poželjna.

Naime, kod nas je kulturno-jezični balkanizam nakon okrutne jugoslavenske okupacije iz 20. st. već toliko duboko ukorijenjen, pa izgleda kako sami više nismo ni sposobni izvući se iz toga zagušljivog jugo-balkanskog 'zagrljaja'. U tu svrhu nam za spašavanje iz nametnutoga balkanskog jugojezika i srbohrvatskog vukopisa, ubuduće od ponajveće pomoći može biti baš taj globalistički pritisak svjetskog engleskoga (iako se to čini nevjerojatnim), - jer u stvarnoj praksi ipak već dosad djeluje vrlo učinkovito iz dva glavna i najjača razloga:

  • U dvomilenijskoj povijesti Hrvata od Tanaisa pa sve do danas, nakon mnogostoljetnih uzastopnih nametanja raznojezičnih tudjica vojnopolitičkom silom ranijih stranih režima, ovi novi anglizmi su konačno prve strane posudjenice koje većina današnjih Hrvata (osim srboidnih vukovaca i jugo-mješanaca) ipak preuzimaju dobrovoljno i demokratski kao riječi iz nove svjetske uljudbe.
  • Uz podršku interneta i anglizirane globalne ekonomije s mnoštvom proizvoda označenih na engleskom i poslovnih medjuodnosa pretežno na engleskomu, sada kod nas taj engleski zapravo već djeluje kao neumoljiva "željezna metla" koja vrlo brzo i učinkovito izbacuje iz dalje uporabe brojne ukorjenjene srbo-balkanizme i većinom ih zamjenjuje prestižnim anglizmima.
  • Zato takva zamjenska anglizacija u Hrvatskoj odsad može biti vrlo koristna i čak poželjnija od dosad uporne balkanizacije iz 20. stoljeća.

Pritom danas cijeli rojevi nametnutih jugo-balkanizama, velesrbizama i naknadnih jugo-turcizama, u bijegu pred tom navalom anglizama odlaze u karavanama za "vječna lovišta" uz uzaludnu galamu naših izdajničkih vukovaca i zaglušni vrisak crnomanjastih jugo-lektorica koje su tu većinom došle "ízBosne" (pa izvorno nisu domaće Hrvatice). Tako je za dugoročnu budućnost Hrvata možda ipak bolje govoriti takav poluenglesko-novohrvatski, negoli dosad zagušljivi balkanski jugojezik sa čobanskim pravopisom iz Vukovih Bileća. Zaključak: bolje i novi anglohrvatski - negoli Vukov srbohrvatski (ako nam je već od 1891/1918. u Jugoslaviji ukinut i zabranjen izvorni starohrvatski).

Brojnost i rasprostranjenost

Najveća takva anglizirana skupina Hrvata su odnedavna postali anglokajkavci, iako manje podgrupe anglohrvatskih govornika još postoje medju ikavcima i čakavcima, a najmanje medju katoličkim jekavcima. Domaćih mladjih anglojekavaca ima negdje oko 70.000, a skupa sa 110.000 domaćih angloikavaca, pa oko 50.000 domaćih angločakavaca i 230.000 domaćih anglokajkavaca je ukupni broj svih anglohrvatskih korisnika u domovini oko 460.000. To je zajedno već 12% jezično angliziranih Hrvata, od čega su oko polovica svih anglokajkavci.

Razmjerno je najmanje hrvatskih anglojekavaca najviše zato, jer je ijekavica od djetinjstva izvorni materinski govor tek za 7% - 12% Hrvata (oko Dubrovnika, Slunja i Osijeka), dok ini puno brojniji materinski nejekavci (oko 88%) u Hrvatskoj taj Vukov standard većinom prisilno nauče za javnu uporabu tek naknadno nakon škole kao polustrani jezik do kojega im baš nije previše stalo (a s obitelji i prijateljima i dalje pričaju po domaću manjeviše nevukovski). Medju hrvatskim nekajkavcima približno podjednake udjele imaju angloikavci i angločakavci, ali su oboje zajedno ipak manje brojni od anglokajkavaca. Naši čakavci i kajkavci fonetski ipak znatno lakše nauče dobar izgovor engleskoga negoli balkanski štokavci, zato jer u svojim domaćim dialektima već od starine i sami govore raznolike dodatne nevukovske glasove koje nemaju novoštokavci: vidi srbo-fonetske izpise anglizama u Vukopisu.

Dogmatski Vukovi jugoslavisti idejno još ne žele priznati postojanje toga novog anglohrvatskog polujezika (anglohrvatski pidgin), nego sebe i javnost i dalje uporno obmanjuju kako je to tek mladenački hir i pomodnost, pa samo privremena i ograničena pojava u užem krugu. Ipak u stvarnosti najmanje kroz 2 desetljeća već postoje na stotine tisuća tih anglohrvatskih jezičnih korisnika: Njihov broj ubrzano raste tj. udvostručuju se svakih 5 - 6 godina i danas već ima blizu pola milijuna tih govornih Anglohrvata (npr. slično kao Crnogoraca), od čega su preko polovice anglokajkavci - jer su ovi bili najviše potisnuti u Jugoslaviji (sve do danas).

Angloikavci i anglojekavci

Za štokavske angloikavce su dostupni količinski i vremenski podatci oskudniji i manje pouzdani nego za anglizirane kajkavce i čakavce, a tek približna brojnost im je donekle slična kao za angločakavce i puno ih je manje od anglokajkavaca. U domovini je njihova najveća zajednica mladih angloikavaca u danas najvećemu ikavsko-štokavskom gradu Splitu s oko 20.000 aktivnih angloikavaca. Još približno toliko mladih angloikavaca žive ukupno po inim obalnim ikavskim gradovima: Šibenik, Zadar, Pula, itd. Najviše do desetak tisuća hrvatskih angloikavaca žive još i u gradićima zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne, pa tek par tisuća mladih angloikavaca u Slavonskom Brodu i inim gradićima južne Slavonije (donja Posavina). Takodjer i medju novijim povratnicima iz Amerike je oko pedesetak tisuća sredovječnih i starijih angloikavaca, većinom doseljenih u dalmatinske gradove i Zagreb. Stoga je ukupni broj angloikavaca kod nas oko 110.000.

Za starije prekomorske angloikavce u Americi nisu dostupne bliže brojčane procjene i poznato je tek kako ih ima najviše u USA (jamačno preko 100.000 ?), a Kanadi nekih 40.000, pa oko 30.000 u Australiji uglavnom Sydney i Melbourne, 3.000 na Novom Zelandu i još približno toliko u Južnoj Africi. Za hrvatske (katoličke) anglojekavce, kod starijih prekomorskih iseljenika nema zamalo nikakvih približnih brojčanih naznaka. U domovini se razmjerno veće grupe mladih anglojekavaca, približno dvadesetak tisuća njih nalaze u Novom Zagrebu i desetak u Dubravi, pa desetak oko Dubrovnika i Osijeka, a možda još dvadesetak tisuća razasuto drugdje po Hrvatskoj, pa je njihov ukupni broj domaćih mladjih anglojekavaca negdje oko 70.000.

Angločakavci doma i vani

Postanak i razvojni put naših zapadnih angločakavaca su dosta slični kao kod sjevernih anglokajkavaca, a najviše ih je na zapadu Hrvatske u Rijeci i Istri, manje u Dalmaciji. Razvitak angločakavskog pidgina je po podjednakom modelu kao i anglokajkavci, tj. tu najviše sudjeluju izvorni mladji čakavci u gradovima i anglizmima se većinom zamjenjuju čudni turcizmi i dijelom noviji talianizmi, ali manje stariji i uvriježeni srednjovjeki romanizmi latinskog iskona. Razmjerno najveća domaća zajednica novijih angločakavaca sada živi oko najvećega polučakavskog grada Rijeke s oko 20.000 mladih angločakavaca, a približno još toliko ih ima najviše u zapadnim obalnim gradovima Istre. Naprotiv u Dalmaciji zbog štokavske doselidbe iz zaledja sad više nema većih čakavskih gradova na kopnu, pogotovo ne medju mladima jer su preostali kopneni čakavci dalmatinske obale još većinom starci sa slabim znanjem engleskoga. Stoga ukupno na dalmatinskim otocima i nekim obalnim gradovima ima najviše desetak tisuća mladih angločakavaca, a ukupno u Istri + Kvarneru + Dalmaciji živi oko pedesetak tisuća mladjih angločakavaca.

Druga veća iseljenička grupa su stariji prekomorski angločakavci, koji se u Kaliforniji pojavlju već najmanje pred 2 stoljeća, pa su oni tamo ujedno i najstariji poznati jezični Anglohrvati. Danas ih je najviše u primorskim gradovima sjeverne Amerike, gdje su naše najveće angločakavske zajednice po desetak tisuća iseljenika uz luke San Pedro, New Orleans i Vancouver: vidi još pobliže Los Angeles i Hrvati, New Orleans i čakavci, Vancouver i čakavci. Još po desetak tisuća inih naših angločakavaca žive razasuti drugdje po USA i u Kanadi, pa je ukupan broj angločakavaca u Sjevernoj Americi sada oko 50.000. Osim tih američkih, postoji još par tisuća angločakavaca oko luke Capetown u Južnoj Africi, pa dvadesetak tisuća sličnih u Australiji tj. po 5.000 njih u Perthu, Sydneyu, Melbourneu i ostali razasuti drugdje u Australiji. Stoga medju našim prekomorskim iseljenicima ima ukupno oko 80.000 pretežno starijih angločakavaca, a zajedno s mladima u domovini ima na svijetu oko 130.000 angločakavaca. Iako najviše čakavskih iseljenika (preko milijun) žive diljem Južne Amerike, ondje ipak nema većih grupa angločakavaca jer su tamo dominantni španjolski i ini romanski jezici.

Ranokajkavski anglizmi

Moguće još neistražene jezične veze izmedju naših kajkavaca i engleskog jezika postoje jamačno već od srednjega vijeka tj. najmanje pred pola tisućljeća. Još pred koje stoljeće bez novijih svjetskih medija, neuki seoski kajkavci izvan većih gradova sve do 1. svj. rata uglavnom nisu imali pojma o Englezima i engleskom jeziku, o čemu su većina načuli tek po bitkama od tog rata. O postojanju engleskog jezika su zbog prekomorskih plovidbi u ranijim stoljećima kroz pomorstvo najviše znali jadranski čakavci, a tek neznatno ili ništa ostali Hrvati kopnenog zaledja. Tada još daleki i za naše kopnene "žabare" egzotični engleski jezik, u doba Austrougarske od 19. st. je kod nas tek loše znao neznatni broj učenih kajkavaca u većim gradovima sjeverne Hrvatske, a zamalo nitko po kajkavskim selima.

Unatoč toj stvarnosti, po zabačenim kajkavskim selima i sitnim zaselcima već najmanje kroz 4 stoljeća se svakodnevno kao obične riječi u podjednakom obliku i sličnom značenju odavna rabi bar dvadesetak naših prastarih "anglizama" (bold = položaj naglaska): npr. dramiti (= to dream), lukati (to look), ruflati (to ruffle), fukati (to fuck), bljak (black), skunkač (the skunk), grič (a grike), ...itd. Svi upitani kajkavski seljaci su čvrsto uvjereni kako: "Tega nesmo nigdâr nafčili, nek so to naše domâče reči ot navêk" (= Ovo nismo nikad naučili, nego su to oduvijek naše domaće riječi !). Neke od tih u kajkavskom kontekstu se i pismeno nalaze od 18 stoljeća, kad je inače engleski u kajkavskim krajevima uglavnom nepoznat. Njihov raniji iskon i način kako su ušle u kajkavicu je zasad još nepoznat, ali su one danas kao oduvijek prirodno integrirane u kajkavici i jasno nam dokazuju, kako se razni ini anglizmi lako asimiliraju u "jezični duh" naših kajkavaca.

Nova Anglokajkavska spika

Anglokajkavski novogovor hrvatske mladeži: Gradski novogovor mladih kajkavaca medju prvima dijelom spominje Sabljak (2001), ali je zbog svojih jugounitarnih predrasuda (iz mješovite obitelji), u svojemu rječničkom popisu nekritički ispremiješao i pobrkao raznorodne neštokavske govore kao navodni šatrovački slang: Ondje su bez naznake nabacane riječi romske (ciganske) manjine, kajkavski i čakavski arhaizmi, romanizmi, germanizmi i europski klasicizmi, pa pravi kriminalni slang i gradski omladinski govor školaraca, dok naprotiv njemu bliske i jugo-podobne balkanizme, turcizme i ine istočne barbarizme smatra pravilnim književnim oblicima !. Anglokajkavski danas u Zagrebu već govori blizu 100.000 pripadnika gradske mladeži približno od 10 – 30 godina tj. pretežni dio autohtonih mladih Zagrepčana.

Vrlo sličan anglokajkavski novogovor mladeži već je bar dijelom vidljiv i u inim polukajkavskim gradovima sjeverozapadne Hrvatske, npr. u Varaždinu (Lipljin 2002), ali takodjer još i medju našim starijim kajkavskim iseljenicima u Americi (Kansas) i Australiji (Perth). Po svojoj fonetskoj i gramatičkoj osnovici je to nova modernizirana polukajkavica, gdje su glavni jezični kontekst, pojmovi i oblici ostali izvornohrvatski, ali su pritom domaća mladež i prekomorski iseljenici, po intuitivnom osjećaju većinu naknadno nam nametnutih i čudnih nekajkavskih barbarizama tj. balkanizme, turcizme, srbizme i germanizme spontano zamijenili suvremenim globalnim anglizmima ili općim europeizmima klasičnog iskona: Ovo može biti i dogledna budućnost slobodnoga hrvatskog jezika bez daljneg tutorstva i ograničenja od parazitskih balkanskih vukovaca.

Prvom stvaranju ranoga anglokajkavskog već pred 130 godina su znatno pridonijeli kajkavski iseljenici u Americi, od kojih su njih desetak tisuća sada medju povratnicima u domovini. Unatoč otporu starih vukovaca, slobodnim demokratskim izborom anglizama naša mladež + povratnici ustvari napuštaju vojnopolitičkom silom nametnute nam balkanizme, turcizme i germanizme. U tomu sudbinskom sudaru s prisilnim vukopisom, uz prestižnu podršku kulturne globalizacije i diaspore, mladi kajkavci kroz anglizaciju spontano i dobrovoljno ukidaju našu jezičnu balkanizaciju, što odsad obećava novu dugoročnu budućnost hrvatskoj kajkavici i izvornomu hrvatskom jeziku mimo kolonialnoga srbohrvatskog hibrida dosad. Integriranost i vitalnost toga anglokajkavskog novogovora je sad već toliko jaka da bi u bliskoj budućnosti kod nas mogao postati puno jačim i trajnim konkurentom dosad nametnutog balkanskog vukopisa, negoli što je to bio kratkoročni 'Korienski pravopis' iz NDHrvatske. Razlozi tomu su složeni i mnogostruki:

  • 1. Novi anglokajkavski većinom prenose mladji naraštaji na kojima počiva budućnost Hrvatske.
  • 2. Dio povratnika iz američke diaspore su takodjer anglokajkavci (desetak tisuća).
  • 3. Vrlo sličan anglohrvatski u praksi već rabe financijski moćni i nacionalno svjesni naši prekomorski iseljenici, osobito u Americi, Australiji i dr.
  • 4. Medju izvornohrvatskim dialektima u 20. st. je kajkavica bila razmjerno stabilna i kulturno najotpornija spram balkanske vukovštine, ali je u Jugoslaviji najviše potiskivana i prešućena.
  • 5. Zbog jače napučenosti sjeverne Hrvatske, tu je bila razmjerno slabija doselidba inojezičnih balkanskih došljaka.
  • 6. S raspadom Jugoslavije je balkanski vukopis odnedavna uglavnom izgubio svoj ekonomsko-politički prestiž i njegove dugoročne perspektive u Hrvatskoj su neizvjesne.
  • 7. Promicatelji vukopisa su danas ostarjeli jugolingvisti s već sumnjivim ugledom, osobito kod mladih.
  • 8. Za naše dialektne govornike i nadasve za kajkavce, koji su se stoljećima razvijali u uljudjenom srednjoeuropskom okružju, balkanizmi i turcizmi su većinom neprobavljivo strano tijelo.
  • 9. Iza tog proširenja anglizama je snažna premoć globalizacije, financijske moći i interneta.
  • 10. U engleskom kao i u klasičnom kajkavskom postoji mnoštvo zajedničkih europskih klasicizama iz antičkih rimskih izvora, pa je ovo samo zamjena za slične anglizirane inačice.
  • 11. Engleski je kao germanski jezik razmjerno sličan njemačkomu, a od svih naših dialekata je gradska kajkavica već odprije najbogatija germanizmima, pa zato dodatak sličnih anglizama tu nije problem.
  • 12. Po objektivnoj i neutralnoj prosudbi inozemnih slavista (npr. prof.dr. Juhani Nuorloto 2003), srbohrvatski tj. “srednjojužnoslavenski” sustav je neprirodna umjetna tvorba koja mora propasti, čim prirodno odumru njezini vukovski tvorci.

Ovi anglizirani Hrvati drže kako su to sada konačno po prvi put u našoj povijesti slobodno primljene svjetske posudjenice, dok su nam raniji turcizmi, balkanizmi, germanizmi, romanizmi i ini barbarizmi nametnuti silom tadanjih režima, pa su zato ti novonametnuti jugo-barbarizmi kao bumerang postali najjačim povodom novoj anglizaciji Hrvatske. U Hrvatskoj još dosad koriste balkanizme i jugo-turcizme standardni Vukovci, kompromisna srednja generacija, doseljenici iz Bosne, iz miješanih brakova i pristalice obnove Jugoslavije. Naprotiv balkanizme tu odbacuju i ne rabe: starci (jer znaju arhaizme), mladji od 30 god., tehnički intelektualci, kajkavci i čakavci, povratnici iz diaspore, pa većina iseljenih Hrvata, itd.

Kod nas se taj novi anglokajkavski govor bar pred 3 desetljeća pojavio u polukajkavskim gradovima sjeverozapadne Hrvatske, a najviše i najranije u Zagrebu gdje danas anglokajkavski manjeviše rabi bar povremeno i prigodno oko 100.000 pripadnika zagrebačke mladeži + još desetak tisuća anglokajkavskih povratnika iz diaspore, sada pretežno naseljenih oko Zagreba. Još toliko ili više mladih anglokajkavaca ima u inim našim sjevernim kajkavskim gradićima: Velka Gorica, Sesvete, Koprivnica, Varaždin, Čakovec, Samobor i dr., tako da u Hrvatskoj danas postoji ukupno oko 250.000 domaćih mladjih anglokajkavaca.

Prekomorski anglokajkavci

Tim domaćim mladim anglokajkavcima vrlo sličan anglokajkavski pidgin postoji već najmanje kroz proteklo stoljeće i kod iseljenih prekomorskih kajkavaca iskonom iz sjeverozapadne Hrvatske. Najveća i najstarija anglokajkavska zajednica oko 20.000 prekomorskih iseljenika dosad živi u gradu Kansas City (USA - Midwest) oko avenije StJohns Street i osobito u zapadnomu kajkavskom predgradju Strawberry Hill. Tu dominiraju naši kajkavski iseljenici pretežno iz Gorskog Kotara i ovo je prvo u svijetu naše anglokajkavsko naselje staro već oko 130 godina: vidi pobliže Kansas i kajkavci. Još najmanje toliko inih anglokajkavaca su razasuti u manjim grupama drugdje po USA i Kanadi, pa zato u Sjevernoj Americi sada živi oko pedesetak tisuća anglokajkavaca. Ovi američki anglokajkavci stari preko stoljeća nam jasno i nesporno dokazuju kako ti anglokajkavci nisu tek neka privremena i prolazna pojava što nam poželjno tvrde dogmatski jugolingvisti. Stoga po istoj logici treba realno očekivati kako će sadanja mlada anglokajkavska zajednica i u sjevernoj Hrvatskoj slično potrajati barem do 22. st. (a možda i duže ?).

Druga naša značajna i oko stoljeće stara anglokajkavska zajednica postoji u australskom Perthu, danas s oko 5.000 starijih kajkavaca iskonom pretežno iz Medjimorja: vidi pobliže Perth i Hrvati. Još tolike zajednice novodoseljenih anglokajkavaca takodjer žive i na jugoistoku Australije, osobito oko Sydneya i Melbournea, tj. ukupno se u Australiji nalazi bar oko 15.000 naših anglokajkavaca, a par tisuća sličnih još ima i u Južnoj Africi. Zato danas ukupno izvan domovine postoji najmanje 80.000 prekomorskih anglokajkavaca, a zajedno s domaćima u sjevernoj Hrvatskoj je to ukupno oko 330.000 anglokajkavaca u svijetu.

Srboturko-polhrvatski Vukopis

Kritična ugroza i zatorba pravoga izvornohrvatskog jezika počinje u drugoj polovici 19. st., odkad ga kao ključnu odrednicu hrvatskoga narodnog bitka, postupno razaraju ne samo okolna "slavenska braća" nego podjednako iznutra i domaći poluhrvatski petokolonaši, svojim fantazijama najprije o promašenom ilirstvu, pa o sveslavenstvu i konačno ujedinjenoj Jugoslaviji (gdje je dotad višestoljetni izvornohrvatski jezik kulturno uništen, balkaniziran i praktično zabranjen). Prvo su hrvatski kulturni izdajnici od Bečkog dogovora 1850, najprije preuzeli usmjerbu hrvatskoga u ujedinjeni srbohrvatski jugojezik tj. hibridni pidgin kao novonametnuti polujezični križanac kakav ranije dotad nije postojao. Naivnim Hrvatima je tada obećano kako će ubuduće navodno pisati, učiti i govoriti visoko-civiliziranim jezikom stare dubrovačke književnosti, od koje nam potom dosad nije ostalo ni početno "D": kao novi jugo-standard nam je kroz 20. stoljeće silom nametnut drugi i primitivni čobanski polujezik iz balkanskih Bileća.

Taj srboturko-polhrvatski Vukopis je u Europi jedinstven slučaj, da se jezična osnova nacionalnog standarda nalazi podalje izvan matične države (tj. Vukova Bileća), što je inače pojava poznata iz bivših afroazijskih kolonia: zato jer je i Hrvatska u Jugoslaviji zapravo bila velikosrbska kolonia. Dielom je u Banovini Hrvatskoj od 1939. i osobito u ND Hrvatskoj do 1945., pokušana obnova izvornohrvatskog jezika odprije 1918, ali je nakon rata 1945.- 1990. sve to opet jugopartija ukinula i zabranila. Nakon jugo-razpada od 1991.- 2011, u obnovljenoj neovisnoj Hrvatskoj tek pod formalnim imenom "hrvatski jezik" je opet mlako i djelomično pokušano donekle obnoviti nekakav poluizvorni hrvatski, ali je dosad i to uglavnom propalo: Domaći neokomunisti (SDP) koji se 2011 vraćaju na vlast, od travnja 2011. i formalnim dekretom opet ukidaju dosadašnju skromnu poluobnovu hrvatskoga i praktično nas ubuduće vraćaju na srbohrvatski jugojezik s unitarnim Novosadskim pravopisom. Glavni zatornici izvornohrvatskog jezika, nakon Vuka Karadžića su npr. bili Khuen Hedervary, Djuro Daničić, Stipe Šuvar, Željko Jovanović i još niz inih kulturnih jugo-unitarista.

Učinak hrvatskih vukovaca

Bečki književni dogovor je bio najveći kulturni poraz Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je postao početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća, što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919. (a ostao u javnoj uporabi tek u našoj diaspori i Gradišću), pa nam je umjesto toga pod Jugoslaviom u 20. stoljeću nametnut drugi, srbojekavski standard po govoru zapadnih Srba - 'Prečana'.

  • Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967. u svom tekstu "Vuk i Hrvati": str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
  • Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."

I od tih novijih izjava se dosad još ništa bitno u Hrvatskoj nije poboljšalo, - dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik ...

Literatura

  • Vančik, Božidar 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
  • Vančik, Božidar 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
  • Vančik, Božidar 1998: Hrvatski prajezik zakarpatske Hrvatske. Ognjište 9: 277-286, Karlovac.
  • Horvat-Mileković, Marijan 2006: Korieni (Hrvatski identitet u obzoru jezika, kulture, poviesti, politike i globalizacije). ITG, Zagreb. ISBN 953-97592-3-4
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini).
  • Joseph, Brian D. 1999: "Romanian and the Balkans: Some Comparative Perspectives" (PDF)
  • Du Nay, André. 1977: "The Origins of the Rumanians", Balkan Linguistic Union.
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Kopitar, Jernej K. 1829: "Albanische, walachische u. bulgarische Sprache". Jahrbücher der Literatur (Wien) 46, pp. 59-106.
  • Rosetti, Alexandru 1965-1969: "History of the Romanian language" (Istoria limbii române), 2 vols., Bucharest.
  • Russu, Ion 1967: "The Language of the Thraco-Dacians" (Limba Traco-Dacilor), Editura Ştiinţifică, Bucharest.
  • Grey Thomason, Sarah. 1999: "Linguistic areas and language history". (PDF)
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics". (PDF)

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.