Vladarice u Hrvatskoj

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vladarice u Hrvatskoj (političke čelnice na hrvatskom etnoprostoru): Povijesni pregled ženskih poglavarica na ozemlju Hrvatske, od starog vijeka do danas, obuhvaća antičke ilirske čelnice, pa srednjovjeke kraljice - supruge starohrvatskih kraljeva, ter novije političke čelnice i ine ugledne poglavarice. Od antičkih vladarica hrvatskog ozemlja je poznata samo kraljica Teuta, a od srednjovjekih banica i kraljica u starohrvatskoj dinastiji Trpimirovića Marija Dragodid, Maruša Černi, prva kraljica Margareta, Jelena Madijana, Hicela Orseolo, Strezina Bribirka i Neda Krešimirova. Od kasnijih novovjekih su naše važnije pokojne vladarice bile npr. Marija Terezija, Katarina Zrinski-Frankopan, pa novija Savka Dabčević-Kućar i današnja Kolinda Grabar Kitarović. Izrazito najnegativnije naše čelnice i vrlo štetne za Hrvatsku su bile Ilona Arpadi (Jelena Zvonimirova) i Milka Planinc.

Antičke poglavarice

Antičke političke čelnice na hrvatskom su ozemlju slabije poznate, a razmjerno je najpoznatija bila ilirska kraljica Teuta, dok su još ranije prapovjesne čelnice kod nas u liburnijskom matriarhatu dosad uglavnom ostale bezimene.

Liburnijski matriarhat

Liburnijska pomorska vlast ili Libyrnike Thalassokratia je bila najstarija domaća civilizacija i prva politička organizacija na sadanjem hrvatskom etnoprostoru. Kao najvažnija izvorna etnokultura kod nas prije Kraljevine Hrvatske, Liburni (Libyrnides) se tu pojavljuju već pred puna tri tisućljeća. Najveću vojno-gospodarsku snagu na Jadranu postižu od 9.- 4. stoljeća pr.Kr., tj. istodobno na zapadu s Etruskima i istočnijim Feničanima s kojima uzpostavljaju prapovjestni modus vivendi na Mediteranu. Ova je rana prapovjesna ravnoteža poremećena kasnije u antici s agresivnim širenjem Grka, kako na štetu Feničana, tako i Liburna koje Grci potiskuju u pomorskim bojevima na Otrantu 734. pr.Kr., kod Hvara 389. i u Senjskim vratima 365, ali su ih Liburni ipak potukli kod Drača 437. i u Kvarneru 229. pr.Kr. Liburni su kod nas bili jasno profilirana urbano-pomorska civilizacija, uz Grke i Etruske treći u Europi prije Rima, ali radi dogmatske ideologije jugoslavista da odbace sve neslavensko zbog neke navodno "velike seobe Srbohrvata" iz zakarpatskih močvara, Hrvatska se morala odreći antičkih Liburna kao stranog tumora i prepustiti ih u strano naslijedje Talijana, Albanaca itd. Malo je naroda u svijetu koji imaju čak 3 tisućljeća bar djelomičnog kulturno-političkog naslijedja na vlastitom tlu: samo Grčka, Libanon (Fenicija), Izrael, Egipat (Kopti), Kuvajt (Sumer), Iran (Elam), Indija i Kina, a od svih je jedino nama Hrvatima bila zabranjena veza s domaćim Liburnima zbog 8 desetljeća kulturno-jezične diktature vukovskih slavista.

U odnosu na ine susjedne "Ilire", Liburni su najranije od njih dosegli visoku kulturnu razinu i urbanizaciju pa su u Kristovo doba, kad ulaze pod rimsku vlast, već na kraju željeznog doba i samo ih je još nepismenost dijelila od prave antičke civilizacije. Naprotiv su njihovi ilirski susjedi još na nižemu razvojnom stupnju, nadasve južniji nomadski Delmati koji su tada tek ušli u rano željezno doba, pa zato delmatska kultura zaostaje skoro za cijelo tisućljeće iza Liburna. Većina stručnjaka koji su pobliže pručavali arheonalaze i onomastičku ostavštinu Liburna (Suić 1956, Čović 1974, Batović 1982), ističu da su medju svim Ilirima ovi najjasnije oblikovani kao poseban narod, s nizom ranih osobitosti zbog kojih su vjerojatno izdvojenoga i ranijeg podrijetla od inih Ilira, a i jezično su bliži italskim venetima negoli inim Ilirima. Dok je pomorstvo i ribarstvo kod Liburna bilo glavnim razvojnim temeljem gospodarstva i vojnopolitičke snage, kod inih primorskih Ilira je to tek uzputna i povremena djelatnost. Iako su u doba najveće snage (9.-6.st. pr.Kr.) Liburni zavladali cijelim Jadranom sve do Krfa, ishodište njihova razvitka kao i klasično stanište pod Rimljanima krajem antike ostaje na gornjem Jadranu, duž primorja od Raše do Krke i na sjevernom otočju od Cresa do Dugog otoka.

Liburni su se od jadranskih susjeda uz ino razlikovali i po djelomičnom matriarhatu (ginokraciji) i to je zamalo jedina klasična etnogrupa u Europi gdje je značajna uloga ženskih čelnica pismeno i arheološki potvrdjena, dok su ine slične poput pontskih Amazonki preostale više u legendama. Litvanska arheologica Marija Gimbutas (1991.) zaključuje po prajezičnim i arheološkim pokazateljima kako su i naši raniji predpovjesni Baltoslaveni bar dijelom živjeli u matriarhatu. Istočnije u Aziji je rani matriarhat poznat npr. kod Indoarijaca i osobito kod iranoidnih Praskita (Sakka), gdje je najslavnija ratnička kraljica Tomyris Massageta koja je u boju likvidirala moćnoga perzijskog cara Kira I. Ahemenida,- pa se na ove ili njima srodne vjerojatno odnose i starogrčke legende o ratničkim Amazonkama. Takodjer i medju bojovnim antičkim Spartancima su na Peloponezu ratovale elitne ženske čete za obranu Lakedemonije, koje je npr. oko god. 280. pr.Kr. predvodila spartanska bojna princeza Arhidamnija ('Archidamnêia), kći spartanskog kralja Arhidama IV. krajem 3.st. pr.Kr. Još ranije je poznata i starogrčka admiralka Artemisia I. iz Halikarnasa ('Alikarnassos) koja je sudjelovala u glasovitom pomorskom boju kod Salamine s perzijskom flotom oko god. 480. pr.Kr.

U klasičnoj Liburniji su iskusne i sposobne Liburnjanke npr. često vodile naselja i brodove, pa su i njihova izvorna božanstva uglavnom nosila ženska imena: Ika, Latra, Sentona, Iutossica i sl. Prapovjesni su Liburni uglavnom bili nepismeni i njihovi su glavni zapisi poznati tek kasnije pod antičkom rimskom vlasti: Odonda su nam ostali liburnijski nadgrobni kameni tipa cippus s kratkim latinskim šablonama, ali bez nekih osobnih imena kapetanica ili gradonačelnica, osim samo općih liburnijskih božica. Kao prastara baština iz antičke Liburnije, samosvjesni i ravnopravni položaj čakavskih žena u tradicijskim domaćim obiteljima Istre i Kvarnera je sve do danas ostao bitno različit od patriarhalnih (tzv."vlaških") obitelji kod dinarskih štokavaca, koji su dijelom u tomu deformirani kasnijim prisilnim nametanjem turko-islamskih kulturnih tradicija uz naknadni ženski apartheid s azijatskog istoka.

Duhovna baština liburnijskog matriahata je sve dosad jasno vidljiva u prastarim "amazonskim" pjesmama na čakavskom Kvarneru koje su nekoć za strance i Balkance bile sablažnjive - pa čak i danas zvuče 'moderno-feministički' npr. sljedeće na Kvarnerskim otocima: "Htjera hodi va mornari" (Kćerka ode u mornare), "Primorcica konja jasi" (Primorka konja jaše), "Divôyka je divôyku roÿla" (Djevojka je djevojku rodila), "Zibala Ane Poavla ditÿća" (Ljuljala Ana djetešce Pavla) i slične, posve nezamislive kod kulturno poturčenih patriarhalnih Dinaroida. Kako su antičke Liburnjanke većinom bile gazdarice u kući i na brodu, one su tu mogle razviti sofisticirani i profinjen jelovnik puno bolji od inih čobanskih Ilira, koji je potom kod nas uspješno izdržao tisućljetnu konkurenciju romanske i slavenske kuhinje. Zato se i sada u domaćoj kuhinji Istre i Kvarnerskih otoka nalaze pradavni delikatesni specialiteti, većinom nepoznati izvan gornjeg Jadrana (podrobni recepti npr. Krčki zbornik 20/1989): "Kholùba zipòd ćrÿpju" (Pogača ispod peke), pa "Khôgul va_šuròtvi" (Mlijeko kuhano vrelim kamenom), "Šÿr va_ûlye" (Ovčji sir u maslinovom ulju), "Muškâc zilùkon vaškôju" (Hobotnica s divljim lukom), "Šloãne pÿpe" (Soljene smokve), "Vêyske sjûrlice" (Krčke trubice) i "Vêyske hrostjùli" (Kvarnerski čips) - koji su zapravo Amerikanci plagirali čak 2 milenija kasnije kao tobože svoj originalni patent (slično je i s liburnijskom 'zihericom'), itd.

Ilirska kraljica Teuta

Teuta je bila antička kraljica Kraljevine Ilirije koja je vladala od 231.- 228. pr.Kr., kao udovica predhodnoga najmoćnijeg ilirskog kralja Agrona i kraljica-pomajka kasnijega mladog ilirskog kralja Pinnesa, umjesto kojega je isprva vladala kao regent kroz 3 godine. Agron je vladao od 250.- 231. godine pr.Kr., kad je Kraljevina Ilirija bila najveća i na vrhuncu moći. Prije Teute je Agron bio još oženjen Triteutom koja mu je rodila Pinnesa. Nakon smrti svog muža kralja Agrona koji je osnovao Ilirsko kraljevstvo, udovica Teuta je zavladala kraljevstvom umjesto svoga maloljetnog posinka Pinnesa. Njezina se vlast u 3. stoljeću pr.Kr. pružala uz jugoistočni Jadran izmedju rijeke Neretve i Drača, pa je obuhvaćala sjevernu Albaniju, Crnu Goru, Hercegovinu i južnu Dalmaciju s Pelješcom i južnim dalmatinskim otocima bar do Hvara, Visa i Svetca. Znakovito je kako to područje potom približno odgovara ozemlju srednjovjeke Crvene Hrvatske, što možda i nije slučajna podudarnost.

Najviše podataka o Teuti je zabilježio grčki povjesničar Polibije i njegovim se tekstom služio naš Dimitrije Demeter za svoju dramu "Teuta". U doba njene vladavine su Teutini gusari većinom držali pod nadzorom pomorski promet Jadranom i Jonskim morem i vršili pljačke nad svim brodovima. Stoga se rimski saveznici žale na gusarenje u istočnojadranskim vodama pa Rimljani šalju poslanstvo Teuti - braću Gaja i Lucija Korunkanija u pratnji isejskoga Grka Kleemporosa. Teuta im daje obećanje da njena flota više ne će napadati rimske brodove, ali ne može nadzirati ponašanje i gusarenje svojih podanika jer je to njihova privatna stvar. Poslanici su negodovali, a jedan je od njih ubijen na povratku negdje u isejskim vodama, ali Rimljani nisu odmah reagirali vojnom intervencijom. Teuta u međuvremenu napada Dirrachion (Drač), ali bez uspjeha pa nastavlja na otok Korkyra (Krf) koji osvaja i gdje ostavlja svog namjesnika Dimitrija Hvarskoga (Demetrios Pharensis). Zatim se Teutina vojska opet vraća protiv Drača, dok dotle prama Krfu plovi rimska flota pod admiralom Gneius Fulvius Centumal.

Teuta je vladala iz Skadra, dobro utvrđene ilirske prijestonice uz pomoć kraljevskih savjetnika (philoi) bivšeg kralja. U doba Agrona se najveće ilirsko kraljevstvo pružalo od dalmatinske obale na sjeveru do rijeke Aous (sad Vjosa u Albaniji) na jugu. Teuta je još pokušala proširiti kraljevstvo zauzimanjem preostalih grčkih kolonija. Prvo je napadnut i osvojen Dyrrachion (Drač), grad Phoenice se predao, a ilirska flota pod vodstvom Agronovog brata, admirala Skerdilaida je poharala Krf i Sarandu. Iliri su imali dobru flotu brzih i okretnih brodova, pa su ju rabili za presretanje i pljačku inih brodova koji su plovili južnim Jadranom i Jonskim morem. Posebno su bili ugroženi Grci jer se njihovo gospodarstvo pretežno temeljilo na pomorskoj trgovini. Treba znati kako u antičko doba gusarstvo nije bilo neobično, to je dapače bila unosna djelatnost kojom su se bavili zamalo svi, pa i najmoćniji Rim. Ipak ilirski gusari nisu pravili razlike između saveznika i neprijatelja, pa su tako nanijeli velike štete političkim odnosima Ilirije. Ni sama Teuta nije imala kontrolu nad svojim gusarskim vazalima a vodila je izolacijsku politiku. Brojne molbe za pomoć su upućivane Rimu od ilirskih žrtava, ali je Rimu trebalo dugo vremena da se odluči riješiti taj problem. Issa (Vis) je bio godinu dana pod ilirskom opsadom a rimski trgovci su gubili brodove. Konačno su prevršili mjeru neuspjeli pregovori, kad je Rim poslao ambasadore na pregovore s Teutom, a jedan od njih je uvrijedio kraljicu pa je bio ubijen pri povratku.

Rimljani su 229. godine pr.Kr. okupili vojsku od 20.000 vojnika, 2.000 konjanika i 200 ratnih brodova (naves Liburnae) i tada su prvi puta prešli na Balkan, što je bio početak Prvoga rimsko-ilirskoga rata. Prvo su napali Krf kojim je zapovijedao Demetrije Hvarski (Demetrius Pharensis). Nije jasno jeli se on odmah predao ili je prvo bio podkupljen i izdao Teutu. U svakom slučaju, bio je potom bogato nagrađen od Rimljana koji su mu dali veliki dio Teutinih posjeda i nakon Teutinog povlačenja Rim mu je dao zapovijedništvo nad Ilirijom, a potom je oženio Triteutu i oteo prijestolje Pinnesu. Nakon otoka Krfa se moćna rimska vojska iskrcala kod Apolonije i napredovala na sjeveru osvajajući grad za gradom. Uskoro je bio opkoljena ilirska prijestolnica Skadar, a Teuta se dotle sklonila u Rhizon (Risan). U proljeće je poslala pregovarače u Rim i prihvatila poraz 227. godine pr.Kr. Morala je abdicirati s ilirskog prijestolja u korist malodobnog posinka Pinnesa i prihvatiti uvjete o miru koji su bili vrlo pogubni za Kraljevinu Iliriju. Ipak su Rimljani dopustili opstanak kraljevstva, ali vrlo ograničenog na manje ozemlje oko Skadra, uz zabranu plovidbe naoružanih brodova južnije od Lissosa (sada Lješ) nedaleko Skadra. Time su Iliri izgubili većinu današnje Albanije i dalmatinske otoke, tako da se potom vladarsko područje idućeg kralja Pinnesa čak dvostruko smanjilo u odnosu na najveću Kraljevinu Iliriju njegova oca Agrona.

Hrvatske predaje o Teuti: Na otocima Visu i Hvaru još uvijek postoje prastare pučke legende o kraljici Teuti, što ujedno dokazuje kako jadranski otočni starosjeditelji iz antike nisu navodno izumrli, nego barem na Visu i Hvaru njihovi slavizirani potomci još i danas žive medju ovim čakavcima. To isto dokazuje i nova biogenomika s 3/5 neslavenshih genskih Hvarana, što je forenzički dokaz kako je Teuta doista bila vladarica većinskim pretcima naših Hvarana.

  • Hvar: U Oglavku i Koščaku blizu mjesta Sućuraj na istoku Hvara, po još uvijek živoj pučkoj predaji nalazili su se dvori ilirske kraljice Teute, koja je ovdje živjela. Ona je navodno započela zidati grad na mjestu gdje je sada Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti jer je izgubila rat protiv Rimljana.
  • Vis: Slična predaja još postoji takodjer i na otoku Visu, koja govori da su ruševine 'Kraljicin' na oštrom grebenu oko 300m nad morem susjednoga pučinskog Sveca (otok Sv. Andrija) ostatci Teutina dvorca.

Srednjovjeke vladarice

Medju našim srednjovjekim banicama i kraljicama u starohrvatskoj dinastiji Trpimirovića su najvažnije: Marija Dragodid, Maruša Černi, kraljica Margareta, Jelena Madiana Zadranka, Hicela Orseolo, Strezina Bribirka i Neda Krešimirova, dok je Ilona Arpadi (Jelena Zvonimirova) imala negativnu ulogu.

Marija Dragodid

Marija Dragodid je prva pismeno poznata ranohrvatska banica iz 9. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj i najranija zapisana etnička Hrvatica na vodećem položaju gdje je poznata iz hodočašća u Čedadskom evangelistaru. Bila je supruga dalmatinskog bana i rodonačelnika dinastije Trpimira I. (848.- 863.). Kao banica-majka je s njim rodila 3 sina: najmladjeg Petra koji je umro u mladosti oko god. 892, pa starijeg Sedeslava (878.- 879.) kojega je ubrzo svrgnuo srednji sin i kasniji kralj Muncimir II. (892.- 910), čija je žena Maruša Černi postala snahom Marije Dragodid.

Maruša Černi (Mariosa)

Maruša Černi (latin. Mariosa) je druga poznata i zapisana starohrvatska banica na smjeni 9./10. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj. Bila je supruga dalmatinskog bana Muncimira II. (892.- 910.). Kao banica je s njim imala 2 sina: starijeg kralja Tomislava (910.- 929.) koji je prvi naslijedio oca i mladjeg kralja Trpimira II. (929.- 933.), čija je supruga dosad ostala nepoznata u zapisima.

Kraljica Domaslava

Domaslava je bila hrvatska kraljica datirana početkom 10. stoljeća i to je dosad najstarije pronađeno spominjanje imena prve hrvatske kraljice. Jedini poznati novi izvor njezinog postojanja je na nedavno nadjenim ostatcima epigrafa iz oltarne pregrade u crkvi Svetog Vida na Klisu, koju su potom razorili i oštetili Turci zbog privremene pregradnje te crkve u djamiju. Ovih par ulomaka je nedavno odkrio splitski konzervator prof. Radoslav Bužančić 2011. Djelomično oštećeni latinski nadpis u novohrvatskom prievodu približno glasi (... = oštećena nečitka mjesta): “Ja ... kralj Hrvata, sin kralja ..., zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom ... naložio sam neka se napravi ovo djelo”. Čini se da je imenovana vladarica vjerojatno bila supruga kralja Tomislava ili Krešimira I. Inače je žensko ime Domaslava najčešće u Ukrajini i Slovačkoj, što upućuje na izkon imena naše kraljice iz pradomovine Bijelih Hrvata.

Kraljica Margareta

Kraljica Margareta je druga imenom zapisana kraljica Hrvata sredinom 10. stoljeća, koja je razmjerno slabije poznata spram svojih vladarskih prethodnica i sljednica. Bila je supruga našega četvrtog kralja Stjepana I. Miroslava (945.- 949.), a vjerojatno nisu imali muške djece jer ih je na prijestolju naslijedio mladji brat Mihael Krešimir II.

Jelena Madiana

Jelena Zadranka (izvorno: Helena Madiana) je razmjerno najpoznatija i najzaslužnija starohrvatska kraljica u 10. st. Bila je supruga kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.) s kojim je imala sina i potom poznatog kralja Stjepana Držislava (949.- 995.). Jelena je ujedno i jedina starohrvatska kraljica koja je kao udovica nakon smrti supruga još kroz 7 godina do svoje smrti 8. listopada 976. sama obavljala vladarske dužnosti kao regent umjesto još malodobnog sina Držislava. Tada se pokazala sposobnom i zaslužnom vladaricom i osim održavanja Kraljevine Hrvatske je u starohrvatskoj kulturi poznata po izgradnji 2 zavjetne crkve: Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao vladarska grobnica tj. Mauzolej hrvatskih kraljeva, a crkva Blažene Djevice Marije u Solinu kao krunidbena bazilika. Poznat je i značajan latinski nadpis na sarkofagu kraljice Jelene iz crkve Gospe od otoka u Solinu gdje se osim nje još navode imena 2 hrvatska kralja.

Podrijetlom je iz najmoćnije zadarske patricijske obitelji Madijevaca, omiljena u hrvatskom narodu i poznata kao Jelena Slavna. Nakon smrti kralja Krešimira II. od 969.- 976. godine vlada kao regentica umjesto malodobnog sina Stjepana Držislava. Poslije uspješnog vladanja pod vodstvom benediktinskih redovnica se posvetila vjerskom razmatranju, molitvi, postu i vršenju dobrih djela, a osobito dijeljenju milostinje. Dne 28. kolovoza 1898. godine arheolog don Frane Bulić pronašao je pokraj današnje solinske crkve Gospe od Otoka, ranije temelje negdašnje starohrvatske trobrodne bazilike veličine 23 x 10m sa četverokutnim stupovima, koju su razorili Turci provalom do Solina. U njezinom predvorju je našao i sarkofag s nadgrobnim natpisom kraljice Jelene razbijenim u 90 komada. Don Frane Bulić rekonstruirao je uz veliku pomoć J. Barača i dr.I. Križanića na sarkofagu uklesani latinski epitaf, koji glasi:

  • „(in hoc) (t)UMULO Q(ui)ESCIT HELENA FAMO(sa) (quae fui) UXOR MICHAELI REGI MATERQ(ue) STEFANI R(egis) (pacemque) (obt)ENUIT REGNI. VIII IDUS M(ensis) OCT(obris) (in pac)E HIC OR(dinata) FUIT AN(no) AB INCARNA(tione) (Domini) DCCCCLXXVI IND. IV CICL(o) L(un) V. (ep) XVII (ciclo sol) V LUN. V. (conc)URRENTE VI. ISTAQ(ue) VIVENS FU(it) REGN(i) MATER FUIT PUPILOR(um) TUTO(rque) VIDUAR(um) ICQUE ASPICIENS VIR ANIME DIC MISERERE DEUS.“

U prijevodu: U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihelu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmog mjeseca listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg indikcije četvrte petoga cikla mjesečevog, sedamnajste epakte, petoga kruga sunčanoga, koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!

Pored Bašćanske ploče, ovaj natpis ima veliku važnost za starohrvatsku povijest. Epitaf kraljice Jelene potvrdio je točnost drugoga povijesnog pisanog izvora tj. Tome arhiđakona iz 13. stoljeća o kraljevskim grobnicama u Solinu i posvjedočio vrijeme gradnje kraljičine zadužbine na mjestu otkrivene crkve Sv. Stjepana. Osim toga su tu očuvana čak 3 kraljevska imena Helena, Mihael (Krešimir II.) i Stjepan (Držislav), čime su riješena neka dotad nejasna mjesta u rodoslovlju starohrvatske dinastije Trpimirovića. Tisućita obljetnica Gospe od Otoka slavila se i povodom milenijske obljetnice smrti hrvatske kraljice Jelene, koja je izgradila ovo svetište u Solinu. Od Uskrsa pa sve do rujna 1976. svake nedjelje je u Solin, u svetište Gospe od Otoka, tada hodočastilo 3.000 do 6.000 ljudi kako kada. Na završnoj svečanosti 11. i 12. rujna, u Solin je došlo oko 80.000 do 100.000 vjernika.

Imenom kraljice Jelene se danas u Zadru naziva Perivoj kraljice Jelene Madijevke. Ova kraljica Jelena Madiana je jedna od najslavnijih velikih žena u srednjovjekoj starohrvatskoj povijesti, čije se iznimno značenje u našoj narodnoj kulturi može usporediti još samo s novovjekom hrvatskom banicom Katarinom Zrinski-Frankopan (vidi niže).

Hicela Orseolo

Hicela Mletačka (Jascella Orseolo) je starohrvatska kraljica sredinom 11. stoljeća. Kćerka je venecianskog dužda Petra Orseolo i snaha hrvatskog kralja Krešimira III. Surine (999.- 1035.) tj. supruga najmoćnijega hrvatskog kralja Stjepana II. Dobroslava (1035.- 1056.). S njim je rodila 2 sina: starijega koji je postao idući hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1056.- 1075.), ter mladjeg Častimira (Tišemir) koji je umro oko 1075. a njegov sin i Hicelin unuk je predzadnji hrvatski kralj Stjepan IV.

Strezina Bribirka

Strezina Bribirka je prva poznata iz loze banova Bribirskih u 11. stoljeću. Postala je snahom svrgnutomu hrvatskom kralju Svetislavu Surini (995.- 999.), kao supruga njegovog sina i slavonskog bana Stjepana Svetislavića (927.- 950.). S ovim je imala sina i takodjer slavonskog bana Dmitra Zvonimira (1050.- 1076.) koji je potom postao hrvatskim kraljem (1076.- 1089.).

Neda Krešimirova

Neda Krešimirova je starohrvatska kraljevna krajem 11. stoljeća, a genealoški je iznimno važna kao kćerka-jedinica kralja Petra Krešimira IV. (1056.- 1073.), koja se potom udala za neretvanskog bana i hrvatskog admirala Marjana II. Slavca (1073.- 1076.). S njim je rodila Krešimirovog unuka i bana Petra II. Slavca (1089.- 1092.) koji je potom postao zadnji hrvatski kralj Petar Svačić-Krešimirov (1092.- 1097.) i njegovom pogibijom na Petrovoj gori su se ugasile 2 starohrvatske dinastije: Krešimirovići i neretvanski Marjani.

Ilonka Arpadović

Ilonka Arpadi (ili Jelena Lijepa-Zvonimirova) je za Hrvatsku najnegativnija ženska vladarica u srednjem vijeku. To je kćerka magjarskog kralja Bele I. Arpadovića i sestra njegova nasljednika madjarskog Ludovika II., a postala je snaha slavonskom banu Stjepanu Svetislaviću i Strezini Bribirki, kao supruga njegovog sina isto slavonskog bana i potom hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Kao udovica nakon smrti Zvonimirove je odigrala barem 3 poznate negativne uloge u završnom uništavanju srednjovjeke Kraljevine Hrvatske:

  • Nije rodila nijednoga muškog potomka, čime se nakon Zvonimira ugasila izravna muška loza dinastije Trpimirovića.
  • Lažno se predstavljala po Zvonimiru navodno "jedinim" ženskim sljednikom Trpimirovića - iako je istodobno takodjer po ženskoj lozi još postojao i Krešimirov unuk tj. sin Nede Krešimirove i neretvanskog bana Marjana II. Slavca - Petar II. Slavac Krešimirov (Petar Svačić).
  • Svojim upornim spletkama je u Kraljevini Hrvatskoj stvorila anarhiju s više protustranki koje su se borile za prevlast i razarale državu.
  • Svojim nezakonitim spletkama je na hrvatsko prijestolje nastojala silom dovesti magjarske Arpadoviće.
  • Povukla je njihovu vojsku preko Drave u Hrvatsku, gdje su potom Magjari ubili njezina dinastičkog konkurenta (kojeg je znala ali prešutila), tj. zadnjega hrvatskog kralja po ženskoj lozi i bana po muškoj lozi, Petra II. Slavca-Krešimirovog.
  • Zbog svega toga, Ilonka Arpadi ili Jelena Lijepa je medju svim starohrvatskim čelnicama najštetnija i izrazito negativna naša vladarica iz srednjeg vijeka, koja se po pogubnosti za Hrvatsku može usporediti samo još s novijom Milkom Planinc iz komunističke Jugoslavije.

Neke novovjeke čelnice

Od novovjekih ženskih vladarica su u Hrvatskoj najvažnije: austrougarska carica Maria Theresia Habsburg i hrvatska banica Katarina Zrinski-Frankopan, pa u novije doba Savka Dabčević-Kučar i negativna Milka Planinc, itd.

Maria Theresia Habsburg

Maria Theresia Habsburg (Beč, 13. svibnja 1717. - Beč, 29. studenog 1780.) je češka i ugarska, dalmatinsko-hrvatsko-slavonska kraljica i austrijska nadvojvodica, ter austrougarska carica u 18. stoljeću. Marija Terezija je na vlast došla 1740. nakon smrti svoga oca cara Karla VI. Habsburškog. Tom nasljedstvu su se protivili kneževi Karlo Albert Bavarski i Fridrik August II. Saski i Filip V. Španjolski koji su sami htjeli isto prijestolje, a i načelno im je smetala ženska vlast. Mariju Tereziju su podržavale Velika Britanija i Nizozemska dok je Rusija u svemu ostala neutralna. Tada slijedi rat za austrijsko naslijeđe koji počinje upadom vojske pruskog kralja Fridrika II. u Šlesku. U daljnjem ratu Prusija pobjeđuje habsburške trupe god. 1742. kod Hotušica u Češkoj. Marija Terezija i Fridrik II Pruski podpisuju Berlinski mir čime završava 1. šleski rat. Fridrik II. tad napušta protuhabsburšku koaliciju, dobiva Šlesku i grofoviju Glatz. God. 1743. Marija Terezija je okrunjena za caricu u Pragu, pa iste godine podpisuje Wormski ugovor zajedno s V. Britanijom i Sardinskim Kraljevstvom, kojem je cilj izbacivanje Bourbona iz Italije. God. 1744. Fridrik II. Pruski opet započinje 2. šleski rat protiv Marije Terezije. U rujnu 1745. Franjo Stjepan Lotarinški, muž Marije Terezije je okrunjen za cara kao Franjo I. Godine 1745. Marija Terezija podpisuje Četvorni savez protiv Prusije zajedno s V. Britanijom, Nizozemskom i Saskom-Poljska.

Marija Terezija bila je iz roda Habsburgovaca, a kad se sa 19 godina udala za lotaringijskog vojvodu Franju Stjepana, ova dinastija se potom naziva Habsburg-Lothringen. Franjo Stjepan je dobio titulu cara Svetog Rimskog Carstva, ali nikad nije imao tu ulogu, jer je cijela moć i vlast bila u rukama njegove žene Marije Terezije Habsburg. Iz tog se braka rodilo 5 sinova i 11 kćeri. Kako ju je pratio glas o sklonosti putenim užicima, govorilo se (osobito kod nas) da se veći dio njezine djece rodio zahvaljujući kraljičinim pustolovinama s mladim momcima iz Vojne krajine, ali je povijesna znanost uglavnom odbacila ove proizvoljne tvrdnje. Iako su Mariju Tereziju još za života oslovljavali kao "carica", formalni je car Svetoga Rimskog Carstva bio njezin suprug Franjo I. Od njihove djece sinovi Josip i Leopold su bili izravni nasljednici prijestolja, a kći Marija Antoaneta zaglavila je pod giljotinom kao žena francuskog kralja Louisa XVI.

Za vlast Marije Terezije su svojstvena apsolutistička i centralistička nastojanja s germanizacijom, ali i pozitivnim općim reformama. U to doba već počinju i prvi sukobi Hrvata s Mađarima, kada se Marija Terezija na kraju priklanja Mađarima. U Hrvatskoj se od godine 1767. uvodi Kraljevsko vijeće, tzv. Consilium Regium tj. hrvatska vlada isprva neovisna o Mađarima, ali već nakon 2 godine carica podvrgava to vijeće ugarskom Namjesničkom vijeću, što je značilo kako je Hrvatska podložna Ugarskoj. S druge strane je uvela niz pozitivnih reformi u modernizaciji carstva. Npr. pozitivno i humano je da je mučenja i parnice protiv vještica stavila pod svoju kontrolu, što je ubrzo značilo konačnu likvidaciju toga srednjovjekog krvavog naslijeđa. Takodjer pod pritiskom novog doba je nastojala spriječiti i prekomjerno izrabljivanje kmetova, odredivši maksimum njihovih obveza prama gospodarima, pa feudalac nije više smio tražiti od podložnika namet po vlastitom nahođenju, već se morao držati tzv. hrvatsko-slavonskog urbara Marije Terezije. Oduzela je isusovcima školske poslove i cenzuru, pa uvela opću školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6-13 godina morala ići u školu na opismenjavanje. Poticala je razvoj manufaktura samo u Austriji, ali je time posredno usporila njihov razvoj u Hrvatskoj.

Njezina je vladavina u nasljednim zemljama započela ratom za opstanak carstva. Od 1740.- 1763. godine vodila je 4 uzastopna rata koja su dovela do znatnih teritorialnih gubitaka: prije svega Šlezije, ali i talianskih zemalja. Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novosti njezine vladavine. Ona je jasan dokaz jedne od najizraženijih osobina Marije Terezije na kojoj se zasniva njezino slavno državničko umijeće: uvijek se znala okružiti pravim savjetnicima i u pravom trenutku poslušati njihove savjete. U doba njezine vladavine u Habsburškoj Monarhiji je vladalo prilično uredno i dobro vođeno stanje. Uz podršku kraljice Marije Terezije naš barun Franjo Trenk u Slavoniji osniva 1741.g. Trenkove pandure.

Marija Terezija je bila velika ljubiteljica umjetnosti. Carska palača Schönbrunn tj. ljetna rezidencija Marije Terezije i njezine obitelji je bila uređena u rokoko stilu, a po ljepoti se tu posebno ističu Mala i Velika Galerija. Zidove palače krase slike kraljičina službenog dvorskog slikara Martina van Meytensa. Poznato je i da je mali Wolfgang Amadeus Mozart bio u posjeti Mariji Tereziji kad je održao prvi mali koncert u Velikoj galeriji, a nakon čega je sjedio carici u krilu i tada je rekao princezi Mariji Antoaneti kako će ju oženiti kada poraste. Ovo se potom nije ostvarilo, a Marija Antoaneta je završila pod giljotinom za vrijeme francuske revolucije. Marija Terezija je imala 16-ero djece: Maria Elisabeta (1737.-1740.), Maria Ana (1738.-1789.), Maria Karolina (1740.-1741.), Josip II. (1741.-1790. i car Svetog Rimskog Carstva 1765.-1790.), Maria Kristina (1742.-1798.), Marija Elizabeta (1743.-1808.), Karlo Josip (1745.- 1761.), Maria Amalia (1746.-1804.), Leopold II. (1747.-1792.), Marija Karolina, Maria Johanna Gabriela (1750.-1762.), Marija Josipa (1751.-1767.), Maria Karolina (1752.-1814.), Ferdinand (1754.-1806.), Maria Antoaneta (1755.-1793.) i Maksimilijan Franjo (1756.-1801.).

Katarina Zrinski-Frankopan

Ana Katarina Zrinski-Frankopan (jugoistorija: Katarina Zrinjska Frankapan), Bosiljevo 1625.- Graz, 16. studenog 1673, je hrvatska književnica i grofica, plemkinja u staroj obitelji Zrinski, rodjena Frankopan. Bila je poznata kao mecena i prva žena u banskoj Hrvatskoj koja se bavila ne samo prevođenjem, nego je i sama pisala književne tekstove na izvornohrvatskoj kajkavskoj ikavici. To je jedna od najslavnijih velikih žena u novovjekoj hrvatskoj povijesti, čije se iznimno značenje u hrvatskoj narodnoj kulturi i povijesti može usporediti još samo sa srednjovjekom starohrvatskom kraljicom Jelenom Trpinirović (vidi gore).

Životopis: Kći je Vuka II. Krste Frankopana Tržačkoga i Uršule Innhofer, Vukove druge supruge, polusestra Frana Krste Frankopana, te supruga Petra Zrinskog. U očevoj je kući u obitelji Frankapan dobila temeljito obrazovanje. Od majke (Njemice) je naučila njemački, a poslije još mađarski, latinski i talijanski jezik. Katarina Zrinska je isto kao u očinskoj kući i u kući svoga muža imala na raspolaganju bogatu knjižnicu. U Ozlju je 1660. godine napisala molitvenik "Putni tovaruš", a zatim ga tiskala u Mlecima i darovala pavlinu Ivanu Belostencu.

Odlučno je podržavala protuhabsburšku politiku svoga supruga i u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote obavljala je povjerljive misije. Spisi suvremenika, nastali nakon gušenja urote, prikazuju je kao njezina začetnika i pokretača. Slomom urote dospjela je u nemilost bečkoga dvora, uhićena je i odvedena u Bruck an der Mur, kod Graza. Golemi imetak Zrinskih djelomice je razgrabljen, a dijelom zaplijenjen. Lišena svega, Katarina je u srpnju 1670. godine s kćerkom Aurorom (Zorom) internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je i umrla 1673. godine. Hrvatska banica Katarina Zrinska, njezin rodoljubni život i tragičan svršetak bio je poznat svima najviše po romanu Eugena Kumičića "Urota Zrinsko-Frankopanska". Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini poslao oproštajno pismo, koje je već godine 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika, a najbolji je primjer izvornohrvatskoga književnog jezika, koji se javno rabio u Hrvatskoj od 16.- 19. st. (prije nametnutog Vukopisa u Jugoslaviji):

  • "Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi. Tvoj Petar."

Katarinina djeca: Katarina i Petar imali su četvoro djece: Ivana IV. Antuna Baltazara (26. kolovoza 1654.– 11. studenog 1703.), Jelenu (1643.– 18. veljače 1703.), Juditu Petronelu (1652.– 1699.) i Zoru Veroniku (1658. – 19. siječnja 1735.). Ivan Antun je nakon sloma urote morao prihvatiti novo prezime Gnade i nakon kraće vojničke karijere bio je osumnjičen za veleizdaju, zatvoren u Ratteburgu u Tirolu i Schlossbergu u Grazu, gdje je proveo 20 godina i umro duševno poremećen. Jelena se udala u Mađarsku za Franju Rákóczija, erdeljskog kneza, a drugi put kao udovica za Emerika (Mirka) Thökölyja. Judita Petronela i Zora Veronika završile su život u samostanima: Judita Petronela bila je opatica Sv. Klare u Zagrebu, a Aurora Veronika opatica uršulinka u Celovcu.

Ozaljski književni krug: Katarina Zrinski je kulturno pripadala Ozaljskom književnom krugu kao jedna od najvažnijih njegovih predstavnica, pa su većina njenih tekstova pisana na pripadnoj kajkavskoj ikavici. Taj prijelazni starohrvatski standard karakterističan je u 17. stoljeću za Ozaljski krug, kojega su osobito razvile i kultivirale plemićke obitelji banova Zrinskih i Frankopana, pa se pod njihovom vlašću taj javni kultivirani jezik rabi na većem dijelu Hrvatske, od Istre i Vinodola pa sve do Podravine i Medjimurja. Najvažnija djela na tom starohrvatskom standardu su dali banovi Zrinski i Frankopani (Frangipani), pa Pavao Ritter Vitezović u svom epu i Ivan Belostenec u golemom rječniku "Gazophilacium" od sa 40.000 riječi na preko 2.000 stranica. Taj starohrvatski interdialekt kao javni standard doživljava politički slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od Bečkoga dvora. Nakon toga dodvorničko hrvatsko plemstvo ovakvo pisanje smatra nepodobnim i opasnim, pa kod nas opet nastupa stoljetna jezična anarhija čije su posljedice djelomično odumiranje izvornohrvatskog jezika i potom nametanje balkanskog vukopisa, tudjega za hrvatske staroštokavce, šćakavce, kajkavce i čakavce: tim jekavskim vukopisom kao prvim maternjim jezikom na selu govori tek 7% - 10% katoličkih Hrvata (oko Dubrovnika i Slunja), a svi ostali to nauče naknadno - tek u školi.

Kulturna važnost danas: Od 20. stoljeća Katarina Zrinski ponovo stječe ugled kao najveća hrvatska žena iz prošlosti i simbol domoljublja za hrvatske žene. Oko I. svj. rata je nastao niz ženskih udruga pod njenim imenom u domovini i iseljeništvu. Najstarija takva udruga Hrvatska žena osnovana je 1914. u Čileu, Punta Arenas. U Sjevernoj Americi je osnovana 1917. udruga Kćeri Katarine Zrinski u Ohiju, Youngstown. God. 1919. nastala je u Karlovcu prva domaća ženska udruga Katarina Zrinska, kao organizacija hrvatskih katoličkih žena nazvana po Katarini, jer je "strogo poštovala kršćanska načela u svom životu". God. 1920. nastaje u Zagrebu slično društvo Hrvatica Katarina grofica Zrinski i 1930. još slična udruga u Petrinji. Sve te ženske udruge su bile aktivne do 2. svj. rata kada su ukinute. Potom u doba druge Jugoslavije (1945-1990) takve udruge nisu mogle postojati i tek sada u novoj Hrvatskoj su neke opet osnovane, npr. Zajednica žena Katarina Zrinska djeluje od 1999. u Splitu. Ine novije udruge u inozemstvu pod njenim imenom su još Hrvatska žena - Katarina Zrinska u Australiji (Adelaide) od 1974, pa Hrvatska Katarina Zrinski u Göteborgu (Švedska) itd.

Više ulica i trgova u Hrvatskoj su nazvani po njoj, npr. Katarinin trg na Gornjem gradu u Zagrebu, uz koji je i isusovačka crkva sv. Katarine građena u baroknom stilu 1620.- 1632. Mnoge škole i ustanove su također imenovane po njoj. God. 1999. Hrvatska narodna banka prigodno izdaje 200 kuna srebrnih kovanica s likom Katarine Zrinski u seriji "poznatih hrvatskih žena", a u popratnom priopćenju se Katarina navodi kao 'pisac, rodoljub i mučenik, te duhovni pokretač oslobodilačkog pokreta protiv tuđinske vlasti'.

Savka Dabčević-Kučar

Savka Dabčević-Kučar (Korčula 6. prosinca 1923. - Zagreb 6. kolovoza 2009.) je bila hrvatska političarka i ekonomistica u komunističkoj Jugoslaviji pod diktaturom J.B. Tita. Otac joj je pravnik Antun Dabčević, Hrvat iz Dobrote u Boki Kotorskoj i potomak stare bokeljske pomorske obitelji brodovlasnika i kapetana (Dabčevići, Ivanovići, Lukovići). Zbog sudjelovanja u spaljivanju magjarske zastave u Zagrebu 1895, kao tadašnji brucoš filozofije je osuđen i kažnjen zabranom studiranja na Zagrebačkoj Univerzi, pa je završio pravni fakultet u Beču. Službovao je kao pravnik i gradski poglavar u Benkovcu, Zadru i Korčuli, a kasnije je bio banski savjetnik u Dubrovniku i Splitu. Zbog neslaganja s vlastima prijevremeno je umirovljen god. 1934.

Majka joj je Hrvatica, Marija Miljenka Novak po majci Denegri, a završila je građansku školu i kratko vrijeme bila zaposlena kao službenica. Savka Dabčević Kučar je od 1951. udana za dipl. inžinjera rudarstva Antu Kučara, Hrvata rođenog u Bolu na Braču, po majci podrijetlom iz trogirske obitelji brodograditelja Kalebota, a po ocu (Ćular-Kučar) je iz Unešića u dalmatinskoj Zagori. Savka je majka je dvije kćeri, od kojih je jedna završila i doktorirala kemiju, a druga studirala i doktorirala fiziku.

Savka Dabčević-Kučar je završila Žensku realnu gimnaziju u Splitu 1941. god. i bila je najmlađa maturantica i spominjana je kao najbolja učenica u nekoliko splitskih naraštaja. Već kao gimnazijalka iskazuje mnogustruke interese i nadarenosti: književnost, filozofija, psihologija, umjetnost, povijest. Od 1941.-45. nije nastavila školovanje, jer joj brata uhićuju talijanske vlasti za vrijeme okupacije i zbog vrlo loših materijalnih prilika pomagala je uzdržavanje obitelji davanjem instrukcija đacima. U rujnu 1943. je otišla u partizane i poslana je u El Shatt, odakle se vraća 1945. Nakon rata je upisala tadašnju Ekonomsku višu školu (kasniji Fakultet ekonomskih znanosti) god. 1945/46. God. 1946. odlazi na dalji studij u SSSR, na Finansovo-ekonomičeskij fakultet u Lenjingradu, gdje završava 2 godine studija. Zbog rezolucije Informbiroa prekida studij i vraća se u Zagreb u lipnju 1948. Tu nastavlja studije na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu, pa u šk.god. 48/49. završava još 2 nastavne godine i diplomirala je u prosincu 1949.

U siječnju 1950. izabrana je za asistenta na Fakultetu ekonomskih znanosti za predmet Politička ekonomija. Obranila je magisterij i doktorirala s temom «J.M.Keynes - teoretičar državnog kapitalizma» (mentor prof. dr. Mijo Mirković) i jedna je od prvih ženskih doktora ekonomije u Hrvatskoj. Izbor i obrada nemarksističkog ekonomskog teoretičara u doktorskoj disertaciji u to doba svakako je iznimna pojava. Savka Dabčević Kučar je potom izabrana za docenta na istom fakultetu 1954, pa za izvanrednog profesora 1957. i konačno za redovnoga 1960. god. Kao profesor dobila je 1960/61. Fordovu stipendiju za jednogodišnji boravak u inozemstvu – 10 mjeseci u SAD-u i 2 mjeseca u Francuskoj i na tom sudijskom boravku je proučavala suvremene metode praćenja i prognoziranja regionalnog razvitka. Bila je organizator, ter 2 godine voditelj i profesor na poslijediplomskom studiju «Ekonomika komune».

I pored svoga kasnijeg velikog angažmana kao jedan od političkih predvodnika u nacionalnom preporodu "Hrvatskog proljeća" (1969.- 1971.), sve do 1971. nikada nije prekidala predavanja i rad na fakultetu. Nakon Titova državnog udara u Hrvatskoj i političke osude u Karađorđevu 1. XII. 1971. zbog njenoga nepodobnog političkog djelovanja i u ideološkom obračunu potpunog eliminiranja iz javnog života, nalogom partije je prinudjena napustiti fakultet ter stručni i znanstveni rad. Kao i za ine nepodobne intelektualce, na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu nije više ostao očuvan nikakav pisani trag da je ikada tamo boravila, radila, predavala, tiskala radove, vodila doktorske teze i sl. U rujnu 1972. je partijskom odlukom CK zaposlena u Sekretarijatu za financije SRH, ali čim je ostvarila uvjete za prijevremenu mirovinu, 1975. je izbačena u penziju.

U godinama nakon 1971. iako neprekidno proganjana, prozivana i šikanirana, živi u stalnoj oporbi prama vladajućem režimu, pa okuplja oko sebe proljećare, disidente i antirežimske ljude. U vrijeme konačnog sloma komunizma u Europi, u političkom i javnom životu se opet javlja serijom članaka u Slobodnoj Dalmaciji od siječnja 1990, kada poziva na organiziranje svih onih hrvatskih i demokratskih (antikomunističkih i antijugoslavenkih) snaga, koje su još neorganizirane, a postoje na hrvatskoj sceni. U svomu političkom djelovanju dosljedno zastupa suverenost i neovisnost Republike Hrvatske i jačanje demokracije, tržišno gospodarstvo sa socijalnim elementima i europsku integraciju Hrvatske.

U doba srpske agresije na Hrvatsku, kao oporbeni prvak djelatno sudjeluje na jačanju međunarodnog položaja Hrvatske i tijekom tog rata je bila među malim brojem oporbenih političara koju su obilazili prve bojne linije u Slavoniji, Petrinji, Pokupskom, zaleđu Dalmacije itd. God. 1997. je objavila knjigu «71.- Hrvatski snovi i stvarnost» koja je bila politički bestseler u Hrvatskoj. Nosilac je brojnih inozemnih i domaćih odlikovanja, pa je u novoj suverenoj Hrvatskoj odlikovana Spomenicom domovinskoga rata, Redom hrvatskoga trolista, Redom Danice hrvatske i Veleredom kralja Dmitra Zvonimira. Savka Dabčević-Kučar je preminula 6. kolovoza 2009. u Zagrebu. Savka Dabčević-Kučar je jedna od značajnijih vodećih žena u novovjekoj hrvatskoj povijesti, koja po značenju ipak zaostaje za glasovitom banicom Katarinom Zrinski-Frankopan (vidi gore).

Milka Planinc

Milka Planinc (Žitnić kod Drniša, 21. studenog 1924. - Zagreb, 7. listopada 2010.) bila je hrvatska političarka i komunistica, u poraću je sudjelovala u masovnoj likvidaciji Hrvata na Križnom putu i kasnije još u Titovom državnom udaru protiv Hrvatskog proljeća 1971., pa potom u progonima proljećara zajedno sa Stipom Šuvarom i sličnima. Ona je jedan od najpoznatijih i najvećih ženskih negativaca u hrvatskoj povijesti, pored slične uloge Ilonke Arpadi (Jelene Lijepe) u likvidaciji Kraljevine Hrvatske iz srednjeg vijeka (vidi gore). Rodila se u obitelji Nikole Malade i Stane rođ. Kašić u Drnišu 1924., a već 1930. godine seli se s roditeljima u Split, gdje je živjela do 1947., pa je osnovnu školu pohađala u splitskom Lučcu. U Drugom svjetskom ratu ušla je u partizanski pokret, najprije u Hvarsko-viškom partizanskom odredu, a kasnije je bila sve do svršetka rata komesar čete za vezu XI. dalmatinske brigade i na kraju rata imala je čin poručnika. Simo Dubajić je izjavio da je ubojstva bez suda zarobljenih vojnika i civila na Kočevskom rogu poslije II. svjetskog rata "obavila dalmatinska brigada, čija je komesarka bila Milka Planinc, kasnija premijerka SFRJ, koja je za ta strijeljanja izabrala oko 90 najpovjerljivijih komunista".

Od 1947. Milka živi u Zagrebu gdje najprije radi u poduzeću 'Elektra', a potom u 'Dalekovodu'. 1949. dolazi na čelo Agitpropa za Trešnjevku, nakon čega slijedi njezin politički uspon u SR Hrvatske i SFRJ. Potom je obavljala sljedeće dužnosti: gradska sekretarica za kulturu Zagreba 1961.-1963.; republički sekretar za prosvjetu NRH 1963.-1965. i predsjednica Sabora NRH 1967.-1971. Nakon Titovog udara i slamanja Hrvatskog proljeća, Milka Planinc se uzdiže na čelo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (1972.-1982.), gdje na prijedlog Josipa Vrhovca odlučuje o uhićenju „proljećara.“ Po njezinoj izjavi su to bili: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Dražen Budiša, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić i još nekoliko osoba. Godine 1977. je protiv nje partijske intrige vodio Josip Vrhovec, no zaštitio ju je sam J.B. Tito. Potom je kao zaslužna protuhrvatska komunistica još postala i predsjednicom Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije od 1982. do 1986. i za njenog je mandata donesen Dugoročni program ekonomske stabilizacije. Jedina je žena u povijesti koja je bila premijerka neke komunističke zemlje i najnegativnija novovjeka političarka iz Hrvatske. Umrla je 7. listopada 2010. u Zagrebu.

Kolinda Grabar Kitarović

Kolinda Grabar Kitarović (* Rijeka, 29. travnja 1968) je sadanja predsjednica Republike Hrvatske, hrvatska političarka i diplomatica, bivša ministrica vanjskih poslova i europskih integracija od 2005.- 2008. godine. Od 2008.- 2011. bila je veleposlanicom Republike Hrvatske u SAD. Od srpnja 2011. je pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. U drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj 11. siječnja 2015. izabrana je za predsjednicu Republike Hrvatske. Na Trgu sv. Marka u Zagrebu svečano je ustoličena 15. veljače za hrvatsku predsjednicu, a od 18. veljače je preuzela predsjedničku dužnost od svoga predhodnika Ive Josipovića.

Rodjena je u Rijeci, a mladost je provela u rodnom kraju, u zaledju grada na Grobniku. Osnovnu školu završila je na Grobniku i zatim srednju školu u Rijeci. Maturirala je u SAD-u, a u Zagrebu je 1993. godine diplomirala engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu. God. 2000. je stekla titulu magistra znanosti po završetku dvogodišnjeg poslijediplomskog studija iz medjunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s tezom o američko-sovjetskim odnosima u doba Reaganove administracije i završetku hladnoga rata.

Profesionalnu karieru je započela u Ministarstvu znanosti i tehnologije, pa se od 1993. godine zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je najprije radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra i potom kao načelnica odjela za Sjevernu Ameriku. 1997. godine odlazi u Hrvatsko Veleposlanstvo u Kanadi, prvo kao diplomatski savjetnik i zatim kao ministar savjetnik.

Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom saboru. 23. prosinca 2003. godine imenovana je ministricom europskih integracija. 18. siječnja 2005. godine postaje voditeljicom Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Spajanjem Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija imenovana je ministricom vanjskih poslova i europskih integracija do 12. siječnja 2008. godine. Za vrijeme njezinog mandata Republika Hrvatska započela je pregovore za članstvo u EU.

U Sjevernoatlantskom savezu Kolinda Grabar-Kitarović bila je zadužena za javnu diplomaciju, tj. kako sama kaže: „komunikacijsku strategiju i približavanje NATO-a običnim ljudima“. Aktivno dobro govori engleski, španjolski i portugalski, a pasivno se još služi njemačkim, francuskim i talianskim. Udana je za prof.dr. Jakova Kitarovića i majka je dvoje djece.

Abstract

Croatian queens and she-rulers: A historical survey of main female leaders in Croatian area, from the ancient and medieval queens up to recent political leaders. The main ancient one is queen Teuta, and in the medieval Terpimiri dynasty e.g. Marija Dragodid, Maruša Černi, queens Domaslava and Margareta, Helena Madiana, Hicela Orseolo, Strezina Bribirka and Neda Krešimirova. Among newer ones, the most important are Maria Theresia Habsburg, Katarina Zrinski-Frankopan, Savka Dabčević-Kučar, and the recent Croatian president Kolinda Grabar Kitarović.

Literatura

  • Zvonimir Bartolić, 2004: Majka Katarina. Triptih Zriniana 3, Matica hrvatska – Zrinski, Čakovec, 512 str. ISBN 953-6138-18-2
  • Dimitrije Demeter: Teuta. Zagreb 1995. ISBN 953-192-011-7
  • Nada Ćurčija Prodanović & Dušan Ristić 1973: Teuta, Queen of Illyria. Oxford University Press. ISBN 0192713531 [1]
  • David E. Jones 2000: Women Warriors; A History, Brassey's. ISBN 9781574882063 [2]
  • Linda Grant De Pauw 2000: Battle Cries and Lullabies; Women in War from Prehistory to the Present. University of Oklahoma Press, ISBN 0806132884 [3]
  • Marija Gimbutas, 1989: The Language of the Goddess.
  • Marija Gimbutas, 1991: The civilization of the Goddess.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vladarice_u_Hrvatskoj&oldid=45035"