Staroikavski Šokci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Staroikavski Šokci (Posavski govor, u Jugoslaviji: "nenovoštokavska ikavština"): Šokci su starohrvatska etnogrupa na sjevoroistoku hrvatskoga povijesnog ozemlja, najviše u donjoj Posavini i Slavoniji gdje su se doselili već oko 7. stoljeća. Šokci danas žive u Slavoniji, Baranji, Srijemu, sjeveroistočnoj Bosni i uz Dunav u zapadnoj Bačkoj, a dio šokačkih Hrvata još živi oko grada Pečuha u južnoj Magjarskoj. Đuro Šarošac, hrvatski etnograf iz Mađarske je obradio sela oko Pečuha i po tom radu iz 1973. su sela jugoistočno od Pečuha naseljena šokačkim Hrvatima: Belvar, Birjan, Katolj, Lotar, Šaroš, Kozar i Olas, a Šokci žive i u pograničnom selu Kašad. Pritom su kroz povijest najviše u Bačkoj, skupine bunjevačkih Hrvata preuzimale šokačko ime i obrnuto, pa je novija povijest ove 2 hrvatske skupine danas tu povezana. U Srbiji tj. Vojvodini se Šokci (i Bunjevci) statistički većinom navode kao posebne etnogrupe izvan Hrvata.

Abstract

The Šokac dialect (Šokački govor) was a language listed in Austro-Hungarian censuses. Population censuses performed in Austria-Hungary recorded the native language of the citizens, whereby the Šokac language was declared as native language to one part of the population, presumably members of the Šokci ethnic group in southern Pannonia. According to the 1910 census, the speakers of Šokac were recorded in the Bačka-Bodrog county, in the municipalities of Apatin, Baja, Odžaci, and Palanka, and in Slavonija Although, not very different from Croatian Shtokavian speech, Šokac could be identified along with Slavonian sub-dialect of the old-Shtokavian speech. Today, most of the members of the Šokci community declare themselves as Croats in the census, and their language as Croatian dialect.

Iskon imena

Dosad još nije sigurno odredjen iskon etnonima Šokac. Valpovčanin Matija P. Katančić je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće smatrao kako je naziv nastao po ranijem plemenu Sukci (Succi) koji su Šokcima prethodili, a sami Sukci su ime dobili po antičkom gorju „Succus” u Bosni. Ferdo Šišić je smatrao da je naziv turskog podrijetla, jer su ga prvi zapisali Osmanlije u 17. st. Prvi spomen tog imena je u fermanu sultana Ahmeda I. gdje naziva šokcima pučanstvo "latinske vjere" tj. katolike, kojih je "sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita". Znakovito je, da u starohrvatskoj čakavici na Jadranu, "šok" znači svinja i šokìć mladi odojak, pa je šokàc čakavski svinjogojac i šokíca = svinjarica, - a Šokci su glede stoke doista pretežno svinjogojci s poznatom svinjskom delikatesom - kulen.

Biogenomi Šokaca

U novije doba je najviše domaći znanstvenik prof.dr. Ivan Jurić (2003, 2005, 2007 i u tisku) proveo detaljne biokemijske analize Y-haplotipa kod autohtonih Hrvata i osobito kod Šokaca, koji sadrži 2/5 ili preko 40% osobitog haplotipa Eu7/I1b, pa je time bitno različit od susjednih Srba i inih Slavena. Ove objektivne analize odsad nam jasno i konačno dokazuju da su izvorno tu hrvatski Šokci najranija autohtona etnogrupa nastala srednjovjekim slaviziranjem prvotnih Ilira, tj. prapovijesnih slavonskih Breuka i prasrijemskih Amantina, kojih genomski pretci ovdje žive najmanje kroz prethodnih 20 tisućljeća ili kroz punih 200 stoljeća ovdašnje predpovijesti. Stoga s biogenomskog aspekta, njihovo jugoslavensko zatiranje i protjerivanje ima značajke tipičnoga genocida. Ta nova biogenomika arhaičnih Šokaca objektivno i konačno ruši izmišljenu novosrpsku propagandu kako su "Srbi u Sremu i Baranji odvajkada svi i svuda", čemu im je glavni dokaz medijski povratni vremeplov. Zato je doselidba Srba tek u novovjeki Srijem i Slavoniju bila čak 50 puta mladjim doseljenicima od predpovijesnih šokačkih predaka sada tu objektivno potvrdjenih biokemijskom genetikom.

Jugo-genocid starosjedilaca

Nakon 1. svj. rata su Srijem, Baranja i Bačka za sve vrijeme postojanja obje Jugoslavije bili sustavno rashrvaćivani, osobito u istočnom dijelu Srijema koji je dosad ostao u Srbiji. Za Kraljevine Jugoslavije je Zemun pripojen Beogradu, a srednji dio novog "Srema" je organiziran kao dio Dunavske banovine sa sjedište bilo u Novom Sadu i zapadni Srijem je dodijeljen čak Drinskoj banovini, kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Takva upravna reorganizacija Srijema je bila sustavno komadanje radi kidanja svih veza s Hrvatskom, iako je sve do reorganizacije Kraljevine SHS u banovine, povijesno Srijem bio kroz predhodnih tisuću godina stalno vezan s ostalom Hrvatskom. Sustavno protjerivanje Hrvata iz Srijema i Bačke na sve moguće načine je bilo osobito izraženo u ratnim i poratnim godinama 2. svjetskog rata, pa u godinama "radnih obaveza", pa od 1972. nakon "hrvatskog proljeća", a vrhunac najjačeg etničkog čišćenja Hrvata su Srijem, Baranja i Bačka proživili 1990tih u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku kad je to ozemlje uglavnom sustavno 'očišćeno' od Hrvata. Sadanje granice srpskog i hrvatskog dijela Srema je ucrtao 1945. godine Milovan Đilas, koje su većinom slične granicama tadanjih banovina Kraljevine Jugoslavije (1929-1939).

Svo to čišćenje je bilo zbog promjene etničkog sastava i radi otimanja istočno-hrvatskog ozemlja. O tomu je znanstvenik Rudolf Horvat pisao već 1930tih, navodeći 101 srijemsko naselje s hrvatskom većinom,- dok sada nakon sedamdesetak godina u listopadu 2007. u srbijanskom dijelu Srijema skoro i ne postoji neko naselje s hrvatskom većinom. Nakon istjerivanja Nijemaca iz Srijema i Bačke krajem i nakon 2. svjetskog rata, u njihove kuće su naseljavani Srbi, planski izmijeniv etničku sliku. U nedavno doba srpske agresije na Hrvatsku, pod raznim načinima pritiska je otišlo i protjerano 40 do 50 tisuća uglavnom Hrvata i tek dijelom inih ne-Srba. O tomu etničkom čišćenju Vojvodine koje su provele srbijanske vlasti i razni zločinci pod njihovim pokroviteljstvom i naoružanjem, međunarodna zajednica je vrlo malo govorila o tom nedjelu. Samo od 30. listopada 1992. se iz Srijema odselilo 2.111 hrvatskih obitelji većinom šokačkih, a najviše su protjerani Hrvati iz župa: Novi Slankamen iz kojeg je otišlo 1.600 Hrvata, iz Hrtkovaca njih 1.200 osoba, iz Zemuna 1.200, iz Beške 850, iz Mitrovice 700, itd.

Naselja i običaji

Šokci su najviše naseljeni po plodnim ravnicama gdje imaju dobro razvijeno poljodjelstvo, gdje su im glavne kulture kukuruz i ine žitarice, a ta polja su dosta velika i dobro održavana. Sela su izdužena s jednom glavnom ulicom (šor) uz koje se nižu obiteljske kuće bočno okrenute ulici s gospodarskim zgradama, a uz njih je prostrano dvorište (avlija) s obveznim bunarom na kotač (djeram). Uz obje strane ulice teku kanali preko kojih se manjim nasipom dolazi do kuće. Držanje peradi, napose pataka i gusaka, pa osobito svinja od kojih potječe glavnina mesne hrane neizostavne su po šokačkim kućama. Šokci uživaju u svinjskim specijalitetima npr. domaći kulen, šunka i slanina. Šljive i proizvodnja rakije šljivovice su najvažniji u njihovom voćarstvu.

Šokci su po naravi veselo pučanstvo koji posebni pozor posvećuju svojim tradicijama i starim običajima, što se vidi po broju folklornih udruga. Tambura im je dosad najvažnije glazbalo, a sastoji se od tri dijela: trupa, vrata i glave. Trup je napravljen od tanke daske javorove, topolove ili šljive, a danas i od smreke ili jele; vrat je izdužen, a glazbalo ima 4 do 6 žica. Ranije su šokačke pjesme i plesove pratile još gajde, a sastojale su se od mješine i dulca u koji se puše. Svatovskim običajima Šokci posvećuju osobiti pozor, pa glasoviti šokački svati često imaju po 300 do 500 uzvanika i uvijek de zbivaju uz mimohod konjskih zaprega i obilne količine šljivovice. Šokačka rubina (narodna nošnja) se pravi od lanenog tkanja i sastoji se od 'oplećka i krila', što ima ulogu bluze. Ona se kod žena nosi ljeti, dok bi po zimi nosile još vunenu suknju s obojkom. I muška i ženska šokačka nošnja se prave od bijelog platna urešenog šljokicama, a na rubovima su bluza, košulja i gaća (muške hlače) izvezene čipkom.

Osobiti šokački dialekt

Iz niza očuvanih glagoljskih i latiničnih zapisa, danas je sigurno kako su se u srednjem vijeku kopneni čakavci u srednjoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni pružali dalje na sjever tj. sve do donje Kupe i u Pounju do Bihaća (čije je starije ime "Bišće" bilo čakavsko). Sjeverno od Kupe su bili kajkavci do Gline i Kostajnice, a stari šćakavski ikavci (arhajski poluštokavci) su nastavali srednju i sjevernu Bosnu oko Vrbasa i istočnije, što je bio i službeni javni jezik bosanskog kraljevstva Kotromanića do dolaska Turaka. Iako su s provalama Turaka srednjovjeki kopneni čakavci većinom izbjegli do Gradišća, tragovi toga starog kontakta su manjeviše vidljivi sve do danas u arhajskim poluštokavsko-ikavskim govorima srednjeg Pounja i još najjače oko ušća Vrbasa u Savu.

Staroštokavska ikavica je starohrvatski srednjovjeki dialekt izvornih ikavskih Hrvata u donjoj Posavini, od Gradiške do Broda i dijelom do Županje. Iako se zbog nazočne zamjenice što danas već formalno ubraja medju štokavske govore, po svim inim značajkama je puno bliži čakavcima, a donekle i kajkavcima, negoli inim novoštokavcima. Dio pripadnih govornika od Broda do Vinkovaca nazivaju se i Šokci, ali ini Šokci u istočnoj Slavoniji, Baranji i Bačkoj ipak ne govore tim arhajskim dialektom. Ovi arhajski starohrvatski praikavci iz donje Posavine se po nizu idućih osobitosti izdvajaju od inih štokavaca Slavonije, Bosne, Crne Gore, Dalmatinske Zagore i Like - po čemu su ipak bliži čakavcima:

  • 1. Naglasak je većinom na zadnjemu ili predzadnjem slogu pri kraju riječi, rjedje je kod mladjih govornika naprijed, ali se nikad ne prebacuje na proklitiku.
  • 2. Na stražnjim dugim slogovima nazočan je arhaični čakavski akut, pa posavski naglasni sustav ima 3 akcenta: kratkosilazni, dugosilazni i akut.
  • 3. Završno -l je u participu i drugdje na kraju riječi većinom očuvano (rjedje kod mladjih miješanih govornika prelazi u -o).
  • 4. Većinom je očuvan stari čakavsko-kajkavski skup -šć- umjesto štokavskoga -št- (koji ponekad izgovaraju većinom mladji).
  • 5. Na početku riječi je nerijetko čakavsko-kajkavski skup čr- umjesto štokavskoga cr- (koji takodjer uglavnom govore mladji govornici).
  • 6. U izgovoru često izostaje štokavsko jotiranje: netjak, grobje itd. (jotiraju ga kao palatal samo mladji govornici).
  • 7. Ženski dativ i lokativ plurala imaju arhajske nastavke -ami, -imi.
  • 8. Muški dativ singulara je često sa starohrvatskim nastavkom -om, -im.

Iskon staroštokavske ikavice

Gramatičke i fonetske značajke upućuju da su staroštokavski praikavci donje Posavine najstariji dio hrvatskih ikavaca još iz doba njihova iskona, kada su se tek razdvajali od čakavaca. Na to upućuju i neki ini kulturno-povijesni pokazatelji:

  • - Čak i samo ime Šokaca nije štokavsko, nego je čakavskog iskona: npr. bodulski čakavci na otocima imaju arhaizam šok (= svinja), šokac (svinjar-svinjogojac), šokyca (svinjogojka-svinjarova žena), šokyć (odojak-prašćić) i ine izvedenice - a i danas su slavonski Šokci poznati svinjogojci, pa im taj arhajski etnonim nije slučajan.
  • - I dio zagonetnih šokačko-ikavskih toponima mogu se objasniti izvorno iz čakavice, npr. Bršadin: čakavski baršadyn = mrazište-ledište, pa barša (mraz), temeljni glagol baršit (smrznuti-slediti) itd.- što su praindoeuropski arhaizmi kao perzijski barsh i indovedski barsa (= led-mraz).
  • - Slavonska glagoljica: U panonskoj Hrvatskoj sjeverno od Save, to je jedino područje gdje su nedavno potvrdjeni sigurni nalazi izvornih glagoljskih grafita u par srednjovjekih crkvica južne Slavonije, baš na području staroštokavske ikavice: crkvica Sv.Martina u Lovčiću i Sv. Dimitra u Brodskom Drenovcu. Ovo pokazuje njezine iskonske veze s primorskim glagoljašima jugozapadne Hrvatske (ini štokavski ikavci u Bosni su tada uglavnom rabili bosančicu).

Područje govora

Glavno govorno područje tipskih staroštokavskih praikavaca je na sjevernoj strani donje Save od Gradiške preko Slavonskog Broda do Županje. Najtipičnije i izrazito središte arhajskih srednjovjekih praikavaca sličnih čakavcima, tu je izmedju željezničke pruge i Save oko mjesta Davor nasuprot ušću Vrbasa i u okolnim selima poplavne nizine Črnac-polje (novoštokavski: Crnac): Orubica, Siće, Magić-Mala i susjedni manji zaselki. Sjevernije od pruge do Požeške i Dilj-gore, pa istočnije od Broda do Županje i na jugoistoku u bosanskoj Posavini oko Orašja je taj sličan govor manje arhaičan i netipičan tj. bliži je inim štokavcima. Još donedavna su sličnom staroštokavskom ikavicom govorili većinom katolički Hrvati duž bosanske Posavine od Dervente do Šamca, ali su u Domovinskom ratu oni odatle uglavnom prognani (izim oko Orašja i Tolise). Tako je ova štaroštokavska praikavica dosad sužena na 2/3 predratnoga govornog područja i danas je jedan od najugroženijih starohrvatskih dialekata u izumiranju.

Slični prijelazni govori

Ini slični prijelazni govori (tzv. nenovoštokavski ikavci), koji bar dijelom još sadrže poneke slične značajke kao staroštokavska ikavica donje Posavine ali su ipak već sličniji novoštokavcima negoli čakavcina, nalaze se još u ovim govornim područjima:

  • Srednja Slavonija izvan Posavine: oko Požege, Djakova, Vinkovaca i u susjednim selima.
  • Bosanska Posavina izmedju Brčkoga i Šamca, najviše oko Orašja.
  • Srednje Pounje u sjeverozapadnoj Bosni oko Bihaća, tj. izmedju Kladuše, Krupe i Orašca.
  • Sjeverno velebitsko primorje izmedju Senja i Jablanca: Sv.Juraj, Donja Klada, Donji Starigrad i Stinica.
  • Gornja Poljica na Mosoru u srednjoj Dalmaciji.

Važnije značajke kojima se ovi prijelazni (nenovoštokavski) ikavci većinom izdvajaju od novoštokavaca i od staroštokavskih ikavaca, su npr.:

  • a) Izgubljen čakavski akut: samo 2 silazna naglaska ili već pridolaze novoštokavski uzlazni.
  • b) Većinom je naglašen predzadnji slog, tek ponekad iznimno i zadnji (npr. junak).
  • c) Dativ, lokativ i instrumental ženskog plurala mogu završavati na starinsko -ami.
  • d) Dativ, lokativ i instrumental muškog plurala mogu biti s nastavkom -im, -am.
  • e) Dijelom se gubi čisti ikavizam, pa je bar ponegdje kratki jat = je, a dugi je pretežno kao i.

Razlike Šokci - Bunjevci

Jezični laici koji većinom razlikuju dovore samo po zamjenici što i jatu, često površno vjeruju kako su Šokci i Bunjevci manjeviše jednaki i isti. Medjutim, medju njima postoji niz antropo-kulturnih kao i jezičnih razlika. Tako se oni uz ino u prosjeku dosta razlikuju fizički i kulturno:

  • Bunjevci su većinom višega i vitkog rasta, pretežno crnomanjasti, više borbeni i temperamentni, brže govore, imaju uglavnom duža prezimena na -ović ili -ević, a doseljeni su u poznato doba (pred par stoljeća).
  • Šokci su pretežno zdepasti i osrednjeg rasta, svjetliji većinom brinet, smireni i veseli, sporije govore, imaju pretežno kraća starohrvatska prezimena (samo -ić), a naseljeni su u pradavno nepoznato doba.

Iako oboje formalno govore slični ikavski jat, razlikuju se u svemu inom što je u jeziku promjenjivo:

  • Bunjevci imaju jasne i obilne uzlazne naglaske, naglas je pomaknut naprijed na početak riječi, često im preskače na proklitiku, a nikad nije na kraju riječi, izim samog jata su inače slični jekavcima (i ekavcima).
  • Šokci imaju tek malo ili nimalo uzlaznih naglasa, naglasak je većinom u sredini ili na kraju riječi (zadnji slog), nikad ne skače na proklitiku, a izim zamjenice 'što' su inače većinom sličniji čakavcima negoli štokavcima.

Šokci: staroštokavski praikavci

Bez obzira na izostanak zamjenice ča i formalno nazočan što, ipak po zamalo svim inim značajkama, arhajski staroikavski govor posavskog Davora i okolnih sela na Črnac-polju općenito zvuči znatno "čakavskije" negoli polučakavski govori kopnene dalmatinske obale od Zadra do Poljica - koji uz formalnu zamjenicu ča ipak imaju razmjerno manje čakavskih osobitosti. Zamalo jedine formalne razlike izmedju tipske staroštokavske praikavice u Posavini i prave jadranske čakavice su posavska zamjenica što i niz turcizama (umjesto jadranskih romanizama) - a obje te značajke moglu se smatrati i naknadnim novijim unosima.

Npr. pri probnom susretu tipskih staroštokavskih ikavaca oko Davora s arhajskim bodulskim čakavcima iz otoka Krka (ili Visa) kao god. 2005, ovi se medjusobno uglavnom izvrsnon razumiju do detalja, - dok je spram inih štokavaca takovo izravno sporazumijevanje tek djelomično i otežano, sve dok oboje ne progovore vukovskim standardom. Probna medjurazumljivost tih posavskih staroštokavaca spram sjevernohrvatskih kajkavaca je dijelom manja od čakavaca, ali je ipak daleko bolja negoli spram svih inih štokavaca, a osobito je izrazita njihova sličnost s kajkavskim ikavcima sjeverozapadne Hrvatske. Sve to zajedno pokazuje da su ovi štaroštokavski ikavci u Posavini još razmjerno najbliži ranijem korijenu prahrvatskog jezika, neposredno prije njegova početnog razdvajanja na kajkavicu, čakavicu i zapadnoštokavsku šćakavicu.

Ugledni Šokci

  • Književnici: Matija Antun Relković, Josip Kozarac, Ivan Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Jagoda Truhelka, Iso Velikanović, Mara Švel-Garmišek, Julijana Matanović, Lana Derkač, Marija Tomašić, Marija Tucaković-Grgić, Vlasta Markasović, Marijana Radmilović, Ilija Okrugić Srijemac.
  • Časnici i čelnici: Josip Jelačić - ban i general, Josip Šokčević - ban, Marijan Tuličić - major, Josip Tuličić - brigadir u Zadru (1991.-93.).
  • Ini uglednici: Josip Lovretić - utemeljitelj hrv. etnografije, Martin Novoselac - hrv. nogometaš i trener, Anka Kršić - madjarska operna pjevačica.

Bibliografija

  • Matija Antun Relković 1779: Satir iliti divlji čovik. Martin Divalt, Osijek, 180 str.
  • Stjepan Ivšić 1913: Današnji posavski dijalekat. Rad JAZU 196: 124-245 i 197: 9-138, Zagreb.
  • Aleksandar Belić 1929: Štokavski dijalekat. Narodna enciklopedija knj. IV: 731-747, Bibliografski zavod, Zagreb.
  • Mara Švel-Gamiršek 1940: Šuma i Šokci. Matica Hrvatska, Zagreb (reprint: KIC-Privlačica, serija Dukat V/2, Vinkovci 1990).
  • J. Bösendorfer 1952: Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom Interamniju. Rad JAZU 286: 143-170, Zagreb.
  • Marko Čović 1976: Bački Bunjevci i Šokci na hrvatskoj varijanti, Hrvatska revija, 26.
  • Ljudevit Vidaković 1979: Etnik Šokac - što je to?
  • Asim Peco, 1981: Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 137-144, JAZU, Zagreb.
  • Vladimir Rem 1993: Tko su Šokci? KIC-Privlačica, Vinkovci.
  • Zlatko Vince Zagreb 1998: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska,.
  • Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić 1999: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10: 90-102, Karlovac.
  • Z. Jozić 2001: Fonologija govora Brodskog Posavlja. Magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb.
  • Josip Lisac 2003: Hrvatska dijalektologija, knj. 1 (štokavski i torlački). Golden marketing, Zagreb.
  • Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
  • Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
  • Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.
  • M. Peraić 2005: O prozodiji beravačkog govora. Filologija 45: 97-106, Zagreb.
  • Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1
  • Veliki i poznati Šokci, 2007: Biografije Šokaca iz Slavonije i Baranje, Srijema, Bačke, bosanske Posavine i Mađarske. SN Privlačica, Vinkovci. ISBN 978-953-156-293-5
  • Šokadija i Šokci, 2007: 1. Podrijetlo i naseljavanje, 2. Život i običaji, 3. Šokadija i Šokci u književnosti, 4. Šokadija danas. SN-Privlačica, Vinkovci.
  • Ljiljana Kolenić 2007: Šokačka rič br. 4 (sažetak skupa). Jezik 53: 197-198, Zagreb.
  • Anica Bilić (ured.) 2003-2010: Slavonski dijalekt - Šokačka rič, sv. 1.- 8. Centar za znanstveni rad HAZU, Vinkovci.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Staroikavski_Šokci&oldid=35042"