Ikavski Hrvati, 63%

Ikavski Hrvati (štokavski, čakavski i kajkavski ikavci): Većina Slavena su danas ekavci pa zajednički glas jat manjeviše izgovaraju kao "e", a drugi važniji izgovor je još kao "i" koji najviše rabe Ukrainci i Hrvati, a djelomično i manje još Česi. Ikavica u više inačica je najčešći tip materinskog govora iz djetinjstva (prije škole) kod nadpolovične većine tj. čak 2/3 ili 63% svih Hrvata, od čega su najviše razni ikavski i poluikavski štokavci 45% Hrvata, pa ikavski čakavci 10% i ikavski kajkavci 8%.

Abstract

Ikavian Croats (Shtokavian, Chakavian, and Kaykavian Ikavians): The pronouncing of the Slavic sound yat as "e" is predominating among Slavs, but someones also pronounce it as "i", especially in Ukraine, Croatia, and partly in Czech language. Among all Croats 63% ones in their first maternal speaking of children pronounce yat as "i"; between its dialectal variants including 45% Ikavish-Shtokavians, 10% Ikavish-Chakavians, and 8% Ikavish-Kaykavians. The standard Yekavian pronouncing of yat as "ije" is now imposed by schools, but this is a minoritary maternal variant of 9% to 12% Croatian childrens only.

Izvanhrvatski ikavizmi

Izim hrvatskih ikavaca, ikavski jat medju Slavenima još izgovaraju najviše Ukrainci i djelomice Česi, Rusini i neke manje slavenske etnogrupe bez posebnih država i službenih standarda.

U Ukraini je ikavica danas službeni književni standard, a kao izvornim materinskim jezikom od djetinjstva tako govori iki polovica pučanstva u srednjoj i najviše u zapadnoj Ukraini: vidi pobliže Ukrainski i starohrvatski. Ini Ukrainci osobito na sjeveroistoku više govore ekavski jat u prijelaznim dialektima spram ruskog jezika.
U Češkoj Republici (uključivo Moravsku), češki jezik je dijelom poluikavski tako da se jat više izgovara kao "e", a manje kao "i", tj. najsličnije približno kao u poluikavsko-ekavskoj inačici srednje čakavice kod nas na Jadranu, zašto je tu naša čakavica dijelom polurazumljiva češkim turistima.

Ikavizmi neslavenskih jezika

Osim ukrainskog i češkoga, od inih indoeuropskih neslavena u sličnim istoznačnim riječima ima razmjerno najviše ikavizama perzijski jezik, a nešto manje ranoirski (keltski), dok su u inim europskim jezicima izvan Slavena slični ikavizmi vrlo rijetki ili izostaju.

Iranski slični ikavizmi: od neslavenskih jezika je izvornomu starohrvatskom (prije jugoslavenskog vukopisa) razmjerno najsličniji perzijski jezik, u kojemu se nalazi niz manjeviše bliskih riječi u nama sličnim ikavskim oblicima: npr. perz. bida (bijeda: ikav. bida), di (gdje: ik. di), diver (djever), girih (grijeh: ik. grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh: ik. mih), mist (mjesto: ik. misto), mišin (mješina), siča (svijeća: ik. svića), sidat (sjediti: ik. sidit), sika (sječa), smišin (smiješan: ik. smišan), sisten (sjesti), vir (vjera: ik. vira), ...itd.

Razmjerno manje je nama sličnih riječi poznato iz staroirsko-keltskog prije njegovog izobličenja i osiromašenja pod dugotrajnom britanskom okupacijom, dokle su većina takvih sličnih riječi dosad već nestale ili su drukčije deformirane (kao i u Hrvatskoj pod novijim pritiskom srbobalkanskog vukopisa). Takve su npr. staroirske: briga (brijeg), dvi (dvije) lia (lijevam: ikav. livan), cruim (crv: otočno-bodul. criv), grian (grijem), snigyd (snijeg), mori (more: naše otočno-bodulski isto mori), etc.

Svehrvatski ikavizmi

Najraniji Prahrvati su vjerojatno bili uglavnom ikavci ili bar poluikavci. Zato sve do dandanas u većini raznih dialekata kod katoličkih Hrvata postoji najmanje tridesetak svehrvatskih ikavizama očuvanih još iz predslavenskoga ili ranoslavenskog doba, gdje se samo ikavski jat obvezatno nalazi u svim izvorno-hrvatskim govorima (izim novih knjiških vukovaca) kao jedini ili bar glavni materinski oblik od djetinjstva prije škole. Najizrazitiji su takvi svehrvatski tj. obvezatno-bezuvjetni ikavizmi npr. divojka i zapustiti što su izvorno-materinski doslovce kod svih katoličkih Hrvata od najjužnijeg Visa pa sve do najsjevernije Mure (izim samih vukovaca).

Još ini izrazito većinski ikavizmi u raznim hrvatskim dialektima su npr. glagoli grijati, naliti, nisam, trpiti, viditi, visiti, želiti, živiti i sl. Jekavizirani vukovski oblici tih nabrojenih riječi su svi beziznimno balkanski srbizmi pravoslavnih srbojekavaca (tj. prekodrinskih Srba - 'Prečana'), kakve normalno ne izgovaraju pravi Hrvati (izim tek pod školskom i vojnom prisilom).

Svehrvatska divojka

Divojka je obvezatni svehrvatski ikavizam i u svim izvornim dialektima katoličkih Hrvata materinski od djetinjstva postoji samo i jedino divojka: čak i na sjeveru u tipskoj ekavskoj kajkavici sve do Varaždina, Drave i Medjimurja. Srbojekavska tzv. "djevojka" (isto i 'devojka') su za Hrvate novonametnuti balkanski srbizmi tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, ali ranije su u Hrvatskoj to nepoznati oblici (osim kod pravoslavnih jekavaca). Jedina sitna materinska iznimka od te svehrvatske divojke kod katoličkih Hrvata je parsto otočnih staraca na Lastovu koji to u domaćoj jekavskoj čakavici izvorno izgovaraju kao đevojka.

Svehrvatsko zapustiti

Takodjer i glagol zapustiti je bezuvjetno-obvezatni svehrvatski ikavizam, pa zato u svim izvornim dialektima katoličkih Hrvata materinski od djetinjstva postoji samo i jedino zapustiti: čak i na sjeveru u tipskoj ekavskoj kajkavici, tj. od južnih dalmatinskih otoka pa sve do Varaždina, Drave i Medjimurja. Srbojekavsko tzv. "zapustjeti" (isto i 'zapusteti') su za sve Hrvate novonametnuti balkanski srbizmi tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, ali su ranije u Hrvatskoj to nepoznati oblici, - osim jedino kod pravoslavnih jekavaca tj. prekodrinskih Srba - Prečana.

Širji praikavski glagoli

Iako sjeverni kajkavci do Drave imaju i ekavske oblike (videti, viseti, trpeti, živeti, greti, nesem, itd.), svi ostali srednji i južniji Hrvati izmedju Save i Jadrana izvorno-materinski od djetinjstva uglavnom to izgovaraju ikavski: npr. viditi, visiti, trpiti, zapustiti, želiti, živiti, grijati, nisam/nisem, itd. Naprotiv, vukovsko-jekavski oblici tzv. "vidjeti", "trpjeti", "visjeti", zapustjeti, željeti, "živjeti", "grejati", "nijesam" i sl., kod katoličkih Hrvata izvorno-materinski uglavnom ne postoje, osim tek kao prisilno nametnuti naknadni jekavizni iz školskog vukopisa. Naprotiv na hrvatskom ozemlju takve vukovske oblike (vidjeti, visjeti, trpjeti, željeti, živjeti, grejati, ...) izvorno-materinski imaju uglavnom samo pravoslavni srbojekavci tj. prekodrinski Srbi - Prečani.

Ikavsko-štokavske slovnice

Medju hrvatsko-štokavskim gramatikama je napisano razmjerno malo ikavskih slovnica, uglavnom starijih iz 17. do 19. stoljeća. Zbog ideopolitičke nepodobnosti hrvatske ikavice u 20. st. pod Jugoslavijom zamalo ni nema posebnih prikaza ikavsko-štokavske gramatike, jer se ideološki (krivo) tvrdilo kako je navodno sva ikavica gramatički podjednaka Vukovom srbohrvatskom jugo-standardu osim jedino osobitoga ikavskog jata. Tek nakon jugo-raspada od 1990tih godina u novoj Hrvatskoj i BiH se opet povremeno pojavljuju većinom skromniji prilozi o ikavsko-šćakavskoj gramatici.

Većina novijih slovničkih priloga o hrvatsko-štokavskoj ikavici su tek kraći gramatički uvodi oko desetak stranica uz novije ikavske rječnike, npr. I.B. Šamija 2004. (vidi niže), a jedina nova veća monografia je o šćakavskim ikavcima zapadne Bosne (A. Peco 2007.). Zato je ikavsko-šćakavska gramatika danas podjednako slabije poznata kao i kajkavska slovnica, pa je po slabijoj razradjenosti od ove zaostaje samo čakavska slovnica. Popis važnijih ikavskih slovnica:

Bartol Kašić: Institutiones linguae Illyricae libri duo., Romae 1604. (Noviji pretisci: Slavistische Forschungen herausgegeben von Reinhold Olesch, Band 21, Böhlau Verlag, Köln, Wien, 1977. Most/The Bridge, Zagreb, 1990.; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.
Blaž Tadijanović: Svaschta po mallo illiti kratko sloxenye immenah i ricsih u illyrski i nyemacski jezik, koje sloxio Blax Thaddianovich, Magdeburg, 1761., Tropava, 21766.
Matija Antun Relković: Nova slavonska i nimacska grammatika. Neue Slavonische und Deutsche Grammatik, Zagreb, 1767., Beč.
Josip Voltić: Grammatica illirica, Beč, 1803. u rječniku: Ricsoslovnik (Vocabolario, Wörterbuch) illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s'jednom pridpostavlienomm grammatikom ili pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi Istranina.
Šime Starčević: Nova ricsoslovnica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starscevicha xupnika od Novog u Lici, Trst, 1812. (pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.)

Noviji prilozi poznavanju štokavsko-ikavskih slovnica su npr.:

Ivan Branko Šamija: Današnji imotsko-bekijski govor. Uvod uz: Rječnik imotsko-bekijskog govora, str. 11 - 26, Društvo Lovrećana - Zagreb 2004.
Stipan Budimir i sur.: Ikavska šćakavica, starohrvatski govor srednjovjeke Bosne. Ognjište 10, Karlovac 1999.
Milan Okuka: Fonološki i morfološki sistem govora Rame (disertacija). Radovi filozofskog fakulteta, Sarajevo 1979.
Asim Peco: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, 409 + 304 str. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo 2007. ISBN 978-9958-9309-1-1

Prostranstvo ikavaca

Ikavica (ili ikavski dialekti) se zovu po ikavskom izgovoru jata kao glas i. Ikavica u više inačica je najčešći tip materinskog govora iz djetinjstva (prije škole) kod nadpolovične većine tj. čak 2/3 ili 63% svih Hrvata, od čega su najviše razni ikavski i poluikavski štokavci 45% Hrvata, pa ikavski čakavci 10% i ikavski kajkavci 8%.

U okviru štokavskih govora se najviše ikavizama nalazi u zapadnomu novoštokavskom dialektu (bunjevački) i slavonskomu šćakavskom dialektu (šokački), koje uglavnom govore katolički Hrvati. Izvan Hrvatske i BiH se ikavica malim dijelom još nalazi na sjeveru Bačke najviše oko Subotice gdje žive bunjevački Hrvati, ali takodjer i kod muslimana u Sandjaku sve do visokih Prokletija: Plav, Gusinje itd. Ikavci su takodjer i većina jadranskih čakavaca na obali i otocima (izim sjevernog Kvarnera: Cres, oko Rijeke i sjeveroistok Istre).

Kao jasan jezični trag najvećeg prostranstva srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva Trpimirovića, raznoliki ikavski (ili bar poluikavski) govori su sve do danas manjeviše mozaično prošireni od Trsta pa do Subotice i Prokletija u Sandjaku. Veći dio Istre, istočnog Kvarnera, Like, Bela Krajina, dio Žumberka, zapadnog Zagorja (Sutla), veći dio Dalmacije, zapadne Hercegovine, srednje i zapadne Bosne (Završje/Tropolje), Bosanske Posavine, južne i istočne Slavonije, na sjeveru Bačke (hrvatski Bunjevci), zapadne Bačke uz Dunav (hrvatski Šokci), pa bivše tzv. Turske Hrvatske (Cazinska Krajina i Bosanska Krajina), jugoistok Sandjaka (visoke Prokletije).

Najveća cjelovita prostranstva dominantnih hrvatskih ikavaca pružaju se na jugozapadu od Savudrije pa sve do Neretve i na sjeveroistoku od Gradiške pa do Subotice, a takodjer je ikavica dominantna medju srednjim Hrvatima od Cazinske krajine sve do srednje Bosne (rijeka Bosna). Ikavski odseljenici su takodjer razmjerno najčešći u našoj prekomorskoj diaspori, pa izrazito dominiraju medju Hrvatima u južnoj Americi i dijelom u Sjevernoj Americi i Australiji. Ikavicom se je i srednjem vijeku do Turaska govorilo i u istočnoj Hercegovini oko Trebinja, Ljubinja i Nevesinja, trag česa se do danas vidi u toponimima sa -šć-, a do 16. i 17. st. je pučanstvo Popovog polja uglavnom govorilo hrvatskom ikavicom (razradjeno u disertaciji prof.dr. Vjekoslava Bobana, London 2002.).

Osebujni su dijelom ikavski govori crnogorskih muslimana u Podgorici, Tuzima, Plavu i Gusinju, pa kod pravoslavnih Crnogoraca u Vraci kod Skadra. Neistražen je posebni slučaj današnjih pravoslavnih Srba iz bosanskog sela Azbukovice gdje se očuvao ikavski govor, pa se smatra kako su se tamo bar neki stanovnici ranije doselili iz jugozapadne Hrvatske.

Zapadna ikavska štokavština se dalje dijeli na stariju šćakavsku i noviju štakavsku ikavicu, a obuhvaća pretežno katoličke Hrvate u zapadnim i jugozapadnim djelovima BiH, Like, dalmatinske Zagore i Makarskog primorja. Štokavska ikavica je osobito proširena i dominira diljem Like, Zagore, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice).

Poluikavski novoštokavci

Novoštokavski poluikavci (Bunjevci) su razmjerno najmladji i danas najprošireniji tip hrvatskih ikavaca, koji obuhvaćaju oko polovice svih ikavaca tj. 32% ili 1/3 Hrvata, pa su podjednako brojni kao sjevernohrvatski kajkavci (31 %). Poluikavski novoštokavci sada ponajviše nastavaju zapadnu Hercegovinu, dalmatinsku Zagoru, istočnu Liku, Baranju i sjeverozapad Vojvodine gdje se nazivaju Bunjevcima (za razliku od osebujnih staroštokavsko-ikavskih Šokaca većinom u Posavini). Najveći hrvatski grad s obiljem novoštokavskih ikavaca je danas prošireni Split (gdje su bivši čakavci u izumiranju sada ograničeni samo na staro središte).

Iako se kod ovih novoštokavaca jat većinom izgovara kao "i", njihov ikavizam više nije posve dosljedan pa ima i drukčijih iznimaka, dok ostale značajke inih starijih ikavaca većinom izostaju, a upitno-odnosna zamjenica većinom glasi "šta" (kao i u srbianskom jeziku) i vukovski naglasak je pomaknut naprijed i na proklitiku. Zato su osim toga ikavskog jata, novoštokavski poluikavci po gramatici i rječniku razmjerno najsličniji inim novoštokavskim jekavcima i ekavcima, dok se podosta razlikuju od starijih šćakavskih ikavaca i pogotovo su dalje od arhaičnih čakavaca i kajkavskih ikavaca (s kojima su usporedivi tek po ikavskom jatu).

Iskon poluikavske štakavice

Danas je u BiH, Lici i dalmatinskoj Zagori najčeći pučki govor Hrvata poluikavska štakavica, koja je u srednjem vijeku poznata uglavnom samo od Neretve na istok, tzv. Bunjevci: istočna Hercegovina, nutarnja Crna Gora i sjevernije uz Drinu do Zvornika, odakle su ih potom Turci potisnuli spram zapada. Živi su još dokazi tomu današnje oaze ikavskih naselja na istoku (ZEKOVIĆ 1990): Markovići u Crnoj Gori, kod Novog Pazara na Sandjaku, Plava i Gusinja u visokim Prokletijama itd. U nutarnjoj Crnoj Gori još sada obstoje jasni tragovi ikavice u živom govoru. To je najizrazitije u arhaičnom štokavskom dialektu crnogorskog sela Markovići: črni (crn), dite (dijete), pes ( pas ), den ( dan ), brondzina (kotlić), genitiv plurala na -h (rukah, selah, ljudih), kraći infinitivi na -it (reć, pojt, plest, kazat) itd. Još istočnije oko visokoplaninskih mjesta Plav i Gusinje u najvišim Prokletijama, crnogorski muslimani i danas govore poluikavskom štakavicom, a vodja prastarog crnogorskog plemena Lužani se ranije nazivao "banom" npr. ban Vuk (Elementa Montenegrina 1990).

Danas se poluikavska štakavica uglavnom proširena na bivšem prostoru ikavske šćakavice i najvjerojatnije je tu dijelom nastala naknadnim miješanjem prvobitnih bosanskih šćakavaca, a u Dalmaciji i Liki još i udjelom starih čakavaca, preslojenih s iztoka doseljenim novoštokavskim Vlahima. Poluikavski novoštokavci su u današnjoj Hrvatskoj, osobito u Liki i dalmatinskoj Zagori uglavnom naknadno doseljeni, kao bosanski izbjeglice pred Turcima, gdje su zamijenili prvobitne srednjovjeke čakavce (Vančik 1997, 1998) i zato su njihovi govori miješanjem s ostalim izbjeglim štokavcima danas netipični poluikavski s dosta istočnih utjecaja primljenih od jekavskih Vlaha. Naprotiv na upražnjena ikavska područja BiH su potom s Turcima doseljeni balkansko-jekavski Vlahi, koji su se potom razlučili po vjeri: zapadni katolički Vlahi su asimilacijom naknadno pretvoreni u danas malobrojne jekavske Hrvate (ne računajući novije školske jekavce u gradovima): 7-10% jekavskih Hrvata kod Slunja i u istočnoj Hercegovini (Stolac, Konjic itd.). Većina inih pravoslavnih Vlaha su dosad postali jekavski Srbi ili tzv. "Prečani", za razliku od izvornih ekavskih Srbijanaca iz same Srbije koji većinom govore pravom srbijanskom ekavicom.

Novoštokavske značajke

Poluikavska štakavica (novošokavština) uglavnom ima mješovite prijelazne značajke i većinom nema spomenutih starohrvatskih arhaizama, pa se izrazito razlikuje od čakavaca i kajkavaca. Pod postupnim iztočno-vlaškim utjecajem u novoštokavskom govoru tih poluikavaca je više-manje iskvaren zajednički hrvatski naglasak i promijenjen osiromašeni rječnik. Tek nakon turskih prodora od 16. st., proširuju se ti mješoviti ikavsko-štakavski govori Bunjevaca (po hercegovačkoj Buni) preko Neretve na Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju: starohrvatsko ŠĆA + istočnovlaško ŠTO = novoštokavsko ŠTA. Za razliku od izvornih šćakavaca, kod tih novijih miješanih poluikavaca su uglavnom provedene balkanske novoštokavske asimilacije, sibilarizacija i jotiranje. Poluglas "e" je nestao ili ga zamjenjuje novije "a", starohrvatsko "šć" je uglavnom pretvoreno u istočnovlaško "št", dok je jat samo dijelom očuvan kao starohrvatsko "i", češće se osobito u dugim slogovima izgovara kao neko prijelazno "ie". Dijelom je potisnuta uporaba infinitiva i namjerni izrazi tu često počinju srboidnim "dadakanjem". Takodjer dijelom nestaju hrvatski posvojni pridjevi i postupno ih zamjenjuje istočnovlaški posvojni genitiv ("Hrvatska u genitivu"). Novoštokavski je naglasak većinom pomaknut na početak višesložnih riječi i često preskače na proklitiku, pa je takav njihov naglasni sustav prilično različit od većine Hrvata i objektivno najbliži Srbima.

Ovisno o primjesama balkanskih Vlaha pri selidbi, govor tih poluikavskih štakavaca prostorno je vrlo različito izniansiran i povijesno odražava udjele izvornih Hrvata pomiješanih s pohrvaćenim Vlahima. Tako su još poneki starohrvatski arhaizmi bliži izvornim srednjovjekim šćakavcima preostali u ikavskoj štokavštini Posavine, Like, Pounja, srednje Bosne, Makarskog primorja, Šibenika itd. Naprotiv su izrazito vukovski bez hrvatskih arhaizama sa srboidnim naglaskom i dadakanjem npr. novoikavski štakavci oko Imotskog, uz Neretvu itd. U osiromašenom i balkaniziranom rječniku poluikavskih štakavaca izostaje većina romanizama, ali zato medju Hrvatima ovi štakavci imaju daleko najviše turcizama i inih sličnih balkanizama. Nažalost su zbog spomenutog nepoznavanja hrvatske ikavice u javnosti, jugoslavenski vukovci uspjeli dijelom zlorabiti taj prijelazni i mješoviti govor poluikavskih štakavaca da bi nam nametnuli svoj umjetni i hibridni "srpskohrvatski" jezik i time unatrag opravdali promašeno stvaranje Jugoslavije.

Polustari prijelazni ikavci

Dio štokavskih ikavaca tj. oko 14% ili 1/7 svih Hrvata su prijelazni polustari ikavci (tzv. "nenovoštokavski" ikavci po jugo-vukovcima) koji već pripadaju pravim izvornim ikavcima, a po dialektnim značajkama su izmedju arhaičnih šćakavskih praikavaca i novoštokavskih poluikavaca. Glavne su značajke tih prijelaznih ikavaca:

a) Prva očevidna značajka hrvatske šćakavice je redovni izgovor štokavskih glasova "št" kao starohrvatski "šć", čime su takodjer sličniji čakavcima i kajkavcima negoli inim balkanskim štokavcima: npr. šćap, šćit, prišć, klišća, gušćer, dvorišće, kosišće, ognjišće, pušćat, vrišćat, šćipat itd. Jedino upitno-odnosna zamjenica kod ovih šćakavaca pod utjecajem bosanskih medija danas većinom glasi što, ali ju ipak poneki starci (osobito žene) povremeno još izgovaraju i kao šća ili šćo.
b) Glas jat se kod tih šćakavaca većinom izgovara kao "i" (rijetko "e" ili "je" kao kod inih poluikavskih štakavaca).
c) Kao kod mnogih čakavaca, infinitiv glagola se većinom izgovara skraćeno bez završnog -i, osobito kod staraca (dok ga mladji danas često već govore produženo).
d) Jedna od glavnih i očitih osobina ikavske šćakavice je arhaični polukorijenski izgovor, gdje dijelom izostaju istočne srboidne asimilacije, a osobito ne novoštokavska sibilarizacija. Zato je i u kosim padežima većinom stabilna osnovica riječi, pa ovi šćakavci većinom još dosljedno dekliniraju "ruki, nogi, knjigi, muhi, juhi, Liki" i slično.
e) Novoštokavsko jotiranje je takodjer samo mjestimice provedeno, ali su bar dijelom u izgovoru još očuvani i starohrvatski neasimilirani oblici, npr. rodijak, netjak, mladijak, propetje, smeti (smeće) itd.
f) Dijelom je očuvan i starohrvatski poluglas "e" kao kod čakavaca i kajkavaca kakvog nemaju ini štokavci, npr. grebje (groblje), pesina (svinjarija), čverst (čvrst), vrebac, jestrib, resti, itd.
g) Naglasak je dijelom pomaknut štokavski, ali u jugozapadnoj Bosni većinom nema prebacivanja na proklitiku.
h) Većinom kod staraca i nadasve u slavonskoj Posavini su bar dijelom očuvani starohrvatski padeži kao u čakavskom i u srednjovjekim tekstovima stare Bosne, npr. dativ i lokativ plurala s arhaičnim nastavkom -mi: nami, vami, ženami, svatovimi itd.
i) Nadalje je još očuvan niz drugih ranohrvatskih arhaizama, dijelom donesenih iz antičke pradomovine, npr. guda (svinja: akadski gud), ulišće (pčelinjak: baskijski ulitxa i naše bodulski ula = pčela), morem (mogu), lesje (granje), kukac (insekt), jašit (jahati) itd.
j) Od većine inih štokavaca se leksik ikavskih šćakavaca još izdvaja i po obilju mediteranskih romanizama, npr. beštimat, bocun, brondzin, lumer (broj), komoštra (lanac), kotula (haljina), murva (dud), pomidor (rajčica), sić (kablić), šijun (oluja) itd.

Prostorna nalazišta

Glavna su govorna područja takvih prijelaznih polustarih ikavaca dosad u Hrvatskoj, BiH i Italiji:

1. Nutarnji priobalni otoci (pojedina sela): Vlašići na istoku Paga, Maslinica na zapadu Šolte, Sutivan na istoku Brača, Sumartin na istoku Hvara, Račišće na sjeveru Korčule.
2. Dalmatinska obala: Posedarje, Novigrad, Nin, Zadar, Pirovac, Primošten, Rogoznica, Marina, Seget, Solin, Klis, Split, Dugi Rat.
3. Dalmatinska Zagora: brojna sela izmedju Imotskog i Vrgorca, gornja Poljica na Mosoru (Tugare, Srinjane i susjedni zaselci).
4. Južna Istra: Pula, Fažana, Pomer, Valtura, Banjole, Premantura i susjedni zaselci (BOŠKOVIĆ i Popović 1951).
5. Gorski Kotar: Sunger, Mrkopalj, Tuk (Strohal 1907).
6. Sjeverni Velebit: Jurjevo, Starigrad, Jablanac, Krasno polje (Tomljenović 1911).
7. Lika: Široka Kula, Lički Osik, Bunić, Podlapac, Ribnik, Priboj, Zavalje.
8. Pokupje: Mekušje, Skakavac, Vukmanić, Turanj, Duga Resa i okolni zaselci.
9. Jugozapadna Bosna: oko Bihaća (Ripač-Otoka-Kladuša), Livno i okolna sela, južni dio Duvanjskog polja (Kongora, Lipa itd.), gornja Rama (Šćit, Orahovac i okolni zaselci).
10. Istočna Italija (pokrajina Molise): Štafilić i Mundimitar.

Starošćakavski praikavci

Iz niza očuvanih glagoljskih i latiničnih zapisa, danas je sigurno kako su se u srednjem vijeku kopneni čakavci u srednjoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni pružali dalje na sjever tj. sve do donje Kupe i u Pounju do Bihaća (čije je starije ime "Bišće" bilo čakavsko). Sjeverno od Kupe su bili kajkavci do Gline i Kostajnice, a stari šćakavski ikavci (arhajski poluštokavci) su nastavali srednju i sjevernu Bosnu oko Vrbasa i istočnije, što je bio i službeni javni jezik bosanskog kraljevstva Kotromanića do dolaska Turaka. Iako su s provalama Turaka srednjovjeki kopneni čakavci većinom izbjegli do Gradišća, tragovi toga starog kontakta su manjeviše vidljivi sve do danas u arhajskim poluštokavsko-ikavskim govorima srednjeg Pounja i još najjače oko ušća Vrbasa u Savu, gdje se arhaičnom praikavicom srednjovjekog tipa osobito ističe Brodska Posavina na jugozapadu Slavonije od Broda do Gradiške, a izrazito najarhaičniji je govor staroikavskih sela oko Crnac-polja: Davor, Siče, Magić, Orubica, itd. Kod tih arhajskih staroštokavskih praikavaca Brodske Posavine su česte oksitone riječi s čakavskim akutom na kraju riječi (nikad na početku dužih riječi)

Specifične značajke

Staroštokavska ikavica (Posavski govor), je starohrvatski srednjovjeki dialekt izvornih ikavskih Hrvata u donjoj Posavini, od Gradiške do Broda i dijelom do Županje. Iako se zbog nazočne zamjenice što danas već formalno ubraja medju štokavske govore, po svim inim značajkama je puno bliži čakavcima, a donekle i kajkavcima, negoli inim novoštokavcima. Dio pripadnih govornika od Broda do Vinkovaca nazivaju se i Šokci, ali ini Šokci u istočnoj Slavoniji, Baranji i Bačkoj ipak ne govore tim arhajskim dialektom. Ovi arhajski starohrvatski praikavci iz donje Posavine se po nizu idućih osobitosti izdvajaju od inih štokavaca Slavonije, Bosne, Crne Gore, Dalmatinske Zagore i Like - po čemu su ipak bliži čakavcima:

1. Naglasak je većinom na zadnjemu ili predzadnjem slogu pri kraju riječi, rjedje je kod mladjih govornika naprijed, ali se nikada ne prebacuje dalje na proklitiku.
2. Na stražnjim dugim slogovima nazočan je arhaični čakavski akut, pa posavski naglasni sustav ima 3 akcenta: kratkosilazni, dugosilazni i akut.
3. Završno -l je u participu i drugdje na kraju riječi većinom očuvano (rjedje kod mladjih miješanih govornika prelazi u -o).
4. Većinom je očuvan stari čakavsko-kajkavski skup -šć- umjesto novoštokavskog -št- (koji ponekad izgovaraju većinom mladji).
5. Na početku riječi je nerijetko čakavsko-kajkavski skup čr- umjesto štokavskoga cr- (koji takodjer uglavnom govore mladji govornici).
6. U izgovoru često izostaje štokavsko jotiranje: netjak, grobje itd. (jotiraju ga kao palatal samo mladji govornici).
7. Ženski dativ i lokativ plurala imaju arhajske nastavke -ami, -imi.
8. Muški dativ singulara je često sa starohrvatskim nastavkom -om, -im.

Iskon šćakavske praikavice

Gramatičke i fonetske značajke upućuju da su staroštokavski praikavci donje Posavine najstariji dio hrvatskih ikavaca još iz doba njihova iskona, kada su se tek razdvajali od čakavaca. Na to upućuju i neki ini kulturno-povijesni pokazatelji:

- Čak i samo ime Šokaca nije štokavsko, nego je čakavskog iskona: npr. bodulski čakavci na otocima imaju arhaizam šok (= svinja), šokac (svinjar-svinjogojac), šokyca (svinjogojka-svinjarova žena), šokyć (odojak-prašćić) i ine izvedenice - a i danas su slavonski Šokci poznati svinjogojci, pa im taj arhajski etnonim nije slučajan.
- I dio zagonetnih šokačko-ikavskih toponima mogu se objasniti izvorno iz čakavice, npr. Bršadin: čakavski baršadyn = mrazište-ledište, pa barša (mraz), temeljni glagol baršit (smrznuti-slediti) itd.- što su praindoeuropski arhaizmi kao perzijski barsh i indovedski barsa (= led-mraz).
- Slavonska glagoljica: U panonskoj Hrvatskoj sjeverno od Save, to je jedino područje gdje su nedavno potvrdjeni sigurni nalazi izvornih glagoljskih grafita u par srednjovjekih crkvica južne Slavonije, baš na području staroštokavske ikavice: crkvica Sv.Martina u Lovčiću i Sv. Dimitra u Brodskom Drenovcu. Ovo pokazuje njezine iskonske veze s primorskim glagoljašima jugozapadne Hrvatske (ini štokavski ikavci u Bosni su tada uglavnom rabili bosančicu).

Područje govora

Glavno govorno područje tipskih staroštokavskih praikavaca je na sjevernoj strani donje Save od Gradiške preko Slavonskog Broda do Županje. Najtipičnije i izrazito središte arhajskih srednjovjekih praikavaca sličnih čakavcima, tu je izmedju željezničke pruge i Save oko mjesta Davor nasuprot ušću Vrbasa i u okolnim selima poplavne nizine Črnac-polje (novoštokavski: Crnac): Orubica, Siće, Magić-Mala i susjedni manji zaselki. Sjevernije od pruge do Požeške i Dilj-gore, pa istočnije od Broda do Županje i na jugoistoku u bosanskoj Posavini oko Orašja je taj sličan govor manje arhaičan i netipičan tj. bliži je inim štokavcima. Još donedavna su sličnom staroštokavskom ikavicom govorili većinom katolički Hrvati duž bosanske Posavine od Dervente do Šamca, ali su u Domovinskom ratu oni odatle uglavnom prognani (izim oko Orašja i Tolise). Tako je ova štaroštokavska praikavica dosad sužena na 2/3 predratnoga govornog područja i danas je jedan od najugroženijih starohrvatskih dialekata u izumiranju.

Jadransko-čakavska ikavica

Ikavska čakavica je najizrazitiji arhaični tip primorskih i otočnih ikavaca koji obuhvaća većinu ili 4/5 čakavaca, a u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj s dinastiama Trpimirovića i Arpadovića je to bio naš prvi javno-službeni jezik većine Hrvata od Jadrana sve do Kupe i Une. Ikavski ili bar poluikavski (ikavsko-ekavski) glas izgovaraju čakavci jugozapadne Istre, Lošinja, istočnog Kvarnera, Gacke, dalmatinske obale do Cetine i na većini jadranskih otoka (osim ekavskog Cresa i jekavskog Mljeta), vidi o čakavcima još pobliže: Čakavica. Medju svima hrvatskim ikavcima su izrazito najarhaičniji tzv. "bodulski" govori otočnih čakavaca od Krka do Visa koji su se manjeviše još očuvali na srednjovjekoj razini, pa se osim sličnoga ikavskog jata, inače jako razlikuju od najproširenijih novoštokavskih poluikavaca iz kopnenog zaledja, osim posavskih Šokaca koji su im po dialektu razmjerno najviše slični.

Kajkavska ikavica

Kajkavska ikavica je zasad manje proučeni tip ikavaca, a obuhvaća 1/4 ili 8% Hrvata kajkavaca koji uz kaj izgovaraju ikavski jat. U Hrvatskoj slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin na Kupi, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica uz dolnji tok Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća kako su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadanja Trešnjevka (prije: Črišnjéfka).

Kajkavska ikavica se još govori u inozemstvu po selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su se naselili izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. Važno je što je do 17. stoljeća takva kajkavska ikavica u doba hrvatskih banova Zrinskih i Frankopana, na njihovim prostranim posjedima od Istre i Vinodola preko srednje Hrvatske sve do Podravine i Medjimurja tada postala prvim javno-službenim jezikom književnosti i administracie na većem dijelu Hrvatske (izim Dalmacie), kao prvi kodificirani starohrvatski polustandard - vidi pobliže Jezik zrinsko-frankopanski.

Literatura

Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10, Karlovac 1999.
Nedjeljko Mihanović: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2, Matica Hrvatska, Zagreb 1971.
Milan Okuka: Fonološki i morfološki sistem govora Rame (disertacija). Radovi filozofskog fakulteta, Sarajevo 1979.
Asim Peco, 1981: Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 137-144, JAZU, Zagreb.
Asim Peco & Petar Mandić, 1986: Ikavskoštakavski govori zapadne Hercegovine. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 230 str.
Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1
Asim Peco 2007: Govori zapadne Hercegovine. Izabrana djela, knj. 2, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo. ISBN 978-9958-9309-1-1
Šime Starčević: Ričoslovlje. Glasnik dalmatinski 34-57, Zadar 1850.
Zlatko Vince: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb 1998.

Vanjske sveze

Portal o hrvatskim Šokcima

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo.