Šubići Bribirski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png
Coa-subic.png

Šubići Bribirski su plemići i banovi koji pripadaju najstarijem hrvatskom plemstvu. Živjeli su prvotno na prostoru izmedju Vranskog jezera, rijeke Krke i Skradinskog buka. Njihov centar nalazio se u Ostrovici Bribirskoj. Poglavari plemena najprije su se nazivali Bribirskim knezovima, a kasnije Šubićima. Kada su se preselili u Slavoniju uzeli su naziv Zrinski. Šubići Bribirski su od ugarskog kralja Bele III. dobili potvrdu svojih posjeda. Značajnije se uzdižu u doba Pavla Šubića Bribirskog (ban 1292-1312) i Mladena II. Šubića-Bribirskog (1312-1322). Oni su ostvarili značajan utjecaj na hercegovačke Hrvatiniće i gospodarili dijelom Bosne krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Uz pomoć ostalih hrvatskih plemića i bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinski porazio je Mladena II. 1322. Njihovi dotadašnji posjedi bili su im oduzeti, a u zamjenu su dobili posjed izmedju rijeka Une i Korane s gradom Zrinom. Po njemu su dobili novo prezime Zrinski.

Abstract

The medieval Šubić were one of the twelve tribes which constituted Croatian statehood in the Middle Ages; they held the county of Bribir (Varvaria) in inland Dalmatia. Then they became the important princes (bani) of the entire Croatia and partly also of Bosnia.

Bribir dalmatinski

Za razliku od sjevernije općine i gradića Bribir u Vinodolu, južniji Bribir dalmatinski (rimska Varvaria) je danas tek manje selo u dalmatinskoj Zagori kod Skradina. Leži na južnom rubu Ravnih kotara u Šibensko-kninskoj županiji i udaljen je 12 km od Skradina. Po popisu iz 2001. godine u tom selu je živjelo tek 79 osoba. Najstariji tragovi života otkriveni su u plodnom polju nedaleko od rječice Bribirčice, gdje su na lokalitetu Krivače nadjeni ostaci naselja iz mladjeg kamenog doba. Plodno polje pruža se na zapadu do sela Ostrovice. Na spoju tog polja i kraške visoravni Bukovice izdiže se na 300 metara nadmorske visine prostrana uzvisina Bribirska glavica koja obuhvaća površinu veću od 70.000 m2. Najznačajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena bar početkom 1. tisućljeća pr. Kr.

Do dolaska Rimljana ovo naselje je živilo kao utvrdjena liburnijska gradina, a već u 1. st. po. Kr. opasana je jakim zidanim bedemima i stiče status municipija pod imenom Municipium Varvariae. Nakon prosperiteta u prvim stoljećima Varvaria u doba selidbe naroda proživljava teške dane, kao i većina naselja na području zapadnog Rimskog Carstva. Ruševine antičkog grada naseljavaju Hrvati, koji naziv Varvaria preinačuju u Bribir. Prvo svjedočanstvo nalazimo kod bizantskog cara iz 10. st. Konstantina Porfirogeneta, koji u popisu hrvatskih županija navodi i županiju "Brebera". Najveći procvat Bribir doživljava u vrijeme kada su njime gospodarili moćni feudalci Šubići, posebno u 13. i 14.stoljeću za vrijeme bana Pavla I. Šubića. Grad su porušili i zaposjeli Turci, a nakon njihova odlaska stanovnici se nisu više trajno nastanjivali na platou Glavice, nego u njenom podnožju.

Podrijetlo Šubića

Danas je Bribir arheonalazište u zaledju srednje Dalmacije. Nalazi se na ravnom brdu petnajstak kilometara sjeverozapadno od Skradina, u blizini stare ceste Zadar - Benkovac. Pod strmim stijenama na zapadnoj je strani izvor potoka Bribirčica, oko kojega je bogato i plodno polje Bribir-Ostrovica. Brdo Bribir je idealno mjesto za kontrolu okolnih područja nad svim prometnicama i pristupom od mora u zaledje. Tijekom rimskog razdoblja Bribir je poznat kao antička Varvaria, imao je status municipija i bio je središte jednog od 14 liburnijskih okružja. Arheonalazište Bribirska glavica danas je spomenik kulture najviše kategorije, jedan je od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Zbog svoga ogromnog značaja naziva se i „Hrvatskom Trojom“.

Bizantski car Konstantin Porfirogenet pisao je u 10. stoljeću o naseljavanju Hrvata u Dalmaciji od 7. stoljeća i opisao je kako su organizirane njihove zemlje u 11 županija (zupanias), od kojih je jedna Breberi na mjestu stare Varvarije. To je bilo u posjedu roda koji se u tadanjim zapisima naziva nobiles, comites ili principes Breberienses. Ovi Breberienses pripadaju plemenu Šubići, jednom od 12 koji tvore hrvatsku državnost u srednjem vijeku i od kojih su potom bili izabrani neki hrvatski banovi.

Grb i titule Šubića

Izvorni grb tog roda hrvatskog plemstva je srebreno krilo na crvenom štitu sa grančicom žutike. Srebrna i crvena su bile papinske boje, uz natpis Budez postelnic berberensis jupanus (1069). Pečat Pavla (1312), namoćnijeg u rodu Šubića ima idući natpis: + S(igillum). Pauli BREBERIENSIS Bani TOTIUS SCLAVONIE. Drugi njegov pečat glasi: PAULUS DE BREBERIO bane Croatorum D(OMI)N(U)S ET BOSNAE. Tako se u zapisima navodi Breber ili neka njegova inačica: Breberić, Brebrić, Barbier, Barber, Barberich, itd. Tek od 19. stoljeća hrvatski povjesničari koji su pisali povijest su se u duhu vremena pretežno odlučili za slavensko prezime Šubića u odnosu na izvorno Breber.

Strezina Bribirka

Strezina Bribirka je prva poznata iz loze banova Bribirskih u 11. stoljeću. Postala je snahom svrgnutomu hrvatskom kralju Svetislavu Surini (995.- 999.), kao supruga njegovog sina i slavonskog bana Stjepana Svetislavića (927.- 950.). S ovim je imala sina i takodjer slavonskog bana Dmitra Zvonimira (1050.- 1076.) koji je potom postao hrvatskim kraljem (1076.- 1089.).

Povijest Šubića

Prve naznake za postojanje plemića Bribirskih su u 11. stoljeću iz Kraljevine Hrvatske u doba Petra Krešimira IV. Za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira (1075-1089), najviši sudski 'postelnik' (camerarius) bio je Budez Dominicus iz toga bribirskog roda. Tijekom 13. i 14. stoljeća Breberi su imali ugledne položaje u gradovima Split, Trogir, Skradin i Omiš. God. 1324, gradjanstvo Zadra sadrži čak 190 članova iz roda "nobiles de Domini Briberio". U zapisima se može uočiti 6 raznih ogranaka iz roda Breber. Najvažniji od njih je potomak od "Iupanus Miroslaus Brebriensis, filius Bogdanizi" (1184). Njegov praunuk Pavao Bribirski je imao najveću moć krajem 13. stoljeća, bio je ban Hrvatske i Dalmacije i još je proširio vlast na Bosnu, a sa svojom braćom kontrolira pomorske gradove Dalmacije. U ovim područjima je bio zastupnik rimskog Pape pa je pomogao u postavljanju Karla Napuljskog za kralja Magjarske i Hrvatska. Kad je umro 1312, njegov najstariji sin Mladen pokušao je zadržati istu moć, ali je u tom bio manje uspješan, pa je pomalo izgubio zemlju i gradove.

Zrinski ogranak

God. 1347. magjarski kralj Ludovik I. oduzeo je Šubićima rodni Bribir i utvrdu Ostrovicu, a u zamjenu dodijelio grofu Grguru Bribirskom, nećaku bana Pavla dvorac Zrin. Ova grana je potom poznata pod prezimenom Zrinski (Zrinio, Zrinsky, Zrínyi, Zrini, de Serin, Sdrin) koja je postigla najveću važnost s grofom Nikolom IV, junakom obrane Sigeta (1566), te Nikolom VII. (1616-1664) u borbama s Turcima.

Marcus Forstall, tajnik Nikole Zrinskog je sastavio povijest Zrinskih sve do Bribirskog roda Šubića, a prije toga još do rimskog roda Sulpicia koji je po Svetoniju mitski nastao iz ljubavi Zeusa i Pasiphaë. Povezanost sa klasičnom antikom je bila kulturna pomodnost renesanse i želje za vezom s rimskom tradicijom bila je česta u to doba. Tvrdnja da Šubići-Zrinski imaju neke bar neizravne veze s Rimom nije posve neutemeljena. U doba Rimskog carstva, Dalmacija je bila senatorska pokrajina povezana s patricijskim obiteljima rimske prijestolnice. Zato je P. Sulpicius Rufus bio guverner Ilirika oko 45. god. pr.Kr., kao što je bio opći običaj tijekom rimske vladavine. Varvaria je tada već bila rimski municipij pod italskim pravom, a arheološki dokazi na Bribiru ne pokazuju znakove prekida ljudske naselidbe izmedju rimskog municipija i dolaska Hrvata.

Plemićki rod Zrinskih uglavnom završava s braćom Nikolom i Petrom osudjenim na smrt u Beču 1671, nakon Zrinsko-Frankopanske urote. Od inih posljednjih plemića je Adam Zrinski poginuo kao konjanik u boju protiv Turaka kod Slankamena 1671, a Antun Zrinski nakon uspješnih borbi protiv Francuza, pao je u nemilost i umro u austrijskom zatvoru 1703.

Poznatiji plemići Zrinski

Grof Nikola Zrinski rodjen 1508, bio je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, zapovjednik Sigeta od 1561, te habsburški zapovjednik u zapadnoj Ugarskoj od 1563. On je najhrabriji istaknuti član obitelji Zrinski, koja je zajedno s Frankopana bila jedna od najuglednijih poznatih plemićkih rodova hrvatske povijesti. On je stekao ugled kao neustrašivi ratnik u obrani Beča 1529, pa u pobjedi nad Turcima kod Budimpešte 1529. Kao hrvatski ban je uporno zagovarao hrvatske interese, a stekao je besmrtnu slavu za sebe i Hrvatsku u bitci kod Sigeta 1566. Više od 100.000 dobro naoružanih Turaka na čelu s glasovitim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim i vekim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićom opkolilui su tvrdjavu Siget od 7. kolovoz - 7. rujna, 1566. Zrinski, s "dvije tisuće tristo i još nekoliko" ratnika ju je branio do svoje smrti, kada je bila u pitanju dalja sudbina kršćanske Europe. Sultan Sulejman je umro tijekom bitke, nakon čega je vezir Mehmed-paša prekinuo taj vojni pohod i vratio se u Carigrad.

Nikola IV, sin Juraja V, naslijedio je očevu imovinu, ali je bio više zainteresiran za književnost i protestantizam, nego za ratovanje. On je progonio katoličke svećenike i uništio niz crkava, osobito poznato pavlinski samostan u Svetoj Heleni. Ipak je osnovao jednu od prvih tiskara u Nedelišću kod Čakovca 1574, kada je malobrojno tiskarstvo tek započelo u Hrvatskoj. Njegov sin Juraj VI, vratio se na katoličanstvo i očistio Medjimurje od protestanata, ali ga je uskoro otrovao njegov nadredjeni general, Albrecht von Wallenstein 1626.

Ine grane Šubića

Još jedan ogranak roda Šubića potječe od Petra Bribirskog koji je živio početkom 14. stoljeća, a duguje svoj uspon što je ostao vjeran Žigmundu Luksemburškom, budućem caru Svetoga Rimskog Carstva (1411) u njegovoj borbi za krunu Magjarske protiv Ladislava Dračkog, pa je dobio i dvorac Perna. Nikola, Jakov i Ivan plemeniti Bribirski, potvrdjeni su na svojem posjedu, Ovaj ogranak Bribirskih je potom poznat kao Peransky (Perenyi, de Perén, Pernya) pa se ubrajao medju velikaše do 20. stoljeća. Gabrijel Perényi i biskup Franjo Perényi pali su kobnoj bitki kod Mohača 29. kolovoza 1526.

Drugu bogatu granu plemića Bribirskih započeo je Ugrinus (umro 1335), poznat pod novim prezimenom Melić (ili Melith), čiji su potomci dobili prostrane posjede u Transilvaniji.

Kasnije raseljavanje

Nakon provale Turaka preko Dardanela u Europu 1353, počinje postupno raseljavanje i stradanja potomaka roda Bribirskih, a veći broj njih je stradao u nesretnoj bitki na Krbavskom polju 1493. Ranija utvrda Bribir je potom često bila na ratnoj medji izmedju turske, magjarske i mletačke vojske, pa je napokon razorena do temelja god. 1520. Posljednja je vijest za comites Breberienses na biskupskom sinodu u Skradinu u vrijeme biskupa Arkandjela (1490-1502). Pred turskim terorom su se neki potomci Bribirskih sklonili u obalne gradove Dalmacije, drugi su prešli morem u Italiju, a ostali koji pripadaju plemstvu su preselili na sjever u Slavoniju još uvijek pod hrvatsko-magjarskom vlasti. Tada se dio plemenitaša Bribirskih nastanio u raznim mjestima po Zagrebačkoj županiji (comitatus Zagrabiensis). Tako u drugoj polovici 16. stoljeća, nailazimo na neke u Turopolju (Campus Zagrabiensis), gdje su se pridružili zajednici nižega lokalnog plemstva (nobiles unius sessionis). Druga grupa Bribirskih se naselila u Zagorje u Donjoj Stubici, a oko 1650. je Antonius Johannis de Breberio vlasnik dvorca Horvatska. Pripadnici te bribirske obitelji iz Dalmacije još uvijek žive u ovim zagorskim mjestima sve do danas.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Šubići_Bribirski&oldid=45342"