Zrinsko-frankopanska urota

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Zrinsko-frankopanska urota (jugowiki: "Zrinjsko-frankapanska zavjera"), je pokušaj hrvatskog plemstva u 17. stoljeću za otpor nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključivo i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, njihovu zatorbu i otimačinu sve imovine.

Abstract

Zrinski–Frankopan Conspiracy in Croatia, and related Wesselényi conspiracy in Hungary (Hungar. Wesselényi-összeesküvés), was a 17th century attempt to throw off Habsburg and other foreign predominances over Hungary and Croatia. The attempted coup was caused by the unpopular Peace of Vasvár, struck in 1664 between Holy Roman Emperor Leopold I and the Ottoman Empire. The poorly organized attempt at revolt gave the Habsburgs reason to clamp down on their opponents. It was named after Hungarian Count Ferenc Wesselényi, and by Croatian counts Nikola Zrinski, Petar Zrinski and Fran Krsto Frankopan.

Preduvjeti urote

Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Gottharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio Vašvarski mir, s nepovoljnim uvjetima kao da su Turci pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, pa da ostvare svoja prava pobunom. Istodobno su sve više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i magjarskog plemstva.

Prva urota Nikole Zrinskog

Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Vesselenyi u Mađarskoj. Urotnici su morali potražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj, pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne smrti Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog 1664, njegovo mjesto u vodstvu urote preuzima njegov mlađi brat Petar.

Druga urota Petra Zrinskog

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopan nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je godine 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote. Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz godine 1102., sve doznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Nevješto pripremana urota bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.

Slom i propast urotnika

Car Leopold I. pozvao je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino - smrt. Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća, dvojice velikaša kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te cijele Europe. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je već godine 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika, a najbolji je primjer izvornohrvatskoga književnog jezika, koji se javno rabio u Hrvatskoj od 16.- 19. st. (prije nametnutog Vukopisa u Jugoslaviji):

  • "Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi. Tvoj Petar."

Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Bečki dvor je ustrajno nastojao poništiti sve što je bilo u vezi s banskim obiteljima Zrinskih i Frankopana, što mu je u sljedećih tridesetak godina i uspjelo. Nakon pogubljenja, politički strvinari iz Beča (Wien) potpuno su opljačkali i uništili dvije glavne banske obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik povodom tih dogodjaja zapisuje: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

Posljedice urote

Žena Petrova (Katarina Zrinski), bila je zatvorena i potom umire umno poremećena u samostanu u Grazu 16. studenog 1673. Oproštajno pismo utamničenog Petra Zrinskog napisano svojoj voljenoj Katarini, započinje riječima "Drago moje serce" i jedno je od najljepših poznatih pisama toga doba. Petrova i Katarinina djeca podijelila su žalosnu sudbinu svojih roditelja. Sin i nasljednik Ivan Antun Zrinski umro je 11. studenog 1703. godine u tamnici u Grazu kao posljednji muški potomak slavne hrvatske velikaške obitelji. Kćeri Judita-Petronela i Zora-Veronika završile su život kao opatice u samostanu, prva kao klarisa u Zagrebu 1699. godine i druga kao uršulinka u Celovcu (Klagenfurtu) u Austriji 1735.

Jedino je treća, najstarija kći Jelena imala nešto drukčiju sudbinu: bila je udana prvo za mađarskog velikaša Franju I. Rákóczija, a nakon njegove smrti za Imrea Thökölyja, i sa svojim muževima se u istočnim dijelovima Ugarske borila protiv tiranije s Habsburškog dvora. Umrla je 18. siečnja 1703. godine u gradu Nikomediji (danas Izmitu) kod Carigrada (Istanbula). Godine 1907. udruga "Braća hrvatskog zmaja" je pronašla kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a godine 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i pokopali u Zagrebačkoj katedrali. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka bana i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".

Otimačina imovine

Nakon sloma urote i glavosjeka Zrinskog i Franopana, posjedi svih Zrinskih i Frankopana tj. skoro polovica hrvatskog ozemlja koja su još bila u sastavu "ostatci ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva" zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su izravno pod tudjinsku upravu bečkog dvora. Takodjer i banska stolica Hrvatske ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kad je na nju postavljen Nikola Erdödy, hrvatski velikaš magjarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih.

U 17. stoljeću grofovi Zrinski bijahu najbogatiji hrvatski velikaši. Njima je u sjevernoj Hrvatskoj pripadalo golemo imanje cijelo Medjumurje, a u srednjoj Hrvatskoj imanja: Rakovec, Vrbovec, Božjakovina, Medvedgrad, Breznica, Švarča, Ozalj i Ribnik, pa u južnoj Hrvatskoj cijeli Gorski kotar, tj. imanja : Čabar. Lič i Brod na Kupi, a u Primorju: Grobnik, Bakar i Vinodol, tj. Kraljevica. Selce, Bribir, Grižane, Drivenik i Hreljin.

Otpora dvorskom apsolutizmu ter centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo. Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana time je nestao prije nego što je uspio proširiti izvorno-hrvatsku pisanu riječ (Kajkavska ikavica) među pučanstvom, a dalja posljedica toga do 20. stoljeća je potom nametanje Hrvatima tudjega jugoslavenskog Vukopisa, kojega se još nismo oslobodili sve do danas.

Literatura

  • Emil Laszowski 1948: Razgrabljene stvari grofa Petra Zrinskog i Franje Krste Frankopana i njihovih pristaša. Starine JAZU, knj. 41, Zagreb,.
  • Rudolf Horvat 1908: Zapljena Zrinskih imanja. "Kolo" Matice hrvatske 1908, Zagreb, 50 str.
  • Franjo Rački, 1873: Relatio confiscationis universorum bonorum comitum Petri a Zrin et Francirci a Thersacz. Zbornik: „Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr. Frankopana", str. 556.—586.
  • Rukopis u kr. zemaljskom arkivu zagrebačkom: "Elenchus documentorum bona et jura familiarum Zrinyi et Frangepan — aliarumque familiarum pure in regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae habita — tangentium ex classe urbariorum et conscriptionum confectus".
  • Ivan Kukuljević: „Dragocjene i umjetne stvari grofovah Zrinjskih u gradu Čakovcu". (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga II.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Zrinsko-frankopanska_urota&oldid=45341"