Zrinski (banovi)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Zrinski, hrvatski banovi (u Jugoslaviji: "kneževi Zrinjski") su hrvatska plemićka obitelj koja je tijekom srednjeg vijeka, sve do kraja 17. stoljeća značajno utjecala na politički, kulturni i društveni život u Hrvatskoj.

Abstract

The Zrinski family, known also as Zrínyi in Hungarian, was a Croatian noble family, influential in Croatia and Hungarian Kingdom during the period in history marked by the Ottoman wars in Europe. The Zrinskis are a branch of the Šubići Bribirski family, which arose when king Louis I the Great needed some of the Šubićs' fortresses for his coming wars against Venice, and the city of Zadar in particular. Louis I took their estates around Bribir in the Hrvatsko Primorje hinterlands (they used to be known as "princes of Bribir") and gave them the Zrin estate in the Croatian region of Banovina, near the modern city of Petrinja. Princess Jelena Šubić married Vladislav Kotromanić. Their first-born child, Tvrtko I, became the Ban of Bosnia and from 1377 the King of Bosnia. Their niece and adopted daughter, Elizabeta Kotromanić (Elisabeth of Bosnia), married Louis I the Great. Elizabeth's and Louis' daughters succeeded their father and became queens in their own right, as Mary of Hungary and Jadwiga of Poland. The Zrinskis were Croats and played a crucial role in the history of the Croatian state, both before their arrival in Zrin and later. Because they lived, worked, and intermarried with nobility from all parts of the multiethnic kingdom, it was natural and expected that they be fluent in four or five languages. It is certain, that Nikola Zrinski spoke at least Croatian, Hungarian, Italian, Turkish and Latin. It is of interest that he was the most prominent Hungarian poet of 17th century, while his brother Petar Zrinski is known for his poems in Croatian.

Povijesni proslov

Početci uspona obitelji sežu u 12. stoljeće, kada knezovi Bribirski zajedno s ostalim hrvatskim plemićkim rodovima sklapaju državni ugovor (Pacta Conventa) s ugarskim kraljem Kolomanom iz dinastije Arpadovića. Vrhunac dosižu u 14. stoljeću za vladavine Pavla Šubića Bribirskog. Moć obitelji skršili su vladari iz Anžuvinske dinastije već u slijedećem naraštaju, za banovanja Pavlovog sina Mladena. Prisiljeni napustiti svoj povijesni zavičaj Bribir, novo sjedište postavljaju u gradu Zrinu, po kojemu se potom počinju nazivati Zrinski.

U 16. stoljeću obitelj doživljava novi uspon, ponajprije zahvaljujući sposobnosti Nikole Šubića Zrinskog, poznatog po svojoj borbi protiv Turaka i pogibiji u bitci kod Sigeta u južnoj Mađarskoj 1566. godine. Tada sjedištem obitelji postaje Čakovec u Medjimurju. Nasilni kraj obitelji u drugoj polovici 17. stoljeća uzrokovan je sukobom s bečkim dvorom, poznatim kao urota zrinsko-frankopanska. Posljednji ban iz roda Zrinskih, Petar, ubijen je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Žena mu, Katarina i sin Ivan Antun ostatak svojih života proveli su u tamnici. Potomak jednog od unuka Nikole Zrinskog Sigetskog, Dionisios Sdrinias živi sve do danas u Grčkoj na otoku Krfu.

Nikola Šubić Zrinski

Grof Nikola Šubić-Zrinski (Zrin, oko 1508. - Siget (Mađarska) 7. rujna 1566.), državnik i vojskovođa, jedan od najslavnijih velikana hrvatske povijesti. Nikola Zrinski istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Car Karlo V. nagradio ga je konjem i zlatom. Ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se proslavio 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, kralj Ferdinand I. ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556. Zrinski se odrekao banske časti, te je savjetovao kralju Ferdinandu I. da postavi Petra Erdődya za novog bana. Kralj je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvećoj milosti imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika. Nikola Šubić Zrinski se u svom životu služio i glagoljicom.

Junačka obrana Sigeta

Godine 1566. sultan Sulejman I. polazi s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč i potom čitavu Europu. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, pa su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski jurnuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitki, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i Đorđe Pozojević.

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Đura (Győr) glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su ju u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

To junačko djelo Zrinskog, ili bana Mikule (čakavski) kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje cijele tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski ml. (1620.-1664.), unuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svom epskom djelu pod naslovom "Opsada Sigeta" herojsku smrt svog djeda godine 1566., koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko."

Nikola Šubić Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" danas se slavi kao najveći hrvatski vojni junak, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom. Među brojnim djelima i mjestima koja su posvećena Zrinskom, posebno se ističu opera "Nikola Šubić Zrinski" i trg Zrinjevac u Zagrebu.

Zanimljivosti

Nikola Šubić Zrinski cijenjen je i poštovan i u dalekom Japanu prije svega zbog svoje časne i samurajske smrti. U počast tom činu, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere "Nikola Šubić-Zrinski" koju su naučili 1919. nakon što su se hrvatski mornari (tada služeći u Austro-Ugarskoj mornarici) povlačili iz Sibira prama domovini, no brod im se nasukao pokraj Shimonoseki, jugozapadno od Honshua u Japanu. Tijekom popravka broda, mornari su bili nastanjeni u Kobeu nedaleko od Osake otprilike dva mjeseca, gdje su naučili lokalno stanovništvo pjesmu "U boj, u boj!"

  • 26. veljače 2006. u dvorani Kokugian u Tokiju, japanski muški zbor od 1000 ljudi, vođen maestrom Katsuaki Kozaijem pjevao je "U BOJ", što je bio rekord takve vrste zborovskog pjevanja. Ovaj koncert posjetilo je 10.000 ljudi, a pokrovitelj koncerta, između ostalih bilo je i hrvatsko veleposlanstvo u Japanu.

Nikola Zrinski (2)

Nikola Zrinski (magjarski Zrínyi Miklós): Ozalj, 1. svibnja 1620. - Čakovec, 18. studenog 1664.), bio je hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka. Nikolin otac, ban Juraj Zrinski umro je 28. prosinca 1626. i nakon toga se Nikolina majka, grofica Magdalena Sechy, preudala za baruna Nikolu Malakoczyja. Za Nikolu i njegovog brata Petra, brinuo se ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany. Obojica su učili kod isusovaca u Grazu od 1630. do 1634., a zatim u Trnovi od 1634. do 1636. Nakon školovanja, putovali su po Italiji. Govorili su pet jezika: hrvatski, njemački, mađarski, latinski i talijanski. Nikola se vratio na svoj posjed 1637. Na kraljev poziv 1646. god., sudjelovao je u tridesetogodišnjem ratu. Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je 1647. god. "generalom svih Hrvata", a 27. prosinca iste godine hrvatskim Banom. U Varaždinu je na hrvatskom saboru, 14. siječnja 1649. instaliran za hrvatskoga bana. Uspješno je ratovao protiv Turaka. Nikola je bio mudar političar i intelektualac.

Napisao je 1651. na magjarskom knjigu lirike (Adriai tengernek syrenaia), koju je potom preveo na kajkavsku ikavicu Ozaljskog kruga kao "Adrianskoga mora Syrena" i tiskao Petar Zrinski u Veneciji 1660. Nikola Zrinski autor je prvoga epa na mađarskom jeziku (Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem, 1647-48). U Mađarskoj on je smatran najvećim likom mađarske barokne književnosti. Mađarski pjenik i hrvatski domoljub, čovjek koji je u praskozorju europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početka težnji za nacionalnim državama, posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije ali i dobrobiti svog naroda, a našao se istovremeno upleten u političke intrige svog vremena, koje s njegovim idealima nisu imale puno toga zajedničkog, može se smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno s bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold I. ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". Godine 1660. Nikola Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povući svoje ratnike. Ljut i razočaran povlači se u Čakovec, a malo poslije bez dopuštenja bečkog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušću Mure.

Godine 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otočca. Na početku godine 1664. mudrom i razrađenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka, gdje je spalio 2 kilometra dug drveni Sulejmanov most, kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je Nikoli Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim pairom i nagradio s 10 000 talira.

Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod Monoštra (mađ. Szentgotthárd), ali Leopold I. nije iskoristio tu pobjedu, nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Be podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu, a njegovom smrću ubrzo dolazi do potpunog raspada hrvatsko-ugarskog saveza.

Petar Zrinski

Grof Petar Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. - Bečko Novo Mesto, 30. travnja 1671.), hrvatski ban i vojskovođa. Nakon smrti Nikole Zrinskog hrvatskim banom postaje njegov mlađi brat Petar Zrinski, ali službeno tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora. Petar Zrinski je također bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strašilom Turaka". Dvorac Zrinskih se nalazi u Čakovcu (Međimurska županija).

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, (Wiener Neustadt) 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe. Žena mu, (Katarina Zrinski), također biva zatvorena, te umire umno poremećena, zatvorena u Grazu, 16. studenog 1673. Pismo Petra Zrinskog napisano ženi Katarini je jedno od najljepših pisama tog doba. Nakon toga strvinari iz Beča (Wien) potpuno su opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik potom zapisuje: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

Godine 1907. "Braća hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a u 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačku katedralu. Još ranije, hrvatski istraživač Vladimir Lerman za vrijeme ekspedicije u Kongu 1882. otkriva na rijeci Couilou (Kwil) vodopade pa im daje ime Zrinski vodopadi (Zrinski chutes), koje nose i danas.

Katarina Zrinski-Frankopan

Grofica Katarina Zrinska , rođ. Frankopan (Bosiljevo, oko 1625. - Graz, 16. studenog 1673.) je ugledna hrvatska književnica. Kći Vuka II. Krste Frankopana Tržičkoga i Uršule Innhofer, Vukove druge supruge, polusestra Frana Krste Frankopana te supruga Petra Zrinskog. Odlučno je podržavala protuhabsburšku politiku svoga supruga i u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote obavljala je povjerljive misije. Spisi suvremenika, nastali nakon gušenja urote, prikazuju je kao njezina začetnika i pokretača. Slomom urote dospjela je u nemilost bečkoga dvora, a prilikom istrage svu je krivnju preuzela na sebe. Umrla je u zatočeništvu u samostanu dominikanki u Grazu.

Kao i Petar, bavila se književnim radom, a najveće joj je dostignuće zbirka pjesama "Putni tovaruš". Katarina Zrinska je najznačajnija starohrvatska književnica koja je uglavnom rabila interdialektni starohrvatski standard kajkavske ikavice, koji je u svojoj književnosti razvila zamalo do savršenstva. Zato bi trebala biti idealni uzor današnjim jugohrvatskim vukopiscima, koji su svojim vukovskim pisanijama upropastili tzv. "hrvatski" jezik do bljedunjave neprepoznatljivosti kolonialnoga kreolskog pidgina.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license, mostly from Wikinfo and WikiSlavia (and a stub in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Zrinski_(banovi)&oldid=45033"