Admiral Hrvoje

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Admiral Hrvoje (staročakavski: Harvàtje Marjakÿr, bizantski: Archon Khadzon, indianski: Wissakae Yunoke ?), je legendarna polupovijesna ličnost iz bizantskog doba i iz čakavskih pomorskih legenda jadranskih otočana. Naspram inim kopnenim Slavenima, rane pomorske legende su uglavnom specifične za starohrvatsko-čakavsku mitologiju, gdje je taj admiral Hrvoje bio ranohrvatska analogija za starogrčkog Odiseja i islamskog moreplovca Sindbada.

ABSTRACT

Admiral Hrvoje (in original Chakavian dialect as Harvàtje Marjakÿr), was an Old-Croat counterpart to early Greek Odyssey and to Persian navigator Sindbad. In difference of other inland Slavs, some early nautical legends were specific in Chakavian dialect of Adriatic islanders. This admiral was a half-historic legendary person; in his real life he was probably named Hrvoje Kačić, and in Byzantium he was indicated as Archon Khadzon. In short, during 6th century an early Croatian flotilla from Crimea an Azov sailed accross Black Sea, and as Slavic allies of the second-last Sassanid emperor Khosrov (Chosroes) II, together with Persian army of Asia Minor, these ships came in Bosporus and attacked Constantinople, but were rejected. Then after Chakavian legends of Veyske Povede, 7 ships under admiral Hrvoje continued sailing accross the Aegean, Ionian and Adriatic Seas, caming in Dalmatia where they imported the Chakavian dialect and the related Glagolitic script. These Oriental direct contacts of early Croats from Dalmatia, lately confirmed also the newest bio-genetical analyses of Y-DNA.

Povijesni i genski kontekst

Nakon što je zajedno s raspadom Jugoslavije, bar dijelom napuštena jugoslavistička dogma da su svi Hrvati bezuvjetni potomci kontinentalnih Slavena s Karpata (što uglavnom još promiče projugoslavenska Wikipedia), ušle su u naše kombinirano podrijetlo ine mogućnosti i donedavna ideološki zabranjeni i prešućeni pokazatelji. Povrh svega je od god. 2000, još i biokemijska genetika Y-DNA iz Hrvatske, Grčke i Kavkaza neutralno pokazala, da je sveslavenski genom s Karpata (Eu19 - M173) nazočan samo kod 1/4 - 1/3 Hrvata, dok je većinski oko polovice poseban dinarski genom (Eu7 - M170), čiji hrvatski podtip I1b u Dalmaciji i Hercegovini obuhvaća 60% - 70% Hrvata i takodjer je povišen na Kreti i nadasve na Kavkazu 30% - 50%. Dosad nepodobni i skrivani povijesni dokumenti kao 2 Tanajske ploče na Azovskom moru iz 2.- 3. stoljeća s napisima Horouathos i Horoathoi, pa pisci Orosius Presbyter iz god. 418. (narod Horites) i Zacharias Rhetor iz 559. (narod Hrvts), već prije Slavena uzastopno navode Hrvatima sličan posebni narod oko Azova i Krima od 2.- 6. stoljeća, što sada potvrdjuje i nova biogenetika (ali još odbacuju uporni jugodogmati).

Arhont Khadzon

Archon Khadzon (ban Kačić ?, oko 620.- 642.) je iz bizantskih srednjovjekih izvora prvi ranohrvatski vojskovodja i naš admiral na obalama Balkana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnog mora do Jadrana u doba bizantskog cara Heraklija (610.- 641.). Kao ranohrvatski pomorski čelnik (archon Sklabenon) i zadnji naš saveznik Perzijanaca, god. 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskog cara Khosrava II. Sassanida (591.- 628.), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez, itd. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića kojih je helenizirani 'Khadzon' izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko god. 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipont (sada Manfredonia) u Apuliji.

Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozivnu dozvolu tzv. "Keleusis" (grč. keléuo = pozvati, dopustiti), kojom se medjunarodno proglašuje da Hrvati pod arhontom Khadzonom kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu. Pritom im se daje za dužnost tamo protjerati i uništiti Avare, nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš medjunarodni pravni dokument kojim se Hrvatima odredjuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvog dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav (oko 678.- 688.) koji je proširio vlast uz obalu do Kvarnera i Skadra, a u zaledju na Hercegovinu. Takodjer i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV. Pogonat (668.- 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu tzv. "Prostaxis" (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia).

Admiral Hrvoje I.

Iz kasnoantičkih grčkih natpisa na Tanajskim pločama u 2. i 3. st. jasno je da oko pomorske luke Tanais na Azovskom moru tada živi obalni narod Horouathos-Horoathoi, gdje je jedan od njih "Horoathos Sandarsios" tj. Hrvat Sandarzije bio i gradonačelnik Tanaisa. Potom u 6. st. bizantski i perzijski izvori spominju neko slavensko brodovlje na Crnom moru, a ta crnomorska flota je kao pomorski saveznik predzadnjega perzijskog cara iz dinastije Sassanida, Khosrava II. (grčki Chosroes), istodobno s perzijskom vojskom iz Male Azije tada u Bosporu napala i sam Carigrad, ali su ih Bizantici uspjeli oboje odbiti. Pritom se u grčkoj inačici navodi i ime vodje tih slavenskih napadača kao Archon Khadzon, što bi odgovaralo našemu kasnijem prezimenu Kačić. Napomena: ranočakavski naziv "marjakyr" za admirala potječe od sličnog pojma marjaka iz ranoiranske Aveste.

Nakon toga o tom brodovlju više nema bizantskih ni perzijskih vijesti - ali tu se nastavlja još očuvana, arhajska legenda naših jadranskih otočana na bodulskoj cakavici pod naslovom "Povêda ud Matânih navakÿreh" (Legenda o Matanskim moreplovcima) iz kvarnerskog epskog ciklusa "Vejske legende" (čakavski original: Veyske Povede). Ukratko, ta flora od 7 pradavnih "bodulskih" brodova imenom Sionãv, Mićanãv, Dragãar, Maryãan, Noavÿna, Šwêra ter Dvôydi, pod vodjom Harvàtje Marjakÿr, zaplovili su na zapad iz Crnog mora preko Mramornog, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora (Sinjemôri), pa su nakon godine dana uz razne pomorske avanture napokon stigli do Dalmacije i Kvarnera. Tu su oni po predaji u davno doba donesli naš čakavski jezik i pripadno pismo glagoljicu, kao i svoju pomorsku himnu "Maryàni - Maryàni !" Iz prethodnih naznaka je najvjerojatnije da se taj njihov admiral u stvarnom životu zvao Hrvoje Kačić, - vidi niže u prilogu štokavski prijevod i čakavski izvornik pripadne legende.

Admiral Hrvoje II.

Nakon toga prvog polupovijesnog admirala Hrvoja, koji ima bar neku djelomičnu podlogu u stvarnim povijesnim zbivanjima na granici antike i srednjeg vijeka, u predaji kod jadranskih čakavaca je ime toga prvog legendarnog admirala postalo šablonski predložak kojim su nazvani po analogiji ini pomorski vodje u kasnijim prekomorskim avanturama naših čakavskih pomoraca. Najveća i najslikovitija od tih legendarnih čakavskih "odisejada" je druga Veyska legenda nazvana "Povêda ud Ćavjèneh kerôlih tar orkatûrih" (Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima) koja opet prikazuje avanture naše flote sličnih 7 brodova pod istoimenim admiralom na golemoj "Zapadnoj pučini" (Semèrna Kuláp) - što je arhajski naziv mezopotamskog iskona iz sumerskog Semiru (Zapad) i akadskog šimeruni (zapadni). To je brodovlje po bodulskoj predaji preplovilo Jadran, Otrant, Jonsko, Tirensko i Sredozemno more (Velemôri), pa su kroz Gibraltar (Buke Zahõyne) projedrili na golemu zapadnu pučinu gdje su našli kitove i kitolovce. Kada su prošli uz Kanare i Azore (Skopje Morèške tar Skopje Zahõyne), jedrili su s istočnim vjetrom (pasati) još mjesec dana kroz pustu praznu pučinu, jeli ribe i pili kišnicu, dok jednog jutra ne ugledaju galebe i potom prve otočiće Semerÿtje (Zapadni školji: Bermudi ili Mali Antili ?).

Potom su stigli do većih otoka "Skopje Semèrne" (Karibi ?) gdje susreću crvenokošce (Semerane) u ribolovu i napokon stižu na veliko "Zapadno kopno" (Semerãy). Potom ploveći duž obale južnije ulaze s plimom kroz ušće neke velike rijeke, gdje plove do slapova i plićina odakle je dalja plovidba nemoguća i tu ostaju par godina u močvari i prašumi. Radoznali mladji mornari se tada uspinju kroz susjedno "Zapadno gorje" - Hlami Zahõyne (Kordiljeri - Ande ?) i dodju do grada sa zlatnom palačom gdje stoluju "Crveni kraljevi" koji ih prihvaćaju i tu se ožene crvenim djevojkama (Semerÿce). Drugi dolje uz rijeku zbog kišurina i vlage oboljevaju od groznice i inih zaraza, pa tu admiral Hrvoje umre, a ini se odluče vratiti kući. Zbog stalnih istočnih vjetrova ne mogu izravno do Sredozemlja, pa jedre uz obalu prvo na sjever sve do poluotoka Artasemêra (Florida ?) i potom uz otoke Baršÿnah i Mićatudôr (? New Foundland i Irska), pa uz poluotoke Artageldÿa i Artybèrna (Bretanja i Pirinejski pol.) ulaze u Gibraltar i opet kroz Sredozemlje stižu na svoje Sinjemôri (Jadran). Za razliku od prve legende, uz ovu nema paralelnih zapisa, iako je po predaji admiral Hrvoje vodio brodski dnevnik na glagoljici, koji je nakon njegove smrti izgubljen.

Ipak tu postoje još ine nepisane indicije: npr. mnogi američki Indianci dosad predajom prenose legendu, kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka, pa su s Istočnog oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se blijedoliki vodja zvao Wissakae Yunoke (Lofty Hero = Visoki Junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama. Nedavno su američki arheolozi u graničnoj prašumi Brazil-Paragvaj, duž stijene duge 70m našli uklesan golemi reljef brodovlja srednjovjekog tipa iz Sredozemlja. Takodjer su i nove biogenetske analize Y-DNA mjestimice kod domaćih Indijanaca našle do 2% naših potomaka iz posebnoga dinarskog genoma Eu7-M170. Konačno, na istočnom rtu Brazila kod Bahije nadjen je sedamdesetih god. kameni natpis sa čudnim alfabetom poput glagoljice, što na njihov upit naš Stipe Šuvar odbija kao nemoguću besmislicu. Potom prof. dr. Branka Sušnik, jedna od vodećih južnoameričkih antropologa iz sveučilišta Buenos-Aires i Antropološkog muzeja Asuncion (koju su jugokomunisti prognali iz domovine) u Paragvaju nalazi čak 62 sličnih kamenih natpisa (petroglifi) datiranih od 7.- 14. st. Za njih skandinavski paleografi pokazuju da nisu rune, a rusko-ukrajinski ocjenjuju da je slavensko pismo - ali naši jugoslavisti (i Wikipedia) i dalje još uporno odbacuju bilo kakvu vezu s tim. Svi ti komplementarni nalazi indianskih legenda, dinarskog genoma i srednjovjekih natpisa u Americi vjerojatno su povezani s ovom našom legendom i zajedno upućuju na srednjovjeko doba njezinih zbivanja prije Columba.

Za puni štokavski prijevod te druge legende o zapadnim plovidbama vidi: Vejske legende - Legenda 4, ter za čakavski original Veyske Povede - Poveda G. Napomena: Nakon toga pretežno legendarnog admirala Hrvoja, prvi sigurno dokumentirani starohrvatski pomorac na svjetskim oceanima u 16. stoljeću je bio Vice Bune-Petrov, koji je istraživao Indijski Ocean i zapadni Pacifik.

PRILOZI: Tekst legende

Prvo se daje štokavski prijevod kvarnerske legende o admiralu Hrvoju, a potom slijedi pripadni čakavski original.

Legenda o Matanskim pomorcima

"To je pradavna legenda o prvim bodulskim plovidbama po Crnom moru i istočnom Sredozemlju. U prastaro doba su pretci Bodula boravili kao pomorski Matani na zapadu Pontskog gorja (Kavkaz ?) uz Azovsko more. Tu su plovili i ribarili, a takodjer su jašili na konjima po okolnim istočnim pustarama. Kada im je stiglo vrijeme za selidbu, njihov admiral Hrvoje je spremio veliku flotu od sedam lijepih jedrenjaka koji su se zvali: admiralski Glavni brod (Sionav), veliki Razarač (Dragaar), stara Brodina (Noavyna), manji Brodić (Mićanav), dvojni Blizanac (Dvoydi), pilotski predvodnik (Šwera) i sedmi brod čije je ime zaboravljeno, jer je putom potonuo.

Jednoga lijepog proljetnog dana, svi su pomorci zapjevali svoju himnu Marjani-Marjani! Svaka se posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope u luci i razapeli jedra. Potom je sva flota isplovila pa su godinu dana jedrili preko sedam mora sve do otoka Krka. Na tom dugom putu im je glavni pokazatelj bila zvijezda Tohornica (Sjevernjača): kad su isplovili, ona im je na Crnom moru bila iza krme, a kada su stigli na Jadran - tu im je svijetlila ispred pramca.

Prvo su po buri odjedrili na jug i kroz Kerčka vrata su izašli iz Azova i ušli na veće Crno more, gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Pontskog gorja. Tamo su plovili na zapad uz poluotok Hiršon (Krim), uz deltu Dunava i Pontsko primorje (? Dobrudja), gdje su velike plićine s malo brodova bez većih luka. Potom su prošli pored Carigrada, pa kroz manji Medjupont (Mramorno more) i Pontski tjesnac (? Dardaneli) ušli su na toplije Grčko more (Egejsko) gdje plove i ribare grčki brodovi. Tu su jedrili uz veliki poluotok Hatya (Mala Azija) pa izmedju grčkog otočja i uz otok Kretu. Pritom im je sedmi brod stradao u brodolomu i većina njegovih mornara su se iskrcali na Kreti (Kandya) i ostali s Krećanima.

Tamo su se neko vrijeme odmorili i nakon Krete je ostalih 6 brodova isplovilo na pučinu Sedozemlja (Velemori) pa su jedrili uz grčki poluotok (Peloponez) i pored Korintskog zaljeva. Tu su većinom plovili dalje od obale pa su im glavni vodič i zaštitnik bili dobri duh pomorstva Kulap i ribarski duh Macarol koji im je osigurao obilje ribe za hranu. Nasuprot ovih su naše pomorce na pučini uništavali morski zlodusi Štrigun i Orkul koji su ih napadali olujama, orkanima i golemim valovima. Kada su prešli pučinu Sredozemlja, jedrili su uz Talijanski rt (Apulija), gdje su ušli na Sinjemori (Jadran). Tamo su po jugu jedrili na sjever uz Vlaško primorje (Albanija) i duž Dalmacije (Delmatya) s lijepim otocima, gdje se na sjeveru vide sniježni vrhunci Vlaškog gorja (? Dinaridi). Napokon su tih 6 brodova izmedju Lošinja i Dugog otoka uoči zime dojedrili na Kvarner, gdje je na zapadu poluotok Istra, a na istoku planina Velebit. Ovi su pomorci na Kvarner donesli naš bodulski govor i glagoljsko pismo.

Dolaskom na Kvarner su naši pomorci završili svoju dugu plovidbu i svaki brod se iskrcao na jedan otok, a admiral Hrvoje s glavnim brodom pristao je na najveći otok Khark (Krk). Kad su ovi Matani prvi puta stigli na Krk, taj otok nije bio kamenit kao danas nego je bio većinom obrastao zelenom travom, gdje je paslo množtvo zlatnih ovaca koje je čuvala lijepa Vila u bijeloj haljini. Matani su tamo htjeli izgraditi svoj grad i Vila im je izabrala lijepo mjesto pored izvora na najistočnijem rtu Sokolu. Medjutim im je Vila zabranila da se okreću i gledaju njezine ovce, ali oni nisu poštovali tu zabranu. Kada su se okrenuli i ugledali zlatne ovce, ove su se smjesta pretvorile u bijelo kamenje i odonda je otok Krk većinom prekriven kamenjem, iz kojega su Matani izgradili svoj grad.

Ovi Matani su pored izvora na rtu Sokol izgradili svoju tvrdjavu i hram (crkvu), a oko toga su podigli svoje kuće u novom gradu Korintija (Uri-Kworyta). U tom velikom i lijepom gradu su Matani živjeli kroz iduća stoljeća, sve do jedne ljetne večeri kad im se ukazao zlokobni predznak kao krvava zvijezda Tjarmal (Antares) na južnom obzorju. Matani nisu shvatili taj crveni znak budućeg zla, ali je idućeg dana iz Jadrana tu dojedrio crni gusarski brod i pristao na obali podno grada. Gusari su se iskrcali i njihov vojvoda reče Matanima da oni imaju jednog mrtvaca kojeg bi željeli blagosloviti u gradskom hramu i pokopati na njihovom groblju. Dobrodušni Matani su prihvatili ovu zamolbu, pa su gusari iz broda iskrcali na obalu veliki mrtvački lijes i prenesli ga u hram.

Tamo su se skupili skoro svi radoznali gradjani da vide tu ceremoniju, ali su gusari iznenada razvalili lijes koji je bio prepun raznog oružja. Tada su zgrabili mačeve i koplja iz lijesa, pa su napali i posjekli sve gradjane u hramu. Takodjer i oko hrama su po gradu Korintija napravili strahoviti pokolj pa su poubijali većinu gradjana. Potom su još zapalili grad pa su zamalo sve kuće uništene i to je danas najveća ruševina na jadranskim otocima. Kada su ti gusari opljačkali i razorili grad Korintiju, napokon su otišli. Crveni potoci krvi iz ranjenih i zaklanih gradjana kroz iduće dane su tekli od gradskih ruševina sve do mora u susjedne uvale Mala i Vela Luka. Rijetki ranjeni gradjani koji su preživjeli i ini Matani koji su bili izvan grada i ostali zdravi, kasnije su pobjegli iz tih ruševina pa su osnovali današnja naselja na Krku od Baške do Omišlja."

Uspomene na ovu legendu se nalaze na nebu gdje ljeti uz južno obzorje svijetli crvena zvijezda Antares i takodjer zviježdje Gusari (Škorpion), a u njemu su zvijezde Šundron (Gusarski brod) i Šundrakyr (Gusarski vojvoda). Ova je legenda osobita za vejsku baštinu na Krku i sličnih nema na drugim otocima. Tu legendu nam je većinom priopćio Fabyan Tomašić-Velnić.

.V. Povêda ud_Matânih navakÿreh˙

˙˙ Vô_eš seunâ štoâra povêda ud_parvànjeg vêyskog navÿga vaõn Pônt tar_Levânt. Vaunê parvànje vrymjâ štoâri Veyàne bìhu stavâli koti_Matâne navakÿre vazahõy ud_Pônskeh Hlâmi kadÿ_eš unê muõri Mićapônt˙ Undÿ Matâne bìhu navigàli tar_peškàli, taroscè esu_yzdìli kolotôrno na_yzdèneh vanêh zihòdneh pustòših. Kadâ unên eš_prìšlo vrÿme za_âryu zminìt, unên glavâš Harvâtje Marjakÿr eš_dâl prontàt unê šèsne noâvje ud_šedmòri vèle mihyrûni (caterèć danàski jadrîlci) ky_esû sezvâle˙ Sionãv ud_marjakÿra, parvãd Šuêra, vèli Dragãar, štoâra Noavÿna, Mićanãv, duplÿca Dvõydi tar_uõn šêdmi cigòvo ymê eš_pozâbjeno, aš_seyõn eš_putên potunÿl. Jenôg šèsneg dnevâ va_protulèti, seunê navakÿre esû zakantàli švojû goângu ˙˙Marjàni – Marjàni˙˙, sekâ šûrma sejê imbarkàla va_švojû noãv tar_esû udmolàli cìme va_pôrtu, oscé esu_udpârli mihÿrje (caterèć danàska jadrâ). Ontrátt seunê noãvje bìhu šlećà tar_potlèn unê esû mihyràli letodân škrôzi šète muõri šuê do_segâ Karkâ. Va_semû dàlgen navÿgu seunê nebêšne navodÿla unên bìhu žvezdÿ tar_nasvalÿto Tohôrnica (caterèć danàska Tramuntâna)˙ kadâ esu_pârtili va_Tjarnemorù unâ eš_bîla zâda po_karmÿ, ma_kadâ esu_arivàli va_Sinjemorù unâ eš_bîla šprÿda po_prôvi.

Parvô esu_mihyràli vapolnèb zi_bùron va_jadrâh škrôzi unê Bùke ud_Hiršôna tar_esû vlêzli va_unê vètje Tjarnemôri, kadÿ eš_vît va_zihòd unê vàrhe šenygàve ud_Pônskeh Hlâmi. Undÿ esu_pasàli lajunâ artÿna Hiršôn, Dunãyške kukûrje tar_Pônske krâje, kadi_nÿ vètjeg pôrta ninè nãvih. Potlèn esu_pasàli lajunè Pônske-Uri, oscé unê mîće muôri carekû Mejpônt tar_škrôzi Pônske Bùke esu_vlêzli va_unê teplè Garskemôri (caterèć danàs Egêjsko môre), kadÿ navigâju tar_peškâju unê gârske noãvi. Undÿ esu_pasàli lajunà vèla artÿna Hatÿa, mejunê Gàrske Skôpje tar_unâ vèla înšula Kandÿa. Undÿ va_Gàrsken morù esu_imèli havârje, perkè unên šêdma noãv va_nivêri eš_potunìla tar_unê navakÿre pjutòšto esû sezbarkàli vaunâ înšula Kandÿa tar_undÿ bìhu oštàli zyvìt mejunêh Kandyâneh. Undÿ va_Gàrsken morù esû se_komodàli niko_vrÿme tar_potlèn esu_šlićà.

Inòki šeštòri noâvi potlèn Kandÿe esu_zilêzli zi_Garskemorà tar_esû vlêzli vaõn kulàp ud_Velemorà (caterèć danàske Mediterân), oscé undÿ esu_pasàli lajunâ Artagârska (caterèć danàska artÿna Peloponêž) tàr poli_valâde ud_Korÿnta. Undÿ esû pjutòšto navigàli dàlgo ud_krâjeh, kadÿ unên bìhu peyãr tar_padrôn uõn Khulàp tar_Macarôl, ky_unên eš_sigurâl cûda rybôj za_ÿšt. Kûntra ovêh dobrêh yâmni, unê esû popadàli tar_ruinàli hudòbne mòrne mràti kakô Štrigũn tar_Orkũul zi_šyûnih, nivêrah tar_vèleh marètah. Kadâ esu_pasàli uõn kulàp ud_Velemorâ, unê esû mihyràli lajunâ artÿna ud_Artalÿah tar_esû vlêzli vaunê Sinjemôri, caterèć danàske Môre Adriânsko. Undÿ esû šèsno navigàli vatohôr z’jûgon va_jadrâh lajunê Krâje Vlahÿske tar_mejunê šèsne skôpje ud_Delmatÿe, kadÿ eš_vît vatohôr unê vàrhe šenygàve ud_Vlahÿskeh Hlâmi. Najpòtle esu_pasàli mejunê înšule Ošôr tar_Velaskopâl tar_spodžimÿ šeštòri noãvi esu_prišlÿ vaõv Kvarnâr, kadÿ_eš vazahõy unâ artÿna Yštrâ tar_vazihòd helãm Belevÿć.

Sẽy navakÿre zisebûn esu_parnèšli oscé Gan-Veyãn tar_glagôlsku bùkvicu vaõv Kvarnâr. Ve_navakÿre ovdÿ esu_finìli šuõj dàlgi navÿg tar_esû sezbarkàli sekÿ noãv va_jenôj înšuli ud_Kvarnarà˙ Harvâtje Marjakÿr zi_švoÿn mihyrûnen Sionãv eš_zibrâl za_stavàt sionvèli skopãal Khârk. Kadâ Matâni navakÿre bìhu parvÿć prišlÿ naõn skopãal Khârk, sÿa înšula ontrátt ny_bîla kamênska koti_danàs, leh_bìše pjutòšto pokrÿta zi_želènun tarvûn kadÿ eš_pâšlo cûda žloâteh kÿšjeh keunê eš_têndila unâ šèsna Divÿca va_bokâni barhâni. Matâne esu_utêli undÿ storìt švoẽ ûri tar_Divÿca eš_unên zibràla šèsno meštô za_zidàt poli_bujmèra z’vodûn, vaõn sionzihòdni ârt ud_Karkâ carekû Sokuõl. Meytên Divÿca eš_unên zikratìla setornàt tar_gledìt unê žloâte kÿšje, ma_Matâni nišuné baćilàli uõv impâć. Kadâ unê esû_se ubarnùli, seunê kÿšje va_hÿp esû_se transformàle va_unê bokâne kôguli tar_potlèn tegâ siõn skopãl Khârk eš_pjutòšto kamênski. Potlèn navakÿre esu_rabìli ve_kôguli za_zidàt švoẽ Uri-Kvorÿta.

Navakÿre Matâni va_artÿne Sokuõl poli_bujmèra parvô esu_udèlali švojû Vardÿnu tar-uõn têmpal (caterèć ćrÿkvu) tar_kolotôrno tegâ esu_storÿli švoẽ hÿše vaunê Uri-Kvorÿta (caterèć danàska Korîntija). Vasẽy šèsne ûri Matâni esû srÿćno zyvèli škrôzi dojdûće sêkuli šuê do_jenê vicère valetÿ, kadâ sejê skazâl uõn grûbi sinjâl koti_šamâna žuezdâ Tjarmãl va_polnèbni obzòvi. Matâni nisuné zvêdele sẽy cavjèni sinjâl ud_dojdûće hudòbi, ma_jutrôn zi_Sinjemorà eš_mihyrâl uõn tjârni šundrôn tàreš_akoštâl zipòd Urih_Kvorÿta. Unê šûndre esû sezbarkàle tar_unên šundrakÿr eš_prâvil Matânen ko_šûndre imê jenôg martvÿna tàr eš_iskâl aš_mòru unêg pokropìt vaõn têmpal tar_unêg pokopàt va_gràdnen gajèni (caterèć danàske cimìter).

Dusêvne Matâni esû ovû môlbu pryêli tar_šûndre zi_mihyrûna esu_zbarkàli unû vèlu kasèlu ku_esû parnêšli vaõn gràdni têmpal. Undÿ esû seslègli debòto šuÿ kurjôži gradâri za_vît ceremôniju, ma_šûnde esû zibùha udpârli unû kasèlu ka_bìše polnâ ud_sekôg orùzja. Ontrátt esû šûndre scapàli macâne tar_sjùlice va_kasèli tar_esû popàli seunê Matâne va_ovên têmplu. Taroscè kolotôrno têmpla va_Urih-Kvorÿta esû udèlali tremêndi pobõy tar_seunê gradâre esû pjutòšto vamorÿli. Potlèn esû ve_šûndre oscé vazgàli Uri-Kvorÿta tar_debòto šuê hÿše esu_ruinàli, taroscè danàska Uri-Kvorÿta esû najvêtja ruÿna na_înšulah ud_Sinjemorà. Unê cavjène potòki zi_karvicÿnu ud_zaklàneh tar_yadôvneh gradâreh esu_tocÿli škrôzi dojdûće dnevâ ud_gràdneh ruÿnah šuê do_morà va_vàlah ud_Velelukè tar_Malelukè. Kadâ esû šûndre rubàle tar_zvarnùle Uri_Kvorÿta, najpòtle unê esu_šlićà. Rÿdki yadôvni Matâni ky_esû se_bukšàli, alê ontrátt esu_stâli zvan_ûrih tar_esû pasàli ždrâvi, potlèn esu_pobÿgli ćà tar_unê esu_snovâli danàske stanÿšća na_Karkû ud_Bàške do_Omÿsja.˙˙

Va_navakÿrna povêda eš_špecyâlna ud_vêyske bascÿne vaõv skopãal Khârk tar_unâ danàska ny_požnàta va_inòkeh Adriânskih înšulah. Vêyske špomÿni ud_ovê povêde senahòde oscé va_polnèbneh nebâh, kadÿ eš_valetÿ cavjèna žuezdâ Tjarmãl. Oscé žvezdÿtje Noãvi-Matâne senahòdi poli_polnèbne obzòve tàr va_unên esû žvezdÿ Marjakÿr tar_Navakÿr. Taroscè poli_polnèbne obzòve esû žvezdÿtje Šûndre tar_vanêh sebliscê žvezdÿ Šundrôn tar_Šundrakÿr. Vu_povêdu nàmi eš_pjutòšto pravjâl Fabyãn Tomašić-Vêlnić.

Literatura

  • V. Latyšev: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. II: 430-455, Petropoli 1890.
  • A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković: Antičke epdske legende na ranohrvatskom prajeziku krčkih gorštaka. Ognjište 7: 166-173, Karlovac 1996.
  • G. Milazzi: Antički iskon hrvatske plovidbe i naše antičke selidbe. Old-Iranian origin of Croats, p. 461-472, Iranian Cultural Center, Zagreb-Tehran 1999.
  • Orosius Presbyter. Compendium historiae Mundi, anno 418. In J. Bosworth (Compendious history of the World), vol. I/1, London 1855.
  • I. Šišević: Kroatski indijanci. Naše more, 2: 1 - 31, Dubrovnik 1976.
  • F. Tomašić & al: Arhaična pučka predaja brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič 25: 167-199, Split 1997.
  • M. Yoshamya: Predslavenske legende indoiranskog iskona na starohrvatskim pradialektima. Old-Iranian origin of Croats, p. 353-368, Iranian Cultural Center, Zagreb-Tehran 1999.
  • Mitjel Yoshamya: Gan-Veyan, p. 1031-1065 (Veyske Povede), ITG - Zagreb 2005.
  • Zacharias Rhetor: Historia Ecclesiae, anno 559. Reprint in: Zbornik akad. D.B. Grekovu, Akadenija Nauk Leningrad.

Poveznice

Reference

Adapted by GNU-license, from Croatian Wikinfo and Adriatic-Chakavian Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Admiral_Hrvoje&oldid=44938"