Biokovo, 1762m

Biokovo (Bijakova gora u dalmatinskoj Zagori, latin. Mons Adrion): Planina Biokovo pruža se uz obalu srednje Dalmacije izmedju ušća Cetine i Neretve i to je s vrhom Sv. Jure (1762 m) najviša primorska planina uz hrvatsku obalu: južnije je uz Jadran viši samo Orjen (1894 m), dok je sjevernije poznati Velebit duži ali niži (1758 m). Prama moru se spušta u obliku strmih golih klisurina, ispod kojih je zeleni obalni pojas. Zbog jedinstvenih prirodnih ljepota i osobitosti endemske flore i faune, Biokovo je 1981. proglašeno Parkom prirode. Na malom prostoru su skupljeni neobični kontrasti prirode s vidicima na more, a visoki vrhovi i strme litice udaljene su tek dva do tri km od obale. Vršni greben Biokova je valovita kamena visoravan s brojnim kraškim ponikvama (vrtače). Podzemna cirkulacija vode oblikovala je u krasu karbonatnih stijena jame (najdublja je Amfora -790 m), špilje, ledenice, vrtače i ponore.

Biljni svijet Biokova je vrlo raznolik, pa na Biokovskom krasu raste 2.274 raznih biljnih vrsta. Krajolik vršnog područja većinom označuju otvorene kamenjare na grebenima i šumarci bukve u zaklonjenim ponikvama. Tu se na različitim visinama mogu naći razni oblici vegetacije, od mediteranske do alpske. Značajni su šumski rezervati samoniklog dalmatinskog bora, biokovske crne jele i bukve. Primorska strmina planine je glavno stanište biokovskih endema, gdje rastu biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio), suličasta zečina (Centaurea cuspidata) uz njene podvrste biokovska i makarska zečina, te biokovska visika (Cerinthe tristis), itd. Ekološka suprotnost krševitom biokovskom kamenjaru je uski flišni pojas biokovske obale izmedju planine i mora. Tu prevladava kultivirani krajolik u kojem su nastala naselja, gdje rastu maslinici, vinogradi i šume alepskog bora.

Životinjski svijet Biokova je takodjer raznolik, osobito fauna podzemnih pećina. Planina je dom vuka i vepra, a nova atrakcija su mufloni i divokoza koja je 1964. ponovno naseljena te se brzo namnožila i lako prilagodila kraškom krajoliku. Na Biokovu se gnjezde i neke ugrožene rjedje grabljivice poput orlova i sokola.

Biokovo je vrhunsko područje za planinarenje. Iako visoke litice s Makarskog primorja izgledaju dostupne samo alpinistima, ipak tu postoji niz stoljetnih staza koje danas rabe planinari i turisti. Do većine slikovitih vrhova treba 3 do 4 sata pješačenja, a nagrada je mnoštvo prekrasnih vidikovaca s divnim pogledom na veći dio Dalmacije od Splita do Neretve i na otoke Hvar, Brač, Korčula Vis, Mljet i poluotok Pelješac. S najvišeg vrha Sv. Jure (1762 m) za vedrih dana dalekozorom se vidi 252 km udaljen poluotok Monte Gargano na talijanskoj obali, a za bistrih dana nakon bure i najviši vrhunci Apenina, Gran Sasso i Majella. Do samog vrha Sv. Jure vodi asfaltna cesta pa se gore može stići i autom.

Abstract

Biokovo is the third-highest mountain in Croatia, located along the Dalmatian coast of the Adriatic between the estuaries of Cetina and Neretva. Its highest peak is Sveti Jure (St George) at 1762 metres. The 196 kmÂ² of its area is protected as a nature park. It is also called as Bijakova among landward inhabitants of the eastern side of this mountain. When the weather is very clear, from the top of Biokovo it is possible to see Monte Gargano in Italy, which is 252 km away, and also the main Apennine peaks of Majella and Gran Sasso.

Osobitost Biokova

Biokovo je obalni planinski lanac u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji odvaja dalmatinsku obalu od dalmatinske Zagore. Proteže se od sedla Dubci na zapadu do prijevoja Sarnač na istoku, te od sedla Turija iznad Župe na sjeveru do makarskog poluotoka Osejava na jugu. U lanac Biokova u širem smislu ubrajaju se istočnije satelitske planine Rilić i Sutvid na jugoistoku, te Matokit i Šibenik na istoku (Masiv Biokova).

Biokovo se nalazi na području gradova Makarska i Vrgorac, te okolnih općina Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Sela u Zagori pod Biokovom smještena su sve do 1100m visine. Područje planine Biokovo je proglašeno Parkom prirode 1981. godine. Republika Hrvatska je 1998. godine osnovala Javnu ustanovu Park prirode Biokovo, čija je djelatnost zaštita, održavanje i promicanje Parka prirode Biokovo (Park prirode "Biokovo" - osobna karta).

Glavni ulaz na planinu Biokovo, uz brojne šetne staze, nalazi se na 6. kilometru državne ceste Makarska - Vrgorac (predjel Stara), gdje počinje Biokovska cesta, a označen je znakovima obavijesti i smedjom signalizacijom (Dopuštena mjesta ulaska u Park). Najviši vrh planine je Sveti Jure visok 1762 metra, na kojem se nalazi TV-predajnik i do kojeg vodi Biokovska cesta duga 23 km.

Planinski reljef

Biokovom dominiraju ponikve koje su dosta duboke, poneke i preko 100m. Neke su urušene, dok se druge nastavljaju u duboke jame. Ovaj specifični oblik površinskog krasa se naziva mrežasti kras (imotski.net: Biokovo).

Glavni vrh Sv. Jure

Sv. Jure (1762 m) je najviši vrh Biokova i treći najviši planinski vrh Hrvatske, iza vrha Sinjal na Dinari (1831 m) i vrha Kurlaj na planini Kamešnici (1809 m), a viši je od Velebita (1758 m). Ime je dobio po kršćanskom svetcu svetom Jurju. Iz tog istaknutog vrha se pruža daleki vidik na jadranske otoke, dalmatinsku obalu i Zagoru, a za bistrih dana nakon bure se na jugozapadnoj strani u Italiji vide poluotok Monte Gargano i najviši vrhovi Apenina (Majella i Gran Sasso).

Do njega je moguć pristup planinarskim stazama i asfaltnom Biokovskom cestom, najvišom hrvatskom prometnicom. U ljetnoj je sezoni taj vrh atraktivno turističko odredište gdje minibusovi dovoze brojne turiste. Zbog veće nadmorske visine i jer se nalazi na razmedji mediteranske i kontinentalne klime, na Sv. Juri je prosječna godišnja temperatura tek oko 4Â°C, a snijeg tu leži kroz pola godine i ovo je jedna od najhladnijih postaja u Hrvatskoj (Park prirode "Biokovo" - klima).

Na samom vrhu, na koji je pristup zabranjen, nalazi se radio-televizijski predajnik, koji je 1965. izgradila tadanja Televizija Zagreb. Za potrebe gradnje izgradjena je i cesta, koja je asfaltirana 1978. Taj TV-toranj je visok 90 metara, a vrh predajnika je najviša točka u Hrvatskoj na 1850m.

Na Sv. Juri je istoimena crkvica, obnovljena 1968, nedaleko od stare crkvice, srušene zbog gradnje TV-predajnika. Misno slavlje u crkvici je zadnje subote u srpnju, kada većina vjernika iz Primorja i Zagore dolazi do nje pješice (Sveti Jure). Pod vrhom je i planinarski dom "Pod Svetim Jurom" u vlasništvu Parka prirode Biokovo.

Ini vrhovi Biokova

Osim vrha Sveti Jure koji se nalazi u katastarskoj općini Župa Biokovska, na grebenu Biokova je još desetak vrhova iznad 1000m (Najznačajniji vrhovi):

Troglav, 1658m: To je je po visini drugi vrh Biokova. Diže se jugozapadno od Sv. Jure, a zbog strmih snježnih padina zimi podsjeća na Alpe. Pristup je Biokovskom cestom ili pješice.

Sveti Ilija, 1642m: nalazi se iznad zaselka Bast u općini Baška Voda. Na njemu je obnovljena crkvica. S južne (primorske) strane je blaža padina, a ine strane su dosta strme. Podno Svetog Ilije je probijen istoimeni tunel, koji će spajati Zagvozd s Baškom Vodom.

Šćirovac, 1619m: nalazi se izmedju Basta i brelskog zaselka Zaveterje. S njega se pruža lijep pogled na kanjon Cetine i Zagoru.

Kimet, 1536m: diže se jugoistočno od Sv. Jure. S tog vrha se pruža pogled na Kamešnicu i Velež, pa na Pelješac, Korčulu, Mljet i Lastovo, dok se Makarsko primorje ne vidi od stijena.

Veliki Šibenik, 1467m: uzdiže se oko 4 sata hoda od makarskog prigradskog naselja Veliko Brdo. Vrh je obrastao šumom crnog bora.

Vošac, 1421m: tu je najpoynatiji uspon iz Makarske. S Vošca se pruža jedan od najljepših pogleda na Makarsku rivieru, a na susjednoj zaravni je i PD "Vošac".

Sutvid (Sveti Vid), 1332m i Sveti Roko, 1228m: Sutvid sa Svetim Rokom tvori zajednički greben i vrhovi su medjusobno udaljeni oko 800m. Nalaze se oko 3 sata hoda iz Župe Biokovske. Na Svetom Roku je istoimena crkvica, u kojoj se svakog 16. kolovoza ako je tada subota, a ako nije onda prve subote iza tog datuma, održava misno slavlje u čast tog svetca.

Bukovac, 1262m: to je manji vrh iznad Brela. Pri usponu se mogu sresti divokoze i veprovi. Na oko 1000m je lovačko-planinarska kućica, a iz vrha se pruža pogled na Omiško i Makarsko primorje ("HPD Imotski - Biokovo - vodič").

Podneblje Biokova

Klima na Biokovu je rezultat zemljopisne širine, njegovog položaja u Dinarskom gorju, geološkog sastava, reljefa, nadmorske visine, izloženosti reljefa cirkulacijama zraka, vegetacijskog pokrova i inih lokalnih utjecaja na mikroklimtske osobine ove planine. Na Biokovu je granica dviju klima - mediteranske i kontinentalne, pa to uvjetuje specifičnu klimu Biokova. Zračne mase s mora prodiru uz njegove primorske strane preko grebena i planinskih vrhova. Vrhovi Biokova sa sjevera zadržavaju prodore hladnih masa iz kopnenog zaledja, ali i mediteranskih strujanja u unutrašnjost. Na Biokovu se sukobljavaju zračne mase s planine i mora, pa to sukobljavanje različitih zračnih masa izaziva česte promjene vremena, što u jesenjem periodu dovodi do izlučivanja kišnih i snježnih padavina, a u zimskom periodu do padanja snijega, koji se i u proljeće zadržava. Koliko je važan nagib, smjer pružanja i visina planinskih strana, toliko je važan i geološki sastav tla i pokrivenost vegetacijom. Šuma utječe kao regulator padalina, vjetrova i topline. U općim klimatskim značajkama treba istaknuti toplinske inverzije, okomita strujanja niz padine i vjetrove fenskog tipa. Sve ovo doprinosi raznolikosti klime.

Temperatura zraka

Opadanje temperature zraka s visinom na svakih 100m je prosječno za 0,56Â°C ili na 180 m za 1Â°C. Tako bi središnja godišnja temperatura zraka na Biokovu od 500 do 1762 m mogla biti 13,8Â°C. Iz ovoga se vidi kako opada temperatura zraka po nadmorskoj visini. Opadanje temperature s visinom osjetnije je u proljeće nego u jesen. Srednja godišnja temperatura je od 15,5Â°C u Makarskoj do 3,9Â°C na najvišem vrhu Sv. Juri, što pokazuje izrazitu klimatsku razliku (toplinska razlika od 11,6Â°C na udaljenosti od svega 3 km).

Temperaturne razlike u toku dana i noći su znatne, osobito u dolinama. U ljetno doba se preko dana u dolinama zrak jače zagrije i zato su u njima ljetni dani vrući, a noći hladne. Za zimskih noći i dana temperatura zraka može biti i do 10 stupnjeva niža u kotlinama i riječnim dolinama negoli na okolnim vrhovima. Svi viši, istureniji položaji su zimi topliji.

Važno je spomenuti značaj prisojne i osojne padine. Strane okrenute suncu (prisojne) su toplije, a one okrenute sjenci (osojne) su hladnije. Sunčeve zrake zagrijavaju manju površinu kada padaju na prisojnu, a znatno veću kada padaju na osojnu stranu. Zato prva strana dobiva više sunčeve topline i jače se zagrijava, dok druga dobiva manje topline i slabije se zagrijava.

Kad su u primorju absolutne dnevne maksimalne temperature zraka do 40Â°C, tada su velike ljetne žege i vrućine. Za to vrijeme se na Biokovu vrućine ne osjećaju. Tamo je čist i svjež planinski zrak bez sparine. Srpanj i kolovoz su najtopliji mjeseci na Biokovu, ali srednja mjesečna temperatura zraka ni tada nije veća od 15Â°C do 24Â°C. Biokovo nije nikad bez leda u najdubljim vrtačama, jamama ledenicama i ledenim pećinama.

Mraz: U nižim predjelima mraz je rijetka pojava. S visinom pojava mraza je sve češća i trajnija. Nema štetnijeg djelovanja na listopadnu vegetaciju osim gorsko-planinskog područja, gdje pod utjecajem kasnog mraza može doći do oštećenja već izlistalog drveća. Rani jesenji mraz započinje ponekad već u rujnu, a redovito početkom listopada. Kasni proljetni mraz javlja se u travnju, a često i u svibnju. U visinama iznad 1200 m nema nijednog ljetnog mjeseca koji bi bio potpuno siguran od pojave mraza.

Oborine

Najviše oborina pada u hladnijim jesenjim i zimskim mjesecima, znatno manje u proljeće. Maksimum oborina ima mjesec prosinac, a nešto više oborina ima u proljeće mjesec travanj. No sve to vrijedi samo za niže obalne predjele, kao i za područje naselja u nižem zaledju Biokova gdje se može očekivati znatnije povećanje oborina. Imotski, koji je od Biokova već nešto udaljen ima još uvijek samo 1310 mm godišnjih oborina prama 1067 mm, koliko je zabilježeno za Makarsku. Medjutim na primorskoj strani Biokova, u njegovim višim položajima, pogotovo u predjelu viših grebena, oborina je znatno više. Po 12-godišnjim mjerenjima količina oborina pomoću totalizatora pod Vošcem (uz Planinarski dom, na visini 1370 mm), može se reći da neposredno iza primorskog niza biokovskih vrhova padne godišnje u prosjeku 1845 mm oborina.

Snijeg: U višim dijelovima Biokova redovito iznad 800 m, oborine padaju kroz hladnije doba (od kasne jeseni sve do ranog proljeća) većinom u obliku snijega. Tu se snijeg zadržava redovito sve do početka ljeta.

Vlaga

U području Biokova kolebanje postotka relativne vlage je vrlo veliko. To ovisi o raznim faktorima, o godišnjem dobu, vremenskim prilikama, nadmorskoj visini i vrsti terena. Nizak postotak relativna vlage u zraku zabilježen je za vrijeme suhih zračnih strujanja, osobito za vrijeme bure. Naprotiv u humidnim mjesecima, za vrijeme naoblake i češćih magla, ima mnogo vlage u zraku. Postotak vlage na Biokovu koji put je vrlo visok i do 90 %, pa do zasićenja i magle.

Magla: Makarsko primorje i najniži primorski dijelovi Biokova imaju vrlo malo vlage. Viši dijelovi, osobito predjeli u primorskom nizu vrhova obiluju čestim, iako obično kratkotrajnim maglama koje se mogu pojaviti u vrijeme najtoplijih dana. Pogotovo su tu, hladnija i kišna godišnja razdoblja bogata maglom koja se u višim dijelovima Biokova zadržava i duže vremena.

Vjetrovi

Na ovom području prevladavaju vjetrovi iz sjeveroistoka (bura). Od toplijih primorskih vjetrova najveću važnost za vegetaciju ima jugo, a od kopnenih bura. Jugo je topao primorski vjetar, čije je izvorišno područje zračne mase sjeverna Afrika. Pri prijelazu preko Sredozemnog mora zrak se navlaži, pa u naše krajeve dolazi topao i vlažan. Obično donosi kišu, povećava zračnu vlagu i temperaturu. Poseban oblik juga je anticiklonsko jugo ili "palac", kada je temperatura u porastu, ali je suho pa "spaljuje" vegetaciju. U toplom dijelu godine u našem primorju često puše maestral. Maestral puše ujednačenom brzinom i karakterizira lijepo i stabilno vrijeme.

Bura je hladni kontinentalni vjetar, koji nastaje prelijevanjem hladnog zraka koji ispuni Panonsku zavalu i prelije se preko Dinarida. Obično puše u hladnijem dijelu godine, isušuje zrak i tlo, snižava temperaturu, povećava isparavanje i transpiraciju. Možemo općenito reći da su zamalo sva mjesta na Biokovu i to u svako doba godine izložena buri, a izrazito je najčešća i najjača na vrhu Sv. Jure. Bura presudno djeluje na održavanje i širenje osjetljivog mediteranskog drveća i grmlja, dok jugo i drugi vjetrovi s mora pogoduju rastu tvrdolisnog drveća i grmlja. Zato ono prevladava tamo gdje je utjecaj ovih vjetrova najveći, na južnim padinama okrenutim moru. Oni tereni koji su jače izloženi kopnenim vjetrovima sa sjevera obrasli su pretežno ili sasvim listopadnom vegetacijom.

Geološke značajke Biokova

Kao što se već pri prvom pogledu na Biokovu uočavaju razlike u izgledu pojedinih dijelova planine, tako se i po stratigrafsko-strukturnoj osobitosti stijena na Biokovu razlikuju 3 osnovne cjeline:

Priobalni pojas: Primorsko područje predgorske stepenice na užem dijelu čine naslage gornje krede (senona), dok dominiraju naslage tercijara i kvartara. Unutar krednih naslaga najrasprostranjeniji su rudistni vapnenci senona, koji su uglavnom gromadasti, svjetlo sivi sa manjim uklopcima dolomita, a nalazimo ih na uskom području iznad čela ljuske od Dubaca do Basta i onda opet iznad Promajne iznad čela ljuske i čela navlake. Terciar je zastupljen uglavnom slabouslojenim foraminiferskim vapnencima, čiju glavnu stjensku masu često izgradjuju fosilne alveoline i numuliti, zatim vapnenim brečama, koje su slabo uslojene, svjetlo smedje do sive boje, a pretežito su sa krupnim fragmentima mikrokristalnih kalcita i fragmentima fosilnih ostataka. Ove naslage nalazimo na širem području od Krvavice, preko Makarske do Gornjih Tučepi. Fliš je vrlo rasprostranjen uz obalno područje, a izgradjuju ga pješčenjaci i detritični vapnenci u izmjeni s laporima. Po petrološkim karakteristikama klasificirani su kao kalciruditi, kalkareniti, kvarckalkareniti, kalcilutiti i lapori. Postanak kvartarnih taložina vezan je za padinske tj. subaerske gravitacijske procese na strmoj planinskoj padini, koja je uz snažne povremene bujice utjecala na brzi transport materiala i njegovo taloženje u podnožju. Ti procesi, spiranje i jaruženje, utjecali su na stvaranje deluvialnih i proluvialnih naslaga (breča), koje nalazimo duž cijelog priobalnog pojasa. Djelovanjem valova i morskih struja koji su razarali breče, zaobljivali njihove fragmente, prenosili ih i taložili na obalu, nastao je još jedan tip kvartarnih taložina, a to su šljunčane plaže, po kojima je Makarsko primorje nadaleko poznato.

Glavni gorski hrbat Biokova izgradjuju stjenski kompleksi jurske i kredne starosti (mezozoik). Naslage su razvijene u cjelovitom slijedu karbonatne sedimentacije (uz lokalne emerzije) od liasa do senona. Zastupljene su plitkovodnim karbonatnim sedimentima litoralnih karakteristika, koji su taloženi u uvjetima prostrane karbonatne platforme. To su vapnenci s lećama dolomita liaske starosti (donja jura), debelo uslojeni i gromadasti vapnenci dogera (srednja jura), debelo uslojeni oolitični vapnenci malma (gornja jura) i dolomiti, dolomitični vapnenci, vapnenci i breče kredne starosti.

Biokovska zagora oblikovana je u kredno-paleogenskim karbonatno-klastičnim naslagama. Ovdje se debele serije flišnih sedimenata odlikuju pravilnim izmjenama stijena krupnijeg i sitnijeg detritusa od breča, pješčenjaka, lapora do laporovitih vapnenaca.

Kraški reljef Biokova

Geomorfološke osobitosti: Svi do sada registrirani geološki, geomorfološki i speleološki odnosi upućuju na složenost morfologije planinskog reljefa Biokova. Tektonska evolucija pokazuje da su mezozoijske naslage i prije taloženja eocenskih sedimenata bile pod utjecajem procesa okršavanja i da najmladji pokreti nisu bitnije utjecali na osnovne strukture, nego su samo potencirali njihovu jaču razlomljenost. Na ovako oblikovan reljef slijedio je pleistocenski utjecaj ledenog pokrova na koji se nastavlja i njegova današnja klimatska specifičnost. Promatrajući kraški reljef u cjelini mogu se izdvojiti dva tipa kraških oblika: egzogeni i endogeni. Egzogeni kraški oblici predstavljaju oblike nastale na površini i na Biokovu su to ponikve (vrtače), uvale, kamenice i škrape.

Ponikve ili vrtače

Ponikve ili vrtače su tipski oblik za kraška područja. To su depresije obično kružnog do subkružnog oblika u tlocrtu i u promjeru od nekoliko metara do oko jednog kilometra. Bočne strane vrtača variraju od blagih do vertikalnih padina, a duboke su od nekoliko metara do nekoliko stotina metara. U središnjem dijelu Biokova pojavljuju se kao gusto pakirane skupine koje dominiraju terenom i izgledom podsjećaju na kratere Mjesečeve površine tzv. mrežasti kras. Obzirom na način postanka razlikuju se dva osnovna tipa vrtača. Jedno su vrtače nastale korozivnim udubljivanjem s površine. Pri otapanju vapnenca, zaostaje netopivi ostatak u obliku zemlje crvenice. Drugi tip su vrtače nastale urušavanjem stropa nad velikim podzemnim šupljinama. Osim ova dva osnovna mehanizma postanka vrtača u prirodi postoji cijeli niz prijelaznih oblika gdje procesi korozije vapnenca i urušavanja u podzemne šupljine djeluju istodobno i medjusobno se dopunjuju. Procesom korozije rubnih dijelova plićih ponikava vezanih rasjedom, nastaju duguljaste udoline izdužena oblika - uvale.

Škrape ili grižine

Škrape su u geološkom vremenu vrlo mladi mikrooblici površinskog reljefa. Nastaju djelovanjem vode na gole vapnenačke stijene pod odredjenim nagibom. To su uske žljebaste forme, duboke najčešće od 0.1-1 m, a medjusobno odvojene oštrim ili zaobljenim bridom. Mogu biti ravne ako je površina stijene na kojoj nastaju strma ili vijugave kod manjeg nagiba padine.

Kamenice: Kamenice nastaju na padinama malog nagiba ili na horizontalnim površinama. Najčešće veličine su od nekoliko centimetara do jednog metra u promjeru. U početku nastaju manje zdjeličaste udubine u kojima se zadržava voda koja postupno otapa okolni vapnenac. Po postanku mogu biti korozijske kad nastaju djelovanjem kišnice na vapnenac i biogene ako nastaju kad manje udubine u karbonatnoj stijeni zapuni kiselo-humozni organski otpad, koji biokemijskim procesima otapa stijenu.

Biokovske špilje

Endogeni kraški oblici su šupljine u podzemlju, a na gorskom hrbtu Biokova su zastupljeni jamama i špiljama. Špilje su podzemne galerije različitih dimenzija i oblika koje najčešće nastaju proširenjem horizontalnih ili blago nagnutih pukotina ili granica izmedju taložnih slojeva stijena. U postanku špilja ključnu ulogu imaju vodotoci obogaćeni ugljičnim dioksidom, koji s površine poniru u karbonatno podzemlje prateći pukotine u topivim kraškim stijenama. Voda kemijski otapa vapnenac i mehaničkim radom odlama i odnosi čestice stijena. Time nastaju sve prostraniji kanali i podzemne dvorane. Mineralni talozi koji se formiraju u jamama i špiljama su sige. Pojam siga odnosi se na značajan oblik pojave minerala u špiljama i jamama, a ne označava sam mineral. Najčešći i tipični talozi u mnogim špiljama su kalcitne sige. Svojim rastom mogu uklopiti i uhvatiti tragove mnogih drugih minerala, poplavnog detritusa, prašine iz zraka i raznoga organskog otpada. Oblik siga najviše ovisi o načinu njihovog postanka. Stalaktiti i stalagmiti su izduženi vertikalno u smjeru kapanja vode. Stalaktiti rastu od stropa prama podu špilje, a stalagmiti obrnuto - od poda prama stropu. Kad stalagmit naraste toliko da se spoji sa stalaktitom, nastaje stup koji može doseći velike dimenzije. Prelijevi su takodjer vrlo česte sige. Nastaju polaganom kristalizacijom iz tankog filma vode koja se slijeva po širokoj površini, a oblik im ovisi o podlozi na kojoj nastaju. Vrlo česti ornamenti špilja su zavjese i kaskade (kamenice).

Kraške jame

Jame su vertikalne kraške šupljine strmih strana i često manjeg promjera, a velike dubine. Biokovska jama Amfora trenutno je četvrta poznata jama po dubini u Hrvatskoj. Otkrili su ju 1998. godine makarski speleolozi iz Speleološko-alpinističkog kluba Ekstrem. Istražena je do dubine od -788 metara. Na području Parka prirode Biokovo dosad je istraženo 177 speleoloških objekata, a postoje još 33 poznata ali neistražena speleološka objekta, pa se daljnja istraživanja nastavljaju.

Tla na Biokovu

Kao i drugdje u području primorskog krasa, tako je i na Biokovu tlo pretežno i u pravilu slabije razvijeno ili sastavljeno iz raspadnih proizvoda (mehaničkih i kemijskih) karbonata, uglavnom iz starijih i otpornijih vapnenaca i dolomita, a samo djelomice iz eocenskih vapnenaca, lapora i pješčenjaka. Kameni substrat Biokova se vrlo intenzivno zagrijava, vrlo često je ogoljen i bez tla i izložen velikim oscilacijama temperature.

Procesu nagomilavanja raspadnih materijala i nagomilavanja čestica tla stalno se suprostavlja proces erozije, koji je na Biokovu vrlo intenzivan. Ogoljele površine su prekrivene debelim slojem kamenog kršja u kojem se mogu zadržati male količine crvenice. Na najvećem dijelu Biokova izbija na površinu gola stijena i kamen koji su matična petrografska podloga pretežno karbonatnog sastava. Iznimku čine površine na kojima se u skladu s planinskom klimom razvijaju dublje vrste smedjega šumskog tla.

Na višim položajima Biokova susreću se tamnije vrste tla, razne vrste crnica. Općenito se može reći da se na Biokovu danas uglavnom nalazi goli kras s plitkim i na kamenom skeletu vrlo bogatim tlom.

Skeletne kraške kamenjare

To oskudno skeletno tlo se stvara na stijenama koje pri mehaničkom raspadanju daju kameni dentritus. Klimatski uvjeti (smrzavanje i zagrijavanje stijena) dominantan su faktor nastanka tla. Takove kraške kamenjare se odlikuju velikom propustljivošću za vodu i skoro potpunom nesposobnošću dužeg zadržavanja vlage.

Karbonatna rendzina

Rendzina se formira u različitim bioklimatskim uvjetima na karbonatnim podlogama koji sadrže više od 10% CaCO3 i koji mehaničkim raspadanjem daju karbonatni regolit. Najzastupljenije su na flišnim serijama i saharodnim dolomitima. Na dolomitu rendzina je dubine 10-40 cm. Zrnaste je i stabilne strukture, visoke poroznosti s malim kapacitetom zadržavanja vode i izraženom vodopropusnošću.

Crnica na karbonatima

Crnica se formira na tvrdim vapnencima i dolomitima koji imaju više od 98% CaCO3. Ona je primarni razvojni stadij na vapnencu, javlja se u različitim klimatskim uvjetima, a najčešće u strmim gorskim i predplaninskim predjelima. Struktura tla je sitno mrvičasta. Tlo ima visoku propusnost oko 60 %, nizak kapacitet zadržavanja vode i jako promjenjivu propusnost.

Smedje tlo na karbonatima

Takvo tlo se formira isključivo na tvrdim i čistim vapnencima ili dolomitima koji imaju manje od 1% netopivog ostatka. Kao izvor mineralnog dijela tla lokalno se nalazi i praškasti materijal eolskog podrijetla. Najzastupljenija je inačica plitkog tla (25-35 cm). Struktura je mrvičasta do graškasta, a poroznost iznosi 45-65 %.

Primorska crvenica

Crvenica ili terra rossa je tipsko sredozemno tlo koje se oblikuje u toplijoj klimi uz ljetnu sušu. Oko Biokova se nalazi uglavnom u primorskom podnožju i manje u najnižem pojasu biokovskog zaledja.

Flora i fauna

Na području Biokova se održao veliki broj endema i tercijarnih relikata zahvaljujući činjenici da je smješteno u jugoistočnom dijelu Europe koji tijekom tercijara nije bio u većoj mjeri zahvaćen oledbom. Na temelju dosadašnjih istraživanja može se zaključiti da je životinjski svijet Biokova osebujan i raznolik mada je još uvijek nedovoljno istražen.

Sastav flore Biokova, za razliku od vegetacije koja je još uvijek razmjerno slabo poznata, detaljnije je istraživan pa su o toj problematici objavljena i dva značajna rada: F.Kušan 1969 (Â«Biljni pokrov Biokova, flora i vegetacijaÂ» , JAZU, Zagreb) i J.Radić 1976 (Â«Bilje BiokovaÂ», Muzej Makarska). Floristička istraživanja Biokova još se sustavno provode, pa su dosad objavljeni brojni znanstveni radovi s ukupno oko 1.500 raznih vrsta samonikle flore Biokova (pobliže o flori vidi niže u rezervatima).

Podaci o istraživanjima lišaja (Lichenes) Biokova i okolnog područja su malobrojni, mahovine (Bryophyta) istraživane su u sklopu širih istraživanja inih područja Hrvatske dok papratnjače (Pterydophyta) nisu na Biokovu nazočne velikom brojnošću vrsta ali čine značajne sastavnice brojnih staništa i vegetacijskih zajednica. Po dosad objavljenim literaturnim podacima za Biokovo i Biokovsko područje bilježi se više od 1.500 vaskularnih biljaka (po Šolić 2003), medju njima je znatan broj endema i relikata čijem razvoju su svakako pridonijeli i specifični životni uvjeti biokovskog krasa.

Park prirode Biokovo

Godina osnivanja: 1981. (Zakon o proglašenju Parka prirode Biokovo, N.N. br. 24 od 16. lipnja 1981.). Površina: 196 km2 (19 550 ha) Nadmorska visina: 200-1762 m, najviši vrh: Sveti Jure (1762 m). Županija: Splitsko-dalmatinska, gradovi: Makarska i Vrgorac, općine: Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje, Šestanovac.

Obuhvat je unutar ovih granica: cestom od sedla Dubci na Jadranskoj magistrali do Novaka, zatim podnožjem strmca do zaselka Bartulovići, putom do sela Topići i sjeverno od kamenoloma do starog sela Bast, preko Smokvine na izvor Jablan, nadalje putem od zaselka Žlib-Veliko brdo do sela Makar i ispod strmca sela Kotišina, do zaselka Potpeć-Tučepi, zatim podnožjem strmca do ruba šume Staza, pa sjevernim rubom šume do vrgoračke ceste i dalje vrgoračkom cestom do Gornjih Igrana, pa cestom do Kozice, zatim na sjeverozapadu cestom do Zagvozda, gdje skreće put prema Dedićima i Lončarima do kapele Sv. Stjepana, pa na kotu 306, zatim na zaselak Čikeš, preko kote Sedlača(278) na kote Strogovo (398) i Kula (382), te ravnom crtom na početnu točku sedla Dubci. Ukratko: od sedla Dubci (kod Brela) do prijevoja Saranač (kod Gornjih Igrana).

Glavna obilježja: geomorfološki fenomeni krasa tj. vrtače, škrape, kamenice, jame - do sada najdublja jama Amfora (-788 m), ledenice, špilje, kraški izvori; više od 40 endemičnih biljnih vrsta, npr. biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio); značajna paleontološka nalazišta; prekrasni krajolici i vidikovci.

Područja posebne zašite su posebni geomorfološki rezervati: Nevistina stina, Ovčje polje, Kuranik-Šibenik-Štropac-Vošac; posebni rezervati šumske vegetacije: rezervati šume bukve i jele: Kaoci, Kimet-Sutvid; rezervati autohtone šume crnoga dalmatinskog bora; Bukovac, Borovik, Šibenik-Borovac, rezervat primorske šume bukve: Vošac; botanički rezervati: Sv.Ilija-Šibenik-Štropac, Veliki Troglav koji obuhvaća najviši vrh Sv.Jure i s njim čini cjelinu.

U sastavu Parka nalazi se Biokovski botanički vrt Kotišina, u površini 16,5 ha iznad sela Kotišina. Po zamisli njegova utemeljitelja fra Jure Radića, očuvana izvorna biokovska vegetacija omogućuje posjetiteljima upoznavanje jedinstvenoga samoniklog biljnog svijeta.

Botanički rezervati Biokova

Kao posebni botanički rezervati u Parku prirode su izdvojeni: rezervat Sv.Ilija - Šibenik - Štropac, koji obuhvaća padine od Sv.Ilije preko Šibenika do Štropca (782 ha), te još rezervat Troglav - Sv. Jure najviši vrh Biokova s kojim čini cjelinu (106 ha).

Rezervat Troglav obuhvaća i najviši vrh Biokova Sv. Jure. Ovdje su značajne planinske vrištine u kojima dominiraju grmovi zrakaste žutilovke (metlike) Genista radiata (L.) Scop. i planinske česmike (klečice) Juniperus nana Syme koje mjestimično prekrivaju cijele površine svojim zelenim sagom. Ovdje na vrhu Sv. Jure je i jedino nalazište puzavog zvonca Edraianthus serpyllifolius (Vis.) DC. u Hrvatskoj, koje je endem hercegovačko-crnogorskih planina.

Rezervat Sv.Ilija-Šibenik-Štropac obuhvaća veliku površinu na kojoj se nalazi glavnina najatraktivnijih stijena i primorskih padina od Sv. Ilije do Štropca. Unutar ovih granica su i rezervati šume dalmatinskog crnog bora. Na tom mjestu došlo je do loma pružanja glavnog masiva. Zbog različitih ekspozicija tu nalazimo toplije i hladnije florne elemente, zakonom zaštićene biljke, visokoplaninske biljke, te reliktne i endemične vrste.

Od endema ovdje rastu Edraianthus pumilio (Schult.) DC. - patuljasto zvonce, Centaurea cuspidata Vis. - šilasta zečina, Centaurea biokovensis Teyber - biokovska zečina, Cerinthe tristis Teyber - žalobna visika, Onosma biokovoÃ«nse Domac - biokovska oštrika (oštrolist), Campanula portenschlagiana Schult. - Portenschlagov zvončić. Od inih zaštićenih biljaka tu rastu Gentiana lutea L. ssp. symphyandra (Murb.) Hayek - žuta sirištara, Cephalanthera longifolia (L.) Fritsch - dugolistna naglavica, Aquilegia kitaibelii Schott - Kitaibelov pakujac, Lilium martagon ampl. - zlatan i dr. Izim navedenih biljaka ovdje još rastu npr. Narcissus radiiflorus Salisb. - gorski sunovrat, Primula veris L. ssp. columnae (Ten.) LÃ¼di - stupasti jaglac, Erythronium dens-canis L. - pasji zub, Tulipa sylvestris L. - divlji tulipan, Fritillaria messanensis Raf. ssp. gracilis (Ebel) Rix, Daphne alpina ampl. - planinski likovac, Arctostaphylos uva-ursi (L.) Spreng - medvjedje groždje i mnoge vrste iz porodice Orchidaceae medju kojima su i one koje se nalaze na Crvenom popisu ugroženih biljaka i životinja Hrvatske.

Botanički vrt Kotišina

Biokovski botanički vrt Kotišina leži na primorskim obroncima planine Biokovo iznad sela Kotišina, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara i sastavni je dio Parka prirode Biokovo.

Vrt je utemeljio dr. fra Jure Radić (1920-1990), franjevac i znanstvenik, sa svrhom znanstvenog istraživanja i motrenja, zaštite i očuvanja, te popularizacije i upoznavanja biljnog svijeta planine Biokovo. Biokovski botanički vrt nije botanički vrt u klasičnom smislu, gdje se svaka biljka unosi po odredjenim pravilima, već je zamišljen kao Â«ogradjeni dio prirodeÂ», gdje će se zadržati prirodni oblici vegetacije sa samorodnom florom. Na relativno maloj površini od 16,5 ha tu se nalaze vrlo raznolika staništa kao kamenjare, točila, strme stijene, obradive površine i klanac Proslap s istoimenim slapom, koji je veći dio godine suh, a oživi za vrijeme jakih kiša.

Na površini Biokovskog botaničkog vrta Kotišina nadjeno je oko 300 samoniklih biljnih svojti, od tipično mediteranskih do planinskih, a na nekim područjima sadjeni su egzoti, poljoprivredno i ljekovito bilje. Medju trajnicama koje tu rastu posebno je impresivna Iris dalmatica (Pampan.) Baldacci - dalmatinska perunika u proljeće kada je cijeli vrt preplavljen njenim velikim, lijepim lila cvjetovima. Dalmatinski je endem iz porodice Iridaceae. Raste na kamenjarama, točilu i uz staze, a u vrtu je ima mnogo.

U jesen o svetom Mihovilu tu cvate bijelim ili svijetloružičastim cvjetovima Cyclamen hederifolium Aiton. - napuljska ciklama iz porodice Primulaceae, koja u ljetnim mjesecima potpuno gubi nadzemne dijelove, a ljetnu sušu i vrućinu preživi u obliku podzemne stabljike (gomolj). U proljeće i rano ljeto vrt je najraskošniji i obiluje cvjetnim šarenilom, dok se u ostalo doba godine u njemu uvijek može pronaći pokoji skriveni cvijetak.

U neposrednoj blizini ulaza u vrt, uz samu liticu, nalaze se zidine velikog Kaštela - fortifikacijskog objekta iz 17. stoljeća, koji impresionira svojim izgledom. Na mjestu današnje crkvice Sv. Ante u Kotišini koja je gradjena u razdoblju od 1901. do 1903. godine, bila je stara crkva za koju postoji podatak da je 1672. godine obnovljena, ali od nje nije ništa očuvano osim jednog natpisa koji je kao spomen-ploča uzidan na apsidi današnje crkve, a govori o posvećenju crkve koje je obavio 27. 4. 1681., u doba turske vladavine biskup Lišnjić.

Bibliografija

BENČEK, Đ. 2002.: Park prirode Biokovo, osobitosti geološke gradje. Institut za geološka istraživanja, Zagreb.
BOŽIČEVIĆ, S.& BENČEK, Đ. 1983.): Tektonsko-geomorfološke specifičnosti Biokova i pojave urušnih vrtača i ledenica. Acta Biokovica 2, Muzej Makarska.
CVIJANOVIĆ, D. i surad. 1981: Karakteristike seizmičke aktivnosti u širem području Biokova. Acta Biokovica 1, Muzej Makarska.
DURBEŠIĆ, P.& VUJČIĆ-KARLO, S. 2000: Prilog povijesti istraživanja faune kukaca (Insecta) Biokovskog područja. Ekološke monografije 5: 245-253. Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
KEROVEC, M. (ur.) 1995: Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Zbornik Kongresa 11-16. 10. 1993, Makarska. Ekološke monografije 4: 1-359, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
KEROVEC, M.& DURBEŠIĆ, P. 2002: Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Zbornik Kongresa 11.-16. 10. 1993, Makarska, knj. 2. Ekološke monografije 5, 1-430, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
KUŠAN, F. 1969: Biljni pokrov Biokova (Flora i vegetacija). Prirodoslovna istraživanja JAZU, 1-224, Zagreb.
MIHLJEVIĆ, D. 1993: Geomorfološke značajke primorske padine gorskog hrpta Biokova. Ekološke monografije 4, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
RADIĆ, J. 1976: Bilje Biokova. Institut «Planina i more», 1-237, Muzej Makarska.
RADIĆ, J. 1981: Prvi znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, 8.-10. l0. 1979. Acta Biokovica 1: 1-319, Institut «Planina i more», Muzej Makarska.
RADIĆ, J. 1983: Drugi znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, 16.-18. 5. 1983. Acta Biokovica 2: 1-416, Institut «Planina i more», Muzej Makarska.
RADIĆ, J. 1987: Treći znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, 27.-29. 4. 1987. Acta Biokovica 4: 1-351, Institut «Planina i more», Muzej Makarska.
REGULA-BEVILACQUA, Lj. 1998: Biokovski botanički vrt Kotišina, vodič. Ekološki glasnik, 1-119, Donja Lomnica.
RIĐANOVIĆ, J.& ŠIMUNOVIĆ, V. 1993: Geografske značajke i hidrografske specifičnosti biokovskog kraja. Ekološke monografije 4, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb
ROGLIĆ, J. 1993: Biokovo - geomorfološka ispitivanja. posebno izdanje Srpskog geografskog društva, Beograd
RUCNER, D.& RUCNER, R. 2000: Novi podaci za avifaunu Biokova i okolice. Ekološke monografije 5: 275 - 278. Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja knj. 2, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
VUJČIĆ-KARLO, S.& DURBEŠIĆ P. 2000: Visinska distribucija trčaka (Carabidae) na Biokovu. Ekološke monografije 5: 255-265 Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed digest from the periodical 'Acta Biokovica' Museum Makarska 1976-1990, adapted by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Croatian Wikinfo.