Bošnjački i jugohrvatski

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Bošnjački jezik)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Bošnjački i jugohrvatski (poturčeni srbohrvatski u BiH spram novohrvatskog): engl. Bosnian (language), njem. Bosnische Sprache, hrv. & srb. bošnjački (jezik), otočno-čakav. besýda bošnjâna. Bošnjački jezik (ISO 639-3: bos) je južnoslavenski jezik iz srbohrvatske podskupine ('sredjejužnoslavenski dijasistem'), kojim se služi oko 2.200.000 ljudi na ozemlju Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije (Sandjak). Razvijao se pod jačim utjecajem turskoga [tur] u Otomanskom carstvu i arabskog [arb] zbog širenja islama. Njime ukupno govori oko 2 (do 2,2) miliuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, pa neodredjen broj iseljenika u Turskoj, zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi.

Summary

Bosnian (bosanski / босански, serb.& croat. bošnjački) is a South Slavic language, and a standardized register of the Serbo-Croatian group, spoken by Bosniaks. As a standardized form of the Shtokavian dialect, it is one of the three official languages of Bosnia and Herzegovina. The same subdialect of Shtokavian is also the basis of standard new Croatian and Serbian, as well as Montenegrin, so all are mutually intelligible. Until the dissolution of ex-SFR Yugoslavia, they were treated as an unitary hybrid Serbo-Croatian language, and that term is used in English to subsume the common base (vocabulary, grammar and syntax) of what are today officially four national standards, although the term is no longer used by native speakers. The Bosnian standard uses both Latin and Cyrillic alphabets.

Bosnian is notable amongst the varieties of Serbo-Croatian for having an eclectic assortment of Arabic, Turkish and Persian loanwords, largely due to the language's interaction with those cultures through Islamic rule in Turkish empire. This was historically corroborated by the introduction and use of Arebica as a successor script for the Bosnian language, replacing medieval Bosančica upon the introduction of Islam; first chiefly amongst the elite, then partly amongst the public. The Bosnian language also contains a number of Germanisms not often heard in Serbian language that have been in use since the Austro-Hungarian Empire. The first official dictionary in the Bosnian language was printed in the early 1630s, while the first dictionary in Serbian was printed only in the mid-19th century. Written evidence and records point to the Bosnian language being the official language of the country since at least the Kingdom of Bosnia, as further corroborated by the declaration of the Charter of Ban Kulin, one of the older written state documents in the Balkans and one of the oldest to be written in Bosančica.

Sporovi oko imena

Ime bošnjačkog jezika je predmet spora bošnjačkih jezikoslovaca (i političara) s hrvatskim i srpskima. Naime bošnjački jezikoslovci i političari inzistiraju na nazivu "bosanski jezik" i da se pod takvim imenom treba koristiti i od strane Hrvata i Srba (barem u BiH). U srbianskom i hrvatskomu je službeni naziv za jezik Bošnjaka bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim" i taj je naziv prihvaćen na primjer u engleskom ("Bosnian language", a ne "Bosniac language") i u njemačkom jeziku ("Bosnische Sprache", ne "Bosniakische Sprache"). U hrvatskomu (i srbianskom) je naprotiv "bosanski jezik" višeznačan neodredjeni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.

Ovo nije tek 'pravopisno' pitanje, već pitanje terminologie i izvorne povijesne baštine koja se razlikuje medju različitim jezicima, a nije ni do kraja ustaljena u svakodnevnoj uporabi. Npr. u Hrvatskoj naziv 'bošnjački' jezik nije tek novoizmišljeni hir (kako to olako podvaljuju ideologizirani novi Bošnjaci), - nego je ovo pradavni i višestoljetni izvornohrvatski naziv koji se donedavna na čakavskim otocima očuvao kao arhaični oblik "besýda bošnjâna". Dio jugolingvista iz Hrvatske (Zvonko Kovač, Ivo Pranjković, Josip Silić) podržava noviji oblik 'bosanski' jezik.

Većina pak hrvatskih jezikoslovaca (Radoslav Katičić, Dalibor Brozović i Tomislav Ladan) drži kako je naš klasični naziv "bošnjački jezik" jedini prikladan, pa su po tomu bosanski jezik i bošnjački jezik dvije različite stvari. Državne ustanove RH, poput državnog zavoda za statistiku, zato opravdano koriste stariji izraz "bošnjački jezik" u popisu stanovništva. Stav većine srbianskih jezikoslovaca je sličan, tj. da je "bošnjački jezik" jedini odgovarajući naziv. Na engleskomu se inače koristi termin Bosnian language, a na njemačkom Bosnische Sprache.

Raširenost bošnjačkoga

Gradovi s najvećim brojem bošnjačkih govornika su Sarajevo, Tuzla, Zenica, Novi Pazar, Mostar, Tutin i Carigrad. Izvan Bosne i Hercegovine su još brojne enklave u kojima se govori bošnjački jezik: Dolneni u Makedoniji, istočni Sandžak (Srbija i Crna Gora), itd. U BiH ga govori 2.000.000 ljudi, u Hrvatskoj 20.800 (popis 2001.), u Crnoj Gori većinom na sjeveru 48.000 (2006) i u Srbiji većinom na jugozapadu 135.000 (2006). Medju bosanskim iseljeništvom u Americi i zapadnoj Europi ima do 150.000 bošnjačkih govornika, pa još neodredjeni broj u Turskoj. S obzirom na islamsku ideologiu i povezani viši natalitet, broj bošnjačkih govornika razmjerno najbrže raste medju južnim Slavenima.

Osobine bošnjačkoga

To je standardni nacionalni jezik Bošnjaka (pretežno muslimana) utemeljen na štokavsko-ijekavskom narječju istočne Hercegovine i pisan latinicom ili (rjedje) ćirilicom. Odredba o ćiriličnoj grafiji je političke naravi, jer su time promotori bošnjačkog jezika željeli potvrditi kontinuitet sa "srpskohrvatskim", kao državnim jezikom BiH u doba SFR Jugoslavije. U praksi zamalo nijedna knjiga ili časopis na bošnjačkom jeziku se ne tiskaju srpskom vukovicom (reformiranom ćirilicom). Bošnjački je jezik pod nazivkom "bosanski jezik", uz hrvatski i srpski jedan od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.

Bošnjački spada u grupu tonskih jezika koji se u lingvistici nazivaju: jezici s tonskim akcentom, a za njega je karakteristično postojanje dva tona (silazni i uzlazni) i dvije vokalne dužine (kratak i dugi vokal). Jednosložne riječi mogu imati samo silazni ton, mada im vokal može biti kratak i dug.

Podrijetlo i značajke

Bošnjački jezik se temelji na štokavskim govorima koji se u BiH mogu podijeliti na 3 glavne skupine:

  • novoštokavsko-ijekavski ("južno narječje" - istočnohercegovačko),
  • novoštokavsko-ikavski ("zapadno narječje"),
  • staroštokavsko-ijekavski ("istočnobosansko narječje" - šćakavsko jekavski).

Prvo od tih narječja Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, dok ostala dva s Hrvatima, s tim da je kod islamskih Bošnjaka novoštokavsko-ikavski zamalo već izumro, pa je još živih (starijih) govornika malo, a istočnobosansko narječje je izgubilo šćakavski izgovor (i nedavno je još uništeno srbskom invaziom).

Odlike bošnjačkog standarda

Bošnjački novi standardni jezik (za razliku od ranijeg ujezika u Bosni prije Jugoslavije) ima danas iduće odlike: Novi bošnjački jezik se većinom oslanja na srpski jezik pravoslavnih Prečana ijekavskog izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji uz obilatu upotrebu turcizama. Jezični spomenici specifično bošnjačkoga jezika tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st., sežu od 16. (možda i 15.) i 17. stoljeće nakon turske okupacije, u alhamiado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskog vernakulara, pisanoga na modificiranoj arabskoj abecedi (arabica), a uz prvi bošnjački rječnik kao rimovani bošnjačko-turski glosar "Potur šahidi" Mehmeda Uskufija iz 1631. godine. Tijekom i najviše krajem 19. stoljeća pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnog pisma, pa do procvata književnosti na ranijemu bošnjačkom jeziku, koji je u to doba još bio znatno bliži hrvatskomu negoli srpskom jeziku.

U doba obje Jugoslavije kroz 20. st. je službeni općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkoga jezika. Prevlast latinice nije bila uzdrmana, ali promjene su u jeziku današnje bošnjačke zajednice bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivije je pak bilo srbiziranje leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. U doba kraljevine Jugoslavije, službenim jezikom je bio srpski i posrbljivanje je išlo svom snagom . U doba socijalističke Jugoslavije, službeno, "državni jezik" u socijalističkoj BiH je isprva bio srpski ili hrvatski,[3] te poslije srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora,[4] i bio je samo inačicom službenog jezika koji je bio u Srbiji,[nedostaje izvor] uz razliku što je latinično pisanje bilo imalo službeni status kao i ćirilica, pa su tako dnevne tiskovine primjerice, izlazile jednom stranicom na latinici, a drugom na ćirilici, odnosno slučaj je bio da su naizmjenice bili latinični i ćirilićni članci u novinama i časopisima. Srbiziranje i "poslužbenjivanje" jezika je dovelo do toga da su već do Titove smrti ikavski izgovor i šćakavština sasvim nestali u govoru među Muslimanima (odnosno Bošnjacima), kako među starijim, tako i među mlađim stanovništvom, i zamijenjeni su ijekavskim izgovorom jata. Otuđenje od ikavskog izgovora je doseglo takva mjerila da se je ikavski izgovor i šćakavštinu osjećalo previše "hrvatskim", a o tome da je taj govor postojao među Muslimanima/Bošnjacima se znalo tek kao o događajima iz njekih predajama iz pretprošlog stoljeća, i to među obrazovanijima. Takva kretanja su se nastavila i u današnjici, u 21. stoljeću.

Raspadom SFRJ i s ratom u Bosni i Hercegovini je započela konačna standardizacija bošnjačkog jezika i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Halilovića. Odlike su bošnjačkoga standardnoga jezika, po propisima tih djela, češća poraba islamskih orientalizama ("turcizmi") i vraćanje starog fonema "h" u stanovitom broju riječi (lahko, mehko prema lako, meko) kao odraz posebnosti govora Bošnjaka-Muslimana prama današnjem standardnom hrvatskom i srpskom jeziku, ali ipak sve to nisu bošnjačke posebnosti - jer npr. lahko i mehko obilno postoje odavna u hrvatskoj kajkavici i čakavici. Po svojem iskonu i fizionomiji je bošnjački standard većinom zasnovan na zapadnoj novoštokavštini (što se zbog ideopolitičkih razloga i povezanosti s bošnjačkom zajednicom u Sandžaku zanemaruje ili prešućuje). U stilizaciji je prijepisa stranih izraza je bošnjački opet bliži srpskom nego hrvatskomu jeziku (kipar, hemija,..), no općenito izbjegava pravoslavne crkvenoslavizme (opština, sveštenik,..). Uočljiva je takodjer slabija formalna normiranost koja se iskazuje u leksičkoj i pravopisnoj zbrki u bošnjačkim medijima i tisku (npr. Bosanska Wikipedia).

Srednjovjeki jezik BiH

U bosanski srednji vijek do 1463. spadaju jezični spomenici koje bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. Prvi pisani korpus je od 10. ili 11. st. prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:

  • a) Spisi Bosanske crkve (bogumilski), oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnog šćakavsko-ikavskog govora, a ikavizam se pojavljuje u dijelovima teksta gdje je staroslavenski jat izričito upisan: svidoci, vrime, lipo i sl. Većina tih tekstova potječe iz 14. i 15. st., a danas su razasuti širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, pa Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.
  • b) Tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, su uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora većinom šćkavskih. Zavisno od kancelarije, pisara i prijepisa, udjel narodnoga bosanskog varira. Pismo je uglavnom bosančica, a u većini kasnijih povelja (od kraja 14. st. do 1463.) prevladava narodna bosanska šćakavica, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a rjedje katkad i jekavica ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. st. Najveći dio tih povelja se čuva u Hrvatskoj, osobito u Dubrovačkom arhivu.
  • c) Nadpisi na bilizima (stećkima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana prije i neposredno nakon turskog osvajanja. Iako stećaka ima oko 60.000 (najčešća procjena), onih s natpisima je manji broj tj. oko 1.000. Jezik je uglavnom šćakavsko-ikavski, a rjedje na jugoistoku ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Najveći dio datiranih stećaka potječe od 14. do 16. st., iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. st. Jezično-dialektno u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacia od 12. do 15. st., u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u srednjoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru i zapadu šćakavski idiom. Također na zapadu i u centru ikavica, a na istoku jekavica. Takav je bio srednjovjeki jezični raspored u BiH uoči turske invazije nakon sredine 15. stoljeća.
  • d) Prije Turaka sve do 16. st., svi raniji toponimi, nadjeni tekstovi i nadpisi stećaka u Bosni uglavnom su na starohrvatskoj ikavskoj šćakavici, a samo na zapadu uz Unu do Bihaća su prevladavali pravi čakavci i na istoku duž Drine jekavski šćakavci. Naprotiv su tipski jekavski novoštokavci dotad u Bosni zapadno od Drine u srednjem vijeku još posve nepoznati i današnji navodi u tom smislu su tek novija kombinacija vukovaca bez ikakva pismenog temelja u tadanjim tekstovima iz Bosne. Nedavno je dr. Vjekoslav Boban u svojoj disertaciji pokazao, kako su uoči navale Turaka u jugoistočnoj Hercegovini na Popovom polju oko Trebinja tada još prevladavali hrvatski ikavci. Jamačno su kasniji jekavski novoštokavci u Bosnu većinom doseljeni tek naknadno kao balkanski Vlahi s Turcima nakon 15. st. Početak kraja srednjovjekog jezika u Bosni nastupio je s kasnijom masovnom doselidbom jekavskih Vlaha iz srednjeg Balkana na zapad u Bosnu.
  • e) Prvi pravi jekavsko-štokavski tekst pojavio se zapadno od Drine u Hercegovini tek nakon provale Turaka i Kosovskog boja, kao ćirilsko pismo vlaškog vojvode Sandalja Hranića Dubrovčanima 1423. Tek kada su se nakon prvoga turskog prodora preko Kosova, raniji ikavski štokavci iz istočne Hercegovine i nutarnje Crne Gore pomaknuli zapadnije u Bosnu i Dalmaciju, nakon 15. st. na njihovo mjesto iz Kosova, Sandjaka i Raške na zapad do Neretve postupno nadiru prvi vlaško-jekavski novoštokavci s Vukovim balkanskim govorom. Nakon turskih provala, raniji su staroštokavski ikavci iz srednjega vijeka preostali mozaično na svojoj prvotnoj djedovini u Brodskoj Posavini od Broda do Gradiške i jugozapadnoj Bosni oko Bihaća, Livna, Duvna i Rame, pa su njihovi izvorni govori tu većinom očuvani kao arhaična ikavska šćakavica.

Poredbeni zaključak

Dugoročne sudbine izvornog jezika u Bosni i u Hrvatskoj nakon srednjeg vijeka su bile razmjerno slične, uz više uzastopnih prevrata koji su dosad doveli do radikalnih izmjena samog jezika. Zato je u Bosni prvotna prevladavajuća šćakavica dosad većinom potisnuta i nestala, a danas ju je nakon donedavnog posrbljivanja javnog jezika kroz 20. stoljeće uglavnom zamijenio poturčeni srbohrvatski. Analogno je i u Hrvatskoj prvo većinom uništena prije dominantna čakavica, pa je Beečkim dogovorom odbačen i uništen raniji izvornohrvatski, a donedavnim posrbljivanjem nametnut srbojekavski standardni Vukopis po govoru pravoslavnih Vlaha tj. zapadnih Srba-Prečana.

Nakon izvornoga jezičnog stanja u srednjem vijeku, najveće kulturno-jezične promjene u BiH su stvorile turske invazije i s njima povezane preselidbe. U samoj Hrvatskoj je takav turski utjecaj bio razmjerno manji izim u kraće osvojenim iztočnim dijelovima, pa su npr. prije Jugoslavije do 20. st. tu brojni turcizmi uneseni s izbjeglicama uglavnom samo u pograničnom pojasu Vojne krajine uz Bosnu, od Imotskoga do Županje. Naprotiv u ostalim hrvatskim krajevima daljim od Bosne, turcizama i inih balkanizama uglavnom nije bilo u javnosti sve do 20. st., tj. oni su nam tu većinom nametnuti tek naknadno pod Jugoslavijom kroz srbohrvatski Vukopis.

U oba izmijenjena novija jezika u Bosni i Hrvatskoj je zatim pod velesrbskim pritiskom u Jugoslaviji provedeno manjeviše duboko posrbljivanje, pa je na obje strane javno-službeni jezik postao uglavnom sličan sveštokavski srboidnog tipa s manjeviše neznatnim udjelima ranijih pred-jugoslavenskih javnih govora do 19. st. Tako je u BiH uglavnom posve napuštena i zanemarena prije dominantna šćakavska ikavica i jekavska šćakavica, dok su u Hrvatskoj slično ranije dominantna čakavica i zatim javna kajkavica s bogatom višestoljetnom književnosti, od 20. st. pod Jugoslavijom oboje odbačene u 'povijesnu ropotarnicu', pa dosad zamijenjene novim hibridnim srbohrvatskim jugojezikom.

Literatura

  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
  • Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
  • Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Ivić, Pavle: Die serbokroatischen Dialekte, the Hague, 1958
  • Magner, Thomas F.: Introduction to the Croatian and Serbian Language (Revised ed.). Pennsylvania State University, 1991
  • Zeković, Sreten & Cimeša, Boro: Elementa montenegrina, Chrestomatia 1/90. CIP, Zagreb 1991

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license, partly from Croatian Wikipedia: Srpskohrvatski jezik.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Bošnjački_i_jugohrvatski&oldid=41180"