Srbianski i jugohrvatski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Srbianski i jugohrvatski (novosrbski, novohrvatski i starohrvatski: sličnosti i razlike): Srbianski ili srboekavski (hr.-pogrdno: "vlaški", engl. Serbian, njem. Serbisch novolat. lingua Serbica) je sada izvorni jezik pravih Srbianaca, tj. službeni i standardizirani državni jezik Republike Srbije (nakon propasti Jugoslavie), ter dielom inozemnih gradskih Srba u Bosni, Crnoj Gori, Macedoniji i srbianske diaspore u inom inozemstvu. Naprotiv, prekodrinski zapadni Srbi-Prečani ili pravoslavni "Vlasi" osobito na selima u Sandjaku, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj većinom izvorno govore polusrbsko-ijekavskim govorima koji su razmjerno bliži današnjemu bošnjačkom jeziku, a donekle i novohrvatskomu iz Jugoslavije (tzv. jugohrvatski).

Izvorni predvukovski starosrbski ili slavenoserbski do 19. stoljeća prije Vuka Karadžića, od današnjega novosrbskog (srbianskog) se puno manje razlikovao, negoli npr. noviji vukovizirani jugohrvatski od izvornoga starohrvatskog do 19. st. Taj stariji slavenoserbski je najviše preko pravoslavlja bio pod jakim utjecajem i s brojnim primjesama iz ruskoga i crkvenoslavenskog, a do b19. st. se bar dielom pisao polukorjenski. Izmedju predvukovskog staroserbskoga i izvornoga starohrvatskog sve do sredine 19. st. su gramatičke i leksičke razlike dugo bile puno veće, negoli izmedju današnjega srbianskog i novohrvatskog, koji su tek naknadno zbog vukovizacie pod Jugoslaviom postali puno sličnijima u svrhu stvaranja zajedničkoga srbohrvatskog jugojezika.

Iz toga je očito kako srbianski i izvorno-hrvatski srednjovjekim podrijetlom nikako nisu nastali iz jednoga zajedničkog srbohrvatskog i ranijega južnoslavenskog, nego su pod vojnopolitičkim pritiskom tek naknadno silom zbliženi uglavnom u 20. st. i to većinom na štetu srbizacie i djelomičnog nestanka ranijega izvornohrvatskog. Tom vukovskom srbizaciom je raniji izvornohrvatski većinom nestao iz javnosti i gradova (još preostaje po selima i kod gradskih staraca), a u službenoj novohrvatskoj javnosti se uglavnom zapravo piše i govori srbojekavski tj. jezik prekodrinskih Srba-Prečana koji su nam domaći vukovci dosad prisilno nametnuli kao navodni današnji "novohrvatski". To je postalo glavnim razlogom i povodom što megalomanski Velesrbi već preko stoljeća tvrde kako je zajednički sveštokavski govor zapadnog Balkana (srbianski + crnogorski + bošnjački + novohrvatski) zapravo prošireni 'srpski jezik' zajedničkog porekla iz istoga (velesrbskog) naroda.

Summary

Serbian and new Croatian (Serbian Cyrillic: српски, Latin: srpski) is a standardized register of the Serbo-Croatian group spoken mainly in Serbia, Bosnia and Herzegovina, Montenegro, Croatia, and in diaspora. It is official public language in Serbia and one of the official languages of Bosnia and Herzegovina, and is the principal language of the Serbs. The dialect serving as the basis for the main literary and standard language is Shtokavian, which is almost the basis also of new Croatian, Bosnian, and Montenegrin. In particular, Serbian is standardized around Šumadija-Vojvodina and Eastern Herzegovinian subdialects of Shtokavian. The eastern Torlakian dialect of Serbian is spoken in southeast Serbia, and it is not standardized, as it represents transitional form to Macedonian and Bulgarian.

Serbo-Croatian group is the only European language with active digraphia, using both Cyrillic and Latin alphabets. The Bosnian and Serbian use both alphabets while the Croatian uses only the Latin alphabet (formerly to 18th cent. also Glagolitic). The Serbian Cyrillic alphabet was devised in 1814 by Serbian linguist Vuk Karadžić, who created this alphabet on phonemic principles. Their Latin alphabet in use was designed mostly by Croatian linguist Ljudevit Gaj from 1830.

Govorni prostor srpskoga

Srpski jezik = vlastiti naziv, hrv. srbianski (medjunarodni znak ISO 639-3: srp) je materinski jezik za oko 7.020.550. ljudi poglavito u Srbiji (4.500.000 iz 2006.), pa 297.000 govornika u Albaniji (2007.), 1.300.000 u Bosni i Hercegovina (2004.), 33.300 u Macedoniji (2001.), 265.895 u Crnoj Gori (2011.), 27.000 u Rumunjskoj (popis 2002.), 4.160 u Rusiji (popis 2002.), 20.000 u Turskoj (1980.), uz manje diaspore drugdje. Srpski jezik je u službeno-javnoj uporabi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i odnedavnoj Republici Kosovo, a u kulturnoj je uporabi inače u većem broju država diljem svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice. Srpski jezik u proširenom smislu (uključivo prekodrinske Srbe-Prečane) formalno ima dva "refleksa" (inačicfe): ekavica i ijekavica.

Glavne značake srpskoga

Kao i kod inih jezika, nužno je razlučiti pojam jezičnih sastava kojima se politički Srbi kao etnicitet svakodnevno i privatno služe od standardnoga javnog jezika, koji se rabi u državnim i kulturnim ustanovama. Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku. Prvi opisuje jezičnu povijest, tj. kako su se vremenski mijenjale strukturalne značajke jezika, dok sinkronija daje deskripciju sadašnjega ustroja jezičnoga sustava. U ovome će tekstu biti kratko prikazan povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis modernoga standardnoga jezika izostavljen.

Povijest srpskog standarda

Poznata predpoviest (nepisana poviest) srbskog jezičnog prostora doseže u vrijeme indoeuropske etno-jezične zajednice. Na prostoru od Ukrajine do Podunavlja tijekom neolita je postojala prazajednica bielih ljudi danas poznata pod novijim imenom Indoeuropljana. Ova se jezična zajednica pred kraj neolita razpala prvo u 2 govorne (i genomske) skupine: centum (R1b-Eu18) i satem (R1a-Eu19). Prva zapadnija skupina je dobila ime po klasičnom latinskom izgovoru broja sto (centum), a što se očitovalo u refleksu palatalnoga glasa "k", koji se razvio u zadnjenepčani ("obični") glas "k". Medju ostalima, centumskoj grupi Indoeuropljana pripadaju germanske, italske i keltske grupe naroda i izolirane etničke skupine, medju kojima su Grci i bivši Toharci. Na balkanskom ozemlju se smatra kako su Iliri pripadali centumskoj grupi indoeuropskih naroda. Druga je iztočnija grupa dobila ime po samskritnom izgovoru broja sto (satem), prepoznatljivom po refleksu palatalnoga glasa "k" koji se razvio u zubni glas "s". Satemskoj grupi Indoeuropljana pripadaju slavenske, baltičke, iranske, indijske skupine naroda i izolirane etnogrupe poput Albanaca. Smatra se kako su na Balkanu bivši Tračani pripadali satemskoj skupini Indoeuropljana.

U okviru satemske skupine se izdvojila balto-slavenska etnojezična grupa. Jezične sličnosti izmedju baltičke i slavenske grupe jezika su brojne, pa se pri proučavanju poviesti slavenskih jezičnih struktura često rabe oblici iz suvremenih baltičkih jezika, kojih su pripadnici bili izoliraniji, pa su očuvali više starijih jezičnih oblika. Sa sigurnošću se može potvrditi kako je praslavenski jezik u svojoj konačnoj fazi postojao tek u 9. stoljeću, jer su bizantski misionari Ćiril i Metod, normirajući slavenski jezik na osnovu narječja Slavena doseljenih oko Soluna, bez teškoća svoju misiju obavljali takodjer u oko tisuću kilometara sjevernijoj Moravskoj. Na osnovu toga se može zaključiti kako je balto-slavenska jezična zajednica postojala još početkom prvog tisućljeća prije nove ere.

Srbska pisma

Ako se zanemare dosad još nepotvrdjene, no faktografski moguće hipoteze o nekim ranijim slavenskim (a time i srbskim) pismima, sliedi kako je u različitim razdobljima srbski književni (standardni) jezik pisao prvo kraće okruglom glagoljicom, pa ćirilicom i latinicom. Do konačnog stvaranja srpske srednjovjeke feudalne države i definitivnog priklanjanja bizantskom kulturnom krugu u doba Stefana Nemanjića Prvovenčanog i njegovoga brata Svetog Save (Rastko Nemanjić), južnija jezgra srpskog etnoprostora je paralelno rabila okruglu glagoljicu, latinicu i ćirilicu. Naseljavajući nekada rimske gradove na jugu su prvotno oko 7. st. prihvatili latinicu za svoje pismo. Postupnim i sve intenzivnijim okretanjem slavenskomu jeziku koji je potom tu poprimio posebne značajke pa je poznat kao staroslavenski ili crkvenoslavenski srpske redakcije (inačice), prihvatili su i općeslavensko pismo toga doba, istočnu okruglu glagoljicu. No konačno je ipak prevladala ćirilica, tj. grafija stvorena u Bugarskoj na dvoru Konstantina Preslavskog sredinom 9. stoljeća.

Kasnije od 11. stoljeća pa sve do sredine 20. st., jedino pismo u masovnoj kulturnoj uporabi Srba u Srbiji je bila ćirilica; Srbi Austro-Ugarske koristili su latinicu stoljećima[nedostaje izvor]. Tek od polovice 19. stoljeća i srbohrvatskog jezičnog dogovora (Beč 1850.), prvo su mjestimice i potom sve više Srbi opet počeli koristiti latinicu. Najznačajniji srpski kulturni djelatnik druge polovice 19. st. Đuro Daničić je zacrtao, u svojstvu tajnika JAZU, temeljna načela na kojima je (uz stanovite modifikacije) u idućih stotinjak godina izdavan Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Daničić je odredio posebne akademske grafeme za hrvatske latinične digrafe dž, lj, nj, no taj je oblik latinice ostao u porabi uglavnom samo u filološkim izdanjima, pretežito hrvatskim i manje srpskim. Jedino Daničićev prijedlog za bivše "dj" ili "gj", u obliku skandinavskog (islandskoga) "đ", proširen je nakon uvedbe Brozova "Hrvatskog pravopisa" (Vukopisa).

Ujedinjenjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnije Kraljevinu Jugoslaviju, latinica je postala načelno ravnopravnim službenim pismom u Srbiji, čime je formalizirana usmjerba za ideopolitičko ujedinjenje hrvatskog i srpskog jezika u novi hibridni srbohrvatski jugojezik.

Nakon što je Komunistička partija Jugoslavije došla na vlast od 1945, nunitaristička i velesrbska usmjerba jugoslavenske Kompartije je radila na stvaranju unificiranog jugojezika tzv. srpskohrvatskog, ne uztezući se pritom i od uporabe sile u zatiranju jezičnih razlika i nasilnom spajanju, kao i u primjeni raznih metoda represije prama svima koji su se odupirali takvoj politici. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća isti unitarni krugovi iz KPJ su potakli nasilno spajanje hrvatskoga standardnog jezika i srbijanskoga standardnog jezika, pri čemu se ta dva jezika u nazivlju često nije nazivalo njihovim imenima, nego tek nekakvom "zapadnom" (hrvatskom) i "istočnom" (srpskom) inačicom "zajedničkoga" hibridnog jugojezika. Ova težnja se odrazila u izjednačenju različitih jezičnih oblika uglavnom po srbijanskom uzoru na štetu hrvatskoga, uključivo i ujednjačenje pisma. Smatra se kako je tada uporaba latinice u Srbiji i drugdje bila institucionalno nametnuta na štetu ćirilice. Danas pravopisi srbskog jezika smatraju obadva pisma standardnim pismima srpskoga standardnog jezika.

Ćirilica je danas jedino službeno pismo državne uprave u Republici Srbiji na cielomu njezinom ozemlju, kao i u bosanskoj Republici Srpskoj, dok u Republici Crnoj Gori službeno pismo ne postoji, već se po vlastitim željama može rabiti bilo koje od dva pisma i za administrativne potrebe. Medjutim i u Srbiji kao i u Crnoj Gori, ne postoji ograničenje uprabe latinice u svim inim sferama života (mediji, trgovina, publicistika, itd), a latinica se kao i ćirilica, izučava u sklopu nastavnog programa u srbianskim državnim osnovnim školama kao mladje standardno pismo srpskog jezika, sukladno odlukama "Odbora za standardizaciju srpskog jezika".

Standardni oblici srbskog

Srpski jezik kao standardni idiom izražavanja srpske nacionalne kulture, prošao je tijekom povijesti nekoliko faza. Od prvih pisanih spomenika koji se nesporno mogu pripisati srpskomu jezičnomu korpusu (11./12. stoljeće) je srpski jezik oblikovan dvama istodobnim procesima: prvo spontanim glasovnim i oblikovnim promjenama pučkih govora na razini jezika kao sustava narječja, ter kasnije i svjesnim standardizacijskim zahvatima koje je propisivala društveno-uljudbena elita, motivirana ponajviše vjerskopolitičkim potrebama i ciljevima. Takvo je stanje zbog sve većeg razmaka izmedju propisane književno-jezične norme i narodnih govora, vremenom rezultiralo u djelomičnoj paralizi komunikacijske funkcije dotadanjeg jezika.

Srpski jezik se na razini narječja, pokuša li se ugrubo rekonstruirati njegova evolucija, od 12. do 15. stoljeća oblikovao kao štokavsko narječje u sklopu južnoslavenskog dialektnog sustava, a od 15. do 18. stoljeća spektar novoštokavskih dijalekata je već bio stabiliziran, uz preostale staroštokavske dialekte i rubno torlačko narječje. Koncem 18. i početkom 19. stoljeća, uvjetovan značajnim društvenim promjenama (afirmacija srpske gradjanske klase u Habsburškoj monarhiji i srpski ustanci u Osmanskom carstvu), stvoren je normativni tlak nužan za radikalni prielom s prošlošću, utjelovljen u djelu amaterskog etnologa, folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića.

Prvu priručnu kodifikaciu srbianskog jezika je napravio Sveti Sava oko 1220. Njegovo najizrazitije djelo u tom smislu je Karejski tipik. On je prvi napravio oštar rez od staroslavenskog jezika kao obćeslavenske koiné prama srbskoslavenskoj jezičnoj normi, tj. staroslavenskom srbianske recenzije. Izbacio je iz uporabe slova koja su služila za obilježavanje nazalnih vokala što su do tog doba već imali svoje nenazalne reflekse. Kako su se poluglasnici dotad ujednačili, Sv. Sava je izbacio znak za poluglasnik zadnjeg reda (debelo jer) i ostavio samo znak za poluglasnik prednjeg reda (tanko jer), koje je označavalo poluglasnik srednjeg reda. Ova je prva reforma rezultirala u raškom pravopisu, koji je dobro odgovarao fonološkim značajkama srbianskog jezika onog doba, a čiji su iztaknuti spomenici npr. spisi Sv. Save i Dušanov zakonik.

Kasniji razvitak jezika

Iduća jezična reforma se u Srbiji dogodila u doba privremene revitalizacije srpske državnosti tijekom vladavine despota Stefana Lazarevića. Nakon razpada srbske srednjovjeke države zbog turske invazije, novonastali društveni odnosi su vodili sve većem utjecaju Srpske pravoslavne crkve kao baštinika kulturnih i narodnih tradicia nemanjićkog doba. Kako su glavne silnice djelovale u smjeru jačanja veza s iztočnokršćanskom ekumenom od Bugarske i Bizanta do Rusije, zato je oko 1400. bugarski pismoznanac Konstantin Filozof, pozvan neka preoblikuje srbiansku pismenost. U manastiru Manasija pod njegovim vodstvom je oblikovan novi, resavski pravopis koji je značajno arhaizirao i grecizirao srpsku jezičnu normu i s jezikoslovnog motrišta bio je u odnosu na Savinu kodifikaciju korak natrag. Bez fonoloških potreba je uveden ponovo znak za tvrdi poluglasnik, kao i odredjeni broj drugih pravopisnih pravila kojih je cilj bio da se standardni srboslavenski jezik po svojim osobinama približi tadanjoj bugarskoj normi, što je u praksi značilo povratak na arhaičnije oblike staroslavenske koiné s vidljivim grčkim utjecajem u slovopisu i pravopisu.

Taj oblik jezika je bio prestižnim u 15. i 16. stoljeću, pa su se mnoge knjige namijenjene Bugarskoj, Makedoniji, pa i Rusiji pisale i tiskale u srpskom jeziku resavske ortografije. Primjeri tog jezika nalaze se u Slovu Ljubve Stefana Lazarevića, Tricarstveniku Pahomija Logoteta i Životu despota Stefana Konstantina Filozofa. Tijekom razdoblja izmedju 16. i 18. stoljeća se pismenost Srba petrificirala, a jedini značajan ostatak starije srednjovjeke kulture se održao u manastiru Rača i predstavnici te škole su nazvani Račanima. Najznačajniji predstavnik Račana bijaše Gavril Stefanović Venclović, koji pokazuje izrazitu dvojezičnost u pisanju: sakralne knjige je pisao po pravopisu resavske škole, dok je puku namijenjene propovijedi zapisivao narodnim jezikom, začudjujuće sličnim pravopisu i azbuci koje je više od stoljeća i pol kasnije oblikovao Vuk Stefanović Karadžić.

Nakon Velike seobe 1680-90. zbog Turaka, velik se dio srpskog naroda pod patrijarhom Čarnojevićem našao u okviru Austrije koja ih je pokušala katolicizirati preko unijaćenja, tj. vjerskopolitičkih poteza kojim bi se ukinula samostalnost Pećke patrijaršije što je dotad okupljala srpski narod. Kako se radilo o sličnim južnoslavenskim jezicima, na uljudbenom polju je Austrija smjerala nametnuti neki oblik hrvatskoga («ilirskog») jezika, koji je u vernakularu postojao stoljećima, a doživljavao je procvat u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji. Takodjer se tada pokušavala ukinuti ćirilica i uvesti latinica u školama koje su bile pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije. Kao otpor tim nastojanjima koja su tumačena kao napadaj na vjersko narodnosno biće Srba, srianska je crkvena hierarhija pozvala u pomoć Rusiju Petra Velikoga, koji je poslao odredjen broj knjiga, udžbenika i učitelja. U zabludi kako je ruskoslavenski jezik stariji od srboslavenskoga, svećenstvo je prihvaćanjem ruske pomoći za svoj službeni jezik uzelo ruskoslavenski jezik, tj. rusku redakciju staroslavenskog jezika u obliku kakav je bio početkom 18. st. Taj jezik je i do danas ostao službeni jezik Srpske pravoslavne crkve, a imao je velikog utjecaja na tadanji svjetovni jezik.

Reforme Vuka Karadžića

Kao odraz na zbivanja u sakralnoj jezičnoj normi je nastao i svjetovni jezik, koji je bio mješavina vojvodjanskih dialekata, ruskoslavenskog i ruskog jezika: slavenosrpski jezik. Na tom je jeziku tijekom 18. i 19. stoljeća stvorena osnova za suvremenu srpsku kulturu. U prvoj polovici 19. stoljeća uz pomoć tadanjih vrhunskih filologa npr. braća Grimm, austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, Vuk Stefanović Karadžić je reformirao srpsku grafiju i pravopis, praveći veliki rez izmedju dotadanje slavenosrbske kulture i svoga novog standarda.

Karadžićeva glavna djela, medju kojima se iztiče prvo izdanje "Srpskog rječnika" (1818.), pa drugo znatno prošireno (1852.) i prijevod Novoga Zavjeta (1847.), postavili su temelje za suvremeni srbianski standardni jezik, a znatno su utjecala i na nove oblike jugo-hrvatskoga standardnog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri točke:

  • Izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama,
  • Priekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na tradiciju,
  • Novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su označeni kao ruskocrkvena naplavina što ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskog jezika.
  • Na tehničkoj razini se Karadžićeva reforma odrazila u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasovi, apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj, pa uveden grafem j iz latinice. Novi fonološki pravopis (Vukopis) primjeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki (polukorjenski). Jezična podloga je odonda postala Vukova domaća novoštokavska ijekavština ("istočnohercegovačko narječje"), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i po hrvatskim pisanim djelima: tjerati mjesto ćerati, hoću mjesto 'oću, itd. No zbog utjecaja srpske gradjanske klase u Vojvodini i Srbiji, ova je reforma prihvaćena ipak u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks jata je zamijenjen većinskim ekavskim (npr. dete umjesto dijete). Srpski književni jezik po Vuku ijekavskog refleksa jata je ostao u Crnoj Gori i medju Srbima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Vukova reforma je od 1868. godine i službeno provedena u Srbiji. Dalji je razvitak dao značajna gramatička, leksikografska, jezičnopoviesna i dialektološka djela srbskih filologa i lingvista, medju kojima su najutjecajniji bio Đuro Daničić (2. polovica 19. stoljeća), pa Aleksandar Belić i Pavle Ivić (20. st.). Takodjer je došlo i do povezanosti s hrvatskim jezikom u dvije Jugoslavije (1918.-1941., 1945.-1991.), što je s hrvatske strane doživljeno kao pokušaj nametanja srbianskog jezičnog izraza s ciljem državne centralizacije u srbskoj usmjerbi, a sa srpske kao zamaskirani pokušaj desrbizacije preko dominacije latinice koja je potiskivala ćirilicu na većem dielu srbohrvatskog jezičnog prostora. Činjenica je kako su tada političke prepirke u većoj mjeri paralizirale jezikoslovni rad.

S druge strane se srbianski jezik odmaknuo od Karadžićeva domaćeg ideala silom poviesti: urbanizacia je stvorila tzv. beogradski stil koji je postao elastičnijim sredstvom suvremene srbianske uljudbe od Vukova rustikalnog (tzv. "čobanskog") idioma, dok se dio crkvenoslavizama ipak opet vratio u književni jezik preko Srpske pravoslavne crkve, a i kao znak nacionalno-jezičnog nasliedja. Moderni je srpski jezik najviše opisan u novijim gramatikama Mihaila Stevanovića i rječniku Miloša Moskovljevića. Djela reprezentativna za najnoviji razvitak su obsežne morfosintaktičke studije Ivana Klajna i Radoja Simića, pa još nedovršeni "Rečnik srpskohrvatskog narodnog i književnog jezika" u izdanju SANU čiji je 17. svezak izašao godine 2006.

Jugookupatorski srbizmi

Ranije do 19. st. je u današnjoj Hrvatskoj bilo razmjerno malo pravih srbizama, jer su glavne inoslavenske posudjenice dotad većinom dolazile iz češkoga i ruskoga. Ovo se naglo mijenja nakon stvaranja Jugoslavije od 1918., kada se kroz novi službeno-javni jugojezik (srbohrvatski), u Hrvatskoj nameće mnogo tisuća prije nepoznatih istočnih srbizama umjesto višestoljetnih hrvatskih riječi. Krajem 20. st. uoči raspada bivše Jugoslavije je u hrvatskoj javnosti, ovisno o izvorima i auktorima, bilo u uporabi najmanje 3.000 do ukupno oko 10.000 nametnutih srbizama (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), pa su dosad srbizmi postali najbrojnijim stranim tudjicama u dosadašnjem hrvatskom jeziku.

Zbog toliko unesenih srbizama i inih balkanskih promjena u gramatici i sintaksi, izvorni ili klasični starohrvatski do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog jugohrvatskog (hrvaćanskog ili poluhrvatskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, njemački / nizozemski, švedski / norveški, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom.

Literatura

  • BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
  • ĆIRILOV, J. 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Beograd.
  • GUBERINA, P.& KRSTIĆ, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str. (pretisak: Mainz 1977).
  • MANDIĆ, D. 1990: Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. Matica Hrvatska, Zagreb, 320 str.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Srbianski_i_jugohrvatski&oldid=35074"