Vukovski lingvicid

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vukovski lingvicid (jugoslavenski jezikomor nad ranijim izvorno-hrvatskim, jugobalkanska izkrivljenica: tzv. "lingvOcid"): Danas se već na svjetskoj razini proširila opća uzbuna zbog ubrzanog odumiranja manjih jezika, te starih dialekata i etnokultura u suvremenom procesu globalizacije pod pojačanom prijetnjom najjačih svjetskih jezika (najviše engleskog, španjolskog, ruskog i arapskog), pa je za njihovo proučavanje i očuvanje utemeljena medjunarodna znanstvena udruga “Terralingua” (L. Maffi 2001, 1996-2004, Fishman 2000). Dugoročne dialektalne promjene u zapadnim zemljama Europske unije (npr. Italija, Španjolska itd.) upućuju nas da su stari dialekti i mikrojezici razmjerno najstabilniji u manjim gradićima ispod 100.000 stanovnika koji se popunjavaju bližim doseljenicima iz dialektalnog okoliša i u njima se optimalno čuva domaći dialekt i razvija regionalna pučka kultura. Naprotiv milijunski megapolisi su uglavnom “melting pots” koji privlače doselidbu iz daljeg okružja i u njima većinom nestaju dialekti pa i manji jezici, a pučka kultura se posve gubi.

Summary

Yugoslavian linguicide (elimination of the former original Croatian): In linguistics, language death (also language extinction, linguistic extinction or linguicide,[1] and rarely also glottophagy[2]) is a process that affects speech communities where the level of linguistic competence that speakers possess of a given language variety is decreased, eventually resulting in no native and/or fluent speakers of the variety. Language death may affect any language idiom, including dialects and languages. An extinct language is a language that no longer has any speakers, or that is no longer in current use. Extinct languages are sometimes contrasted with dead languages, which are still known and used in special contexts in written form, but not as ordinary spoken languages for everyday communication. However, language extinction and language death are often equated.

Normally the transition from a spoken to an extinct language occurs when a language undergoes language death while being directly replaced by a different one. For example, Native American languages were replaced by English, French, Portuguese, Spanish, or Dutch as a result of colonization. By contrast to an extinct language which no longer has any speakers, a dead language may remain in use for scientific, legal, or ecclesiastical functions. Old Church Slavonic, Avestan, Coptic, Biblical Hebrew, New Testament Greek, Ge'ez, Ardhamagadhi, Pali, Sanskrit and Latin are among the many dead languages used as sacred languages. Courses and active teaching still exist for these, as well as Egyptian Hieroglyphs and Maya script.

Sometimes a language that has changed so much that linguists describe it as a different language (or different stage) is called "extinct", as in the case of Old English, a forerunner of Modern English. But in such cases, the language never ceased to be used by speakers, and as linguists' subdivisions in the process of language change are fairly arbitrary, such forerunner languages are not properly speaking extinct. A language that currently has living native speakers is called a modern language. Ethnologue records 7,358 living languages known. Hebrew is an example of a nearly extinct spoken language (by the first definition above) that became a lingua franca and a liturgical language that has been revived to become a living spoken language. There are other attempts at language revival. In general, the success of these attempts has been subject to debate, as it is not clear they will ever become the common native language of a community of speakers. It is believed that 90% of the circa 7,000 languages currently spoken in the world will have become extinct by 2050, as the world's language system has reached a crisis and is dramatically restructuring.

Izumrli jezici

Izumrli jezici: To je jezik koji više nema izvornih govornika. Moguće je razlikovati dvije vrste smrti jezika:

  • U prvom slučaju jezik izumre, ali jezici (ili dialekti) koji su se razvili iz njega dalje se koriste. Primjer: Latinski jezik, iz koga su se razvili romanski jezici.
  • U drugom slučaju jezik izumre bez da ostavi nasljedničkog jezika. U tim slučajevima govornici napuste svoj materinski jezik u korist nekog drugog jezika. Primjer: Koptski jezik kao javni govoreni jezik Egipta izumro je u 17. stoljeću, a zamijenio ga je arapski. Koptski je i primjer za izumrli jezik koji se i dalje koristi — u tom slučaju kao crkveni jezik egipatskih kršćana.

Nekoliko izumrlih jezika nastavljali su se ipak upotrebljavati u književnosti, znanosti ili liturgiji. To su npr. koptski, latinski i samskrit. U vrlo rijetkim slučajima smrt jezika nije konačan rezultat jezičnog razvoja. Hebrejski je jezik primjer izumrlog jezika čija je revitalizacija uspjela tako da je danas ponovno živi jezik.

Neki jezik je ugrožen ako ga djeca više ne uče kao materinski jezik. Kad i stariji govornici tog jezika prestanu ga govoriti ili umru, taj se jezik smatra izumrlim. No, klasifikacija kao izumrli jezik ne znači nužno da taj jezik nema više nijednoga govornika. Izumrli jezici mogu biti dobro opisani i sačuvani u pisanim izvorima, a mogu imati i velik broj govornika koji su ih učili kao drugi ili strani jezik. Takav je slučaj npr. s latinskim. Smatra se izumrlim jezikom iako je čak i službeni jezik jedne države (Vatikana).

Jezik može izumrijeti zbog jezičnog pomaka. To je društveni (sociolingvistički) proces koji se događa postupno unutar jedne određene jezične zajednice. Govornici prestanu govoriti svojim materinskim jezikom i služe se nekim drugim jezikom. Jezik može izumrijeti i zbog političkog pritiska. To namjerno uništavanje jednog jezika naziva se i lingvicid.

Početak našeg lingvicida

Prije konačnoga i najjačeg lingvicida (jezikomora) nad izvorno-hrvatskim jezikom pod Jugoslavijom od 1918, najvažnije su bile ranije još 2 ključne faze koje su pripremile takvu lukvidaciju hrvatskoga: zrinsko-frankopanski glavosjek u Bečkom Novom Mjestu i zatim Bečki dogovor o zajedničkom Vukopisu iz 1850. godine.

Zrinsko-frankopanski glavosjek

Prva rana predigra za buduću likvidaciju izvorno-hrvatske kulture i specifičnoga starohrvatskog jezika, započela je egzekucijom posljednjih Zrinskih i Frankopana u Bečkomu Novom Mjestu (Wiener-Neustadt) godine 1671. Njihova fizička likvidacija nije bila pogubna za budućnost Hrvata samo u sterateško-političkom pogledu, nego je dugoročno takodjer to bilo upravo smrtonosno za dalje održanje i ikakav suvisli razvitak izvorno-hrvatskog jezika. Naime, rani razvitak zajedničkoga javnog jezika u Hrvatskoj uglavnom počinje sa srednjovjekom reformaciom već od 16. stoljeća, kada su protestantski pisci u Europi pa i kod nas nastojali najširem pučanstvu što više približiti kršćanske vriednosti i svoj nauk na domaćemu narodnom jeziku. Zato odonda u Hrvatskoj već izlazi niz knjiga na tomu ranohrvatskom jeziku, još većinom na glagoljici pretežno na temelju kajkavice i čakavice. Iako u vjerskom pogledu reformacia u Hrvatskoj većinom nije uspjela, ipak je kod nas ostavila ključne kulturno-jezične tragove, najviše kao prva osnovica javnoga hrvatskog jezika, što je zatim manjeviše preuzela i katolička protureformacija.

Ovaj rani jezik reformacije i njihove književnosti su zatim do 17. stoljeća preuzeli i nastavili hrvatski banovi Zrinski i Frankopani, koji su ga dalje razvili i kodificirali kao službeni javni jezik na svojim prostranim posjedima, od Istre i primorja preko Gorskog Kotara i srednje Hrvatske do Podravine i Medjimurja. Pod njihovim mecenskim sponzorstvom se tada na većem dielu Hrvatske književnosti i upravi uspješno razvija prvi zajednički, javni i službeni svehrvatski jezik kao sretno izabrana tronarječna kombinacija u obliku kajkavske ikavice, kakva se inače tada (i do danas) govorila oko njihovoga kulturnog središta u Ozlju. Tim tronarječnim polustandardom se onda koristilo oko 2/3 današnjega hrvatskog ozemlja, a izvan tog razvitka su ostale samo Dalmacia, Hercegovina i iztočna Slavonia. Tadanji uspjeh i širenje ovoga tronarječnog polustandarda proizlazi iz činjenica, što još dosad čak 3/5 Hrvata ili oko 60% od rodjenja doma (prije škole) materinski govore raznim inačicama ikavice (štokavska + šćakavska + čakavska + kajkavska), dok istodobno još oko 31% ili 1/3 izvorno doma prvo govore kajkavicom, - pa tako ovo zajedno obuhvaća golemu većinu ili oko 88% svih Hrvata na današnujem državnom ozemlju Hrvatske (izvan toga preostaju samo manjinski izvorni jekavci i ekavci, kojih je u Hrvatskoj bilo tek 1/8 ili izmedju 9 i 12%).

Još do danas sličnim prielaznim trodialektom govori oko 8% Hrvata, od sjeverne Istre i Pokupja preko Turopolja do Sutle. Taj već kodificirani zrinsko-frankopanski jezik je dostigao mnoge značajke književno-jezičnog polustandarda, uz bogatu književnost i više obsežnih rječnika, a do pune standardizacie mu je formalno manjkalo samo službeno izdanje gramatike. Medjutim zrinsko-frankopanskim glavosjekom 1671, njihovo je mecensko sponzorstvo prekinuto i dalji je razvitak toga tronarječnog polustandarda pomalo zaustavljen, pa je on u javnosti i književnosti donekle životario negdje do početka 18. st. Nakon toga se od 18. st. ovaj tronarječni polustandard u službenoj hrvatskoj javnosti povlači i razpada, a umjesto njega se kao dominantni jezik na oko 1/2 današnjeg ozemlja sjeverozapadne Hrvatske od Gorskog Kotara do Medjimurja javno proširila ekavska čakavica, a dalje na jugoiztoku u Lici, kopnenoj Dalmaciji i Hercegovini jekavska novoštokavština. Ovo stanje novohrvatskog razpada su zatim od 19. st. zlorabili izdajnički vukovci, da bi nam napokon zbog buduće Jugoslavije (= velika Srbija u drugom 'pakiranju') dosad nametnuli svoj unitarni srbohrvatski jugojezik.

Bečki jezični dogovor 1850.

Bečki jezični dogovor 1850. je formalno održan zbog ujedenjenja ranijih posebnih južnoslavenskih jezika tj. hrvatskoga i srbijanskoga u jedinstveni zajednički križanac (engl. pidgin) tj. u novosklepani srbohrvatski jugojezik koji bi postao službenim javnim i književnim jezikom na cijelomu srbsko-hrvatskom etnoprostoru. To je zapravo bila kulturno-jezična predigra za kasnije vojno-političko stvaranje Jugoslavije tj. ustvari proširenje velike Srbije pod drugim imenom. Naigvnim Hrvatima je kao mamac ponudjeno navodno proglašenje uljudjenoga dubrovačkog govora kao navodni književni standard, - ali nam je ustvari nasilno podvaljen drugi i primitivni čobanski Vukopis iz Vukovih Bileća tj. s nutarnje balkanske granice izmedju iztočne Hercegovine i Crne Gore.

Time su Hrvati iz ranijega srednjoeuropsko-mediteranskog naroda kulturno i jezično naknadno degradirani i balkanizirani, a višestoljetna ranija književnost nam je zapravo izbačena u poviestnu ropotarnicu pa ju zato danas vukovizirani gradski Hrvati većinom više ne razumiju jer im se mora prevoditi tj. krivotvoriti na Vukopisu u lažnim jugo-izdanjima ranijih pisaca. Koliko god se do dandanas tzv. "hrvatski" vukovci manjegviše zaklinju o svojoj navodnoj brizi u njegovanju hrvatskog jezika, izim tek formalne promjene vanjskog naziva iz srbohrvatskog u navodni hrvatski, iznutra se u tomu zapravo ništa bitnije nije izmijenilo niti smo se dosad imalo vratili u izvorno-hrvatski jezik prije Jugoslavije. Najjasniji dokaz tomu je neoboriva činjenica, kako sve do dandanas hrvatski književnici, Matica ni Akademija niti bar hrvatska država (Sabor) još uviek nisu javno ni službeno odkazali ni poništili taj prokleti Bečki dogovor iz 1850. godine.

Izdaje hrvatskih vukovaca

Nakon takve ideopolitičke degeneracije u hrvatskom jezikoslovlju, danas je naša vukovska lingvistika zapala u slijepu ulicu bez dugoročnog izlaza. Nakon raspada omiljene Jugoslavije koja im je ideopolitički osigurala sinekure i visoke titule, tzv. “hrvatski” vukovci koji su donedavna uglavnom dominirali u našem jezikoslovlju, odjednom su ostali visjeti u zrakopraznom prostoru jer je smisao njihova postanka i postojanja bilo jugoslavenstvo i “bratski srpskohrvatski” jezik. U koprcanju za održanje, nadali su se i radili na obnovi treće Jugoslavije ili neke slične “Balkanije” u kojoj bi se opet dobro snašli, a kako im to zasad još nije posve uspjelo, morali su malo popustiti pod pritiskom hrvatskog naroda koji više nije trpio njihov srpskohrvatski jezik. Pritom su lukavo prevarili i nasamarili naivno pučanstvo, jer su nam u javnosti podmetnuli novi, tek prividni naziv “hrvatski” – poput maskote pod kojim se i dalje opet krije isti uglavnom nepromijenjeni srbohrvatski vukopis, koji po glavnom vukovcu “Forumu” odsad spada u tzv. srednjojužnoslavenski – a to je zapravo opet isti srpskohrvatski jezik u novom pakovanju. Obzirom da u našem jezikoslovlju i u novoj Hrvatskoj uglavnom još prevladavaju isti podobni jugojezičari ranije postavljeni po partijskoj podobnosti iz Beograda, nismo se zapravo trebali ničemu boljem ni nadati: poslije Foruma – Forum (tj. nakon vukovaca – opet vukovci !). Ili kako je to odlično sažeo objektivni i nepristrani finski slavist Juhani Nuorloto (Internet 2002) iz Univerze Helsinki: “srpskohrvatski diasistem” će postojati samo dotle dok budu postojali lokalni lingvisti koji su ga izmislili.

Ovo krajnje absurdno i bezizlazno stanje s hrvatskim jezikom je nastalo prvenstveno zbog dugogodišnjeg jezičnog nasilja parazitskih vukovaca nad hrvatskom kulturom i potom još zbog novije ratne doselidbe naših izbjeglica iz BiH i Vojvodine gdje su uglavnom odgojeni u srpskim školama na ekstremnoj balkanskoj vukovštini koju sada dalje pronose po Hrvatskoj. Kod nas su bile vidljive uzastopne javne težnje za obnovu hrvatskog jezika osobito uoči jugo-raspada (1987-1990) s kraćim revivalima u doba “Hrvatskog proljeća” 1968-1971. i opet za Domovinskog rata 1991-1995. Tada su u javnosti i medijima bar privremeno vraćene u uporabu poneke ukinute značajke izvornoga hrvatskog prije 1918, ali je i to ubrzo zamrlo. Potom slijedi ponovni sunovrat u balkansku vukovizaciju, pa je jezično stanje kod nas sada još puno gorje nego uoči 1990. Jedini vidljivi rezultat tih povremenih pomaka je sada tek formalna zamjena donedavnog dvojnog imena srpskohrvatskog jezika u tzv. “hrvatski” zbog javne volje hrvatskog naroda koji je potom izigran, jer je u pozadini te vanjske maskote ostao isti nametnuti jugojezik samo u novom pakovanju (usp. Biondić 2004). Čini se da su nasilni vukovci kroz 20. st. uglavnom već uspjeli isprati mozgove većini hrvatske inteligencije klonirane u jugoškolama po srpskohrvatskom modelu bratstva-jedinstva, pa očito više nismo u stanju izdići se iz te jezične kaljuže balkanske vukovštine. Unatoč uzaludnim pokušajima i povremenim protestima ponekih svjesnih intelektualaca, danas mnogi vodeći Hrvati iz sveučilišta i akademije, jednako kao iz vlasti i iz oporbe više-manje slično govore i pišu sve gorjim balkanskim polujezikom.

Razpad izvorno-hrvatskog

Logični i učinkoviti modeli normalnoga zdravog mišljenja se oblikuju već od malih nogu, pa se našoj djeci u početnim školama zbog prisilnog učenja primitivnog vukopisa s mnoštvom nepravilnosti i bezbroj iznimaka već rano ucjepljuje posve zbrkani i nesuvisli način razmišljanja po šupljem modelu švicarskog sira. Zato se naša djeca u tim vukovskim školama već od rane mladosti pod prisilom balkanizacije masovno izobličuju u mentalne invalide jer u društvenoj praksi, kulturi i privredi ta zbrkana balkanska vukovština ima vrlo sličan učinak mentalnog trovanja kao i drogiranje od rane mladosti. Iako su izvorni Hrvati bili ranije stoljećima kultiviran i uspješan europski narod, odnedavna se ponajviše zbog nametnutog primitivnog vukopisa, većina školovanih Hrvata već od djetinjstva pretvaraju u balkanizirane poluidiote ispranih i vukoviziranih mozgova. Od djetinjstva naučeni jezik neizbježno odredjuje kasnije modele razmišljanja i javnog djelovanja, pa je normalni odraz naše jezične anarhije uporna neučinkovitost cijelog društva i privrede.

Zato su nam danas hrvatska država i gospodarstvo tako bezuspješni i promašeni zbog vukovske mentalne zbrke u našim vodećim glavama (Vukomania chronica et acuta) - jednako kao što su promašene, neučinkovite i bezperspektivne i ine vukovizirane zemlje na Balkanu tj. Bosna i Srbija. Jasni protudokaz tomu su nam susjedni Slovenci koji su pravodobno odbili i izbjegli vukovizaciju “troplemenog naroda SHS” pa su im zato mozgovi ostali normalni i učinkoviti. Naprotiv su Slovencima najsličniji Hrvati, nakon nasilne balkanizacije u Jugoslaviji dosad naočigled propali u svakom pogledu i zasad nemaju nade za poboljšanje, dokle god se ne oslobode te nastrane balkanske vukovštine i ne vrate se normalnim jezičnim izvorima iz svoje ranije europske baštine. Takvim balkaniziranim obrazovanjem na temelju primitivnog vukopisa je cijelom nizu hrvatskih naraštaja u Jugoslaviji već učinjena ogromna obrazovna šteta. Kulturno i mentalno su time najviše uništeni oni nesretni naraštaji koji su prisilno školovani pod jugokomunističkim diktatom nakon tzv. “oslobodjenja” tj. od 1946, kao i ponovo nakon Titinog državnog udara od 1972, u doba vukovske rekonkviste pod zloglasnim patronatom Stipe Šuvara.

Pod uzastopnim navalama raznih istočnih nasilnika, kod pismenih Hrvata su se razvijali više-manje izdajnički krugovi pod vodstvom naših kulturnih janjičara. Tako je u doba turske okupacije od 16.-18. st. nastala poznata “Alhamiado” književnost većinom od poturčenih Hrvata na turskom i arapskom jeziku. U 20. st. je opet nastala slična “Alserbiado” književnost posrbljenih Poluhrvata na balkanskom vukopisu (Yošamya 1999), čije razdoblje nažalost nije završeno sve do danas. Te istočno-kolonialne jezične deformacije nisu imale trajne učinke samo u hrvatskoj kulturi, nego su ostavile pogubne posljedice i u raznim inim područjima praktičnih djelatnosti i životnog stila u Hrvatskoj sve do danas. Nakon što su kroz niz prošlih stoljeća brojni vodeći Hrvati u doba renesanse, Ozaljskog kulturnog kruga, Zrinskih i Frankopana kao naši primorski čakavci i sjeverni kajkavci ravnopravno sudjelovali u samom vrhu tadanje europske kulture i civilizacije, zbog donedavne jugoslavenske balkanizacije i nametanja vukovskog primitivizma smo odnedavna završili na ozloglašenom balkanskom rubu europske periferije: Htjeli mi to ili ne – to je doista tako i nema nam spasa, dokle god se ne oslobodimo novonametnutog balkanskog mentaliteta i prisilne vukovštine, pa sad moramo biti kulturno-ekonomska kolonija iz afroazijskog kruga. Upravo zbog nove prisilne vukovizacije i primitivnijeg balkanskog odgoja su današnji Hrvati na europskom kulturnom tržištu postali manjevrijedna škart-roba.

Zloporabe naših vukovaca

Naši zastarjeli vukovci, zbog svojega urodjenog dogmatizma i ideoloških predrasuda bili su kod nas dosad glavni kočničari bilo kakvog budućeg napretka u relevantnim strukama: lingvistika, povijest, etnologija itd. Povrh toga, danas su ovi domaći vukovci očito najopasniji nutarnji neprijatelj Hrvatskoj t.j. maligni tumor koji zbog sinekura, u svojoj srži stalno i uporno teži razaranju hrvatskog identiteta i negaciji posebne hrvatske kulture. Ukidanje hrvatskog naroda i kulture započeli su upravo vukovci Bečkim dogovorom za ujedinjenje umjetnog “srpskohrvatskog” jezika (tj. za ukidanje izvornog hrvatskog) i tek njegovim službenim i javnim poništenjem taj razorni proces može biti formalno prekinut. Glavna antihrvatska legla te jugoslavenske vukovštine, bili su sve do danas JAZU (= HAZU) i pripadni Institut za jezik. Ti naši kulturno-jezični kvislingi dugoročno su nam mnogo opasniji i pogubniji od ikakvih Srba, islamista, globomana i inih vanjskih ugroza, jer nam po svojoj definiciji kroz školstvo i javne medije izravno iznutra razaraju i brišu nacionalno-kulturni identitet, da bi čim duže mogli svojim sinekurama parazitirati za vratom hrvatskog naroda.

U doglednoj budućnosti za kojih 20-30 godina, ili će nestati Hrvatska i naš narod, ili će se bilo kako morati ukloniti te zloglasne vukovce, jer dugoročno oboje nikako više ne mogu supostojati. Vukovci su danas ideopolitički dinosauri u hrvatskom jezikoslovlju: jednako kao što su geološki dinosauri morali izumrijeti zbog neprilagodjenosti prirodnom okolišu, tako će neizbježno morati nestati i naši vukovski dinosauri zbog nekompatibilnosti s hrvatskim kulturno-jezičnim okolišom. Tzv. “hrvatski vukovci” koji su od 1918. odbacili i napustili već kultivirani i izvorni javnohrvatski jezik (Vančik 1996), jesu najteži veleizdajnici u sveukupnoj povijesti Hrvatske od stoljeća sedmog pa do današnjeg dana. Po tomu su slični inim kolonialnim kvislingima i kulturnim janjičarima u afroazijskim zemljama, koji su zbog sinekura napustili vlastiti identitet u svrhu nametanja okupatorskog engleskog, španjolskog, francuskog i inih kolonialnih jezika. Medjutim je tamošnji postupak imao puno blaže posljedice, jer su to ipak bile većinom nerazvijene zemlje pa su tamo engleski, španjolski i francuski uglavnom donositelji naprednije europske kulture i tehnologije.

Naprotiv je kod nas primitivni balkanski vukopis bitno unazadio novije kulturno ozračje u Hrvatskoj na sličan način kako su to u Europi ranije učinile istočne nomadske invazije Huna, Avara, Tatara i Turaka. Zbog zatiranja hrvatskog kulturnog identiteta, taj nepodnošljivi balkanski vukopis danas je već dobio daviteljsku ulogu stranoga kulturnog okupatora kakvu je npr. do 1. svj. rata imao prisilni magjarski jezik u kopnenoj Hrvatskoj – ili sveprisutni talijanski na našem primorju i otocima. Ipak je i taj talijanski kao baština stare mediteranske ekumene barem bio daleko kulturniji i time za nas pozitivniji od urodjeničkog vukopisa iz mračnih gudura brdovitog Balkana. Nametanje primitivnog vukopisa kod nas je imalo ulogu dekulturacije i mentalnog unazadjivanja Hrvata koji u tom balkaniziranom stanju doista spadaju više na brdoviti Balkan negoli u suvremenu civiliziranu Europu.

Literatura

  • Brenzinger, Matthias (ed.) (1992) Language Death: Factual and Theoretical Explorations with Special Reference to East Africa. Berlin/New York: Mouton de Gruyter. ISBN 978-3-11-013404-9.
  • Campbell, Lyle; & Mithun, Marianne (Eds.). (1979). The Languages of Native America: Historical and Comparative Assessment. Austin: University of Texas Press. ISBN 0-292-74624-5.
  • Dorian, Nancy C. (1978). 'Fate of Morphological Complexity in Language Death: Evidence from East Sutherland Gaelic.' Language, 54 (3), 590-609.
  • Dorian, Nancy C. (1981). Language Death: The Life Cycle of a Scottish Gaelic dialect. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. ISBN 0-8122-7785-6.
  • Dressler, Wolfgand & Wodak-Leodolter, Ruth (eds.) (1977) 'Language Death' (International Journal of the Sociology of Language vol. 12). The Hague: Mouton.
  • Fishman, J.A. 2000: Can threatened languages be saved? (a 21st century perspective). Multilingual Matters Ltd., 503 p.
  • Gordon, Raymond G., Jr. (Ed.). (2005). Ethnologue: Languages of the World (15th ed.). Dallas, TX: SIL International. ISBN 1-55671-159-X. (Online version: http://www.ethnologue.com).
  • Harrison, K. David. (2007) When Languages Die: The Extinction of the World's Languages and the Erosion of Human Knowledge. New York and London: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-518192-0.
  • Lenore A. Grenoble, Lindsay J. Whaley, Saving Languages: An Introduction to Language Revitalization, Cambridge University Press (2006).
  • Maffi, L. (edit.) 1996-2004: Terralingua, linguistic and biological diversity. Fasc. 1-28.
  • Maffi, L. 2001: On Biocultural Diversity, linking language, knowledge and the environment. Smithsonian Institution, Washington.
  • Sasse, Hans-Jürgen (1992) 'Theory of Language Death', in Brenzinger (ed.) Language Death, pp. 7–30.
  • Schilling-Estes, Natalie; & Wolfram, Walt. (1999). 'Alternative Models of Dialect Death: Dissipation vs. Concentration.' Language, 75 (3), 486-521.
  • Skutnabb-Kangas, Tove. (2000). Linguistic Genocide in Education or Worldwide Diversity and Human Rights? Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates. ISBN 0-8058-3468-0.
  • Thomason, Sarah Grey & Kaufman, Terrence. (1991). Language Contact, Creolization, and Genetic Linguistics. University of California Press. ISBN 0-520-07893-4.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU license, mostly from WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vukovski_lingvicid&oldid=45393"