Kajkavsko-čakavski turkoarabizmi

Kajkavsko-čakavski turkoarabizmi (raniji i novi turcizmi i arabizmi u jugo-standardu, kajkavici i čakavici): Najviše ranijih posudjenih turcizama u europskim jezicima izvan same Turske dosad ima u balkanskim zemljama jugoistočne Europe (vidi Balkanski Sprachbund), koje su duže kroz par stoljeća bile pod vlašću Osmanskog carstva, a najbrojnije u Europi osobito u Bosni i Macedoniji, ali takodjer manjeviše i u Srbiji, Bugarskoj, Albaniji, Rumunjskoj, Grčkoj, itd. Izvan Balkana od inih većih europskih jezika ima još dosta turcizama npr. u ruskomu, pa čak i najdalje u otočnomu engleskom gdje je poznato najmanje desetak općih europskih riječi turskog podrijetla. Na klasičnomu hrvatskom etnoprostoru su ranije prije Jugoslavije tj. sve do 1. svjetskog rata izvorno bili uglavnom bez turcizama svi naši krajevi izvan Osmanskog carstva: veći dio Hrvatske (izim pogranične Vojne krajine), uključivo i južnojadransko primorje (bivša Dubrovačka Republika), kao i Vojvodina u Austrougarskoj (sada sjeverna Srbija).

Zato su u polukrugu od Dubrovnika kroz Hrvatsku do Vojvodine (izvan Bosne) uglavnom tek naknadno prošireni noviji jugo-turcizmi u 20. stoljeću s nametanjem balkanskog Vukopisa i naselidbom novih balkanskih doseljenika pod Jugoslavijom. U našem susjedstvu su mnogobrojni turcizmi osobito značajni za bošnjački jezik, gdje je su to najbrojnije inojezične posudjenice i najčešća razlika od sličnoga srbianskog i hrvatskoga s puno manje turcizama: vidi pobliže Bošnjački i novohrvatski. Naprotiv su izvorni predturski arabizmi kod nas na jugu asimilirani već prije turskih provala kroz srednji vijek, zbog stoljetnih izravnih pomorskih veza sa sjevernom Afrikom i Levantom, pa su ostali razmjerno najbrojniji u obalnoj i otočnoj čakavici istočnog Jadrana (ima ih čak i na glagoljici), dok su se u susjednoj Bosni islamski arabizmi kopnom tek kasnije naknadno proširili u novom vijeku posredno preko vladajućih Turaka.

Summary

Kaykavian & Chakavian Arabo-Turkisms (former and recent turkisms & arabisms in Yugoslav standards, and in Kaykavian and Chakavian dialects): A comparative survey of Turkish, Arabic and Mongol loanwords entering recently in the Croatia's Shtokavian standard, and in Kaykavian and Chakavian dialects, is offered. Due to the fact that a major part of Croatia persisted out of Ottoman Empire i.e. within Habsburg Empire, the true turkisms formerly in public Croatian especially in towns were rare; someones are imposed in Croatia almost recently under Yugoslavia as the newer Yugo-turkisms. In other Croatian dialects as Kaykavian and Chakavian spoken as native-maternal by a half of Croats, the turkisms were very rare, and in northwest Croatia, also in Istra peninsula and most Adriatic islands the true turkisms were almost unknown; instead, in these non-turkised areas the early mongolisms and direct arabisms of medieval origin are more frequent.

Novi naknadni jugoturcizmi

U svim balkanskim jezicima zemalja jugoistočne Europe, koje su kroz više stoljeća bile u Turskom carstvu, leksički su manjeviše značajni slični zajednički turcizmi u njihovom rječniku. Za vrijeme turske vlasti na Balkanu, ova osim susjedne Bosne, istočne Slavonije i Imotskog, većinom nije dugoročno dosezala na današnje hrvatsko ozemlje (izim tek kraćih pljačkaških provala). Zato su turske posudjenice ili turcizmi u najvećem dijelu Hrvatske većinom bili nepoznati i tu su se do 1. svj. rata rabili uglavnom samo u lokalnim pučkim govorima užega pograničnog pojasa uz Bosnu (Imotski - Pounje - Županja), pa su se dotada u hrvatskoj javnosti smatrali nekulturnim rubnim provincializmima. Naprotiv, u javnomu kultiviranom govoru i pisanju osobito po hrvatskim gradovima prije Jugoslavije uglavnom nije ni bilo turcizama sve di 1. svj. rata, osim tek jedino najpoznatija štokavska 'rakija' (turs. raki): kajkav. žganica, čakav. dropica.

Tek kasnije već dugo nakon propasti Turskog carstva na Balkanu tj. od 1. svj. rata se i u hrvatskoj javnosti preko jugojezičnog jedinstva nameće sve veći broj novih i sve dotad stranih turcizama, koji postupno potiskuju ranije stoljećima uobičajene izvornohrvatske istoznačnice tj. slavenske sinonime u sličnim oblicima često nazočne i u inim slavenskim jezicima izvan Balkana. Takve slavensko-izvornohrvatske riječi su potom unitarni vukovci i jugoslavisti u 20. stoljeću zaredom proglasili 'zastarjelim arhaizmima'. Neke koje su se još ipak najupornije očuvale i kroz 20.st.- s namjerom konačnog istrjebljenja su ih dosad ideološki žigosali kao tzv. "ustaške novokovanice" (iako su iz ranijih stoljeća !) koje se više nisu smjele javno spomenuti i o tima više nije bilo diskusije.

Najuporniji i glavni noviji predvodnik toga jezično naknadnog poturčivanja izvanturskih Hrvata u matičnoj Hrvatskoj je bio Dalibor Brozović (npr. 2000.), koji je dosad u javni novohrvatski standard iz svoga bosanskog zavičaja nametnuo pedesetak nepotrebnih turcizama, navodno kao tzv. "nezamjenjive i milozvučne" riječi, - iako u klasičnomu izvornohrvatskom uglavnom već stoljećima postoje ine slavenohrvatske istoznačnice koje su Brozović i bosanski istomišljenici prikrili i odbacili (kao tzv. arhaizme ili čak "ustašluk" !).

Tako su nam u ime jugoslavizma u novoj balkaniziranoj Hrvatskoj ustvari naknadno i nasilno nametnuti novi jugo-turcizmi tek nakon propasti Turskog carstva, koje su potom naši Vukovci proglasili za "ubave, milozvučne i nezamjenjive" riječi, a najgorji su česti slučajevi u Hrvatskoj te novije nasilne zamjene novonametnuti jugo-turcizmi: 'dućan' (= hrv. prodavaona i trgovina: turs. dukkan), pa 'šećer' (slador: tur. šeker), 'čarape' (nazuvke ili bičve: çorap), 'marama' (rubac: tur. mahrama), 'zanat' (obrt), 'kula' (utvrda-toranj: kulesi) i slične. Ove su ranijim Hrvatima do 1. svj. rata prije Jugodlavije, osobito u gradovima uglavnom bile posve nepoznati aziatski barbarizmi (dotad su ih u Hrvatskoj znali samo rubni vlaški krajišnici iz Vojne krajine uz bosansku granicu). Tu se za primjer još navodi tridesetak takvih jugo-turcizama naknadno nametnutih u Hrvatsku od 20. stoljeća, a u (zaporkama) su njihove slavensko-izvornohrvatske istoznačnice koje su u Jugoslaviji potisnute - ili čak zabranjene i osim kod staraca, neke su dijelom već izumrle u svijesti prosječnih mladjih Hrvata (niže označene zvjezdicom *).

Takvi novonametnuti jugo-turcizmi preko štokavskoga javnog govora u Hrvatskoj su npr. balvan (trupac), bašća (vrt), boza (sok), ćitaba (popis: tur. kitabe), ćošak (ugao), ćuprija (most: tur. köprü), čarapa (nazuvka* ili bičva), česma (vrelo: tur. çešme), ćilim (sag-prostirač: tur. kilim), divaniti (pričati), djabe (mukte), dućan (tur. dukkan: hr. prodavaona) i 'dućančić' (prodavaonica: dukkanli), dugme (tur. dogme, madj. gumb: hrv. puce*), kajgana (pražetina), kalup (uzorak), kazan (kotlić), krevet (tur. kevter: hr. postelja), kula (toranj-utvrda: tur. kulesi), mušterija (stranka-kupac), nišan (meta), ortak (suradnik), pazar (tržnica), pendjer (prozor: tur. pencer), rakija (žganica*: tur. raki), šećer (tur. šeker: hr. slador), šećerni (tur. šekerli: hr. sladorni), tulum (veselica - nazdravica*), veresija (zajam), zanatlija (obrtnik: tur. zanaatli), zanatski (obrtni), ...itd.

Najviše turcizama u Hrvatskoj postoji oko Imotskoga (blizu 2000 riječi: Buljan-Klapirić 2001), koji je unutar Hrvatske ostao najduže pod turskom vlasti. Razmjerno najmanje turcizama u Hrvatskoj ima kod sjeverozapadnih kajkavaca npr. u Medjimorju i Hrvatskom Zagorju, a takodjer i kod otočnih čakavaca osobito u Kvarneru i na dubrovačkim otocima. Nešto više ih ima u Dalmaciji na nutarnim priobalnim otocima kamo su ih unesli s kopna novovjeki izbjeglice pred Turcima. Iako su kajkavci i otočni čakavci donedavna imali malo ili nimalo turcizama, ipak u graničnio-rubnim područjima spram balkanskih štokavaca postoji nešto više turcizama, npr. kod polučakavaca uz kopnene obale u Dalmaciji, pa kod jugoistočnih rubnih kajkavaca osobito u Banovini i donekle u Moslavini: o tomu vidi još pobliže Južnokajkavski Banovci.

Lažnoturski mongolizmi

Kod nas se raznoliki mongolski homonimi nalaze najviše u Hrvatskom Zagorju i na Kvarneru, a u štokavskim područjima su vrlo rijetki ili posve izostaju. Ove mongolske izoglose danas tvore naše najprostranije leksičke disjunkcije preko cijele Eurazije, od Jadrana i Zagorja pa do daleke Mongolije. Pored klasičnih i crkvenih latinizama koji su od srednjeg vijeka bili najstarije i najbrojnije rane posudjenice starohrvatskog jezika osobito u gradovima gdje su češće zapisivane, druge rane posudjenice na selima u srednjovjekoj Hrvatskoj (13.- 14. st.) zbog srednjovjekih mongoloidnih invazija su mongolizmi, dosad očuvani razmjerno najviše u kajkavici i čakavici. Naprotiv su kod nas nakon turskih osvajanja u novom vijeku turkoidne izoglose postale osobito brojne u štokavskim govorima Slavonije, Like, Bosne i Srbije, gdje su prebrisale donekle slične ranije mongolizme.

Naši novoštokavski jezikoslovci su od širih altajskih izoglosa dosad najviše usporedjivali brojne turcizme i bliske avarske izoglose, dok su im manje poznati i drugačiji istočniji mongolizmi u kajkavici i čakavici dosad uglavnom ostali zanemareni i neistraženi. Vukovci su te naše stare mongolizme iz dialekata koje nemaju Srbi, brzopeto proglasili nekim izkrivljenim "turcizmima" ili još gorje kao "ustaške novokovanice", pa su ih izbacili kao nepoželjne jer o takvima više nije bilo diskusije. Naprotiv su pravi balkanski turcizmi puno rjedji i mjestimice čak nepoznati izvan turskog dosega tj. Vojne krajine, u sjeverozapadnoj kajkavici i sjevernom primorju. Ti mongolizmi sada u Hrvatskoj postupno izumiru zajedno s pripadnim nevukovskim dialektima i pritom ih često potiskuju noviji pravi turcizmi koji su našim vukovskim lingvistima podobniji, "ubavi i milozvučni" zato jer postoje u bratskomu srpskom (i bošnjačkom) jeziku: vidi pobliže Mongolski i starohrvatski i Turski i jugohrvatski, pa Srbianski i jugohrvatski i Bošnjački i jugohrvatski.

Istočnoazijski primorski jezici uz Pacifik ne pokazuju vidljive izoglose u starohrvatskom leksiku, dok se mongoloidne izoglose nalaze osobito u Medjimurju, Hrvatskom Zagorju i na Kvarnerskim otocima, a u štokavskim područjima su vrlo rijetke ili već posve izostaju. Ove mongolske izoglose danas tvore naše najprostranije leksičke disjunkcije preko cijele Eurazije, od Jadrana pa do daleke Mongolije. Naprotiv su kod nas nakon turskih osvajanja u novom vijeku turkoidne izoglose postale osobito brojne u štokavskim govorima Slavonije, Like, Bosne i Srbije: tako u balkaniziranom novohrvatskom standardu više tisuća turcizama sada obuhvaćaju oko desetine pravopisnog leksika (u bošnjačkom i do 2/5 leksika), jer su naši vukovci tim podobnim srbobalkanskim turcizmima zamijenili brojne ranije romanizme i germanizme iz "neprijateljske" Njemačke i Italije. Naprotiv su turcizmi puno rjedji izvan turskog dosega u sjeverozapadnoj kajkavici i primorskoj polučakavici, a najmanje ih je u zapadnoj čakavici Istre i Kvarnera.

Čakavski mongolizmi

Na Jadranu razmjerno najviše tih starih mongolizama sadrži arhajski bodulski cakavizam gdje postoji pedesetak tih dalekih istočnoazijskih disjunkcija. Glavni su primjeri nekih otočnih mongolizama na Kvarneru: bilÿg (pečat-marka: mong. bilig), boãk (bik: mong. bükh), bùbrig (bubreg: mong. böbgür), burîn (slaba burica: mong. borán), cajnÿ (čajni: mong. tsayny), còban (pastir: mong. çaban), cukràt (zasladiti: mong. tsikhertey), ingÿr (konj-pastuh: mong. hangür), ingìrica (ždrijebica: mong. hangga), kukûr (modar-tamnoplav: mong. kuku), kukûrni (močvaran: mong. kukünur), kukùrika (perunka-Iris: mong. kukrükh), khonât (prenoćište-motel: mong. khonag), kÿp (trup-akt: mong. khüb), mûnjen (sulud: mong. munug), nÿla (ribarska mreža: mong. nügel), nilakÿr (ribarski šef: mong. nügeltey), ocàt gen. ostà (kvasina: mong. esekh), pâs (pojas: mong. büs), sìć (sjeći: mong. sükh), šaltûr (krojač: mong. saaltur), šandâl (sandala: mong. zandal), tlòh-tâla (pod-tlo: mong. tala), tarbùh (trbuh: mong. tarbus), itd.

Kajkavski mongolizmi

Značajno kako u kajkavici i u bodulskim govorima jadranskih otoka, osobito na Kvarneru ima puno više istočnih mongoloidnih izoglosa negoli rijetkih balkanskih turcizama. Razmjerno najviše starijih mongolizama prije Turaka kod nas još sadrži sjevernohrvatska kajkavica, osobito u Hrvatskom Zagorju, Podravini i Medjimurju. Od tih starih mongolizama se npr. u kajkavskoj okolici oko Zagreba rabi oko stotinjak mongolizama, od kojih su mnogi obične kajkavske riječi, npr. bajan (bogat-raskošan: mong. bayan), balta (sjekira: mong. balta), bik (mong. bükh), bubenj (mong. bömbör), búbrek (mong. böbgür), čaj (mong. tsay), čajni (mong. tsayny), čiček (čkalj-Arctium: mong. çüçög), den (dan: mong. den), eja (grabljivica Circus: mong. elee), hoblič (blanja: mong. khoble), kip (mong. khüb), krevet (mong. khevter), kusast (mong. khuson), ocet (kvasina: mong. esekh), oroslan (lav: mong. orslan), pocúkrat (zasladiti: mong. tsikhertey), sandala (mong. zandal), terbúh (trbuh: mong. tarbus), ...itd.

Štokavski turcizmi

Medju raznim dialektima katoličkih Hrvata, izrazito najviše turcizama imaju štakavski ikavci iz BiH, nešto manje jekavci, pa još manje čakavci i većinom najmanje ili ništa naši kajkavci - ali baš ovi s malo ili ništa pravih turcizama naprotiv imaju izrazito najviše srednjovjekih predturskih mongolizama, kao i inih ranijih neturskih arabizama osobito uz Jadran.

Ikavski turcizmi

Što-ikavci: Brojnih turcizama u izvornim materinskim govorima medju katoličkim Hrvatima razmjerno najviše sadrže štakavski poluikavci iz Hercegovine, jugozapadne Bosne, dalmatinske Zagore, pa hrvatski Bunjevci iz Like, Slavonije i Bačke, medju kojima zamalo ni nema lokalnih govora bez nazočnih turcizama. Nešto manje turcizama imaju prijelazni šćakavski staroikavci. Rekordan broj mnogobrojnih turcizama (preko 2.000) imaju u matičnoj Hrvatskoj štokavski ikavci oko Imotskoga, koji je medju današnjim hrvatskim gradićima ujedno i najduže kroz par stoljeća ostao pod Turcima.

Jekavski turcizmi

Jekavci: Takodjer dosta turcizama, ali ipak nešto manje od ikavaca imaju u izvornim materinskim govorima katolički štokavski jekavci, gdje su turcizmima najbogatiji hrvatski jekavci iz srednje Hercegovine (Solac - Konjic), pa osrednje bogati jekavski Hrvati u Slavoniji i na Kordunu. Naprotiv medju svim katoličkim štokavcima izrazito najmanje turcizama imaju južnojadranski jekavski primorci oko Dubrovnika i na susjednim otocima koji su kroz tursko doba bili odvojeni u Dubrovačkoj Republici. Zato je u materinskim govorima dubrovačkih sela i izvornih gradskih starosjedilaca vidno manje turcizama negoli npr. uz čakavske kopnene obale Zadar-Omiš i u samom Splitu i Šibeniku. U sam grad Dubrovnik danas tek novije turcizme većinom naknadno unose hercegovački doseljenici iz zaledja, kao i javni mediji i uprava vukovskim novoštokavskim standardom utemeljenim na istočnoj Hercegovini.

Kajkavski turcizmi

U kajkavici sjeverozapadne Hrvatske su pravi turcizmi prije Jugoslavije sve do 1. svj. rata većnom bili nepoznati, osobito ne u Gorskom Kotaru, Žumberku, Zagorju, Medjimurju i gornjoj Podravini, gdje čak za inače kod nas svenazočnu tursku rakiju, domaći kajkavski starosjedioci sve dosad još rabe izvorni starohrvatski naziv žganica (čakav. dropica na otocima). Takodjer i u pripadnim kajkavskim gradovima kao Varaždin, Čakovec, Krapina, Delnice i ini manji gradići, turcizmi su do 20. st. bili uglavnom nepoznati, pa i u Zagrebu je prije Jugoslavije domaćim gradjanima zamalo jedini poznati turcizam bila rakija. Tek nakon propasti Turskog carstva u 20. st. pod Jugoslavijom, medju te nebalkanske kajkavce nadolaze noviji jugo-turcizmi na dva glavna načina:

Doselidbom jugobalkanskih useljenika tj. uglavnom novoštokavaca iz BiH,
Jugo-državnim nametanjem vukovskih turcizama preko srbohrvatske škole i administracije.

Banijski turkokajkavci

Osobiti slučaj i glavna iznimka već ranije poturčenih kajkavaca su jugoistočni kajkavci uz donju Kupu, osobito na Banovini uz bosansku granicu, gdje se već odprije rabe u izvornomu kajkavskom surječju stotinjak raznih turcizama (vidi popis niže), a do dvadesetak turcizama se još rjedje rabe u susjednom Turopolju i Moslavini, ter od novijeg doba u polukajkavskom Zagrebu nametnutih preko jugo-doseljenika, škole i javnog standarda. Razmjerno su najčešći stariji turcizmi u svagdanjoj uporabi kod južnih kajkavaca na Banovini, npr. u selima oko Petrinje i Sunje: bedevija (kobila), burgija (svrdlo), čerapa (nazuvka), čilim (sag-prostirač), čorba (kaša), divan (razgovor), djigerica (jetra), djozluki (naočale), kajiš (remen), mindjuše (naušnice), rakija (žganica), tulum (zabava), veresija (kredit), ...itd. (vidi: Južnokajkavski Banovci). Ipak je sve to na Banovini mnogo manje negoli kod puno jače poturčenih ikavaca oko Imotskoga, gdje u domaćem govoru imaju blizu 2.000 turcizama kao i u susjednoj BiH. Ovdje slijedi primjerni popis stotinjak glavnih primjera turcizama u južnoj kajkavici na Banovini:

adet = običaj, navika
ajduk = razbojnik
akrap = ružna zla baba
ašov = lopata
avan = mužar, stupa
avlija = veža, portal
badža = uobraženi šminker
bagra = ološ, prostačina
bajbuk = pritvor, haps
bakandža = gojzerica, cokula
bedevija = kobila, muškarača
bezlekan = priglup, šašav
bilmez = glupan, blesavac
bubrek = bubreg
buđelar = novčarka, lisnica
burgija = svrdlo, bušilica
burgijat = svrdlati, bušiti
cicija = cjepidlaka, škrtac
čaga = ples, zabava
čardak = stara kuća na zabat
čalabrknut = prigristi, okusiti
čamac = čun, brodica
čebe = deka, pokrivač
čef = inat, prkos
čerapa = nazuvka, bičva (turs. čorap)
čilim = sag, prostirač
čitaba = naredba, propis
čopavi = šepav, hrom
čoravi = slijep
čorba = kaša, gusta juha
čošak = ugao, kut
čumez = jazbina, zatvor
čuskija = poluga, štanga
dasa = gorostas, ljudina
dilber = dragi, ljubavnik
divan = razgovor
divanit = razgovarati
dučan = prodavaona, trgovina (tur. dukkan)
dučanski = trgovinski (turs. dukanli)
džak = vreća
đeđeran = moćan, snažan
đigerica = jetra
đikat = skakati
đinđuve = nakit
đozluki = naočale
đuber = gnojivo
đunđi = lijep, ukrasni
đuveč = mesno varivo
đuvegija = zaručnik, mladoženja
franđe = ukrasne resice
gajtan = vrpca, povezica
izđikat = izbijati, izrasti
japaga = ponor, provalija
jatak = urotnik, prikrivač
jendek = jama, jarak
kadar = vješt, sposoban
kaiš = remen
kaldrma = makadam, loš put
kamiš = cijev lule
kavga = svađa, sukob
kazan = kotao
kazuk = međaš
keba = džepni nožić
kesa = vrećica
kirija = zakup, najamnina
krdža = loš duhan
kubura = stara pucaljka, pištolj
meračit = žuditi, priželjkivati
minđa = stidnica, žensko spolovilo
minđuše = naušnice
nadžak = sjekirica
odaja = soba, prostor (turs. oda)
ođak = dimnjak, kamin
otoman = ležaljka, naslonjač
papuča = šlapa
pranđo = pradjed
rakija = šljivovica (turs. raki)
rusvaj = nered, zbrka
salauk = oluja, nevrijeme
sečija = klupa s naslonom
silesija = mnoštvo
sirket = ocat, kvasina
šerpa = zdjela, posuda
talambas = veselje, galama
tudum = loše vino, divlja loza
tulum = razvrat, gluparenje
tumbat = prevrnuti, prevaliti
tumbe = naglavce, naopako
uđuture = odoka, poprijeko
ular = oglav, konjski pribor
ušur = pristojba, desetina
vakat = mjera, vrijeme
veresija = dug, kredit
... itd. (etc.)

Čakavski turcizmi

Čakavci: imaju u prosjeku još manje turcizama i to razmjerno više oni primorski polučakavci na dalmatinskoj obali Zadar-Omiš, a najviše medju svima nutarnji lički "turko-čakavci" oko Gackog polja s parsto turcizama u domaćoj čakavici (M. Kranjčević 2003: Ričnik gacke čakavšćine). Naprotiv je puno manje turcizama u većem dijelu Istre, gdje nešto više novih jugo-turcizama ima uglavnom samo oko Raše, kamo su ih naknadno unesli bosanski rudari u ovdašnjim ugljenokopima. Još je manje pojedinačnih turcizama na dalmatinskim otocima koji su bili pod Veneciom i gdje Turci nikada nisu zavladali pa su malobrojne turcizme tu donesli kopneni izbjeglice i najviše njih tek odnedavna javni standard, škole i mediji.

Uz Jadran izrazito najviše turcizama ima u štokavskom kontekstu na jugoistočnom primorju od Budve prama Albaniji, dok se u polučakavskom surječju razmjerno najviše turcizama rabi na srednodalmatinskoj obali Split-Omiš, gdje su Turci oko jednog stoljeća zavladali Solinom i Poljicama, a u sadanji Split su tek pod Jugoslavijom još više turcizama unesli iz zaledja novodoseljeni štokavski "vlaji". Npr. i u novijemu polučakavskom Senju isto sad već ima do pedesetak turcizama koje su tu većinom donesli novouseljeni Bunjevci iz ličkog zaledja. Izim najproširenije turske rakije, najzapadnije govorno nalazište starosjedilaca izvan gradova s desetak čakavskih turcizama je Vinodol, gdje su npr. oko Grižana od tih najčešći divãn i divanît (= pričanje i pripovijedati). Izrazito najmanje tj. skoro ništa turcizama je na Kvarnerskim otocima osobito na Krku, Cresu i zapadnijim manjim otocima, pa tako u Cresu i Baški - izim nečakavskih doseljenika, zamalo jedini raniji turcizam kod domaćih čakavskih starosjedilaca je rakija, usp. veće otočne rječnike za sjeverni Cres (Nikola Velčić 2003.) i Krk-Baška (Mihovil Lovrić 2005).

Na otocima Krku, Cresu i sličnim našim krajevima bez turcizama je zamalo jedini svenazočni stariji turcizam popularna rakija (turs. raki, kajk. žganica, čak. dropica), a ini malobrojni su naknadno nametnuti tek odnedavna kroz jugo-škole, vukovska glasila i balkanski turizam. Na udaljenomu pučinskom Visu je uz rakiju, jedan od rjedjih starijih turcizama još npr. mahrâma (tur. mahram: rubac) = na inim otocima većinom romanski facôl. Naprotiv su na većini čakavskih otoka gdje ima najmanje turcizama ipak puno brojniji i češći raniji arabizmi, kakvih inače većinom nema (vidi niže primjere) po islamskoj Bosni, Sandjaku i Macedoniji. Ovi su tu na Jadranu primljeni prije i mimo novovjekih Turaka tj. izravno iz tisućljetnog niza izravnih dodira s arabskim pomorcima na Mediteranu, - ali su ovi dosad nepodobni i javno zatajeni od ideologiziranih jugoistoričara i vukovskih jugojezičara pa su redom izbačeni iz novohrvatskog standarda i Vukopisa, zato jer te nemaju "bratski" Srbi ni Bošnjaci (za razliku od idejno podobnih srbo-bosanskih turkoarabizama): o tomu vidi tu niže i još pobliže pod Arabski i starohrvatski).

Lažnoturski arabizmi

Niz arabskih država duž južnih obala Sredozemlja i njihova srednjovjeka viša uljudba su imali duboke tisućljetne kulturno-jezične utjecaje, osobito na južnoeuropske narode od Portugala pa do Jadrana i Kavkaza. Najizrazitiji je takav arabski jezični trag ostao u Španjolskoj, gdje su arabski Mauri iz Magreba kroz par stoljeća vladali u Kordovskom kalifatu. Slabiji su slični kulturno-jezični utjecaji još i u južnoj Italiji, gdje su ih iz srednjeg vijeka najviše ostavili Saracenski kalifat na Siciliji i Barijski kalifat u Apuliji. Sličnu su kulturno-jezičnu (i čak biogensku) baštinu i kod nas na čakavskim otocima ostavili srednjovjeki pomorski Arapi iz Barijskog kalifata i arabskog Lošinja sa susjednim gdje su pomorski Saraceni vladali skoro cijelo stoljeće, - ali je ta starija arabska baština kod nas na Jadranu dosad nepodobna i javno zatajena od ideologiziranih jugoistoričara i vukovskih jugojezičara.

Kulturno-jezično značenje arabske više uljudbe u srednjem vijeku je preko Sredozemlja bio vrlo jako u južnoj Europi, a najviše u maurskoj Španjolskoj kroz par stoljeća vlasti Kordovskog kalifata, pa dijelom i u Italiji preko Saracenskog emirata na Siciliji i Barijskog emirata u Apuliji. Kulturno-jezični utjecaji arabskih Saracena su u srednjem vijeku bili dosta jaki i na našoj strani Jadrana osobito u Kvarneru gdje su Saraceni od Mlečana npr. preoteli Lošinj i susjedne otoke pa ih zadržali skoro cijelo stoljeće. Medjutim je u našoj pristrano-ideologiziranoj jugoistoriji, kao i u popularističko-nestručnim jugo-Wikipediama (hr.wiki, bs.wiki itd.) sve dosad prikriveno i zabranjeno spominjati tu raniju izravnu baštinu od srednjovjekih Arapa na Jadranu i u čakavici, a dopušteni su i podobni kod nas samo naknadni i posredni arabski utjecaji preko turskog Islama kroz zadnjih par stoljeća iz Bosne. Zato je ovaj naš wiki zasad jedino glasilo na hrvatskomu gdje su javno dostupni ovi podatci o ranim i izravnim arabskim utjecajima i pripadnoj baštini u južnoj Hrvatskoj.

Hrvati i Maurski kalifat

Prvi rijetki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selidbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice južnih Slavena koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kao zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti). Medjutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayada, od 10. i 11. stoljeća. Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dijelom očuvani sve do danas.

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdurahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdurahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdurahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badrov, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom islamiziranoga dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika.

Podkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 starohrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana baš na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali trajno zapamćeni kao najtvrdji izvježbani protivnici pri kasnijoj španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog), - kod nas je nepodobna tj. posve zatajena i prešućena od pristrano-ideologiziranih jugoistoričara.

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i najjači Omayadi bili pragmatični saveznici na pomorskoj kontroli srednjiovjekog Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze pomalo slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službene državne embahade (veleposlanstva) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurrahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu svojih Hrvata sposobnih za oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca). Takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka).

Hrvati i Sicilski emirat

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.

Istodobno Porfirogenet kao i maurski kroničari dvostruko potvrdjuju da je u doba Tomislava srednjovjeka hrvatska mornarica s naših 80 većih sagena i 100 kondura dostigla najveću snagu u povijesti, pa je osim brojnosti brodovlja tad još kontrolirala i najveći akvatorij srednjeg Sredozemlja, od našeg Jadrana pa do Tirenskog mora u pomorskom savezništvu sa zapadnim Maurima. Tako srednjovjeki arapski kroničar Abul Fiday (Abufida oko g. 1300) i talijanski povijesnik Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis), a potom su ovi jadranski pomorci još zaredom napadali Kalabriju, Korziku, Sardiniju i konačno su doplovili do zapadne obale Sicilije gdje su se ti jadranski "Saqlabi" naselili oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava, - što naši ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju (pa zato posve zaobilaze sve bitne arapske izvore o kralju Tomislavu).

Iako ti naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (Sicilski Hrvati) su potom od god. 969. u doba našeg kralja Stjepana Držislava iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah). Stoga srednjovjeka Hrvatska nije bila tek neka miniaturna jugoslavistička "kneževina" (uskladjena s ideološkom jugoistorijom), nego su po bizantskim i nadasve po arapskim izvorima na srednjovjekom Mediteranu primorski Hrvati-čakavci imali ključni utjecaj ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, nego još puno šire npr. na Siciliji i u maurskoj Španjolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovođe Ameri), pa u Egiptu i potom još na Kreti i u Maroku: usp. pobliže Egejski Hrvati, Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati, Maroko i Hrvati i Andaluzija i Hrvati.

Čakavci i Barijski emirat

Apulski Emirat Bari (Civitas Sarracenorum iz europskih izvora), bila je kraća i privremena islamska državica u 9. stoljeću, izvan maurske Španjolske jedina slična na talijanskom kopnu tj. na poluotoku Apulija u jugoistočnoj Italiji, s glavnim gradom Bari kao sjedištem emira od god. 840.- 871. U doba svog najvećeg opsega sredinom 9. st. se taj emirat pružao od jugozapadne Kalabrije pa do istočnog rta Gargano. U naše doba dalmatinskog bana Vladislava (821.- 835.), arabizirani Saraceni su najprije zauzeli otoke Kretu i Siciliju, odakle postupno napadaju i osvajaju južnu Italiju. Prvi pomorski napad na Bari iz Afrike pod berberskim vodjom Sahib Khalfun počeo je od 840. u doba našeg bana Mislava, ali je bio bez podrške inih Arapa pa ga je Bizant uz jaču pomoć hrvatske flote ubrzo otjerao. Potom je u doba slabijeg dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 848.), saracenski admiral Mufarrag ibn-Salam uz podršku Abbasidskih kalifa i sirijske flote od 847. trajno zauzeo Bari, koji je proglašen vazalnim emirom Abbasidskog kalifata i proširio je osvojeno područje na jugoistok Italije. Nakon desetak godina u gradjanskom ratu ga je ubio novi i zadnji barijski emir Sawdan (857.- 871) koji je potom proširio i izgradio prijestolnicu Bari, emirsku palaču, džamije i razvio trgovinu.

Medjutim već od 859., započinju snažni napadi ujedinjene kršćanske vojske preko Italije na Bari za uništenje toga islamskog emirata, tako da je taj kratkotrajni Barski emirat nestao ranije od inih u južnoj Europi. God. 867.- 869, ove kršćanske trupe opet osvajaju većinu gradova Apulije izim samog Barija i Tarenta, nakon čega slijedi saracenski protuudar na sjever do rta Gargano. Novi završni napad na Bari zajedno s pomorskim Hrvatima izvršen je 871., kada ga s talijanskog kopna konačno napada moćna franačka vojska cara Ludwiga, a s Jadranskog mora savezna hrvatska flota vazalnog bana Domagoja. Tada je unatoč žestokom otporu Bari ipak zauzet, emirat je uništen i emir Sawdan bačen u tamnicu, a islamski Saraceni su protjerani s talijanskog kopna izvan Jadrana. Do 12. st. je većina doseljenih Hrvata na Siciliji asimilirana i opet pokrštena, dok je dio preostalih islamskih Hrvata iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon god. 1300, ovi su muslimani opet protjerani iz Lucere i dio njih je prodan u roblje, a ostali su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju. Tako je u 12. st. većina islamskih Arapa izbačena iz Europe tj. uništeni su Barski, Sicilski i Kretski emirati, pa su još do 15. st. preostali samo manji maurski emirati južne Španjolske - ali baš tada započinju nove provale islamskih Turaka na jugoistočnu Europu.

Za vrijeme Apulskog Emirata u susjednoj Italiji, saracenska flota s osloncem na Bari kroz 9. st. je u više navrata napadala i naše istočne obale Jadrana. Prvi sigurno dokumentiran, duboki prodor saracenske mornarice sve do gornjeg Jadrana je od god. 840, tj. već u doba ranoga dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.): Tada je islamska flota koju je vodio berberski admiral Sahib Kalfun iz tek osvojenog Barija najprije napala i spalila grad Osor. Saracenska flota je opet 842. provalila na Jadran u doba dalmatinskog bana Vladislava, napala je i opljačkala Budvu, Kotor, Anconu i grad Adria na ušću Pada, pa nakratko zauzela čak otok Caorle kod Venecije i izravno zaprijetila opstanku Mlečana. Potom je god. 844. u pomoć Lošinju doplovila glavna mletačka flota iz Venecije, ali su i ovu Saraceni na Kvarneru posve razbili i hametice porazili. Zatim kroz niz godina od doba bana Držislava I. (840-848), ovi pobjednički Saraceni u 9. st. drže vlast nad otokom Lošinjom i susjednim kvarnerskim otocima, gdje se i stalno naseljuju - osobito na Susku i Srakanama čija su imena po njima: Srednjovjeki "Sansek" (slavizirano u Susak) je stari arapski toponim i susjedna 2 otoka Srakane su takodjer nazvani po Saracenima (starogrčki Sarakene i latin. Sarracenae = Arapi), a iz toga potječe i stari naziv Sansegoti za stanovnike Suska. Islamski Saraceni iz Barija na tim našim otocima vladaju najmanje od 840.- 875., barem dok još južnije postoji Apulski emirat Bari, a možda i koje stoljeće kasnije. Nakon protjerivanja Saracena iz kopnene Italije i prestanka njihovih upada na Jadran, od 10.- 13. st. na Susku već djeluje franjevački samostan, pa su njihovi potomci uglavnom pokršteni i miješanjem sa slavenskim doseljenicima su asimilirani u kasnije otočne Hrvate (kvarnerski Boduli).

U doba bana Domagoja (863.- 876.) u Dalmaciji, odnosno emira Sawdana u Apuliji, saracenska flota s 36 ratnih brodova pod admiralom Saba od god. 866.- 869., napada južnojadransko primorje gdje su zauzeli Boku Kotorsku i popalili gradove Kotor i Budvu, a susjedni grad Dubrovnik su dugo držali pod neuspješnom opsadom kroz 15 mjeseci, nakon čega ih je iz Dalmacije istjerala tek jaka bizantska flota koju je vodio admiral Niketas Oriphos. Nakon propasti Apulskog emirata u Italiji i potom Kretskoga u Grčkoj, saracenski pomorski napadi od 10. st. iz daljega Sicilskog emirata na Jadranu postaju sve rjedji. Tako su nakon pada Barija, 4 broda saracenskih gusara god. 872. preko Otranta upala na Jadran, pa su napali i opljačkali više obalnih gradova južne Dalmacije od Boke Kotorske sve do otoka Brača. Saracenski gusari opet 875. provaljuju sve do gornjeg Jadrana i neuspješno napadaju samu Veneciju, gdje su opljačkali otok Comacchio. Nakon što su Normani uništili i drugi Sicilski emirat (902.- 1091.) pa konačno posve protjerali islamske Saracene iz južne Italije, njihovi pomorski napadi na Jadranu od 12. st. uglavnom već prestaju, izim tek rjedjih pljačkaških pohoda pojedinih gusarskih brodova oko Otranta.

Inače su ovi Saraceni na Jadranu imali najbolje medjuodnose s nekrštenim poganskim Neretvanima iz srednje Dalmacije (Pagania), s kojima su često zajednički ili naizmjence napadali susjedne obale Italije i mletačke posjede. Potom je u doba Tomislava hrvatska flota s 30 brodova i 1.200 mornara ratovala zajedno s Arapima na zapadnom Sredozemlju, kada je sam kralj Tomislav imao odlične vojno-diplomatske odnose s moćnim kordovskim kalifom Abdurahmanom III. kojemu je glavni vojskovodja u Španjolskoj bio naš Hadjib Badrov s našom elitnom gardom od 6.000 dalmatinskih legionara. Takodjer spram glavne Dalmatinske Hrvatske su odnosi Saracena u 9. i 10. st. bili razmjerno neutralni i bolji od inih europskih država, pa je zato veći broj Hrvata sudjelovao u elitnim gardama Sicilskog emirata i Kordovskog kalifata (kasnije i do 15.000 hrvatskih legionara) u Španjolskoj gdje su neki naši postali generalima i admiralima: vidi Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati i Vojskovođe Ameri.

Biogenska i jezična baština

Na sjeveroistočnom Jadranu i osobito u Kvarneru, još postoji niz antropološko-etnografskih pokazatelja koji upućuju na moguće starije veze s arapsko-semitskim utjecajima. Tu pripada npr. dio osobitih pučkih običaja i egzotične nošnje otoka Suska, pa osobite sitne i mliječnobijele ovce s finom kovrčastom vunom na nekim jadranskim otocima (koje su posve različite od velike sivožute ovce-pramenke na balkanskom kopnu), kao i ritualni otočni običaj sezonskog klanja ovce koji možda ima veze s islamskim bajramom.

Drugi i nezavisni pokazatelj u istom smjeru su i najnovije biogenetske analize muške Y-DNA koja na Kvarnerskom otočju ima značajno različit postotni sastav spram susjednoga dinarskog kopna, gdje inače dominira dinarski muški genom (I1b - Eu7) na 1/2 do 2/3 uzoraka. Naprotiv kod kvarnerskih otočana taj dinarski tip je manje od 1/3 uzoraka - ali je zato tu povećan levantski tip (J1 - Eu9) koji je inače najčešći na Levantu i u Arabiji. Iako bi se zbog islama očekivalo da je taj tip češći u Bosni gdje on nije značajno povišen, taj levatski tip genoma je u Hrvatskoj najbrojniji baš na Kvarnerskim otocima gdje obuhvaća do 14% ili blizu 1/6 svih muških uzoraka, što bar dijelom mogu biti gensko-fizički potomci tu naseljenih i asimiliranih Saracena.

Dok su u Bosni unutar slavenskog jezika kod nas najobilniji asimilirani turcizmi za obične životne pojmove - uz manje izvornih arabizama (većinom u vjerskom nazivlju), na jadranskim otocima i osobito u Kvarneru su baš obratno češće izravne arapske izoglose iz saracenske baštine. Takodjer je za bodulsku čakavicu jadranskih otočana znakovit nastavak muških imenica na -un s oksitonim naglaskom na kraju riječi, što je vrlo slično s takvim nastavkom i akcentom kod većine arapskih imenica.

Stariji čakavski arabizmi

U bodulskoj čakavici kvarnerskih otočana je skoro jedini stalni turcizam rakija (turski: raki), dok su ine novije turcizme tu unesli tek nedavni jugo-štokavski doseljenici u 20. st. Naprotiv je u staroj, domaćoj "bodulskoj" čakavici Kvarnerskih otoka nazočno mnogo više ranih asimiliranih arabizama, koji su većinom nepoznati u kopnenom zaledju niti medju turcizmima štokavske Bosne. Ovi izvorni arabizmi u čakavicu jadranskih otoka sigurno nisu ušli posredstvom preko turskoga, zato jer kopneni Turci nikada nisu zavladali našim otocima, a povrh toga ovih starijih jadranskih arabizama dijelom ni nema u Bosni, gdje ih većinom zamjenjuju ini pravi turcizmi.

Takvi su otočni primjeri čakavskih ranih arabizama dosad u arhajskim idiomima Krka i Raba (bold = naglašen slog): npr. Alkorãn (islamski Kur'an), barakãn (arab. barraka: pokrov, turs.bosn. ćebe), beduýn (blesan), bikãr (mesar: ar. bekkari), bikarîja (mesnica: ar. bekarijun), cekîn (novčić: ar. sikkah), fazjôl (grah: ar. fazulya), garbîn (jugozapad-vjetar lebić: ar. gharbi), garma (morska špilja: ar. ghar), karnàc (rog: ar. qarn), katûn (pastirski stan: ar. kaatun), kila (hernia-bruh: ar. kilot), malik (nekrst: ar. malik), marcipân (bademov kolač: ar. martabân), *Mišýr (Egipat: ar. Mishr), mušûr (siga-ledenica: ar. mushurun), nazor (uvid-pogled: ar. nazari), ogrc (vodeni puž: ar. ghark), oršãn (dok-škver: ar. harshana), rumanýa (cvijet-šeboj: ar. rumanu), sikàvac (trnje: ar. sikkatun), sultãn (islamski vladar), šalûn (povez: ar. shalun), sansýr (posrednik-suradnik: ar. semsarun, tur.bos. ortak), šelebãj (lisica ili lukavac: ar. s'elebun), umrît (poginuti: arab. umri), ...etc.

Mezopotamski arhaizmi Arapa

Izim pravih srednjovjekih arabizama, u našoj arhaičnoj čakavici na jadranskim otocima se očuvao i veći broj mezopotamskih arhaizama ranosemitskog iskona iz akadskoga, aramejskog i sličnih jezika, koji su vjerojatno posredstvom sredozemnih Arapa (Greppin 1991) stigli i kod nas na Jadran. Ovo su brojne arhajske izoglose (starost 4.000 - 5.000 god.) bodulskog rječnika spram staroistočnih prajezika rane Mezopotamie u prapoviesno doba Akada i Babilona (Gelb 1957, Soden 1958-1981), odakle se poneke nastavljaju i u antičkom aramejskom jeziku, a kod nas ih ima najviše u čakavici i nadasve u bodulskom cakavizmu na otocima.

Glavni bodulski akadizmi na Kvarneru iz prapoviesne Mezopotamie su npr. ala! (hajde!: akad. a-la), ban (vazal-guverner: ak. bani), barýl (bačva: ak. bariga), čapàt (zgrabiti: ak. qatapu + perz. čapati), elã! (pozdrav-naklon: ak.+ aram. eli!), feral (lampaš: ak. fera), gasit (ugasiti: akad. ghasis), goba (kvrga: akad. geba), guda (krmača: ak.+ gidda), gudo (vepar: ak. gud), guzîca (tur-rit: ak. guzza), kamara (soba: ak. kamaru), kamarić (sobica: ak. kamaraši), karúba (rogač: akad. karub), lulić (kita-penis: ak. lulim), ma (ali-nego: akad.-aram. ma), maráška (višnja: ak. marah), matûn (opeka-cigla: ak. matún), mušur (siga-ledenica: akad. mušur), rabit (koristiti: ak. rabu), sim (ovamo: akad. šym),šenàc (proso-sirak: ak. šen), senùda (divlja višnja: ak. šalluru + sum. šennur), siguràt (čuvati: ak. siggurat), trsi (loza: akad. trši), takàt (dirati: ak. taka), uvala (draga-uvala: akad. uwal), uvalica (dražica: akad. uwalki), ... itd.

Islamski arabizmi Balkana

Zamalo jedini kod nas na donedavnom jugo-ozemlju ideološki podobni i javno priznati od jugoistoričara i jugojezičara u 20. stoljeću su donedavna bili vjerski arabizmi baštinjeni iz turskoh islama, najviše u muslimanskim krajevima Bosne, Sandjaka, Kosova, itd. To su uglavnom nazivi za vjerske i abstraktne pojmove, dok se semitsko-arabski izrazi za ine praktične i svakodnevne realije u tim poturčenim balkanskim krajevima puno rjedje nalaze negoli npr. na čakavskim otocima iz Jadrana, jer su u tom zaledju većinom zamijenjeni altajskim turcizmima. Stoga unatoč bošnjačkim i jugojezičnim tvrdnjama kako su kod nas navodno arabizmi najčešći uglavnom u Bosni, zapravo u stvarnosti postoje podjednako brojni stariji arabizmi i kod otočnih čakavaca u Hrvatskoj, ali to većinom nisu vjerski arabizmi poput Bosne, nego naprotiv praktično-svakodnevni arabizmi kojih većinom nema u Bosni ni drugdje na nutarnjem Balkanu (gdje ove zamjenjuju turcizmi).

Dok je u unutrašnjosti Balkana jači islamski utjecaj uglavnom započeo tek kasnije s provalama novovjekih Turaka nakon 15. stoljeća, na jadranskom primorju i otocima su arabski kontakti puno stariji već od srednjeg vijeka pod južnim utjecajem pomorskih Saracena. Dapače, u Kvarneru i Istri je ovo arabsko-saracensko naslijedje u antropologiji, etnokulturi i dialektu sve donedavna bilo obilnije od kasnijih slabih i bočnih balkansko-turskih utjecaja koji ovamo stižu uglavnom kasnije - tek kroz Jugoslaviju u 20. stoljeću i zato su unitarni jugoslavisti (i naše Wikipedie) tu raniju arapsko-islamsku baštinu na Jadranu ideološki prikrivali i prešućivali.

Noviji euroarabizmi

Približno istodobno s islamskim turkoarabizmima od jugoistoka, k nama je posredno stigla i druga novija skupina arabizama preko zapadnoeuropskih većinom romanskih jezika iz njihovih dodira s mediteranskim Arapima. Za razliku od pretežno vjerskih turkoarabizama, ovi se česti suvremeni euroarabizmi većinom odnose na praktične, trgovačke i znanstvene pojmove, npr. admiral (arab. Amir al-bahr), albatros (ar. al-ghattas), alkemija (ar. al-kimia), alkohol (ar. al-kohhlu), algebra (ar. al-jabr), algoritam (ar. al-khwarizm), alkalni (ar. al-qali), ambra (ar. anbar), anilin (ar. an-nil), arsenal (ar. harsanah), artičoka (ar. al-kharshuf), azimut (ar. as-sumut), boraks (ar. buraq), eliksir (ar. al-'iksir), gazela (ar. ghazal), gitara (ar. qitara), harem (ar. harim), jasmin (ar. yasamin), kamfor (ar. kafur), kandit (ar. qandi), kava (ar. qahwa), limun (ar. limun), madrac (ar. matrah), magazin (ar. makhazin), mumija (ar. mumiya), safari (ar. safar), sirup (ar. sharab), šafran (ar. za'ffaran), talisman (ar. tilasm), tarifa (ar. ta'rif), žirafa (ar. garafa), ... etc.

Literatura

Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost, Sarajevo 1985.
Dalibor Buljan-Klapirić: Turcizmi u govoru Imotske krajine. Udruga Raosovi dani, 234 str. Imotski 2001.
Milan Nosić: Rječnik posuđenica iz turskog jezika. Maveda, Rijeka 2005. ISBN 953-7029-01-8
Ekrem Čaušević: Gramatika suvremenoga turskog jezika. Sveučilišna naklada, Zagreb 1996.
Lovrić A.Ž., M. Rac: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 530-549, Zabok 2006.
Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
Dalibor Brozović: "Odoše Turci, ostaše turcizmi", Vijenac, Broj 173, 19. listopada 2000. (lažno-ideološka promičba novonametnutih jugo-turcizama u Hrvatskoj !)
N. Andrassy: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
Greppin, J. 1991: Recent survival of the ancient Mesopotamian vocabulary. J.Near. East, 50: 203-207.
Eyüboğlu, İsmet Zeki (1991). Türk Dilinin Etimoloji Sözlüğü (Etymological Dictionary of the Turkish Language). Sosyal Yayınları, İstanbul. ISBN Special:BookSources/975-7384-72-2|975-7384-72-2.
Püsküllüoğlu, Ali (2004). Arkadaş Türkçe Sözlük (Arkadaş Turkish Dictionary). Arkadaş Yayınevi, Ankara. ISBN 975-509-053-3.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Bosnian Wikipedia.