Bura u Hrvatskoj

Bura u Hrvatskoj (klimatska, kulturna i ekološka važnost bure i slični vjetrovi): pretisak iz Pomorski meteorološki centar, Jadranska meteorologija 54: 14 - 21, Split 2008.

Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena.
Ovo je auktorizirana izvorna studija, kao izvod (digest) iz A.Ž. Lovrić, Doktorska disertacija, Institut R. Bošković - Sveučilište u Zagrebu 1995.

Sažetak

Glavna klimatska osebujnost velebitskog primorja je vrlo česta i većinom jaka Senjska bura. Bura je inače česti i razmjerno najjači vjetar uzduž sjeveroistočnog Jadrana, pa još dielom u Liki, dalmatinskoj Zagori i čak na zagrebačkoj Lipi (iztok Medvednice). Ipak bura kod Senja ima 4 izrazito posebne osobitosti (zbog drugog smjera, najdužeg trajanja i jače hladnoće):

Uz istočni Jadran je bura većinom sjeverni do sjeveroistočni vjetar, - a naprotiv kod Senja je najjača bura uglavnom istočnjak s glavnim smjerom E do ENE, što je tu uvjetovano meridianskim smjerom pružanja senjske obale i najbližeg gorja sjever-jug, jer bura uvijek puše okomito preko gorja do obale (pa je drugi pravi sjeverac "tramuntana" kod Senja rjedji i slabiji). Ostale naše bure od Bakra do Makarske većinom pušu glavnim smjerom od sjeveroistoka (NE-vjetar), a u istočnoj Istri pod Učkom, pa Karlobag i otok Brač je bura pretežni sjeverac (ENE). Naprotiv je samo Senjska bura pretežni istočnjak (E do ENE): Ali pri najjačoj orkanskoj snagi iznad 12Bf, uz sniježne mećave + ledeno more to postaje puni istočni super-orkan ESE-smjera, tzv. Šyũun-Levantâra (pračakav. šyũun = orkan, od hetit. Shiun i Avesta: siuni,- a čak. Siôn-šyûn = super-orkan preko 12Bf), koji oko Senja i Baške žestoko tutnji kroz sedamdesetak dana godišnje (većinom zimi).

Primorske bure slične olujne do orkanske snage kao i kod Senja bar povremeno pušu (iako rjedje) i drugdje po sjeveroistočnom primorju Jadrana, - ali su inače na tim inim burnim mjestima razmjerno rjedje i kraće, pa tamo uglavnom ne pušu češće od stotinjak dana godišnje tj. pojavljuju se tek u 1/4 do 1/3 godine uglavnom po zimi: npr. Trst, Bakar, Krčki most, Karlobag, Paški most, Maslenica, Omiš (i Crno more: južni Krim i Novorosijsk), itd. Naprotiv oko najburnijeg Senja i susjedne Baške do Lopara, bura je daleko najčešći i dominantni vjetar kroz 2/3 tj. naveći dio godine i tu prosječno puše čak u 203 dana/god., a orkanske snage od 12. Beauforta ili još jače dostiže u 72 dana/god. (tj. mnogostruko češće od popularnih američkih hurricana). Oko Senja je pretežno bez jače bure samo ljeti oko 2 mjeseca u srpnju i kolovozu.

Ostale jače bure na Jadranu uglavnom traju po jedan ili samo par dana. Naprotiv Senjska bura je jednodnevna tek ljeti, dok je inače dugotrajna pa tu puše olujnom snagom uzastopno po tjedan do par tjedana neprekidno. Rekordna Senjska bura je u hladnoj veljači 1956. uzastopce divljala olujnom do orkanskom snagom kroz 35 dana neprekidno ili punih 6 olujnih tjedana bez prestanka (što je mnogostruko dugotrajnije od svih poznatih svjetskih hurricana).

Senjska bura je izrazito hladnija od inih bura na Jadranu, pa je ovo jedini vjetar na Sredozemlju (uz sličnu buru oko Krima), koji zimi stvara na obali debele naslage morskog leda nalik na zimski Baltik. Ove naslage obalnog leda pri najjačoj zimskoj buri oko Senja (ter susjedna Baška i otok Prvić) dostižu debljine od pola do 2 metra: npr. zime 1921, 1943, 1956, 2012, a tanje po desetak cm leda i u mnogim prosječnim zimama.

Bura je najjači i osobiti vjetar najviše na sjeveroistočnom Jadranu, čiji su ekološko-botanički učinci (osim deformacije drveća) donedavna bili slabo istraženi i u praksi su se većinom prenosile neprikladne analogije po drugim vlažnijim vjetrovima iz zapadne Europe. Dugogodišnjim terenskim poredbama kroz 40 godina su potvrđeni ovi značajni eko-učinci u područjima najjačeg puhanja bure: srpasto-savijena ili čak prizemno-puzava stabla, spuštanje visinskih biljnih pojasa prema moru, izostanak neotpornoga submediteranskog drveća (bjelograb, makljen itd.), nazočno obilje jastučastih trnjaka (tragantidi), brojne su vrste s mesnatim lišćem (domaći sukulenti), najveći europski udjel vrsta sa crno-mračnim cvjetovima (melanizam), a rašireno sredozemno drveće i grmlje na tim olujnim burištima dijelom zamjenjuje dendroflora posebnih endema i relikata, ter otporniji križanci iz neotpornih roditeljskih vrsta.

Uvodne pripomene

Jadranska bura je osebujna prirodna pojava, koja znatno utječe na život ljudi i životinja, promet, gradjevine i razvitak raslinstva. Bura dolazi iz kopnenog zaledja i puše preko primorskog gorja od obale prama otocima. Često puše pojačano i ponekad olujnom snagom, osobito kroz gorska sedla blizu iznad obale. Bura većinom nastaje kada se hladan zrak iz kopnenog zaledja slapovito ruši niz strme obronke primorskog gorja i kroz primorske drage prama obali. Stoga glavna struja vjetra nije jednolična nego više vrtložna, pa tako bura puše na mahove, pri čemu se slabiji i jači udarci refuli (tal. reffolo) izmedju kojih je vjetar slabiji.

Prikladni sinoptički preduvjeti za pojavu i razvitak velebitske bure su u hladnije doba godine i osobito zimi, kada polarni hladni zrak prekriva srednju Europu i stvara ovdje široko područje visokog tlaka zraka (anticiklonu), dok u južnoj Europi istodobno vladaju više temperature i razmjerno niži tlak.

Trajnost i brzine

Prava bura obično traje po par dana ili do tjedan, a većinom počinje naglo i oslabi polaganije. Brzina puhanja kod udaraca jače bure je velika i često prelazi 20 m/s. (72 km/h), što po Beaufortovoj ljestvici za jačinu vjetra odgovara stupnju 9, a ponekad nadilazi 50 m/s (oko 180 km/h). Pojedini udarci (rafali) bure često mijenjaju svoju jakost i smjer, pa se smjerom nerjetko razlikuju od glavnog smjera vjetra. Značajno je kod bure, što dnevni hod jakosti vjetra ima dvostruku periodu: u Dalmaciji glavni maksimum i minimum jačine padaju oko 21h i 14h, a sporedni na 7h i 2h, dok je sjevernije oko Kvarnera glavni maksimum oko 9h i minimum oko 16h.

Rušeći se s obale na more, bura svojim udarcima stvara uzburkano more i podiže morsku pjenu stvarajući sivobijelu slanu maglu ili posolicu (fumarea), od koje se na površini predmeta i bilja taloži svilenasta posolica (slana) kao slana kora, koja većinom uništava vegetaciu i izrjebljuje neodporne kontinentalne vrste, tj. suprotna je od hladnoće što uništava južno mediteransko bilje. Bura je većinom suh i hladan vjetar pa istodobno snižava toplinu i vlagu, zato jer taj padajući (katabatski) vjetar zbog dinamičkog zagrijavanja pri spuštanju od gorskog grebena do mora sprječava kondenzaciju vodene pare, postojanje oblaka i mogućnost tvorbe oborina.

Najveća poznata brzina bure je (neslužbeno) izmjerena 25. prosinca 2003. godine na autocesti kralja Tomislava od tunela sv. Rok do obalnog Posedarja, gdje je udarna brzina vjetra tada dosegla čak 304 km/h. To je slična brzina kao kod najjačih tropskih hurikana i tajfuna, koji tek rjedje prelaze preko 220 - 250 km/h, a još mnogo brža iznad 300km/h je na Zemlji samo slična antarktička bura na Grahamovoj zemlji, ter planetni super-orkani na Jupiteru i Saturnu. Noviji primjer žestoke orkanske bure je bio 5./6. ožujka 2015, kada je od Velebitskog kanala do Biokova na više mjesta zapuhala s uzastopnim udarima izmedju 200-250 km/h.

Područje puhanja

Prostorni obseg prosječne bure i napose dnevnoga termičkog burina u toplije doba godine obično nije širok, no pod posebenim uvjetima zimi može prevladati istodobno na većem prostranstvu primorja i užeg zaledja, kao i na nutarnjim otocima. Bura većinom najjače puše na kopnenoj obali, osobito u primorskim dragama i sedlima na gorskom bilu kao i na najbližim priobalnim otocima. U dubljemu gorskom zaledju je tada vjetar slabiji i više jednolik, pa često ni nema prave osobine bure.

Naprotiv na morskoj pučini Jadrana što dalje od kopna, snaga bure manjeviše opada i često zakreće u sjeveni smjer kao tramuntana, pa na tu stranu u Dalmaciji doseže do desetak morskih milja, dok sjevernije može puhati diljem cijelog Kvarnera do vanjskih otoka i kod najžešćih bura zimi sve do Venecie i Ancone. Zimi najjača bura povremeno zahvaća punom snagom i udaljene vanjske otoke do Palagruže, osobito ako zapuše orkanski tip Šijun-Levantâra. Tada slična pojačana bura lokalno puše isto i dublje u zaledju, osobito na visoravni Vejalnica pod vrhom Lipa (iztočni kraj zagrebačke Medvednice).

Hladnoća bure

Za duže održanje anticiklonske bure, kao i za uzastopno ponavljanje noćnoga termičkog burina je bitan stalni pridolazak hladnog zraka u kopnenom zaledju uz postojanu toplinsku protivnost spram primorja. Zato kod bure hladni zrak preko primorskog gorja silazom do obale unatoč znatnoga dinamičkog zagrijavanja na primorskoj padini, ipak na obalu dolazi razmjerno hladniji od zraka na Jadranu. Ipak treba naglasiti, kako je pri buri fiziološki osjećaj hladnoće velikim dijelom zbog nagloga isparivanja vlage iz ljudske kože - tj. zbog suhoće zraka i njegova ubrzanog strujanja, što ujedno snižava temperaturu kože.

Glavni učinak bure

Utjecaj bure se mnogostruko odražava na ozemlje gdje prevladava. Po mehaničkim učincima bura zbog razorne snage može biti vrlo štetna gradjevinama i brodovima, znatno sprječava i ugrožava kopneni i pomorski promet i uništava dio vegetacije, osobito drveće i šume, gdje uz mehaničke štete pridolazi još i otrovnost tj. herbicidni učinak zračne posolice na obalama i otocima. Goli kras našega primorja i Kvarnerskih otoka, uz ljudske štete sječom i požarima je dijelom posljedica djelovanja bure i erozie tla.

Iz fiziološko-balneološkog (terapeutskog) gledišta načelno se bura smatra povoljnim čimbenikom, jer uz porast zračnog tlaka i negativnu ionizaciu, pa dovod čistoga gorskog zraka uz njegovo snažno miješanje s toplijim morskim zrakom osvježuje čovjeka, dok istodobno suhoća zraka pospješuje transpiraciju, a sol s jodom u zraku ima dezinfekcijski učinak osobito na dišne upale i zaraze. Samo ako je olujna bura-levantara prejaka i previše hladna, postaje fiziološki opasnom i nepodnošljivom, pa je tada bolje se povući u zaklone.

U društvenom pogledu je utjecaj bure izražen u životu naših primoraca i otočana: npr. u stilu gradnje kuća s nižim jakim krovom i kamenim zidinama bez prozora spram vjetra, u gradnji naselja na zaklonjenim položaju u zavjetrini, u tradicijskom načinu uzgoja raznih nasada, a najviše u višestoljetnim iskustvima domaćih pomoraca i ribara glede dobrog poznavanja vremena i opasnosti od bure na moru: vidi o tomu još pobliže Čakavsko vrimeslovje.

Sinoptika i osobine bure

Bura (rus.+ bugar. buran, ranoperz. Buryaš, grč. borrãs, turs. Poyraz, latin. Aquilo): - Medju svim vjetrovima na našemu primorskom krasu, bura ima najizrazitiji ekološki učinak na čovjeka i vegetaciu. Ekološki utjecaj bure je dominantan medju vjetrovima duž sjevernog i srednjeg Jadrana pa u Lici i Hercegovini, a jedino na južnojadranskom primorju južnije od Pelješca i na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana je učinak bure razmjerno slabiji pa tu zaostaje za djelovanjem još češćeg juga.

Na većini područja gdje bura puše uz istočni Jadran i na primorskim Dinaridima, njezin je smjer u pravilu okomit na gorske lance i na smjer obale, pa uglavnom puše od sjeveroistoka. Skoro jedina mjesta gdje bura ima više sjeverni smjer (NNE) su Vidova gora i Bol na jugu Brača, pa pod Učkom u istočnoj Istri i južni Velebit oko Karlobaga, gdje i velebitski lanac lučno zakreće u smjer istok-zapad pa preko njega i bura prelazi više na sjeverni smjer. Naprotiv na većini najburnijih mjesta, gdje bura harači izrazito često, dugotrajno i najvećom olujnom snagom ona je više istočnjak (ENE), posebno kod Trsta, Kopra, Senja, Klisa, Omiša kao i na najburnijim otocima oko Baške, Prvića i Golog otoka, gdje su najburnije i najizloženije istoku okrenute obale i padine, dok su tu sjeverne i jugoistočne strane tek bočno poluizložene na slabiju buru, a najzaklonjenije od bure su zapadne obale otoka.

Naprotiv neupućeni laici i kontinentalni iztraživači iz naše unutarnjosti (uključivo i Wikipediu), slabije upoznati s pomorskim i meteorološkim značajkama jadranskih vjetrova, najčešće zabunom smatraju Senjsku buru po kopnenoj tradiciji za nekakav "sjeverac". Ova kronična griješka je dosad bila jedan od glavnih uzroka, zašto je eko-učinak bure kod nas dugo bio neprikladno proučen i njezina povezanost s vegetaciom krivo protumačena, jer su takvi istraživači očekivali i tražili s burom povezanu vegetaciu na sjevernim pa čak i na poluzaklonjenim sjeverozapadnim položajima. Pravi sjeverac (N do NNW) ili tzv. kontinentalna "bura" na Jadranu se u pomorstvu i klimatologiji naziva tramuntana, a to je rjedji i razmjerno blaži vjetar koji oko Senja skoro izostaje i čiji je eko-učinak znatno blaži i drugačiji nego kod prave (sjevero)iztočne bure.

Sinoptički preduvjeti

Po svom postanku i razvitku, bura je znatno složenija pojava od ostalih kraških vjetrova, jer u njezinom postanku i pojačanju manjeviše sudjeluju istodobno 3 glavna čimbenika: izrazita toplinska razlika zaledja i primorja (ili ravnice) i još često barički gradient, uz prikladnu reljefnu barieru, koja uvjetuje konačne značajke bure kao vrtložno-udarnog i padajućeg (katabatskog ili slapovitog) vjetra. Zbog takva složenog razvitka kroz međudjelovanje više čimbenika, postoji i više različitih tipova bure i zato se takodjer bura može razviti u raznovrsnim meteorološkim preduvjetima i u sva godišnja doba, iako je razmjerno rjedja, kraća i slabija ljeti. Dovoljno je neka se pojavi bilo koji od njezinih preduvjeta tj. gradient temperature ili tlaka na primorskoj padini, pa započne puhati bar umjerena bura. Kada su istodobno ostvareni svi njezini sinergički preduvjeti tj. priobalni planinski greben pred kojim je na moru topla barička depresija, a u kopnenom zaledju još hladna anticiklona, tada se njihovo uzajamno međudjelovanje višestruko pojačava i bura se produžava pa dostiže jakost strahovitog orkana i preko 54 m/s tj. preko 200 km/h, uz ekstremni pad zračne vlage do pustinjskih vrijednosti od samo 4% - 10%.

Tipovi i periodičnost bure

Duž najvećeg dijela sjeveroistočnog Jadrana (a slično je i na sjeveru Crnog mora), bura je najčešća, najjača i najduže traje u jeseni i zimi, ali u područjima svoga najjačeg puhanja može se pojaviti u bilo koje doba godine, pa i usred najtoplijeg ljeta, samo što je tada rjedja i razmjerno umjerenije snage, pa npr. u Velebitskom kanalu takve ljetne bure većinom ne prelaze jakost oko 9 Bf. Najveću godišnju učestalost tj. ukupno trajanje bure na Jadranu ima Senj, a za njim s nešto kraćom učestalosti slijedi svjetoinik Prvić, pa Trst, Zavižan na Velebitu, Karlobag, Kraljevica i Baška, dok razmjerno rjedju i kraću, iako jaku buru (trajanje manje od pola godine) još imaju Rijeka, Omišalj, Pag, Šibenik, Split, Omiš, Sinj i mnoge ine postaje s još rjedjom burom.

Glede najveće prosječne jakosti, najjača (ali rjedja) bura puše na Masleničkom Ždrilu i Širokom Brijegu (Lištica) u zapadnoj Hercegovini, pa zatim po najvećoj snazi slijede Senj, pa Zavižan, Sinj, Prvić, Mosor i još ini s razmjerno umjerenijom burom. Pritom su različiti tipovi bure nejednako rasporedjeni duž Jadrana i Dinarida. U kopnenom zaledju unutrašnje Hrvatske, razmjerno je najjača povremena bura do olujne snage, koja puše na najistočnijem vrhu Lipa uz rub zagrebačke Medvednice iznad Sesveta i tu je osobito češća i jača na vjetrovitoj visoravni Vejalnica (gdje uzpješno radi i jedna privatna vjetroelektrana).

Anticiklonska ili vedra bura (čakav. šćeta-bura) nastaje pri polju visokog tlaka nad srednjom i jugoistočnom Europom, kad je u dinarskom zaledju vedro i hladno vrijeme. Zato ova nastaje u razna godišnja doba (zima, proljeće i ljeto), a jedino je ujesen rjedja. Pritom od razhladjenog zaledja prama pučini Jadrana nastaje izraziti toplinski gradient, pa se hladnije zračne mase iz panonskog bazena ili bar lokalno iz ličke kotline poput slapova prelijevaju preko primorskih Dinarida na sjeveroistočni Jadran, a to je prelijevanje je najbrže preko najužih i nižih zapadnih Dinarida. Zato je ova bura najjača i najčešća u sjevernom primorju i posebno uz Velebitski kanal dok je prama jugu sve rjedja i slabija (izim lokalnog maksimuma na jugu Brača). Njezina je jakost najčešće umjerena ispod 9 Bf, ali je većinom dugotrajnija od ciklonske, pa oko burnog Senja ponekad može neprekidno puhati čak i do 6 tjedana uzastopce tj. dokle god postoji anticiklona koja ju uvjetuje.

Drugi tip je ciklonska ili vedra bura (čakav. škura-bura), koja nastaje prvenstveno zbog baričkog gradijenta nakon juga pri prolazu depresije. Taj je tip na sjevernom i srednjem Jadranu najčešći u jesen i proljeće, a na južnom primorju i vanjskim otocima većinom puše zimi. To je razmjerno kratkotrajna bura po 1-4 dana, ali se u hladnije doba godine često uzastopce ponavlja zbog nadolaženja više ciklona u nizovima preko Sredozemlja. Ova bura dostiže najveće jakosti u studenom i prosincu, ponekad preko 12 Bf.

Treći sinoptički tip monsunske bure tzv. Šijun-Levantâra se sinoptički i ekološki znatno razlikuje po učinku (pa je još posebno razradjen u pripadnom članku).

Dinamika bure

Skoro svi tipovi bure izim samo monsunske levantare, većinom započinju brzo i iznenada pa već desetak do 30 minuta nakon prvih vrtložnih udara (refula) bura obično dostiže punu jakost, dok je prama završetku njezino slabljenje postupno, tj. obratno od juga koje postupno raste ali brže oslabi. Bura može započeti u bilo koje doba dana, ali na sjevernom Jadranu oko Senja najčešće provali iznenada predvečer, izmedju 17 i 18 h, a najveće jakosti ponavljaju se svakodnevo ujutro ili prije podne tj. kod Senja oko 9h, dok popodne najčešće slabi ili prestaje. Npr. oko Senja je bura dnevno izrazito najjača između 8 i 9 h, a razmjerno najslabija oko 15 - 16 h, dok je prama jugu u Dalmaciji ta dnevna oscilacia sve ranija pa je maksimum dalmatinske bure rano u zoru, a dnevni minimum odmah nakon podneva. Za pravu buru je specifično što uglavnom puše nepravilno i izprekidano tj. s bezbroj uzastopnih vrtložnih udara tzv. "refuli" koji dostižu olujne do orkanske snage, a izmedju njih su kraća ublaženja s umjerenim do slabijim vjetrom. Povrh toga je i njezin smjer vrlo promjenjiv, pa kod Senja uz glavni vjetar smjera E-NE, povremeni udari bure pridolaze i iz raznih smjerova od sjevera sve do jugoistoka. Zbog takva promjenjivog smjera i udarne jakosti "refula", ukupni je mehanički učinak bure znatno veći negoli pri drugim više ravnomjernim i istosmjernim vjetrovima slične prosječne jakosti (jugo, tramuntana i dr.). Najveća, dosad poznata udarna brzina bure na obali kod Senja je bila 56 m/sec, pa 54 m/sec uz otočić Sv. Marko (= Krčki most), a na Dinaridima je izmjerena najveća brzina na vrhu Bjelašnice od 73 m/sec (Yoshino 1976, Otorepec & al. 1984, Brzović & Benković 1994).

Dok su ini vjetrovi kod nas u prosjeku najjači na vrhuncima i pučinskim otocima, bura je najjača duž kontinentske obale, pa prama pučini postupno slabi, a takodjer je izrazito snažna u gorskim sedlima kroz koja se prelijeva hladni zrak iz kopnenog zaledja u primorje, posebno na olujnim prijevojima Vratnik na Senjskom Bilu, Oltari na sjevernom Velebitu iznad Jurjeva, Podprag na južnom Velebitu iznad Karlobaga, Klis na Kozjaku iznad Solina i Dubci na Mosoru kod Omiša. Dosad još u nijednom od tih burnih sedla nema prave meteorološke postaje s dugoročnim mjerenjima vjetra, ali već nazočna odporna vegetacia upućuje kako je tu bura skoro podjednako jaka kao i na okolnim visokim vrhuncima.

Odnos burišta i zavjetrina

Medju svim našim vjetrovima je bura najizrazitije ovisna o reljefu, s kojim se bitno mijenja lokalni smjer i prosječna jakost bure. Tako je uz istočni Jadran bura razmjerno slabija uz niske i ravne obale, posebno u Istri i Ravnim Kotarima, a znatno je jača pod strmim obalnim planinama, dok je izrazito najjača pod primorskim gorskim sedlima. Pod primorskim padinama dinarskog smjera (NW-SE) bura uglavnom puše od sjeveroistoka, npr. uz Nanos, Ćićariju, Risnjak, Bitoraj, Dinaru, Biokovo i dr. Naprotiv na grebenima koji odstupaju od toga dinarskog smjera, mijenja se i smjer bure koji je uglavnom okomit na gorski lanac, pa uz pretežito meridianske lance Senjskog Bila, sjevernog Velebita, Ličke Plješivice, Svilaje i sl., bura je više istočnjak. Posebno je poučno skretanje smjera bure i prostorne promjene njezine jakosti duž lučno zavijenoga velebitskog lanca.

Na južnomu i jugoistočnom Velebitu gdje je glavni greben WNW-ESE smjera, od Karlobaga do Knina bura uglavnom puše iz N do NNE smjera. Pod srednjim Velebitom polukružno izbočeni gorski greben uvjetuje divergentno razilaženje strujnica bure, jer njezin smjer tu skreće od NNE u Karlobagu do ENE u Jablancu pa je zbog tog rasipanja smjerova njezina srednja jakost razmjerno slabija pod srednjim Velebitom i na susjednom Rabu i sjeveru Paga. Podpuno je obratan slučaj pod sjevernim Velebitom, gdje su primorski grebeni polukružno uvučeni prama kopnu tj. od meridianskog smjera Senjskog Bila i sjevernog Velebita do dinarskog smjera Velike Kapele i Bitoraja.

Zato se ovdje silnice bure, okomite na taj gorski luk konvergentno zbijaju i medjusobno pojačavaju preko Velebitskog kanala prama najjačem orkanskom žarištu koje u prosjeku leži oko burnog tjesnaca Senjska Buka izmedjuu Baške i Lopara tj. oko Prvića i Golog otoka, ali pri najjačemu orkanskom Šijunu-levantâra se to konvergentno žarište pomiče još zapadnije iznad Obzove gore na jugoistoku Krka, a razmjerno žestoka olujna bura se tu nastavlja i zapadnije preko Kvarnerića sve do otoka Plavnika i srednjeg Cresa. Stariji podatci iz pedesetih i šezdesetih godina iz svjetionika Prvi u Senjskim vratima pokazuju kako je tu učestalost i jakost bure uglavnom podjednaka kao i u Senju, dapače je ponekad zimi posebno za orkanske levantare, vjetar u Senjskim vratima još jači negoli u samom Senju.

Kako su kod nas meteorološke postaje s podatcima za vjetar razmjerno malobrojne i još ih većina leži u naseljima koja su sklonjena u zavjetrinama (osim Senja), to su njihovi podatci prostorno previše rijedki i zbog zavjetrina nedovoljno reprezentativni za širju okolicu. Zato se prostorni raspored srednje jakosti bure može bolje izvesti iz kombinacije tih prorijedjenih postaja i u medjuprostorima iz stoljetnih pomorskih podataka + prostornog razporeda osobite odporne vegetacie uvjetovane burom. Iz svega toga proizlazi kako je na jadranskim obalama bura razmjerno najjača u sjeverozapadnoj Istri od Trsta do Savudrije, pa na sjeveru Krka posebno oko otočića Sv. Marko (Krčki most) i na jugoistočnom Krku od Vrbnika do Stare Baške, a posebno na Prviću i Golom otoku, pa na sjevernom velebitskom Podgorju oko Senja od Klenovice do Klade, pod južnim Velebitom od Karlobaga do Šugarja, na istoku Paga oko Ljubačkog tjesnaca (Paški most) i na obali Ražanac-Vinjerac, oko Masleničkog Ždrila (isto tu most), pa na ušću Krke kod Šibenika, oko Omiške vrulje pod sedlom Dubci i kod Bola na Braču, dok južnije više nema toliko izrazitih obalnih burišta.

Razmjerno osrednju buru spram tih najekstremnijih burišta, na obalama imaju istočna Istra (Lovran- Plomin), pa Cres, Rab, zapadni Pag, srednje velebitsko Podgorje (Klada-Prizna), Kornati, Kaštela, ušće Neretve, Pelješac i Hvar, a medju primorskim Dinaridima su razmjerno manje burni Nanos, Ćićarija, Risnjak, Bitoraj, južna Plješivica, Rilić iznad Ploča, dubrovačka Sniježnica, Lovćen i dr. U odnosu na širje susjedstvo uz Jadran imaju razmjerno manje bure jugozapadna Istra, pa otok Lošinj, Malinska na zapadu Krka, podnožje Učke (Lovran-Volosko), rt Ploča (Trogir-Rogoznica), pa južni otoci Palagruža, Sušac, Lastovo, Mljet, Elafiti, Konavli i južnije Crnogorsko primorje, a na kopnu srednja Istra, unutarnjost Gorskog Kotara, istočna Lika, Grahovo i Livanjsko polje, istočna Hercegovina, Skadarsko jezero i dr.

Hladnoća, suša i sol

Medju svima dosad proučenim vjetrovima u Europi, jadranska primorska bura najdrastičnije promijeni pluviotermičke značajke klime i zato u području najjače dominacie bure, ne samo izložena vegetacia nego i sveukupna ekozonacija u terenskoj stvarnosti bitno odstupaju od idealiziranih kišnih klimadiagrama. Tu su pod utjecajem bure posebno izraziti i za vegetaciu kritični burni padovi temperature, jako sniženje zračne vlage i suha zračna posolica. Izim donekle temperature, suhoća zraka i posolica nemaju vidljivog odraza u klimadiagramima koji zato nisu uporabivi za jača burišta.

Pri vedroj anticiklonskoj buri, objektivne promjene topline su tek umjerene, ali je osjećaj zahladjenja uglavnom subjektivan zbog velikog pada zračne vlage i zato pojačanog izparavanja kože (pa ova subjektivna hladnoća nema odraza u klimadiagramu. Naprotiv pri oblačnoj ciklonskoj buri nastaje stvarna fizička zahladba s padom temperature i po desetak stupnjeva spram anticiklonske bure, pa takva bura može zimi donesti blaže mrazove na obali i otocima, čime ograničuje proširenje termofilne sredozemne vegetacie na sjevernom Jadranu i u zaledju.

Burna suhoća zraka

Još dalekosežniji utjecaj na vegetaciu, negoli zahladba i mehanička jakost vjetra, ima izrazito sniženje zračne vlage i s tim povezani porast evaporacie pri buri. Tako su pri dužoj i jačoj buri česti padovi relativne vlage zraka na 10-15%, a za najsušnije anticiklonske bure u Senju se pojavljuju i ekstremne pustinjske vrijednosti od samo 4-9% relativne vlage, što je najsuši zrak u jugoistočnoj Europi i odgovara npr. pustinjskim vrijed nostima u Sahari, Turkestanu i američkoj pustinji Mojave - "Dolina smrti" (usp. Meteorološki godišnjak 1956-1965).

Pri oblačnoj ciklonskoj buri se zbog ohlađivanja zraka na grebenu primorskih planina kondenzira magla poput oblačne "kape", ali nakon prijelaza grebena pri silazu niz primorske padine vjetar se adijabatski zagrijava i s tim istodobno zrak presušuje. Pri anticiklonskoj buri zbog već početne niže vlage, često ni nema cjelovite oblačne kape duž velebitskog grebena izim tek stojnih oblaka uleglih u gorskim sedlima, pa pri spuštanju već suhog vjetra adiabatskim zagrijavanjem do primorja nastaje ekstremna zračna suhoća. Zbog te burine suhoće su burna područja sjeveroistočnog Jadrana kod nas najmanje maglovita pa npr. uz obale Velebitskog kanala ima tek 3 do 5 maglovitih dana godišnje.

Zbog sušnog zraka pri buri su oborine rjedje čak i iz tmurno-oblačnog neba. Zato pri ciklonskoj buri samo u početku sipi slabija kišica, koja uskoro prestaje, jer su u sušnom zraku kapljice kiše pa i cijele kišne zavjese visinskog pljuska pri preniskoj vlagi bure brzo isušuju i rasplinjuju pa često niti ne dosegnu na tlo. Tako je pri grmljavinskim olujama u ciklonskoj buri oko Velebitskog kanala čest slučaj da iz tmurnih kišnih oblaka uz žestoku grmljavinu kroz sušni zrak na tlo ne padne nijedna kap kiše, posebno oko Baške, Prvića i Golog otoka gdje tada zbog vjetra i sušnog zraka nastaje još jača edafska suša, negoli prije takve bezkišne ciklone s grmljavinom. Ovakve su bezkišne grmljavinske ciklone u burnom Senjskom arhipelagu česta pojava u proljeće i ljeti, od travnja do srpnja. Zbog sušnog zraka i udarnog vjetra pri jačoj buri, na obali i otocima najčešće nastaje suha kristalna posolica, fizikalno-kemijski različita i mnogo obilnija nego pri inim vlažnijim obalnim vjetrovima.

Razni tipovi bure

Obzirom na uvjete nastanka i popratne pojave se jasno razlikuju 4 posebna tipa buri sličnih vjetrova na Kvarneru i osobito pod Velebitom oko Senja:

Dnevni termički burin

Dnevni termički burin: je podrietlom od mongolskoga, ruskog i bugarskog naziva buran (sjeveroistočnjak). To je većinom lokalni, blaži do umjereni vjetrić po 2 - 6 Beauforta, koji nastaje noću i ujutro kada se kopno brže razhladi od mora. Ovaj većinom počinje u suton i prestaje dopodne, kasda ga zamjenjuje dnevni vjetar "zmorac" što je najčešće ljetni maestral.

Anticiklona: vedra bura

Anticiklonska ili vedra bura (čakav. šćetabura): Kod anticiklonske bure je većinom vedro vrieme tj. danju sunčano ili noću zvjezdano nebo, a samo je vršni greben Velebita i inoga primorskog gorja stalno poklopljen gornjim stojnim oblakom, tzv. 'kapa' na Kvarneru ili "brv" u Dalmaciji.

Ciklonska mračna bura

Ciklonska ili mračna bura (čak. škurabura): Kod ciklonske bure je značajno, što se uz viši tlak u srednjoj Europi istodobno nalazi na Jadranu jača barometarska depresia. Kod ciklonske bure je glavni smjer vjetra (NNE do NE) više sjeverni negoli istočni, a nebo je većinom oblačno i odatle je čakav. naziv škura-bura (od tal. bora scura). Ponekad bar od početka ovu buru prati i slaba kiša ili zimi malo snijega, jer se nad donjom strujom bure gore zadržava toplija struja vlažnog zraka (južina, scirocco), koja zbog uzdizanja kondenzaciom vodene pare daje naoblaku i oborine.

Šijun-Levantâra

Šijun-Levantâra (šijunska bura, bura od levanta), čakav. šyũun-Levantâra (dalmat.ikav. levantêra, talij.venet. scione, Avesta: siuni, hetit. Shiun): To je najžešći poznati tip orkana u Europi i jedan od najdugotrajnijih super-orkana na Zemlji. Taj naš domaći orkan puše većinom zimi uglavnom na Kvarneru i najviše po Velebitskom kanalu, a rjedji je kao kraća umjerena oluja tek ponekad i na dalmatinskoj obali pod nazivom levantêra. Šyuun-Levantara je inače kao neki prijelazni križanac izmedju jake bure i juga, gdje su zajedno kombinirane sve najgorje značajke olujnog juga + orkanske bure. Iako taj Šijun-Levantara pretežno puše na sličnom području kao poznata i česta kvarnerska bura, ovaj domaći orkan se po nizu značajki odvaja od tipske bure:

- Uvijek puše samo iz istočnog smjera (E do ESE) i nikada sa sjevera kao bura (N do NE).
- Većinom stalno puše jednolikom ogromnom snagom (tzv. šijunâda), a ne kao bura u izprekidanim rafalima.
- Za razliku od obične bure, levantâru obično prate žešće oborine tj. u proljeće i jesen je česta s uzastopnom ledenom krupom (čak. soldâne), a zimi je većinom uz obalne sniježne mećave (čak. šnigòvina).
Za razliku od kraće izprekidane bure što traje po jedan do nekoliko dana, prava levantara je dugotrajniji vjetar koji na zimskom Kvarneru obično traje oko tjedan dana, a za najoštrijih zima može produžiti i po par tjedana.
Prava bura većinom naglo počinje noću ili ujutro, dok je početak levantare sporiji (i češće započinje popodne).

Gregal i gregolevant

Gregal (= hrv.+ katalon.; španj.+ eng.+ njem. Gregale, talij. Grecale, Malta: Grigal, grč. Γραίγος): To je na Sredozemlju hladan sjeveroistočni vjetar, koji se tek po glavnom smjeru formalno preklapa s našom burom. Puše najviše na talianskoj obali jugozapadnog Jadrana i na većini zapadnomediteranskih otoka: Sicilia, Sardinia, Korzika, Malta i Baleari, a kod nas je rijedak ponekad na Palagruži. Nastaje uz vremensko pogoršanje, kada Sredozemljem u hladnije doba godine prolaze ciklone. Sličan obalni vjetar istočnijeg smjera ENE se još zove gregolevant (tal. grecolevante). Ovi romanski nazivi potječu iz latinskoga Graecus (= grčki), jer u južnoj Italiji taj vjetar puše od grčkih otoka na Jonskom moru. Iako je hladan i sličnog smjera (NNE do ENE) kao i bura, od ove se jasno razlikuje nizom inih drugačijih značajki:

Gregal nastaje i počinje na otvorenoj pučini (a ne na kopnu).
Gregal uvijek puše iz mora na kopno (ne kao bura s kopna na more).
Gregal puše jednolično stalnom snagom tj. bez udarnih rafala bure.
Gregal je nepadajući vjetar, tj. nije katabatski (slapovit) jer ne puše iz obalnih planina.
Gregal puše uz loše ciklonsko vrijeme obično s jačom naoblakom (nije vedar ni sunčan), pa tek dijelom naliči na ciklonsku buru.

Buri slični ini vjetrovi

Nešto slabiji vjetrovi slični jadranskoj buri pušu i na više mjesta u istočnom Sredozemlju. Tako je u Grčkoj razmjerno najsličniji buri sjevernjak vardarac (Bardharos, antički Borrãs), koji puše iz unutarnjosti Balkana preko Egejske Macedonie do sjevernih egejskih otoka, a najjači je na primorskoj planini Pangeon gdje uvjetuje i posebnu eolsku vegetaciju. U južnoj Turskoj na primorskoj padini Taurusa je buri sličan hladan i suhi sjeverac "Poyraz". Na primorskim planinama uz sjeverne obale Crnog mora pušu još jači hladni padajući vjetrovi vrlo slični našoj buri, tzv. ruska "burja". Ona je česta i jaka pod planinom Jaila uz južnu obalu Krima oko Jalte. Izrazito najjača i vrlo tipična bura slična našoj kod Senja, uz Crno more puše na zapadnom Kavkazu preko olujnog sedla Markhot oko luke Novorosijsk (Akademija Nauk 1959, Potapov 1961), gdje je burna klima vrlo slična kao i oko našeg Senja, premda je tamo olujna bura rjedja i kraće traje.

Hladno-sušni vjetrovi nalik jadranskoj buri, na inim svjetskim obalama zbog neodgovarajućih razvojnih uvjeta su razmjerno rjedji i slabiji, negoli maritimni vjetrovi slični jugu ili toplo-sušni fenskog tipa. Tako oko Lyonskog zaljeva u južnoj Francuskoj zimi puše buri donekle sličan, hladno-sušni sjeverozapadnjak mistral (koji se izim sličnog imena, ekološki i sinoptički razlikuje od slabijega i toplijeg jadranskog "maeštrala"). Uz obale Kaspijskoga i Aralskog mora u Kazakstanu zimi puše sličan hladni sjeverac "purga", a buri je još sličniji u jugoistočnom Sibiru hladni rafalni sjeverozapadnjak "sarma" koji puše niz priobalne padine oko velikoga Bajkalskog jezera. Preko planina srednjeg Japana takoder puše zimi hladno-sušni rafalni sjeverozapadnjak "oroshi", a u Iranu je hladni sjevernjak "Buran" (ranoperzijski = Buryaš). Na južnom otoku Novog Zelanda zimi niz planine puše hladni slapoviti vjetar Barber.

Buri manjeviše slični vjetrovi pušu i na nekoliko obalnih područja u Americi. Tako iz SAD prama Maksičkom zaljevu zimi puše hladno-sušni sjevernjak "Norder", a na zapadu Meksika prama obali Tihog oceana je suhi rafalni sjeveroistočnjak "papagayos", pa u Argentini i Patagoniji niz južne Ande hladni i olujni jugozapadnjak "Pamperos", a niz planine na Ognjenoj Zemlji hladni udarni sjeverozapadnjak "Villivavos". Upravo iz ovih i sličnih područja s hladno-sušnim vjetrovima potječu i najodporniji egzoti prikladni za naša olujna burišta, npr. Abies pinsapo, Allocasuarina helmsii, Biota orientalis, Cupressus arizonica, Morus nigra, Sophora japonica, Trachycarpus nana, Ulmus pumila, pa i drugi mogući odporni egzoti koje treba prvenstveno introducirati iz takvih suho-hladnih vjetrometina.

Ekologia bure

Jadranska bura je najčešća i najjača uz obale sjeveroistočnog Jadrana između Trsta i Neretve, dok je prama južnijem primorju i vanjskim pučinskim otocima razmjerno rjeđa i slabija (Makjanić 1966, Lukšić 1975, Yoshino 1976, Lovrić 1982), pa je tamo i njezin ekološko-vegetacijski utjecaj manje izrazit od dominantnog juga. Izuzevši razmjerno rjeđe pojave oblačne-ciklonalne bure (Hodžić i Šore 2006) koja je nešto češća u Dalmaciji nego na Kvarneru, sjevernojadranska bura je pretežno suh i hladan vjetar, što je njezina glavna ekološka osobitost spram utjecaja inih vjetrova. Sve do prošlih devedesetih godina, ekološki utjecaji istočnojadranske bure na prirodnu vegetaciju uglavnom su bili još slabo proučeni, osim općepoznatoga iskrivljenog drveća. Zbog izostanka poredbenih terenskih uvida, donedavna su se kod nas uglavnom preslikavale i primjenjivale neprikladne analogije i iskustva iz učinka različitih vlažnijih vjetrova na zapadnoeuropskim i američkim obalama. Domaća praktična iskustva o buri uglavnom su iz prometnih problema i pošumljavanja tj. vjetroloma i vjetroizvale drveća, dok su direktne analize njezinoga stvarnog utjecaja na terensku vegetaciju donedavna uglavnom izostale. Pri tumačenju ekoloških promjena i praktičnih problema na našim olujnim burištima, u obzir se uglavnom uzimalo tek mehaničku snagu najjačeg vjetra i donekle popratnu hladnoću bure, ali je manjeviše bila zanemarena učestalost i trajanje bure tj. ukupna energija vjetra, pa znatno sniženje zračne vlage uz isušivanje bilja pri buri i obilna zračna posolica na obali i otocima, koji itekako djeluju selektivno na razvitak i sastav bilja na burištima. Upravo po tom sniženju vlage i jačoj posolici se naša bura ekološki znatno razlikuje od inih vlažnijih vjetrova oko Atlantika i zapadnog Sredozemlja, gdje je buri tek donekle sličan mistral oko Lyonskog zaljeva s puno blažim učinkom na tamošnju vegetaciju.

Već provizornim laičkim uvidom u jadranska područja s najobilnijom burom, osobito na velebitskom primorju i istočnokvarnerskim otocima može se poredbeno uočiti izrazita ogoljelost toga najburnijeg područja i naizgled oskudna šumska vegetacija (ali uz raznovrsnu i osobitu floru). Kao uvriježeno pučko tumačenje te ogoljelosti, smatraju se krivima Mlečani koji su posjekli šume i potom bura koja tu onemogućava šumsku obnovu, iako su stvarni uzroci i posljedice puno složeniji (pobliže u Zaključku). To potvrđuju autorove dugogodišnje analize vegetacijskih promjena na najjačim burištima oko Velebitskog kanala, započete još od prošlih šezdesetih godina oko Senja i na susjednim otocima (Prvić i Goli). Zatim su nastavljene slične poredbene analize eko-učinaka dominantnog juga na vegetaciju oko Visa i Dubrovnika, a kasnije su slični poredbeni uvidi prošireni i na primorsku vegetaciju suhih vjetrometina istočnog Sredozemlja: Grčka (vjetar borras), Turska (Poyraz), Crno more (burja) itd.

U ranijoj ekološko-botaničkoj literaturi je utjecaj bure uglavnom zanemaren ili se tek usputno napominje u bilješkama kao sporedni ekološki faktor (Bertović 1975). Prije je postojala tek jedna primjenjena disertacija o mogućnosti umjetnog pošumljavanja ogoljelih burišta na Velebitu (Balen 1923, dijelom preneseno: Rogić 1957-1958 i Kovačević 1981), dok se o prirodnoj samonikloj vegetaciji naših olujnih burišta znalo vrlo malo - uglavnom za planinske vrhove, a o obalnim i otočnim burištima zamalo ništa suvislo osim o vegetaciji naseljenih primorskih zavjetrina. Izuzev samog Senja, većina inih važnijih naselja na istočnom Jadranu leže u zavjetrinama, pa donedavna ekološka i botanička istraživanja kod nas većinom prikazuju neotpornu zavjetrinsku floru i pripadna staništa, dok su izložene i burne zabiti podalje od naselja ostale većinom neistražene i eko-botanički uglavnom nepoznate.

Zbog promjenjivoga i vrtložno-rafalnog puhanja bure, za opće vegetacijske promjene na terenu manje je važna maksimalna udarna snaga njezinih rafala koji uglavnom uzrokuju vjetrolome i vjetroizvale drveća. Puno je važnija za bilje ukupna energija vjetra tj. godišnje trajanje i srednja brzina bure uz promjene topline i vlage, koji prvenstveno određuju znatne pomake visinskih pojasa vegetacije, te nestajanje osjetljivih i širenje inih otpornijih vrsta. Najjači eko-učinak bure bi se naizgled očekivao oko naših postaja gdje su izmjereni njezini najjači udari preko 50 m/sec (npr. Trst, Kraljevica, Senj, Karlobag, Šibenik, Marjan itd.) – ali u terenskoj stvarnosti je tek dijelom tako. Uzrok je taj što ovi rjedji maksimalni udari uzrokuju trenutna mehanička razaranja, prometne probleme, vjetrolome i vjetroizvale drveća, ali nemaju jači dubinski utjecaj na promjene flornog sastava i pomake vegetacijskih pojasa za što je najviše odlučno godišnje trajanje bure tj. broj olujnih dana i srednja brzina ili ukupna energija vjetra, s čijim porastom se posve mijenja i prostorno pomiče ukupna vegetacija oko burišta. Zato se razmjerno najveće i bitne vegetacijske izmjene zbog bure nalaze uz čestu buru oko Senja, Baške, na Pagu, Svilaji, Biokovu itd. Naprotiv je kod Trsta, Šibenika, Splita i drugdje bura na vrhuncu podjednako jaka, ali je inače prosječno rjedja i prekratka da izazove bitne promjene i vegetacijske pomake.

Izobličenje drveća

Polomljeno, iskrivljeno i asimetrično drveće su popularni i laicima najpoznatiji učinak jakih vjetrova na vegetaciju, koji se kao glavne posljedice vjetrova navode osobito u geografiji i šumarstvu (npr. Morton 1927, Runge 1955, Stipaničić 1956, Yoshino 1976). Pritom su vjetrolomi tj. polomljeno granje i vjetroizvale cijelih stabala s korijenom zapravo značajni za područja s rjeđim i prosječno slabijim vjetrovima npr. kod nas u kopnenom zaleđu, gdje tek povremene žestoke oluje lome i čupaju već razvijena stabla. Ipak u području velike vjetrovitosti s čestim i jakim olujama, a nadasve na našim izrazitim burištima, takvi vjetrolomi i vjetroizvale u prirodnoj su vegetaciji zapravo rijetki ili ne postoje, jer zbog čestih olujnih vjetrova osjetljiva i neotporna dendroflora tu uopće niti ne raste i ako gdje uspije izrasti, već odavna je sva polomljena i počupana pa nove oluje više ni nemaju što uništiti, osim neprikladnih umjetnih nasada tuđih vrsta koje ne spadaju na olujna burišta. Dakle – vjetrolomi i vjetroizvale su loši ekopokazatelj vjetra i zapravo su značajka slabe i umjerene vjetrovitosti tek s rijetkim jačim olujama. Naprotiv su bolji pokazatelj vjetrovitosti iskrivljene krošnje drveća, čiji smjer najbolje upućuje na prosječni smjer dominantnog vjetra i to je najsigurniji eko-pokazatelj, dok oblik i stupanj deformacije donekle kvalitativno pokazuju srednju snagu tj. energiju vjetrova.

Bura i crno cvieće

Mistični mračno-crni cvjetovi su drugdje izvan bure vrlo riedki i osobito skupocjeni u tradicionalnom europskom cvjećarstvu, gdje su dosad uloženi veliki napori na umjetnoj vrtnoj selekciji crnih ruža, crnih tulipana i sličnih koji se zajedno uzgajaju u klasičnim "gotskim vrtovima" s tamno-crnim cvijećem. Npr. engleski cvjećari su dapače samouvjereni kako izvorno u europskoj prirodi navodno ni nema divljih crnih cvjetova izim tek novouzgojenih crnih kultivara u njihovim vrtovima, zato jer takvo crno cvieće ne raste samoniklo na Britanskim otocima. Inače drugdje u kopnenoj Europi je poznato jedva desetak divljih crnih cvjetnica, - izim kod nas na olujnim burištima u Hrvatskoj, gdje na kraškom jugozapadu po bielom kamenju samoniklo raste zajedno čak i do tridesetak raznovrstnih crno-mračnih cvjetnica. Izvan Europe najviše izrazitih mračnocrnih cvjetnica rastu divlje po prašumama u tropima, koje su u Europi riedke u staklenicima. Našima slični crnocvjetni krajolici na bielom kamenju (kao naš primorski kras) inače ne postoje nigdje drugdje na Zemlji - izim naših kraških burišta s osebujnim crnocvjetnim ljiljanima, perunikama, orhidejama, zvoncima, zečinama, kozlacima, ...itd.- o ovima vidi pobliže: Hrvatsko crno cvieće.

Praktične primjene

Kao brzi i jeftini preliminarni pokazatelji dugoročne prosječne energie vjetra na širjim prostranstvima primorskog krasa i otoka, navedene deformacije drveća i promjene flornog sastava pri različitim kategoriama ekološke vjetrovitosti mogu korisno poslužiti za planiranje i zaštitu prometnica, za programe pošumljavanja burnih terena, pa za smještaj električnih vjetroagregata i ine slične namjene. Pritom je florni sastav zeljastih travnjaka odraz kratkoročnog prosjeka vjetrovitosti pri tlu kroz zadnjih 3 – 5 godina (toliko treba za prirodni razvitak travnjaka). Naprotiv su bolji pokazatelj vjetrovitosti prirodne samonikle šume i šikare (ako su očuvane od sječe i požara), jer sastavom i oblikom upućuju na prosječnu vjetrovitost oko 10 – 15m visine kroz proteklih 2 – 3 desetljeća (koliko treba za njihovu prirodnu obnovu). Što bi ovi biljni pokazatelji praktično značili ako su korišteni – jasno dokazuju zatvoreni jadranski mostovi pri svakoj jačoj buri: već prije gradnje Krčkog, Paškog i Masleničkog mosta je iz okolnih biljnih pokazatelja bilo posve jasno kako su ti mostovi kabinetski planirani baš na najgorim burnim položajima u široj okolici, iako u susjedstvu ima prometno pogodnih položaja sa zavjetrinskom vegetaciom – ali su unatoč tim spoznajama ove kabinetske abstrakcije nametnute u našoj promašenoj stvarnosti. Slično se i danas dielom ponavlja sa smještajem vjetroagregata na manje burnim položajima (zato bi možda bilo korisnije podići nove vjetroagregate uz te olujne jadranske mostove ?).

Iako su najjača burišta uz sjeveroistočni Jadran većinom ogoljela i kamenita, ipak su i tu bar mjestimično još očuvane prirodne oaze gustih i otpornih šumica – npr. u zaštiti suhozidnih ograda ili u zabačenim bespućima podalje od naselja. Ipak su te izložene i otporne šumice po flornom sastavu uglavnom bitno različite od neotpornih šuma u primorskim zavjetrinama, čije glavne vrste drveća na jačim burištima prirodno izostaju i tamo ih zamjenjuje drugačije otpornije drveće. Upravo zato na degradiranim područjima gdje je čovjek sječom, vatrom i brstom stoke već posve uništio i iztrijebio te otporne šumske oaze – više nema prirodne obnove drvenaste vegetacije na burištima, stoga jer ih je ekološki nemoguće proširiti iz susjednih zavjetrina s drugačijom neotpornom dendroflorom. Takodjer kod nas zamalo nijedan rasadnik još ne uzgaja otporno drveće iz domaćih burišta, nego (izim borova) uglavnom samo uobičajene neotporne vrste iz zavjetrina i uvozne egzote, pa su i mogući izvori za umjetno pošumljavanje ogoljelih kamenih burišta zasad vrlo ograničeni. Važan ekološki učinak pri buri uz obale i na otocima takodjer još ima i obilna zračna posolica koja stvara ine dodatne i osobite promjene u obalnoj vegetaciji. Eko-vegetacijski utjecaji jadranskog juga takodjer su raznoliki i osobiti, ali uglavnom suprotni djelovanju bure. To je osobito izraženo na srednjojadranskim pučinskim otocima i dubrovačkom primorju spram otvorenog Jadrana.

Summary

Croatian Bora storms (climatic, cultural and ecological impact of bora in Croatia): Bora (Croat: bura, Bulgarian: буран, Russian & Slovene: burja, Greek: βοράς, Italian: bora, Turkish: Poyraz) is a northern to north-eastern katabatic wind in the Adriatic: Croatia, Herzegovina, Montenegro, Slovenia, Italy, Greece, and Turkey. The same root is found in the name of the Greek mythological figure of Boreas/Βορέας, the North Wind. The changeable Bora can often be felt all over Dalmatia, Istria, the Slovenian Littoral, Trieste, and the rest of the Adriatic east coast. It blows in gusts. The Bora is most common during the winter. It blows hardest, when a polar high-pressure area sits over the snow-covered mountains of the interior plateau behind the Dinaric coastal mountain range and a calm low-pressure area lies further south over the warmer Adriatic. As the air grows even colder and thus denser at night, the Bora increases.

Its initial temperature is so low that even with the warming occasioned by its descent it reaches the seashore as a cold wind. The wind takes two different traditional names depending on associated meteorological conditions: the "light bora" (Italian: Bora chiara) is Bora in the presence of clear skies, whereas clouds gathering on the hilltops and moving towards the seaside with rain or snow characterize the "dark bora" (Bora scura). Bora storms is the strong and peculiar wind blowing mostly in northeastern Adriatic; its ecological impacts in the field vegetation (except deformed trees) till recently have been scarcely studied, and one mostly loaded there some inadequate analogies from divergent humid winds of western Europe.

Bora's ecology: Its long-lasting ecological analyses during 40 years, confirmed the next considerable ecological effects in the main areas of strongest Bora impacts: sickle-shaped or even creeping-prostrate trees, descending of altitudinal vegetation belts seawards, sporadical absence of not-hardy Submediterranean trees (Carpinus orientalis, Acer monspessulanum, etc.), abundance of pulvinate thornbush (tragacanthics), numerous native taxa with succulent leaves, the maximal European rate of dark-blackish flowers (melanism); widespread Mediterranean trees and shrubs in these stormbelts are partly replaced by a peculiar endemic and relict dendroflora, and by more resisting hybrids from not-hardy parental taxa.

Keywords: Bora storms, Adriatic, Croatia, windbreaks, windthrow, endemics.

Bibliografia

Balen J. 1923: Bura i njezino značenje za pošumljavanje Krasa. Doktorska disertacija, 91 p. Šumarski fakultet Zagreb.
Belci, Corrado 2002: Il Libro della Bora, LINT Editoriale, Trieste ISBN 88-8190-184-6.
Bertović S. 1975: Prilog poznavanju odnosa klime i vegetacije u Hrvatskoj. Prirod. Istraž. JAZU 41 /ser. Acta Biol. VII/2): 87-215 + 6 tab, 3 maps, Zagreb.
Degen A. 1936-1938: Flora Velebitica, vol. I-IV, Academia Kiado, Budapest.
Doutt J. K. 1941: Wind pruning and salt spray as factors in ecology. Ecology 22 (2): 195-196.
Kovačević I. 1981: Stoljetni izazov Senja. Posebna izdanja Senjskog zbornika, 340 p., Zagreb.
Lovrić A. Ž., 1971: Cenodynamique et pedodynamique du mode battu par rapport a la Bora et abrasion. Thalassia Yugoslavica, 7 (1): 155-200.
Lovrić A. Ž. 1973: Ekološki aspekti Senjske bure i njezin utjecaj na floru i vegetaciju. Zbornik 1. Kongr. Ekol. Jug. p. 54, Univ. Beograd.
Lovrić A. Ž., 1980: Bura i slični vjetrovi Jadrana. Šumarska enciklopedija, (2. izd.), 1: 225-228, Leksikografski zavod, Zagreb.
Lovrić A. Ž. 1982: Senjska bura. Priroda (Zagreb), 71 (3): 78-83.
Lovrić A. Ž., Lovrić M. 1984a: Morpho-anatomical syndroms in phyto-indicators of extreme stormy habitats of East Adriatic. Tasks for Vegetation Science (W. Junk, The Hague), 13: 41-49.
Lovrić A. Ž., Lovrić L.M., 1984b: Fitometrija i kartiranje energije vjetrova u krškim šumama. Bilten ekologa BiH (Sarajevo), ser. B, 3 (2): 415-422.
Lovrić A. Ž., Bedalov M. 1987: Pulvinate thornbush of tragacanthic types in Karst stormbelts of costal Dinarides and its geobotanical correlations. Acta Biokovica (Makarska), 4: 319-346.
Lovrić A. Ž., Rac M., 1988a: Botanical peculiarities of stormy mounts in NE. Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 31 (2): II6/125.
Lovrić A. Ž., Rac M., 1988b: Eolska vegetacija burnih ekosistema Obzove gore, Prvića i Golog otoka u Kvarneru. Zbornik 4. kongresa ekologa Jugoslavije, p. 323-324, Ohrid.
Lovrić A. Ž., Rac M., 1992: Trockene windbedingte Tannenwaldbestaende von kroatischen Küstenbergen. Beitraege des IUFRO-Tannensymposiums 6: 143-152, Universität Zagreb.
Lovrić A. Ž. 1995: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. D. Sc. Thesis, 462 p. Sveučilište u Zagrebu.
Lovrić A. Ž. 2001: Vegetation changes by dry winds Bora and Foehn in Dinaric Alps. Proc. Symp. ”Climatic change and vegetation, extreme habitats and desertization”, A-26/59, (ed. S. Rivas-Martinez et al.), Universidad de Leon.
Lovrić A. Ž. 2003: Wind as vegetaton selector in coastal Dinarides and Adriatic islands. Proc. 3rd Balkan Botanical Cogress, p. 399, Fac. Sci. Univ. Sarajevo.
Lovrić, A.Ž. 2008: Prostorno-čestotni odraz bure na otpornoj flori primorskih Dinarida i otoka. Jadranska meteorologija 56: 14-21, Split.
Lukšić I. 1975: Bura u Senju. Zbornik Muzeja Senj, 6: 467-494.
Makjanić B. 1966: Prilog poznavanju klime grada Senja. Pomorski zbornik 4: 603-624.
Morton F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143: 1-34.
Rogić V. 1957-1958: Velebitska primorska padina, I-II. Geogr. Glasn. 19: 61-102, 20: 53-115.
Runge F. 1955: Windgeformte Bäume und Straucher und die von ihnen angezeigte Windrichtung. Meteor. Rundschau 8: 177-179.
Stipaničić 1956: Bura na kršu i zaštitni šumski pojasevi. Šumarstvo, Beograd 9: 487-495.
Yoshino M.M. (ed.) 1976: Local wind Bora. Univ. Tokyo Press. 299 pp.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed digest, shortened by GNU license mostly from Wikinfo and WikiSlavia (original: authorized Dr.sc. thesis).