Burni Senjski arhipelag

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Burni Senjski arhipelag (otoci Prvić, Grgur, Goli i desetak okolnih otočića u tjesnacu Senjska Vrata): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati bez izmjena, uz citat auktora i izvora.

  • Auktori: dr. A.Ž. Lovrić & Tonči Hrabrić, Baška na Krku, Herbarium Adriaticum - ADRZ.
  • Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - jadranski endemi, rezervat Senjsko otočje.
  • Pretisak u: Povijest istraživanja i biogeografske osobitosti otočja Prvić, Grgur i Goli. Prirodoslovna istraživanja Riječkog područja, str. 109-122, Rijeka 1998.

Abstract

The stormy Senj Archipelago includes 3 major islands (Prvic, St. Grgur, and Goli) in the sea-strait between the coastal Velebit Channel and open Adriatic offing; around these major isles occur also a dozen minor rocky islets and lower skerries. Parvyć (14.7 sq.km) at port Senj is the largest uninhabited island of Adriatic. It is a rugged high plateau at 300m culminating by 363m peak, mostly encircled by huge sea-cliffs of 160-300m up, except its accessible western slope with beaches. This is the most stormy island of Adriatic, in 203 days/year with Bora storms including 72 d/y with winter hurricanes above 11 Beaufort.

Its peculiar flora of 356 species includes 17 rare endemic plants, and in its fauna the nesting vultures (Gyps fulvus) are most remarkable; therefore this island is now conserved as an important botanical and ornithologic reserve. Other two appertaining isles there are St. Grgur and Goli otok, and during the communist Yugoslavia from 1948 to 1988 both included the konz-lagers for torturing many political dissidents. Goli is a bare rockfield mostly without vegetation except minor coastal plantations, and St. Grgur is the northernmost true Mediterranean island of Adriatic, mostly covered by sempervirent maquis.

Sažetak

Burni Senjski arhipelag (ranogrč. Elektrides nesoi, latin. Insulae Scarduneae, engl. Senj Archipelago): To je dosad dielom zaštićena otočna skupina koja obuhvaća izrazito najburnije i otoke ispred Senja, tj. tri veća nenaseljena otoka (najveći nenaseljeni u Sredozemlju) i oko njih još desetak manjih otočića i kamenih školja. Ovi leže u olujnomu morskom prolazu Senjska Vrata (čakav. Sejnska Buka) između otoka Krka i Raba tj. izmedju luka Baška i Lopar, na mjestu gdje su spojeni sjeverni Kvarnerić i Velebitski kanal. Zbog česte i dugotrane Senjske bure koja tu puše čak 203 dana/god., ovo su najvjetrovitiji olujni otoci na Sredozemlju.

Pripadni veći otoci su kvarnerski Prvić (čakav. Parvỳć), pa Sv. Grgur (čakav. Šagargũr) i Goli otok. Između njih tj. na sjeveroistoku Kvarnerića još su i manji kameniti otočići Galũn i Njivica, a na sjeveru Velebitskog Kanala kameni školji Zecje, Matãn, Lisac, Brezonjîn, Zaglàv, Mićegôlo, itd. Ovi otoci su dosad dielom već zaštićeni kao botaničko-ornitološki i morski rezervat: uglavnom Prvić i manje Grgur, pa još Grgurov kanal između njih, kao i otočić Zecje zbog naselja galeba. U novije doba se oni nastoje proglasiti i otočno-morskim Nacionalnim parkom, ali taj postupak zasad još nije dovršen (najviše zbog oportunizma iz Raba).

Zemljopisne značajke

Izim šumovitog Grgura na jugu većinom zaraslog tvrdolisnom (zimzelenom) makijom, ostali dijelovi tih otoka su pretežno burne i zasoljene gole kamenjare (slične kao na Pagu). Otoci su većinom izgradjeni iz kompaktnih krednih vapnenaca, a samo na višem grebenu Prvića (do 363 m) ima i dolomitnog vapnenca iz jure. Uz jugozapadne obale Prvića i Grgura je uži plodniji pojas trošnoga paleogenskog fliša. U reljefu je najviši vrhunac tog arhipelaga, goli kameniti Sipovac (363 m) na grebenu Prvića, gdje ima još desetak vrhova preko 300m, dok su znatno niži Grgur (Štandarac - 232m) i Goli otok (Glava - 223m).

U lokalnoj klimi se nadasve ističu česte i olujne bure koje tu uzastopno pušu iz smjera Senja blizu 200 dana na godinu uz jaku posolicu, najviše kroz jesen i zimu, a povremeno i u proljeće, te rjedje i slabije ljeti. U termičkom pogledu je topliji Sv. Grgur koji zbog blaže bure ima tipičnu maritimno-mediteransku klimu, dok su zbog česte bure hladniji Prvić i Goli s prijelaznim submediteranskim podnebljem, ali na višem grebenu Prvića se zimi povremeno pojavljuju uzastopni mrazovi i snijeg.

Fauna i vegetacija

U ekološko-vegetacijskom pogledu, plića dna na zapadnim stranama Prvića, Grgura i Golog većinom pokrivaju podmorski travnjaci (Posidonia), dok na podmorskim klisurastim strminama oko Prvića i Golog ima dosta raznih koralja (Eunicella, Muricaea, Cladocora, etc.) i drugih rijetkih podmorskih vrsta iz koraligenske biocenoze.

Tvrdolisnom makijom je najviše zarastao Grgur, uz manje plohe makije na jugu Gologa (Maslinje) i na istoku Prvića (Pećna vala). Prvić i Goli su uglavnom gole kamenjare i u ponikvama niski stepski travnjaci bez šume, samo se na istoku Prvića oko uvale Borovica i na grebenu Macar nalaze prirodni ostatci nekadašnjih šumica crnog bora. Sjeveroistočne obale Grgura i Golog, te skoro sve obale Prvića tvore nizovi visokih klisurina, na kojima rastu brojni rijetki endemi.

Od značajne faune, na brojnim klisurinama Prvića gnijezde se jata bjeloglavog supa (Gyps fulvus), a pjedini parovi supa se gnijezde još i na sjeveroistočnim stijenama Grgura i Golog otoka. Na okolnim otočićima, a najviše na Zecju, Galunu i Malom Golom se gnijezde velike kolonije galeba (Larus cachinnans) i kormorana (Phalacrocorax aristotelis), dok se na vrhovima Prvića gnijezde i neke gorske ptice s Dinarskog krša. Na prostranim kamenjarama trče razni kraški gušteri (Podarcis, Algyroides itd.). Od sisavaca je tu najčešći divlji kunić, a ambiciozni lovci iz Krka i Raba su nekritički na Grgur unesli i namnožili jelene lopatare te na Prviću divlje svinje, koji sad nepotrebno uništavaju ionako oskudnu vegetaciju i rijetke endeme.

Poviest otoka Prvić-Grgur-Goli

U ranoj antici od 9.- 5. stoljeća pr.Kr. su Kvarnerski otoci kao i najveći dio Jadrana bili u pomorskoj vlasti Liburna (Libyrnike Thalassokratia) i to teže dostupno sjeverno otočje bilo je tek maglovito poznato iz prvih grčkih putopisa (periegesis) kao Libyrnike nesoi (Liburnijski otoci). Unutar njih su tada razlikovali arhipelag Mentorides (Zadarsko otočje) i Absirtides (skupina Cres-Lošinj), dok su najsjeverniji Krk, Rab i otočje medju njima zajedno nazvali Elektrides nesoi ("smoloviti otoci", elektris = borova smola), što upućuje na borove koji su i sada glavno drveće na Prviću. Na Liburnijskom otočju završava i antička legenda o plovidbi Argonauta od Crnog mora do Kvarnera. Ona je u sličnoj hrvatskoj verziji kod nas očuvana sve do danas, u prastarom dijalektu Veyska zayk iz nutarnjih brdskih sela na jugoistočnom Krku, kao "Poveda od Matanih navakyreh tar žloatneh yanac" (Legenda o pomorskim Mitanima i zlatnim ovcama) kojih plovidba završava u Senjskom otočju, opisom antičkih pomoraca i njihove doselidbe na naše otoke.

To otočje u službenu pisanu poviest ulazi od 365. pr.Kr., kad je izmedju Krka i Raba, a najvjerojatnije u Grgurovom kanalu bila konačna pomorska bitka izmedju grčke flote iz Sirakuze, pod admiralom Dionysius Iunior i liburnijskog brodovlja kojemu je ključni arsenal tada bio u flotnoj bazi Mala Luka na jugoistoku Krka, kada porazom Liburna završava njihova pomorska i politička prevlast na Jadranu. U kasnoj antici su ti otoci s Kvarnerom u Rimskom carstvu, pa su od 1.-4. st. općepoznati kao Insulae Liburnicae, gdje su uz druge već posebno imenovani Proteras (antički Prvić) i Arta (= Sv. Grgur). Tek od srednjeg vijeka se spominje i Goli otok kao Cella (= Čelo), dok je tad Prvić već bio starohrvatski Pervić (te kasnije venecijanski Pervicchio). Sv. Grgur se onda zbog šume zvao Drivenik i tek je od 17. st. dobio naziv Sv. Gargur, odnosno talijanski San Gregorio.

Od prvih vijesti pa do II. svjetskog rata ti su otoci bili nenaseljeni, izim povremeno Prvić koji je krajem srednjeg vijeka za prvih Frankopana naseljen na zaklonjenoj jugozapadnoj obali. Tada je Prvić još dijelom pod šumom, a medju frankopanskim sinovima je najmladji sâm nasljedjivao Prvić kao značajni izvor drveta i ribolova (Klaić 1991). U novom vijeku je do danas Prvić opet nenaseljen, osim gradnje austrijskog svjetionika uz Senjska Vrata. Naprotiv su nakon II. svjetskog rata naseljeni Goli otok i Sv. Grgur gradnjom političkih logora, koji je na Grguru napušten već šezdesetih godina, a na Golome je ukinut tek pred raspad Jugoslavije od 1988, kada se ukida i svjetionik na Prviću. Tako su sada ti otoci opet nenaseljeni sa zatvorskim ruševinama, pa su zbog osobitosti vegetacije i faune prikladni za zaštitu u otočnom nacionalnom parku. Već od sedamdesetih godina je na našu inicijativu i stručno obrazloženje (elaborat Zavoda za zaštitu prirode, Zagreb 1969-73), Prvić s Grgurovim kanalom proglašen botaničkim i ornitološkim rezervatom. Danas na Prviću i Golome pasu velika stada od više tisuća poludivljih ovaca.

Olujni tjesnac Sejnska Buka

Sejnska Buka (njemački: Zengpass, talij. Bocca di Segna, jugo-štokav. "Senjska Vrata"), je na okolnim otocima domaći-čakavski naziv za morski prolaz izmedju Krka i Raba kojim su spojeni sjeveroistočni Kvarnerić i Velebitski kanal. Tek u doba Jugoslavije od 20. stoljeća je taj morski prolaz dobio i noviji jugo-vukovski naziv Senjska Vrata. U staromu i srednjem vijeku dok se još nije razvila novija Riječka luka, Senjska Buka je prije bio glavni plovodbeni put iz pučine otvorenog Jadrana do glavne kvarnerske luke Senia (Senj, talij. Segna, njem. Zengg).

O nekoć gustomu pomorskom prometu kroz Senjska vrata, dosad govore brojna nalazišta podmorskih amfora iz niza starih brodoloma oko tih olujnih otoka, koja su u novije doba uglavnom opljačkana. Na morskom dnu oko Senjskih vrata leže i brojne olupine novijih ratnih brodova, ovdje stradalih u prirodnoj borbi sa strahovitim olujama Senjske bure: npr. olupine njemačkih ratnih brodova pod stijenama Prvića, pa dvije olupine jugoslavenskih ratnih brodova pokraj otočića Zecje. Zato ovdje postoji stara čakavska legenda kako orkanska Senjska bura ovdje po Božjoj volji kažnjava i potapa sve strane sile koje su pokušale nepozvane osvojiti ovaj kraj, od antičkih Grka i Rimljana pa sve do novijih Nijemaca i 'Jugovlaha'.

Izvan ljetne sezone, taj olujni prolaz je najburnije i najopasnije mjesto za plovidbu na Jadranu, pa se ponekad usporedjuje sa Scilom i Haribdom iz antičkih legedi (opasni Mesinski tjesnac izmedju Sicilije i Italije). O njegovoj važnosti govori i donedavno postojanje dvaju većih svjetionika u okolici: na olujnom sjeverozapadnom rtu Prvića je još Austrougarska izgradila dvokatnu zgradu svjetionika "Stražica" koja je tek nedavno napuštena i sad ju zamjenjuje u blizini manji automatski svjetionik na solarni pogon. Zapadnije u susjedstvu na Kvarneriću je još i veliki toranj svjetionika na otočiću Galun, koji je zajedno sa Stražicom na Prviću kroz donedavna stoljeća osiguravao noćnu plovidbu kroz Senjska vrata.

Otok Prvić (Parvŷć)

Parvÿć je izvorno čakavsko ime (grčko-latin. Proteras, talij. Pervicchio, jugo-štok. kvarnerski "Prvić"), za brdoviti otok najbliži Senju u Velebitskom kanalu izmedju Krka i Raba. Zajedno s najbližim Golim otokom, Sv. Grgurum (čakav. Šagargûr) i još desetak okolnih manjih otočića, Prvić se kao najveći od njih ubraja u burni Senjski arhipelag. To je na Jadranu najveći (i najviši) nenaseljeni otok kao i jedan od najvećih nenaseljenih na Sredozemlju, pa je zbog osobite flore (niz endema) i faune (gnijezda supova) proglašen specialnim prirodnim rezervatom od 1970tih godina.

Ranija naseljenost

Otok je pod imenom Proteras bio ranim pomorcima poznat već od antike, kao dio Senjskog arhipelaga (grč. Elektrides Nesoi, latin. Insulae Scarduneae). Zato je već tada dobio ime kao prvi u nizu liburnijskih otoka kod prilaza važnoj antičkoj luki Senia (Senj), pa je njegov čakavski naziv Parvyć kasniji prijevodni kalk toga antičkog imena. Iz antike nema pismenih ni arheoloških tragova da bi bio naseljen, ali je sigurno bio slabo naseljen u srednjem vijeku na nižemu i plodnom jugozapadnom flišu uz plažu Njivice, gdje su ostatci starih srušenih suhozida oko vrtova (vinograda ?) i krhotine crijepa iz davnih kuća, a takodjer se i u kronikama srednjovjekih Frankopana spominje vlasništvo Parvyća i čak ovdje sječa šume (koje su već nestale). U novom vijeku je otok opet uglavnom nenaseljen, izim od 19. stoljeća izgradnja velikog svjetionika Stražica na rtu Brezonjin, čija su posada donedavna bili jedini stalni stanovnici otoka. Nedavno je i taj svjetionik ukinut i napušten, pa je tu zamijenjen malim automatskim na solarni pogon. Sada do otoka samo povremeno dolaze ribari, pčelari i ovčari najviše iz Baške, pa su dosad na otoku u slobodnoj ispaši velika stada s više tisuća ovaca.

Zemljopis

Površina senjskog Parvyća je 14,7 kv.km pa je šesterostruko veći od poznatoga šibenskog Prvića i četverostruko viši od njega. Pruža se u dužini od 7,4 km dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok. Na sjeverozapadu ga od najbližeg otoka Krka kod Baške odvaja burni tjesnac Senjska Vrata (bodulski: Seynska Buka) širine 700m, na jugozapadu ga od Sv. Grgura odvaja 4km široki Grgurvov kanal, a 4,5 km južnije je Goli otok i preko Velebitskog kanala 9km na istoku je obala sjevernog Velebita (Senj - Sv. Juraj). Na sjeverozapadu spram Krka je klisurasti rt Brezonjîn, na sjeveroistoku prema Velebitu je Pećni Art, na jugoistoku spram Gologa je izduženi goli rt Šilo, na jugozapadu prema Sv.Grguru je niski pješčani rt Pipa, a na zapadu prema pučini Kvarnerića je klisurasti rt Samotvôrac. Oko Prvića je nekoliko strmih kamenitih otočića (školji): na sjeverozapadu u Senjskim vratima najveći dvojni školj Brezonjîn, na sjeveru pod najvišim klisurama je piramidalna Gaćica, pa pod južnim klisurinama strmi Aštèn i Sinÿca, a na jugozapadu je odvojen u Grgurovom kanalu šuplji otočić Njivica s 3 obalne špilje.

Parvÿć je jedan od 9 najviših jadranskih otoka pa je viši od prostranijeg Paga, Dugog otoka, Ugljana, Pašmana, Šolte itd. To je izrazito brdoviti otok kao strmi gorski greben, a na sjeveroistočnom rubu srednje visoravni je niz oštrih kamenitih vrhova: najsjeverniji piramidalni Kũr (348 m) i klisurasta Bobòva (354 m), pa na sjeveroistoku najviši zaobljeni vrh Šipovac (363 m), istočnije piramidalna Orlòvica (357 m) i zadnji na jugoistoku Kudÿlja (342 m), dok su nad jugozapadnom obalom niži kameniti vrhovi Mrâzna (306 m), Ravnocelò (310 m) i Supòvica (312 m). Izmedju ta dva brdska lanca je najveći dio otoka kao valovita i kamenita gornja visoravan izmedju 250-300m, izbušena s nizom kraških ponikava, a u jednoj na jugu je i gorsko jezerce (veća lokva) Zarakòva koje sezonski s kišom varira po 12-18 m širine i 1 - 3m dubine.

Najveći dio obala oko otoka su strme i nedostupne stijene s divovskim nizovima okomitih i prevjesnih klisurina visokih 160-300 m koje se u neprekidnoj dužini oko 12 km pružaju duž sjevernih, istočnih i južnih obala Parvyća, pa je to najveći cjeloviti niz otočnih klisurina na Jadranu. Jedino je zapadna padina južno od svjetionika pristupačnija s nekoliko kamenitih vododerina kroz koje vode pastirske staze na otočnu visoravan, a na istoku je jedini ulaz kroz strmi klanac Pećnà. U zapadnim uvalama ima desetak pješčanih žalova pogodnih za kupače, a najveća je na jugozapadnom flišu plaža Njivice oko rta Pipa duga oko 1km. Uz tu plažu je i desetak tornjastih kukova "Zvonici" (nalik Tulovim gredama na Velebitu), od kojih je naviši kuk Fažanas uz more visok 170m. Izim uz pliće zapadne obale, ostalo podmorje uz Prvić su većinom strme dubinske klisurine s podvodnim klancima i špiljama, koje na sjeveroistoku i jugu naglo padaju do -80m dubine, a na jugoistoku pod rtom Šilo i do -108m.

Za razliku od većine inih jadranskih otoka, Parvyć nije dio jadranske karbonatne ploče nego rub obalnih Dinarida kao potonuli nastavak sjevernog Velebita u Kvarneru, od čega i potječe njegov ošto-planinski izgled unatoč manje visine. Najveći dio otoka čine kompaktni, mliječnobijeli do blijedoružičasti kredni vapnenci, a samo na jugozapadu je neogenski flišni pojas trošnih numulita, breča i pješčenjaka s obalnim siparima i pješčanim plažama. Najveći dio otoka je inače bezvodni kameniti kras, a na južnoj visoravni je spomenuto jezerce Zarakòva i uz sjeverni vrh je brdski izvor Pescakÿ. Na jugozapadu uz plaže je nekoliko sezonskih lokava (izvan ljeta), a najveći stalni izvori su pod sjeveroistočnim klisurinama: Kapnica uz plažu na ulazu klanca Pećnà i najjača Skalnica pod sjeveroistočnim klisurama, s obalnim naslagama travertinske sedre.

Burna klima

Klimatski je za otok najvažnija česta i olujna Jadranska bura, pa je po snagi i učestalosti olujne bure Parvyć najburniji od svih jadranskih otoka. Po statistici bivšeg svjetionika Stražica, bura tu puše prosječno kroz 203 dana u godini, a orkanske snage od 11-14 bofora doseže oko 72 dana godišnje (izim ljeta). Kako jadranska bura puše okomito preko obalnog gorja, ovdje zbog zakretanja sjevernog Velebita ima većinom istočni smjer (ENE), pa je na udaru stalne bure najveći dio otoka izim zapadne obale. Uz orkansku buru se tu s olujnog mora često podiže i obilna posolica koja oko 70 dana godišnje prekriva slanom korom (poput mraza) cijeli otok do vrhova. Povrh toga je zbog iste bure Parvyć i naš najhladniji otok sa čestim i jačim mrazovima sve do -17C, pa zimi od svih jadranskih otoka ima na vrhovima razmjerno najviše snijega. Posljedica tih hladnoća, stalnog vjetra i jake posolice je vrlo osobita i šarolika vegetacija tog otoka.

Osobitost flore i faune

Flora i fauna Prvića je pobliže razradjena u inim paralelnim člancima Bilje Baške i Prvića, te Priroda Senjskog otočja, pa se ovdje za Prvić daje tek kraći prirodoslovni nacrt. Zbog stalnoga i jakog vjetra, visine otoka (i zbog ranije sječe), na najvećem dijelu otoka danas prevladavaju suhe i hladnije travne stepe iz brdskosredozemne grupe Festucion illyricae, a na hladnoj-zasjenjenoj sjeveroistočnoj strani viših olujnih vrhova (Kur-Sipovac) u ležištima zimskog snijega, čak su i subalpske travne rudine grupe Seslerion juncifoliae, slične kao na grebenima primorskih Dinarida iznad 1200m. Jedini ostatak šumica je tu niža tvrdolisna makija (Quercion ilicis) oko istočnog klanca Pećnà, gdje su zbog stalnoga olujnog vjetra sva stabla crnike i zelenike (Philyrea) vodoravna izduženo-puzava poput planinske klekovine. Jedina uspravna, kratka i debela stabla tu ima crni bor, koji pojedinačno raste po cijelom otoku (ali nema sklopljene šume). Zbog česte i jake posolice, tu obalne slanuše - halofiti (Crithmum, Limonium itd.) rastu i po brdskim padinama sve do 300m visine, osim na zaklonjenoj zapadnoj strani.

U tim posebnim i čudnovatim ekološkim uvjetima, na olujno-hladnim vrhovima tog otoka rastu još i planinske biljke inače rijetke ili nepoznate na inim višim jadranskim otocima: Daphne apina, Minuartia capillacea, Leontodon visianii, Helianthemum olympicum, Edraianthus-vrste itd. Od svih otoka je Parvyć najbogatiji rijetkim biljem, pa tu na otočnim stijenama i točilima raste 17 rijetkih biljnih endema ograničenih na Parvyć i na najbliže susjedne otoke: npr. Astragalus dalmaticus, Ast. hinkei, Asperula dalmatica, Asp. borbasiana, Allium horvatii, Plantago wulfenii, Leucanthemum platylepis, ...itd. U brdskim lokvama žive razne žabe, južna bjelouška (Natrix tessellata) i ribica Gambusia, a na klisurinama Parvyća se gnijezdi najbrojnije jadransko jato supova (Gyps fulvus) nakon onih na Cresu, pa još rijetke obalne ptice Puffinus yelkouan i Phalacrocorax desmaresti. U okolnom moru na klisurastim dnima su razni koralji (Cladocora, Muricea, Eunicella itd.), razne rijetke ribe, puževi, spužve itd. Zbog svega navedenog su otok Parvyć i priobalna dna oko njega strogo zaštićeni kao specijalni botanički i ornitološki te morski rezervat.

Otok Sv. Grgur (Šagargũr)

Sveti Grgur (čakavski: Šagargũr, srednjovjeki Drivenik, latin. Arta, talij. San Gregorio) je danas nenaseljeni otok Jadranskog mora na jugozapadu Hrvatske. Otok leži na Kvarneriću u prolazu Senjska Buka izmedju većih otoka Raba i Krka, na 3km istočno od njega je Goli otok, a 4 km na sjeveroistoku je viši greben Prvića (363 m) koji ga štiti od najjače velebitske bure. Najbliže je naselje luka Lopar na sjeveru Raba, 2km jugozapadno od Grgura.

Zemljopis

Njegova površina je 6,37 km², a dužina obalne crte iznosi 14,528 km. Najviši vrh Grgura je 232m visoki zaobljeni Štandarac na sredini otoka, a oko njega su malo niži i oštri vrhovi Jesenić 224m, Velibrig 218m, Galenica 202m itd. Najsjevernija točka Grgura je stjenoviti rt Kosaća, a najzapadnija niski plosnati rt Plitvac i na istoku oštri stjenoviti rt Tanka punta. Od velebitske obale je udaljen oko 6 km, gdje ga od kopna odvaja Velebitski kanal. Južne i zapadne obale Grgura su uglavnom niske i položito-kamenite s više šljunkovitih uvala prikladnih za kupače, a na jugoistoku nasuprot Golog otoka su dublje šljunkovite uvale Smokova i Banja. Jedino je na sjeveroistočnoj strani niz klisurastih odsjeka 'Veli Brig' visokih do 180m i dužine oko 2km, koji na istoku završavaju strmim klisurastim otočićem Zaglav, a iza njega je uvala Šorga s obalnom špiljom na kraju.

Osim klisurastih sjevernih padina na kojima raste rijetka endemska flora, najveći dio otoka je gusto zarastao tvrdolisnom makijom i to je na Jadranu i Sredozemlju najsjeverniji zimzeleni otok mediteranskog izgleda. Danas je nenastanjen, jer je zbog sušne meditaranske klime i kamenite kraške podloge, cijeli otok bezvodan i jedina opskrba vodom je iz par kišnih cisterna. U sjeverozapadnoj uvali Sv. Grgur ima ruševnih zgrada i lučko pristanište Porat, a duž flišne obale je sitna pješčana plaža Melna.

Do 17.st. se ovaj otok po obilju šume zvao Drivenik, a nakon toga postaje Šagargur (= domaći čakavski naziv iz susjednog Lopara i Baške), ali je u komunističkoj Jugoslaviji taj naziv administrativno štokaviziran u "ostrvo Grgur". Kako je to protivno međunarodnim konvencijama izvorne toponimije, sada je vraćeno izvorno ime (Sv. Grgur), dok je stariji naziv Drivenik neprikladan jer je već stoljećima napušten, a sličan je i otoku Drvenik kod Trogira pa može izazvati zabune.

Medju kamenim otocima Senjskog arhipelaga, Sv. Grgur ima razmjerno najblaži reljef i najmanje vjetrovitu klimu, jer je višim i dužim grebenom susjednog Prvića dijelom zaklonjen od izravnih udara Senjske bure. Zato je zaštićena južna padina Sv.Grgura uglavnom obrasla tvrdolisnim šumama i makijama Quercetalia ilicis. Reljef se većinom sastoji od zaobljenih brežuljaka i položitih obronaka, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosaća do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrig visine do 180 m. Ove klisurine na grebenastom vrhu Ćelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a niže su izbušene brojnim špiljama i klancima: Velotocilo, Malotocilo i dr. Drugi su vrhovi prama sredini otoka: najviši zaobljeni Štandarac (232 m), od kojega se južnije odvajaju brdske kose Jesenić (228 m) i Galenica (202 m), ter drugi niži od 200m. Veći dio otoka je od krednog vapnenca, izim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su numulitni vapnenci i breče.

Flora i fauna

Novijim istraživanjima je na Sv. Grguru nadjeno samo 193 vrste, pa je tu flora puno siromašnija od burnog krasa na susjednom Prviću i Golom, premda je Sv. Grgur najzeleniji s bujnom ali jednoličnom vegetacijom. Tu je i veće siromaštvo endema pa prevladavaju općepoznate sredozemne vrste i širi jadranski poluendemi, dok je malo kvarnerskih i posebnih stenoendema senjskog otočja, uglavnom samo na burnim sjevernim strminama: Allium horvatii, Asperula dalmatica, Centaurea dalmatica, Campanula istriaca, Phyllitis hybrida i Plantago wulfenii. Zbog nižeg grebena i slabije bure tu visinske dinarske vrste posve izostaju, a od južnih termomediteranskih kserofita ovdje su na sjevernoj granici značajni Pistacia lentiscus, Myrtus communis L., Rhamnus alaternus L., Smilax mauritanica (Poir.) Desf., Arisarum vulgare Targ.Toz. i sl. Sv. Grgur je kroz povijest bio uglavnom nenaseljen, osim nakon II. svj. rata kada je u najvećoj uvali na zapadu izgradjen ženski logor, koji je napušten već šezdesetih godina. Sada su tu preostale samo ruševine i oko njih podivljali nasadi npr. Pinus brutia, Cupressus sempervirens, Ailanthus altissima (Mill.) Swing., Opuntia compressa i dr.

Zbog blažeg reljefa i slabijih vjetrova tu zonacija ima tek dva visinska pojasa: najveći dio je u eumediteranu, a na nižoj južnoj padini je uži termomediteran kojemu je to najsjevernije nalazište na Jadranu. Na južnim i jugozapadnim obroncima do vrha preteže tvrdolisni klimaks Orno-Quercetum ilicis, dok u vlažnijim zaklonjenim vododerinama na jugozapadu postoje i visoke lovorne pramakije Lauro-Quercetum ilicis (Mart.) Quez.& al. naročito uz uvale Jurahna i Podstan, a na južnoj flišnoj obali su termoacidne garige Cisto-Ericetum arboreae Hić. Na degradiranim kraškim obroncima, najviše na zapadu iznad logora su u zavjetrini grmljaci Paliuretum s.l., a na vjetrovitim brdskim kosama Brachypodio-Juniperetum. U nižim padinama do 60m je uz jugoistočnu obalu uži pojas termomediteranske makije Myrto-Pistacietum lentisci (Mol.) Bolos, a u uvalicama obalni grmljak Vitici-Tamaricetum dalmaticae Hić.

Na ogoljelim sjeverozapadnim i sjeveroistočnim obroncima i najvišem grebenu pretežu sredozemni pašnjaci, a najčešće Stipo-Salvietum officinalis Hić, pa u zavjetrinama, ponikvama i uvalama Asphodelo-Chrysopogonetum i na vjetrometinama Brachypodio-Stipetum bromoidis, a oko napuštenog logora i ovčjih torova Scolymo-Marrubietum. Samo na grebenu glavnog vrha su pašnjaci Festuco-Koelerietum, a u nižem priobalju uz burni istočni rt Smokova i sjeverni rt Kosača je otporna as. Helichryso-Artemisietum. Na poluizloženim kamenim obalama je Plantagini-Limonietum, a u šljunkovitim uvalama Euphorbio-Glaucietum i slanuše Juncetum maritimi-acuti. Sjeverni klisurasti odsjeci Velibrig sadrže na strmim stijenama as. Campanulo-Centaureetum dalmaticae i na točilima Drypidetum jacquinianae, a u gornjim špiljama Eucladio-Adiantetum i u donjima uz more Eucladio-Phyllitidetum Hić.

Poviest

Sv. Grgur je kroz poviest uglavnom bio nenaseljen, osim nakon II. svj. rata kada je u najvećoj uvali na zapadu izgrađen ženski kazneni logor, koji je napušten šezdesetih godina pa su preostale samo ruševine kuća i oko njih podivljali nasadi npr. Pinus brutia, Cupressus sempervirens, Ail anthus altissima, Opuntia compressa i dr. Sv.Grgur je bio poznat i na srednjovjekovnim kartama gdje je zapisan pod bizantskim imenom Arta, pa pod Venecijom kao San Gregorio, ili kao slavenski "Drivenik" zbog šumskog pokrova. Od najranijih vremena, Rabljani su ljeti dovodili na Sv. Grgur na ispašu ovce. Ranije se na otoku kopao boksit, a u novije doba je taj otok iznajmljen kao lovište jelena lopatara, koji tu zbog gladi brste i uništavaju zimzelene šume.

Ženski konclogor

Od 1948. pa do 1988. godine na njemu je bio kazneno-popravni logor za žene. U zaljevu Sv. Grgur, koji leži na sjeverozapadnoj strani otoka, nalaze se ruševine napuštenih zgrada iz bivšega konclogora Grgur-Goli. Nekadanji ženski logor, koji se pružao na istok od najveće uvale Sv. Grgur moguće je i danas razgledati u ruševinama. U ljetnoj sezoni na obali bivšega logorskog pristaništa danas radi manja gostionica za turiste.

Goli otok

Goli otok je manji priobalni otok u Velebitskom kanalu na hrvatskom dijelu Jadrana. Smješten je između sjeveroistočnog dijela otoka Raba i kopnene obale na sjeveru Velebitskog kanala. Zapadno od njega je otok Sv. Grgur]] i sjevernije veći otok Prvić. Od kopna je udaljen oko 6 km, a od otoka Raba 5 km. Površina otoka je 4,54 kv.km, a obalna crta je duga 14,297 km. Uz jugozapadnu obalu otoka se nalazi ruševno i napušteno naselje Maslinje, gdje su danas ostatci kažnjeničkog konclogora iz komunističke Jugoslavije.

Zemljopis

Goli otok leži istočno od Raba, u Velebitskom kanalu južnije od Prvića i nakon ovoga je najburniji među sjeverno jadranskim otocima, a po svojem kraškom reljefu i osobitoj eolskoj vegetaciji izgleda kao smanjena kopija susjednog Parvića. Obale mu imaju skoro pravilan oblik pravokutna trokuta, gdje je samo jugozapadna obala poluzaštićena od bure i blaže položena s više uvalica. Ostale sjeverne i istoč ne obale su pod jakim udarom velebitske bure s nizovima klisurastih strmina dužine oko 4 km i visine do 220 m, a najviši vrh otoka Ćelo (227 m) je nad sjeveroistočnim rtom Markonj tj. na sastavku sjevernih i istočnih klisurina. Najveći dio Golog otoka slično kao i susjedni Parvić pokriva kameniti ljuti kras, gdje su jugozapadne padine i istočne klisurine od čvrstih krednih vapnenaca, a najviši vrh i sjeverne strmine od mlađih i trošnijih breča i numulitnog vapnenca pa su većinom pokrivene točilima.

Ranije je od antike Goli bio uglavnom nenaseljen i služio je za ispašu ovaca. Nakon II. svj. rata je od 1948-1987, na jugozapadu Golog otoka bila najveća i najgora komunistička robijašnica u bivšoj Jugoslaviji, gdje je u logorskim kaznionicama i na prisilnu radu u kamenolomima "Titov put" robijalo i dijelom stradalo mnoštvo Hrvata i drugih antikomunista iz Jugoslavije. Tada je uz jugozapadnu obalu izgrađen niz logorskih tamnica, zatvorskih mučilišta i radionica za "prevaspitanje" koje su danas napuštene, dok su oko njih na jugozapadu dovozom zemlje na kras podignute šumske plantaže i parkovi, najviše Pinus brutia, Cupressus sempervirens, Pittosporum tobira, Robinia pseudacacia, Populus hybr. i dr.

Goli otok u grubom ima oblik kose kamene piramide, nagnute na sjeveroistok. Jugozapadne obale Gologa su niske i pristupačne s uvalama Senjska i Tatinja, pa su prikladne za kupanje, jer su uz njih nasadi borova i zimzelenog pitospora koji ljeti pružaju hladovinu. Sjeverne i istočne obale otoka su visoke, strme i klisuraste, a pod istočnom obalom su strma klisurasta dna s najvećim dubinama do -103 m. Najzapadniji je stjenoviti rt Sajalo, a najjužniji je niski rt Blažna i uz njega otoćić Mali Goli s velikim naseljem galeba. Na sjeveroistoku nad visokim klisurastim rtom Markonj je najviši otočni vrh Glava, 223 m. Na sjevernim i istočnim stijenama raste značajna flora s nizom rijetkih endema, slična kao i na sjevernijem otoku Prviću. Najveći dio tog otoka su goli kameniti obronci s oskudnom travom, a samo duž zapadne obale su zapušteni parkovi alepskog bora i kineskog pitospora, koje su na tom golom kršu prisilno sadili bivši logoraši. Goli otok je uglavnom neplodan i danas nema stalnih stanovnika, osim stada ovaca. U proteklim stoljećima je Goli otok uglavnom služio za ispašu ovaca iz susjednog Raba, pa je ranije na njemu postojalo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterne za kišnicu.

Flora i fauna Golog

Prva istraživanja flore Gologa je započeo Morton(1915), koji tu navodi pedesetak kopnenih vrsta bilja. Kasnije je zbog logora, istraživanje Gologa bilo skoro nemoguće pa tek nakon njegova ukidanja slijede noviji podatci. Šolić(1988) opisuje klimu i dendrofloru Golog pa navodi 14 vrsta samonikla drveća i grmlja, te još 35 drvenastih egzota uzgo jenih oko logora, a Lovrić & al. (1989) daju provizorni prikaz zonacije Golog s pregledom endema i relikata, pa je to botanički dosad razmjerno najbolje proučeni otok u Senj skom arhipelagu sa stotinjak zabilježenih vrsta. Dosadašnjim istraživanjima je na Golom otoku, unatoč prividnog siromaštva i fizionomske ogoljelosti, nađena razmjerno bogata i raznolika vaskularna flora od 308 samoniklih svojta, te još tridesetak sađenih ili podivljalih egzota.

U flori Golog su također brojni kvarnerski endemi, većinom isti kao i na susjednom Prviću, dok je tu manje uskih lokalnih stenoendema iz Senjskog arhipelaga: Allium horvatii, Anthyllis tournefortii, Asperula dalmatica, Astragalus uraganicus, Drypis degeniana, Peltaria crassifolia i Plantago wulfenii. Zbog manje visine na grebenu Golog sasvim izostaju visinske dinarske vrste iz krčke Obzove i Prvića, dok su južni kserofiti tu brojniji npr. Olea sylvestris (O.oleaster), Pistacia lentiscus, Rumex suffruticosa, Suaeda vera i dr. U avifauni Golog su značajne gnjezdarice Gyps fulvus (2 para), Falco naumanni, Corvus corax, Phalacrocorax aristotelis i jadranski endem Apus pallidus illyricus kojem je tu najsjevernije i jedino kvarnersko gnjezdište.

Zbog nižeg reljefa, na Golome su razvijena samo dva visinska pojasa: najveći dio otoka je u tvrdolisnom eumediteranu, a uz južnu obalu je uži termomediteran. Najveće šumske plohe na Golom su antropogeni umjetni nasadi i podivljali egzoti uz jugozapadnu obalu oko logora. Iz samonikle dendroflore na južnoj padini prevladava makija Oleo-Pistacietum i u južnim uvalicama šikare Rubo-Viticetum. Iznad njih u zaledju je Brachypodio-Juniperetum oxycedri (Hić) Lak. i u zaklonjenim ponikvama Paliuretum s.l., a na zapadu glavnog vrha fragment Orno-Quercetum ilicis Hić. Ostali veći dio Gologa (oko 3/4) pokrivaju pašnjaci Asphodelo-Chrysopogonetum i kamenjare as. Drypidetum jacquinianae.

Na prostranim degradiranim plohama na jugozapadu oko logora pretežu ruderalne as. Scolymo-Marrubietum, Geranio-Silybetum mariani Oberd., Urticetum piluliferae-caudatae Br.Bl., pa uz more nitrohalofiti Cynodonti-Plantaginetum coronopi (Hić) Tx. i Erigeroni-Xanthietum Hić, a na višim obroncima Verbasco-Onopordetum i dr. Iznad logora na visoravni Domalovica oko 140m je poluslana lokva na udaru jake posolice i tu rastu halofiti: uz obalni rub Juncetum maritimi-acuti Hić, a u vodi Coleogeto-Zannichellietum. Na najvišem vrhuncu Čelo je pašnjak Festuco-Koelerietum splendentis Hić, pa niz srednje padine na jugu i zapadu Brachypodio-Stipetum i najprostranije Asphodelo-Chrysopogonetum, a na nižim obroncima uz južnu i zapadnu obalu Helichryso-Artemisietum i Desmazerio-Sedetum. Oko burnih rtova Blažna na jugu i rta Sajalo na sjeverozapadu su slane kamenjare Plantagini-Limonietum, a u uvalama Juncetum maritimi-acuti i Euphorbio-Glaucietum flavi Hić. Na trošnim sjevernim strminama je mozaik točila Drypidetum i na stijenama Campanulo-Centaureetum, a u špiljama Eucladio-Phyllitidetum Hić. Najburnije istočne klisure prema Velebitu su najsličnije Prviću: na zasoljenim stijenama Aurinio-Astragaletum i na policama Limonio-Camphorosmetum, a u špiljama Eucladio-Adiantetum.

Poviest

Sve do Prvoga svjetskog rata na Golom otoku nije bilo naselja, kada je Austrougarska tu napravila prvi manji logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta. Nakon drugog svjetskog rata Komunistička Jugoslavija je od 1949. pretvorila Goli otok u strogi koncentracijski logor (robijašnicu), gdje su uglavnom bili zatvarani politički robijaši. Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956., kada prelazi u nadležnost SR Hrvatske.

Dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su uglavnom smještani politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva...), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi. Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Zatvorenici su bili redovito premlaćivani i maltretirani od čuvara.

Kažnjenički logor

Od godine 1949. na Golom otoku i zapadnijem Sv. Grguru se nalazio zloglasni logor jugoslovenskih političkih zatvorenika, raznih Titinih protivnika, pristalica staljinizma kao i nacionalista, ter veći broj pripradnika demokratskih pokreta i ranijih stranaka iz godina neposredno nakon komunističe revolucije. Na Golom otoku je bio muški, a na Sv. Grguru ženski logor. Među logorašima je bio visoki udjel bivših ministara, predratnih komunista, vodja ranijih stranaka i inih uglednih ljudi. Većina zatvorskih zgrada na otoku leže na jugu između uvala Melna i Tatinja.

Većina političkih zatvorenika su otpušteni do 1956. godine. To je bio kraj savezne uprave nad Golim otokom. Od tada on pripada republičkoj nadležnosti Hrvatske. Kasnije su na tom otoku kaznu izdržavali još obični kriminalci i teži mladi delikventi. Goli otok je kao zatvor ukinut od 1988. godine. Od tada se radi na tome da se pretvori u turističku destinaciju tako što bi se iskoristili prirodni i povijesni potencijali tog otoka.

Goli otok danas

Konclogor Goli otok je prestao s radom nakon 1988., a godinu poslije od 1989. je potpuno napušten i danas je dijelom u ruševinama. Nakon ukidanja logora, Goli otok sada posjećuju znatiželjni turisti, te ribari i pastiri sa susjednog otoka Raba koji tu preko ljeta dovezu ovce na ispašu. Na Goli otok se u ljetnoj sezoni može stići svakodnevno brodićima koji voze iz Punta, Krka i Baške, a cijene dovoza i povratka su oko 200 do 400 kuna.

Manji otočići (školji)

Osim većih otoka Prvića, Grgura i Gologa, oko njih uz Senjska Vrata leži još dvadesetak manjih otočića i kamenih školja (morske hridi).

  • Galũn je niski i plosnati kameniti otočić trokutnog oblika i visok do 5m, koji leži zapadno od Prvića na pučini sjeveroistočnog Kvarnerića južno od Stare Baške. Na njemu je desetak metara visoki toranj staroga kamenog svjetionika iz Austrougarske koji još radi. Na otočiću su u proljeće gnjezdišta kolonije galeba, a ljeti tu pase manje stado ovaca dovezenih s Krka.
  • Njivica je šuplji flišni otočić u Grgurovom kanalu izmedju Prvića i Grgura, u kojemu su tri obalne špilje.
  • Brezonjîn je dvodjelni kameniti otočić u obliku osmice, sjeverozapadno od Prvića podno svjetionika Stražica, a u podmorju je ispod njega podvodna špilja.
  • Zecje (latin. Lepur, jugo-srb. "Zečevo ostrvo"), je plosnati kameniti otočić visok do 11 m, gdje se gnijezi najveća kolonija galeba na Kvarneru. Otočić leži izmedju Baške i Senja u Velebitskom kanalu, gdje je izrazito izložen čestoj i olujnoj Senjskoj buri s najjačom posolicom.
  • Zaglâv je stjenoviti piramidalni otočić blizu istočne obale Grgura pred uvalom Šordina, u nastavku njegovih sjevernih klisura.
  • Mali Goli (čakavski: Mićegôolo, noviji jugo-naziv: Galebovi otoci) je niski i izduženi dvodjelni otočić poput osmice, u produžetku najjužnijeg rta Blažna na Golom otoku. Na ovom otočiću se gnijezdi veća kolonija galeba, zbog čega se u doba jugoslavenskog konclogora na Golom otoku takodjer spominje i pod umjetnim jugoštokavskim nazivom "Galebovi otoci".
  • Ini sitni školji: Osim ovih značajnijih otočića, uz veće otoke Senjskog arhipelaga leži na moru još desetak inih sitnih školja (kamenih hridi) visine tek par metara, koje pri olujnoj buri nerijetko prelijevaju najveći valovi pa su uglavnom bez kopnene vegetacije i bez ptičjih gnijezda. Takvi su goli kameni školji npr. Grota i Matãn pred ulazom uvale Mala Luka jugoistočno od otoka Krka, pa Glavnja u tjesnacu između Prvića i rta Škuljica na Krku, Bracõl pred najjužnijim rtom otoka Krka, zatim Gaćica pod sjevernim klisurinama Prvića, Aštèn i Sinỳca pod južnim klisurinama Prvića, Macînj pod sjevernim klisurama Golog otoka, ...itd.

Literatura

  • Korolija, B., Borović, I. 1966: Geology of the isles Grgur, Prvić and Goli otok. Bulletin Scientifique Yug. Acad. Zagreb, A / 2: 1-3.
  • Kosić, I.: Goli otok, najveći Titov konclogor. Zagreb 2009.
  • Lovrić, A.Ž. 1969a: Prilog poznavanju onomastike Senjskog arhipelaga. Hidrografski godišnjak Split, 16: 125 - 129.
  • Lovrić, A.Ž. 1976: Multivarijantski modeli cenodinamike rezervata Prvić i Divinska. Acta biologica, ser. Ekologija, 12 (1): 1 - 6.
  • Lovrić, A.Ž. 1993: Dry coastal ecosystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2A: 389 - 420, Elsevier Amsterdam.
  • Marjanac, L.& Marjanac, T. 1994: Slopeward dripping terraces on NE Adriatic islands, Pleistocene low latitude Kame terraces. Proc. 15th meeting of International Association of Sedimentologists, p. 271 - 273, editore De Frede, Napoli.
  • Markovski, V. 1984: Goli Otok - Island of Death. USA.
  • Popović, M. 1991: Sećanja na logor Sveti Grgur. Symix graphics Beograd.
  • Šarić, M. 1902: Izlet na otok Prvić. Hrvatski planinar 5, Zagreb.
  • Torkar, I.& Matej Bor 1984: Umiranje na obroke. Globus, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original condensed compilation, adapted by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Burni_Senjski_arhipelag&oldid=41977"