Dialektna međurazumljivost

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dialektna medjurazumljivost (sličnosti i povezanost nevukovskih dialekata mimo srbohrvatskog jugojezika): O medjusobnoj razumljivosti raznolikih hrvatskih dialekata pri kontaktu, dosad u našoj strukovnoj literaturi ima vrlo malo stvarnih priloga i možda jedini veći i razradjeni prikaz tih medjuodnosa su dali M. Lovrić i sur (2005), za razumljivost čakavskih "Bodula" iz Kvarnerskih otoka u inim kopnenim krajevima Hrvatske i Bosne. Umjesto egzaktnih poredbi i iztraživanja, u tom pogledu se kroz našu javnost uporno nameću apriorne ideološke predrasude (bez podloge), u čemu danas prednjače kontroverzna glasila (kao "Jutarnji list", "Slobodna Dalmacija" i slični), a takodjer i Hrvatska Wikipedija na internetu. U tim protudialektnim medijima je nametnuta vukovska jugo-dogma, kako npr. južni jadranski čakavci i sjevernohrvatski kajkavci navodno uopće ne bi ni mogli medjusobno govoriti, ako nema "spasonosnoga" vukovskog standarda - koji je prama tomu neizbježni zalog hrvatskog jedinstva!? Ako u tim medijima netko i pokuša sugerirati drukčije, tekst mu se odbija, a slične dodatke u tzv. "Hrvatskoj" Wikipediji ideologizirani admini smjesta brišu.

Medjutim, ne treba biti preveliki jezični stručnjak za prozrijeti dogmatsku neistnitost tako nametnutih tvrdnji. Dovoljno je otići npr. na središnju zagrebačku tržnicu "Dolac" gdje se krajem tjedna pred vikend okupljaju raznolike dialektne prodavačice iz zamalo cijele Hrvatske, od Medjimurja do Istre i Dalmacie. Dogmatski vukovci tvrde kako se one mogu sporazumiti samo vukovski - ali u stvarnosti ove tržnice to uopće nije istina: tu čakavske "bodulke" s Jadrana nadugačko i bez vukovske pomoći, izravno satima brbljaju s kajkavskim "kumicama" oko Zagreba, dok baš naprotiv - nijedne ni druge teško ili nikako ne razumiju jezično otudjeni i vukovizirani gradjani Zagreba, koji su medju obojima danas jezično strano tijelo (slično kao prije Jugoslavije njemačkogovorni gradjani na sjeveru ili talianizirani gradjani uz Jadran). Stoga te uporne floskule jugonostalgika u našim glasilima i Wikipediji, zapravo nemaju nikakve veze sa stvarnom medjurazumljivosti starohrvatskih dialekata - nego im je glavna svrha i politički cilj u pozadini jezično-kulturna obnova treće Jugoslavije, tzv. Jugosfere ili "Zapadne Balkanije": Zato se u svim tim medijima uporno izbjegavaju i ozloglašuju svi starohrvatski nevukovski dialekti, koji se teško ili nikako ne uklapaju u njima poželjnu obnovu jugobalkanskog "bratstva-jedinstva".

Proslovne napomene

Zbog upornog nametanja balkanske vukovštine i novog jugoslavenstva u mnogim javnim medijima, kod nas u kopnenom zaledju su štokavci najčešće lažno (i priglupo) samouvjereni: kako su čak i srednjovjeki hrvatski kraljevi unatoč glagoljice, već morali govoriti i pisati današnjim balkanskim vukopisom. Ovaj se stvarno prvi puta nalazi zapadno od Drine tek nakon provale Turaka na Balkan s iztočnim izbjeglicama pod vodstvom vlaškoga vojvode Sandalja Hranića, a njegov ćirilski dopis Dubrovčanima tek iz 15. stoljeća je prvi poznati tekst donekle sličan balkanskom vukopisu kakav nam je danas nametnut u javnosti.

Uzrok tim javnim predrasudama su lažne informacie iz naše televizie i tiskovina, koji više pričaju o Divljem zapadu i egzotičnom Dalekom istoku, ali uglavnom idejno prešućuju "nepodobne" hrvatske dialekte. Stoga prosječni gledatelji TV i novinski čitatelji, zamalo nemaju ni pojma o trajnom i obilnom postojanju starohrvatske ikavske šćakavice u kopnenom zaledju ili još neke posebne kajkavske ikavice, odnosno nepalatalne bodulske cakavice na Jadranu, - a koji zajedno kao izvorni materinski govori od djetinjstva tvore čak 2/3 tj. nadpolovičnu većinu katoličkih Hrvata,- gdje su izvorno-materinski standardni jugo-vukovci prije škole tek neznatna manjina (lažno-napuhnuta kroz ovdašnje jugobalkanske medije).

Čakavska razumljivost na kopnenom primorju

Ovdje najprije dajemo opću laičku razumljivost tipske bodulske čakavice iz jadranskih otoka u inim kopnenim krajevima kod nas. Na cijelom prostoru od Drave pa do Jadrana je razumljivost bodulske čakavice dosad provjerena na stotinjak raznih mjesta, uglavnom u domaćim selskim sredinama diljem Hrvatske i BiH, pa u južnoj Sloveniji i Crnogorskom primorju. Na primorju sjeveroistočnog Jadrana domaći polučakavski starosjedioci uglavnom jasno razumiju čakavske otočane, izim tek ponekih lokalnih natuknica. Razmjerno najbolje razumiju otočane primorci iz istočne Istre oko Labina, dok je na gornjem Jadranu razmjerno manja razumljivost spram otočana u polučakavskoj jugozapadnoj Istri i kod štokavskih ikavaca duž velebitske obale. Tipske čakavske "Bodule" s jadranskih otoka takodjer razmjerno dobro razumiju polučakavski primorci duž dalmatinske obale od Zadra do Splita, a razmjerno najbolje ih tu razumiju čakavci iz Trogira. Puno manje ih razumiju štokavski ikavci iz dalmatinske Zagore i južnojadranski štokavci od Neretve do Boke Kotorske. Na istočnom Jadranu je najmanja razumljivost spram bodulskih čakavaca na južnomu Crnogorskom primorju, od Budve do Bara i Ulcinja.

Medjurazumljivost čakavci-kajkavci

Većina kajkavaca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bodulske čakavce (i obratno) razumiju tek djelomično, ali je to uvijek znatno bolje negoli što ih shvaćaju književni štokavci. Bodulska čakavica je skoro posve razumljiva za arhaične prakajkavce iz Bednje i Lobora, kao i za kajkavske ikavce duž Pokuplja. Sjevernohrvatska kajkavica je na Jadranu najbolje i posve razumljiva u poluekavskom dijelu sjeverne i istočne Istre, kao i na ekavsko-čakavskom Cresu i sjevernom dijelu Krka (Omišalj-Vrbnik). Južnije u Dalmaciji su kajkavci sve manje razumljivi, i to najmanje ikavskim štakavcima iz dalmatinske Zagore (koji često spram hrvatskih kajkavaca imaju nevjerojatnu averziju - čak jaču od Srba !). Naprotiv kajkavce bolje razumiju dalmatinski otočni čakavci, pa npr. i u Trogiru imaju niz sličnih riječi (npr iža = kuća itd.). Čak i egzotični bodulski Komizoni s Visa su fonetski po dvoglasima i stražnjim akcentima i još po nizu arhaizama, podosta slični kao sjeverni prakajkavski Baednjoki - ali umišljeni vukovski štokavci iz zaledja uopće ne razumiju nijedne ni druge.

Štokavska nerazumljivost inih dialekata

Skoro na cijelom području novoštokavštine u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, pa u Bosni, Hercegovini i u kopnenim zaledju Crne Gore (Sandjak) čiji govor vrvi turcizmima i balkanizmima, bodulska je čakavica (izim polučakavaca iz Ugljana, Korčule i Pelješca) zbog stražnjih naglasaka, bržeg izgovora, obilja romanizama i čakavskih arhaizama uglavnom teško razumljiva kao neki ini slavenski jezik. Čakavski najmanje razumiju u Bosni i sjeveroistočnoj Slavoniji, gdje su spram bodulske čakavice jedina razumljiva oaza ikavski staroštokavci u srednjoj Posavini kod Broda: Davor, Siče, Magić itd. U prostranom području kontinentalne štokavštine je djelomična razumljivost bodulske čakavice malo bolja kod ikavskih šćakavaca oko Livna i u južnim selima Duvanjskog polja (Lipa, Kongora itd.). Ove šćakavske oaze su zadnji ostatci srednjovjeke šćakavske ikavice koja je bila službeni jezik bosanskog kraljevstva Kotromanića i njom je pisan najveći dio tekstova na bosančici.

Takodjer i obrnuto, ovi ikavsko-šćakavski tekstovi na srednjovjekoj bosančici pri čitanju su jasno razumljivi mnogim otočnim čakavcima kao sličan dialekt i mnogo su im bliži od današnjega vukovskog standarda. Stoga je logično zašto još danas, bosanski muslimani doseljeni u Istru i Rijeku lakše nauče i prihvate domaću čakavicu od inih štokavskih doseljenika koji ju tu slabo ili nikad ne nauče. Protivno uobičajenom očekivanju, u unutrašnjosti Crne Gore je zbog romanizama i arhaičnosti crnogorske štokavštine, znatno bolja razumljivost spram otočne čakavice negoli u susjednoj istočnoj Hercegovini (od Mostara do Bileća), - a upravo ova istočnohercegovačka novoštokavština (daleka i nerazumljiva za čakavce i kajkavce), preko Vuka Karadžića nam je nametnuta kao tobože "hrvatski" književni standard.

Medjurazumljivost za ine Slavene

Jadransko primorje i otoci kod nas u sezoni imaju razmjerno najveći broj turista, a u okviru toga najviše stranaca ljeti boravi u čakavskoj Istri i Kvarneru, pa je pritom moguća i dobra usporedba razumljivosti ovdašnjega domaćeg govora za raznolike europske strance. Spram inih slavenskih jezika, izrazitu bodulsku čakavicu od stranaca razmjerno najbolje razumiju Slovenci i u praksi znatno bolje negoli štokavci iz Slavonije i Bosne, koji otočne Bodule s Jadrana jedva razumiju. Spram inih slavenskih jezika je izrazito visoka uzajamna razumljivost izmedju Čeha i čakavskih Bodula, koja je tek nešto manja negoli spram slovenskoga. Medju svim hrvatskim dialektima je baš otočna čakavica Česima razmjerno najbolje razumljiva zato, jer češki ima poluikavski "jat" i dio čeških palatala su takodjer cakavski slično kao kod jadranskih bodula, pa je i češka zamjenica co = što. Takodjer je značajna medjurazumljivost naših kajkavaca i Slovaka, dok je njihova razumljivost spram čakavaca niža od Čeha. Bodulska čakavica je djelomično polurazumljiva za Ruse - donekle na sličnoj razini kao istočnim štokavcima. Medju svim slavenskim narodima je izrazito najniža uzajamna razumljivost izmedju otočnih Bodula i Poljaka, ali zato postoji značajna medjurazumljivost izmedju Poljaka i arhajskih "baegnjunskih" kajkavaca kod Bednje i Trakoščana.

Posljedice medjurazumljivosti

Ideopolitičko nametanje jekavske novoštokavštine iz istočne Hercegovine za srbohrvatski "književni standard" bio je najgorji kulturno-jezični promašaj u cijeloj hrvatskoj povijesti, jer takvim polustranim jezikom još i danas na selu izvorno govori tek 7% - 10% katoličkih Hrvata (oko Slunja i Dubrovnika) - a svi ostali Hrvati (oko 90 %) nauče ga zapravo tek od škole: To za ogromnu većinu Hrvata uopće nije "materinski", nego nametnuti polustrani jezik na sličan način kao što nam je ranije u Austrougarskoj školski jezik dugo bio njemački, ili pod Venecijom kad nam je bio službeni talijanski. U prošlim stoljećima su Hrvati ipak imali puno bolje i prikladnije javno-književne jezike na osnovi medjudialekta, npr.:

  • Jekavska čakavica u Dubrovniku kojom se tamo ranije pisalo i tiskalo knjige i pjesme od 15.- polovice 17. st. i na njoj su najviše pisali razni Gučetići, a zadnji pripadni književnik je Šiško Menčetić. Taj visoko kultivirani dubrovački medjudialekt je uglavnom razumljiv za 3/5 Hrvata, tj. za skoro sve naše štokavce i čakavce - ali je dosad odbačen i prešućen iz ideopolitičkih razloga na korist promašenoga balkanskog vukopisa.
  • Kajkavska ikavica iz 15-17. st. (poneki ju rabe i kasnije do danas) je najbolji i najidealniji svehrvatski medjudialekt, koji pokriva ogromnu većinu oko 90% svih Hrvata: kajkavce, ikavske čakavce i većinske ikavske štokavce. To je već bio službeni državni i književni jezik stare Hrvatske u doba banova Zrinskih i Frankopana, ali su ga potom naši vukovci odbacili, zatrli i prešutili do danas (zbog svojih kariera i srbohrvatskog jedinstva).

Glavna literatura

  • Mitjel Yošamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol). Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1, Zagreb 2005.
  • A.Ž. Lovrić i surad.: Purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska (Jen agramerski slovar). Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata (u tisku), Agram-Sisek, 2013/14.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, combined from Wikinfo and Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dialektna_međurazumljivost&oldid=9459"