Hrvatska narječja

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

- PROVIZORNO U IZRADBI -

Važna upozorba !: ovo niže je preneseno uz manje izpravke iz Wikipedie, kao vukovsko-jugoslavističko tumačenje tzv. 'dijasistema' srbohrvatskih narječja, pa je dielom protivno poviestnim tekstovima i terenskoj stvarnosti, kao i većini dialektnih tekstova na ovom wikiju. Za objektivniji izvorno-hrvatski pristup ovomu vidjeti članak: Dialekti po jatu i zamjenici. Dodatna pripomena: tzv. "narječje" nije izvorno-hrvatski nego posudjeni noviji rusizam od narečie, dok je "dijalekat" balkanski srbizam, a izpravno hrvatski je: dialekt ili staroikavsko-čakavski besida (tj. ranohrvatsko-bodulski bješyd).

Značajke narječja

Narječje je jezična grana kojom govore stanovnici određenog zemljopisnog područja. Broj govornika i veličina područja mogu biti proizvoljno veliki. Logičnim slijedom proizlazi da se narječje govoreno na nekom velikom području sastoji od više podnarječja. Narječje sliči jeziku po tomu što je to cjeloviti sustav verbalne komunikacije, s pripadajućim rječnikom i gramatikom koja može biti preuzeta od standardnog jezika, ali može imati i ine starije korijene. Narječje treba razlikovati od:

  • standardnog jezika - što je kodificirani oblik koji se rabi u pisanoj komunikaciji i u javnim medijima
  • sociolekta - jezična grana govorena od strane neke društvene grupe
  • žargona - koji karakterizira terminologija neke struke, a sam po sebi nije jezik
  • dijalekta - govori poput podravskog dijalekta: u vukovskoj jugo-lingvistici tzv. dijalekt nije sinonim za narječje, on je više podnarječje (inače drugdje u svijetu je to većinom isto !).

Hrvatska narječja

U hrvatskom jeziku postoje tri glavna narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Navedena se 3 narječja sastoje od mnogih podnarječja ili (jugo-)'dijalekata': npr. srednjočakavski dijalekt, prigorski dijalekt i sl. Ta narječja sadrže određene posebnosti, leksičke posebnosti obično su obojene prihvaćenim riječima iz drugih jezika u prošlim stoljećima, ali sadrže i dosta autohtonih starinskih oblika hrvatskoga jezika.

Od posuđenica, čakavsko narječje obiluje romanizmima prihvaćenim iz dalmatoromanskog i mletačkog govora talianskog jezika, s druge strane kajkavsko narječje usvojilo je dosta germanizama iz njemačkoga jezika ili nešto hungarizama iz mađarskoga jezika. Naprotiv štokavskom narječju su od stranih barbarizama su ponajviše zastupljeni turcizmi i ini balkanizmi kojih ima do 15.000, jer su (navodno) ti turcizmi omogućili sporazumjevanje između zapadnoštokavskih Hrvata i istočnoštokavskih nehrvata (?).

Pri standardizaciji jezika jednog naroda, zbog nesmetane komunikacije obično se odabirom osnove iz jednoga narječja vrši njegova nadogradnja iz drugih narječja čime se dobiva jedan standardni nacionalni jezik, kojemu se onda kodificira gramatika, pravopis i rječnik (leksik). Hrvatski književni jezik ili hrvatski standard je utemeljen na hrvatskoj zapadnoj štokavici, ali u njemu i njegovoj izgradnji navodno 'ravnopravno' (tek na papiru) još sudjeluju čakavsko i kajkavsko narječje s trenutačno važećom gramatikom i pravopisom.

Hrvatski narodni jezik je govorni jezik Hrvata a sastoji se od tri narječja koja su Hrvati razvili tijekom svoje povijesti. Hrvatski jezik nije samo štokavština ili samo čakavica niti je to samo kajkavica, hrvatski jezik je (tj. trebao bi biti) suodnos sva tri hrvatska narječja i mogućnost komunikacije među njima, to ga čini specifičnim i jedinstvenim te neovisnim o svim drugim bliskim ili manje bliskim jezicima.

Iskon i razvoj naših narječja

Po ideološki nametnutim južnoslavenskim dogmama, u početku su Hrvati trebali govoriti jednim staroslavenskim jezikom koji se je s vremenom diferencirao zbog zemljopisne razdvojenosti i vanjskih utjecaja na tzv. "staroslavenski jezik Hrvata". Nakon nastanka hrvatskih narječja ona su bila vrlo bliska (?) pa su se mogla okarakteriziradi kao jedno narječje sa tri zemljopisno-regionalna oblika, tzv. "Panonsko-hrvatski", "Primorsko-hrvatski" i "Dinarsko-hrvatski" (= ideologija: nije u skladu s očuvanim tekstovima). Višestoljetna državna razdvojenost, zemljopisna odvojenost, pa vanjski utjecaji ostalih jezika i narječja doprinjeli su povećavanju razlika između tri hrvatska narječja pa doveli do konačnog oblikovanja.

Čakavsko narječje

Nakon doselidbe Hrvata 626. godine na prostore današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine, Hrvati u Jadranskom primorju nailaze na ostatke romaniziranih starosjedilaca koji se kao postupno utapaju u hrvatskoj većini pa utječu na staroslavenski jezik kojim su govorili Hrvati (?), čime se kao prvi zaseban hrvatski govor iz staroslavenskoga diferencira čakavsko narječje hrvatskog jezika koje ubrzo nakon nastanka ulazi u staroslavenski jezik i tako bi nastao prvi književni jezik Hrvata pod jugoslavističkim imenom "hrvatska redakcija staroslavenskog jezika". Kako se čakavsko narječje prvotno formiralo među Hrvatima u Jadranskom primorju, od Istre do Dubrovnika nastali su različiti oblici ovoga narječja koje se može podijeliti u 6 dijalekata. Iz primorskih krajeva čakavica je znatno utjecala i na Hrvate u unutrašnjosti Dinarskoga gorja a dijelom se je i direktno širilo u unutrašnjost sve do Kupe i Une (odakle je naknadno potisnuto Turcima).

Najznačajnije širenje čakavice iz priobalja u unutrašnjost ostvarili bi hrvatski velikaši Frankopani koji su sa svojih matičnih prostora na otoku Krku preseljavali kmetove na mnogobrojne posjede koje su stekli u unutrašnjosti čime bi direktno pridonosili širenju čakavice, osobito je to izraženo na prostorima koncentracije njihovih posjeda po jugozapadnim i središnjim dijelovima srednjovjeke Hrvatske. Kako su Turci iz osvojenih prostora srednjovjeke Bosne i Huma postupno okupirali unutrašnjost Hrvatske, čakavci su iz nutarnjih ugroženih posjeda uglavnom izbjegli prama sigurnijim prostorima u Gradišću (Austrija), pa prama Istri, priobalju i otocima koji su se većinom našli pod mletačkom vlašću. Mletačka vlast je pokušavala izvesti neuspješnu talianizaciju Hrvata, što je također utjecalo na konačno oblikovanje čakavice.

Kajkavsko narječje

Nešto kasnije od nastanka čakavice, u jugozapadnom dijelu Panonske nizine dolazi do ubrzane diferenciacije govora tzv. Panonskih Slavena iz 'staroslavenskog' jezika koja zahvaća i Hrvate Posavske Hrvatske čime nastaje kajkavsko narječje hrvatskog jezika koje svojim inovacijama također utjeće na već oblikovanu "hrvatsku redakciju staroslavenskoga jezika". Krajevi u kojima se formiralo kajkavsko narječje nalazili su se prvotno na sjeverozapadu hrvatskih zemalja koji je obuhvaćao prostor Posavske Hrvatske. Udaljavanje od inih hrvatskih narječja zbivalo se je u doba kad su Turci osvojili dijelove kajkavskog govornog prostora u sjeverozapadnoj Slavoniji i na Banovini, Pounju i sjevernom Kordunu. Tada se je kajkavsko narječje dijelom našlo odvojeno od inih srodnih hrvatskih narječja (čakavskoga i zapadnoštokavskoga), pa je u daljnjem razvoju razmjenjivalo utjecaje sa srodnim Slovencima koji su također živjeli pod vlašću Habsburgovca, a pokušaji germanizacije i kasnije mađarizacije tijekom stoljeća pridonjeli bi konačnom uobličavanju kajkavice.

Zapadnoštokavsko narječje

Naposljetku pod utjecajem hrvatskoga kajkavskog narječja i osobito hrvatskog čakavskog narječja na Hrvate u dinarskoj unutrašnjosti do tada dijelom pošteđene jačega izvanjskog utjecaja na staroslavenski jezik, dolazi do postupne diferencijacije dinarskih Hrvata pri čemu zadnje nastaje zapadnoštokavsko narječje hrvatskog jezika. Jedno od najgorih razdoblja za hrvatski narod je doba kada dolazi i do međusobnog udaljavanja hrvatskih narječja zbog turskoga imperialnog širenja i okupacije većega dijela srednjovijekih hrvatskih zemalja, pri čemu se je cijeli hrvatski zapadnoštokavski prostor našao na zaposjednutom području. Turci su na etnički očišćene rubne dijelove hrvatskoga kajkavskog i čakavskog narječja, pa unutar hrvatskoga zapadnoštokavskog prostora naseljavali nehrvatsko pučanstvo (balkanske Vlahe) istočnoštokavskog narječja, koje im je pomagalo pri okupaciji sudjelujući u takozvanim "martološkim" postrojbama i kasnije zadržavanju vlasti nad zaposjednutim hrvatskim zemljama.

Pod višestoljetnom vlašću Turaka, međusobnim suživotom i utjecajem između hrvatskog zapadnoštokavskog (izvorno šćakavskoga) narječja i nehrvatskog istočnoštokavskog narječja, naknadno dolazi do postupnog ujednačavanja ova dva narječja u jedan veliki kompleksan štokavski diasustav ili dijasistem, prilikom čega se hrvatsko zapadnoštokavsko narječje (prvotno uglavnom šćakavsko) djelomice udaljava od srodnog čakavskog i kajkavskog narječja, a istočnoštokavsko od srodnoga torlačkog narječja pa nastaje novoštokavsko narječje hrvatskoga jezika. I danas se unutar kompleksnoga štokavskog dijasustava manjeviše bez poteškoća još prepoznaju hrvatski dijalekti i govori koji sadrže mnogobrojna isključivo hrvatska i zapadnoštokavska svojstva, koja imaju još samo čakavsko i kajkavsko narječje, ali ne i ostali istočnoštokavski dijalekti.

Genetski sustav hrvatskog jezika

Hrvatski jezik ima tri narječja, premda je pod pritiskom Jugoslavije standardiziran na jednomu od njih (štokavski), nadogradnja bi mu bila (navodno) tronarječna, tj. sva tri narječja teoretski sudjeluju u nadogradnji njegove standardne osnove. Narječja hrvatskoga jezika jesu:

  • Čakavsko narječje hrvatskoga jezika rabi upitnu zamjenicu "Ča" i rijeđe "Ca" (na otocima), a sastoji se od sljedećih poddijalekata:
    • Buzetski dijalekt ili Gornjomiranski (Prijelazni je čakavski govor, specifičnog ekavskog jata);
    • Sjevernočakavski dijalekt (Čakavski govor specifičnog ekavskog jata);
    • Srednjočakavski dijalekt (Čakavski govor sa svojstvima kajkavice, mješovitog (i-e) ikavsko-ekavskog jata);
    • Jugozapadni istarski dijalekt (Čakavski govor sa šćakavskim osobinama, (i) ikavskog jata);
    • Južnočakavski dijalekt (Čakavski govor, (i) ikavskog jata);
    • Jugoistočni ili lastovski dijalekt (Čakavski govor (je/ije) jekavsko-ijekavskog jata).
  • Kajkavsko narječje hrvatskog jezika rabi upitnu zamjenicu "Kaj" i ponegdje "Kej", sastoji se od sljedećih dijalekata:
    • Zagorsko-međimurski dijalekt Kajkavski govor mješovitog (ije,ei) ijekavskog i specifičnog ekavskog jata);
    • Križevačko-podravski dijalekt (Kajkavski govor pretežno (ei) specifičnog ekavskog jata);
    • Turopoljsko-posavski dijalekt (Kajkavski govor pretežno (ei) specifičnog ekavskog jata);
    • Donjosutlanski dijalekt (Kajkavizirani čakavski govor, pretežno (iie) ijekavskog jata);
    • Prigorski dijalekt (Kajkavizirani čakavski govor, mješovitog (eii) ekavsko-ikavskog jata);
    • Goranski dijalekt (Kajkavizirani čakavski govor, pretežno (ii) ikavskog jata);
  • Štokavsko narječje hrvatskog jezika rabi noviju upitnu zamjenicu "Što" i rjeđe stariju "Šća", a dijalekti i govori kojima se služe Hrvati ovog narječja su:
    • Slavonski dijalekt (Staroštokavski arhaični šćakavski govor mješovitog (i,e,ije) ikavsko-ekavskog i polujekavskog jata, prevladava ikavski, posjeduje i neke osobine kajkavskih i čakavskih govora);
    • Istočnobosanski dijalekt (Staroštokavski šćakavski dijalekt srodan prvotnoj čakavici, pretežno (ije) ijekavskog jata uz sporadično ikavske i ekavske oblike);
    • Zapadni dijalekt ili Dalmatinsko-bosanski (Novoštokavski govor (i) ikavskog jata, proizlazi iz slavonskog arhaičnog šćakavskog dijalekta i posjeduje neka čakavska obilježja, dosta je blizak s južnočakavskim govorima);
    • Novoštokavski jekavski dijalekt (Novoštokavski govor (i/je) (i)jekavskog jata, Hrvati govore zapadnom verzijom ovoga dijalekta nekada klasificiranog kao Dubrovački dijalekt koja proizlazi iz staroštokavskog Istočnobosanskog ščakavsko-ijekavskog dijalekta pa posjeduje znatne čakavske i ikavske osobine, dok je druga istočna varijanta ovoga dijalekta nehrvatska i proizlazi iz staroštokavskog istočnog Zetskog ijekavskog dijalekta.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, almost from Croatian Wikipedia.

Wikipedia logo.png
Dio članka se sastoji od izmjenjenog proslova iz Wikipedije i zato se ovaj članak nalazi pod GFDL dopuštenjem.