Hrvatskom bliži jezici

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvatskom bliži jezici (sličnosti srbohrvatskog i izvornohrvatskog s inim jezicima): Sadanji hrvatski nedvojbeno većinom pripada u skupinu slavenskih jezika, untar koje se već može različito propitivati njegova bliža pripadnost i srodstveno-razvojne veze. Zato pri poredbama hrvatskoga s inim manjeviše sličnim slavenskim jezicima, nije ni izdaleka dovoljno samo nanizati formalistički tek slične riječi (kako obično rade neupućeni laici), nego za razložnu i sigurniju poredbu ipak treba još prispodobiti i njihove slovnice (gramatike), fonetike (glasovlje), sintakse itd. Drugi je veći problem što pod formalnim nazivom tzv. "hrvatski" dosad stvarno supostoje dva dosta različita jezika, srodnosti kojih s inim slavenskim jezicima nisu niti približno jednake, jer se i oni sami medjusobno podosta razlikuju (vidi niže):

  • Klasični pravi izvornohrvatski (starohrvatski) koji se u matičnoj Hrvatskoj službeno i javno rabio do god. 1890. (i kraće 1939.- 1945.), a potom se dosad kod nas dosad još koristi većinom privatno, pa u diaspori i austrijskom Gradišću: vidi o tomu pobliže Starohrvatski (izvornohrvatski).
  • Noviji balkanizirani jugohrvatski po Vuku Karadžiću, što je službeno-javno nametnut kod nas od 1918. dosad (uz prekide 1939.- 1945. i dijelom 1991.- 1999.), a spada u umjetno-hibridni konglomerat Srbohrvatski jugojezik, u okviru širje skupine Balkanski Sprachbund.

Summary

Languages close to Croatian (similarity of SerboCroatian and classic Croatian to other Slavonians): The understanding by other Slavs of Croatian language is rather divergent concerning the official Croatian standard, or to traditional classic Croatian, because both are rather different, as follows:

  • The official standard Croatian dates almost from 1918 during 20th century in Yugoslavia; it is the radically reformed new half-Croatian, as a hybrid pidgin transformed to be similar to Serbian. This actual cro-standard among other Slavs is now the best understanded by Bosniaks, Serbs and Montenegrins, then less by Slovenians, Slovaks, Macedonians, Bulgarians, Czechs, and Russians, and hardly by Polonians.
  • The traditional classical Croatian up to 1917 (and also 1939-1945) was the official public language of Croats, and then it is almost vernacular-private speaking of homeland Croats, of Croatian diaspora, and also it is very similar (nearly identic) to the isolated Croatian in Austrian Burgenland and adjacent countries. This classical language of traditional Croats, among Slavs is the best comprehensible to Slovenians and Slovaks, and less partly to Bosniaks, Serbs, Montenegrins, Macedonians, Czechs, and Russians, but hardly to Polonians.

Razlike izvorni / jugohrvatski

Izvorni ili klasični starohrvatski do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog jugohrvatskog (hrvaćanskog ili poluhrvatskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, ruski / bjeloruski, švedski / norveški, njemački / nizozemski, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Iako nam naši zlonamjerni vukovci podvaljuju kako su starohrvatski do 1890. i jugohrvatski vukopis od 1918. navodno vrlo slični tj. jedan isti jezik, - to je naprosto ideopolitička laž bez veze sa stvarnošću. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Izim čak do 10.000 manjeviše različitih riječi (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), - glavne su ine načelne medjujezične razlike izmedju izvornoga starohrvatskog do 1890. (+ 1939.- 1945.) i lažiranoga Vukovog jugohrvatskog od 1918. vidljive kroz iduća pravila:

  • 1. U izvornomu hrvatskom uglavnom ne postoje balkanski uzlazni jugonaglasi.
  • 2. U izvornohrvatskom većinom postoji naglasna tilda ( ~ ), kakve nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 3. U izvornohrvatskom je naglasak dužih riječi većinom na predzadnjem slogu, nerijetko i na zadnjemu pri kraju oksitonih riječi (npr. kao francuski), - čega nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 4. U Vukovu jugohrvatskom naglasak je većinom pomaknut na početak dužih riječi i nerijetko još prebačen naprijed na odvojenu proklitiku, - čega nikad nema u izvornohrvatskom.
  • 5. U Vukovu jugohrvatskom postoji novo turkoidno slovo i glas "" koje je nepostojeće i nepoznato u ranijemu izvornohrvatskom. Naprotiv - u izvornohrvatskom načelno nema bitnih izgovornih niti slovnih razlika izmedju novijih Vukovih slova tj. glasova "Đ" i "Dž", pa se izvorno oni pišu kao jedinstveno Gj, što se rabi i za strane riječi, - a polumeki izgovor toga je sličan kao za istočnoslavensko (Дзь) tj. približno kao "dzj".
  • 6. Izvornohrvatski na početku i kraju riječi uglavnom dobro čuva i izgovara slovo - glas "H", koji se u Vukovom jugohrvatskom često na početku i većinom na kraju proguta i izostaje.
  • 7. U izvornohrvatskomu uglavnom ne postoji Vukov balkanski oblik glagolskog aorista (kratko-prošlo vrijeme), pa se on izražava klasičnim perfektom - nasuprot postojećemu produženom imperfektu.
  • 8. Nasuprot Vukovu jugohrvatskom, u izvornohrvatskom ne postoji opisno balkansko dadakanje umjesto infinitiva, koji se izvorno uvijek rabi gdjegod je moguće umjesto opisnih konstrukcija.
  • 9. U izvornohrvatskom se particip sadanji na -êće i -ûće rabi gdjegod je prikladno, umjesto Vukova opisnog "kojakanja" kao u jugohrvatskom: hrv. mislêći čovjek i sjedêće diete = jugo-Vuk. "čovjek koji misli" i "dijete koje sjedi", ...itd.
  • 10. Pomoćne čestice se, će, bi i slične uz glagole, u izvornohrvatskom stoje uvijek ispred pripadnog glagola, a u Vukovu jugohrvatskom su iza glagola.
  • 11. U izvornohrvatskomu načelno uglavnom ne postoje brojni jugo-turcizmi kao u Vukovu jugohrvatskom (jedina dopustiva i stara iznimka je rakija: turs. raki). Osim 'rakije', još su prihvatljivi i posebni nazivi za turko-islamske pojmove, većinom iz arabskoga. Inače npr. turs. "dućan" > hrv. prodavaona, "šećer" > hr. slador, "čarapa" > hr. nazuvka (ili bičva), "zanat" > hr. obrt, "kula" > hr. utvrda/toranj, ... itd.
  • 12. Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima izvornohrvatski / Vukov srbohrvatski (što je dugo prešućivano i zanemareno - jer su to ine slovnice iz 2 jezika) npr.:
    • 12a) Vukov deminutiv na -če, plural -ad / izvornohrv. -ić, pl. -ići
    • 12b) Nazivi stanovnika: hrv. -an, ženska -anka / srb. -anin, žen. -inja
    • 12c) Muška zanimanja: hrv. -ar ili -ač / srb. -džija
    • 12d) Ženska zanimanja: hrv. -rica / srb. -rka (doktorica / doktorka,...)
    • 12e) Muški apelativ hrv. -u!, žen.apel.= kao nominativ / srb. vokativ: muški -e!, ženski -o!
    • 12f) Muški dativ-lokativ: hrv. -omu / srb. -ome
    • 12g) Muški instrumental: hrv. -om / srb. -em (putom/putem, mužom/mužem itd.)
    • 12h) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo
    • 12i) Glagolske imenice: hrv. -ba, -e / srb. -enje, -njenje
    • 12j) Glagolski infinitivi: hrv. -ati, -irati / srb. -isati, -ovati

Sažeti izvod razlika

Dakle, gornje ponovo - ukratko sažeto:

  • Pravi izvornohrvatski ima: srednje Gj, uvijek izgovor H, ima naglas ~ i završni oksitoni naglas, apelativ mjesto vokativa, particip sadanji mjesto "kojakanja" + nastavci -ba, -uće, -rica, -ov(a), -irati; - Ali nema: , ne uzlazni naglas, nenaglašene proklitike, ne dadakanje, nema turcizme i ne: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -ija, -njenje, -ovati, -isati.
  • Vukov balkanski novohrvatski ima: glas/slovo , uzlazne naglaske, naglašene proklitike, opisno dadakanje i kojakanje, vokativ umjesto apelativa, manjeviše turcizme + nastavci: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -ija, -njenje, -ovati, -isati; - Ali većinom nema: srednje Gj, rijetko H (na kraju), bez naglasa ~, bez oksitonih naglasa na kraju i ne nastavke: -ba, -rica, -irati.

Pravi starohrvatski do 1890.

Kako su većina izvornih govornika materinskoga starohrvatskog (iz djetinjstva) prisilom škole i uprave postali dvojezičnima uz bar pasivno znanje i Vukova jugohrvatskog, zato ovdje nije razmatrana njihova razumljivost spram inih Slavena, nego obratno kliko ini Slaveni u8 givoru i pismu razumiju izvorni starohrvatski, ili pak Vukov jugohrvatski standard. Izim manje preko poslanih tekstova, (polu)raumljivost izvorno-pravoga starohrvatskog je u praksi provjeravana i kroz probne intervjue s razolikim slavenskim turistima na ljetnom Jadranu: npr. uz kraći nagradni pansion ispitanika besplatno ili slobodne vožnje po Jadranu i slične stimulativne provjere.

Najsličniji medjurazumljivi

Izvorno-pravi starohrvatski izrazito najbolje u cjelini razumiju prvenstveno najsličniji gradišćanski govornici, potom čakavci i kajkavci, pa šćakavski staroikavci, a od inih službenih jezika još ga najbolje shvaćaju Slovenci pa donekle Slovaci i Rusini.

Manjeslični polurazumljivi

Izvorno-pravi starohrvatski je slabije polurazumljiv za gradske standardne govornike Vukova jugohrvatskog (iako su formalni Hrvati !), pa za Bošnjake, Crnogorce i Srbiance, a puno manje još za Čehe, Makedonce, Bugare i Ruse, dok je jedva najmanje izravno razumljiv za Poljake i Ukraince - izim tek donekle na široj općeslavenskoj razini.

Noviji jugohrvatski od 1918.

Medjurazumljivost Vukova jugohrvatski standard se uglavnom nije mogla praktično provjeriti na izvornim starohrvatskim govornicima niti na našim čakavcima i kajkavcima, jer su zamalo svi ovi domaći kod nas u većini prisilom škole i administracije već postali dvojezičnima.

Najsličniji medjurazumljivi

Od inih Slavena jugostandardni Vukopis razmjerno najbolje u cjelini razumiju jekavski zapadni Srbi-Prečani (koji uglavnom govore identično tom novohrvatskom standardu), pa zatim redom Bošnjaci, Srbianci i Crnogorci.

Manjeslični polurazumljivi

Vukov novohrvatski standard je slabije polurazumljiv za Slovence, Slovake, Makedonce i još puno manje za Bugare, Čehe i Ukraince, dok je jedva najmanje izravno razumljiv za Poljake - izim tek donekle na široj općeslavenskoj razini.

Zaključak: Južnoslavenski sustav

Na temelju gornjega i inače ranijih pokazatelja (vidi donju Bibliografiu), sve je više očito kako je svrstavanje vukovskih jugoslavista za (srpsko)hrvatske jezike dosad manjeviše neobjektivno i uglavnom ideopolitički nategnuto zbog opravdanja naše balkanizacije i srbohrvatskog zajedništva. Stoga je ovdje u glavnim crtama primjenjena ruska klasifikacija slavenskih jezika, koja je za razliju od Vukovih jugoslavista, spram Hrvata razmjeno objektivnija i većinom neutralna. Taj model njihovog svrstavanja obuhvaća slavenske podskupine i glavne slavenske jezike, pa prijelazne mokrojezike i niže dialekte. Na temelju gornjih poredbi slijedi idući modificirani sustav južnoslavenskih jezika i glavnih dialekata:

  • Jugoistočni slavenski jezici: Balkanski Sprachbund - istočni dio
    • Crkvenoslavenski jezik
    • Bugarski jezik
      • Pomački dialekt u sjevernoj Grčkoj - najjužniji medju Slavenima.
      • Bogumilski dialekt - većinom izumro.
    • Macedonski jezik
      • Torlački mikrojezik
  • Srednji južnoslavenski jezici: Balkanski Sprachbund - sjeverozapad
    • Crnogorski jezik
    • Srbianski jezik
      • Srbojekavski (zapadnosrbski)
    • Bošnjački jezik
      • Starojekavski šćakavci (istočna Bosna - do Drine, oaze: Kostajnica, Bač, Pečuh)
    • Vukov balkanizirani jugohrvatski
      • Novohrvatski standard
      • Jugozapadni hrvatski jekavci (Slunj-Rakovica, Konjic-Stolac, Dubrovnik-Cavtat)
      • Novoštokavski poluikavci (Bunjevci: Bačka i Drniš-Gospić-Lič, itd.)
  • Jugozapadni slavenski jezici: nebalkanski Slaveni (izvan Sprachbunda)
    • Slovenski jezik (+ desetak dialekata)
    • Klasični izvornohrvatski jezik (privatno u Hrvatskoj i diaspora + Gradišće)
      • Gradišćanski dialekt (istok Austrije + pogranični rubovi Magjarske, Češke i Slovačke)
      • Kajkavski mikrojezik (sjeverozapadna Hrvatska: Čabar - Pitomača)
        • Kajkavska ikavica (sporadično: sjever Istre, Pokupje, srednja Hrvatska, Sutla itd.)
        • Germanizirani urbani kajkavci (agrámerska špreha)
        • Noviji hibridni anglokajkavci (većina kajkavskih gradova)
        • Noviji štokajski polukajkavci (dio kajkavskih gradova + rubni kajkavci uz štokavce)
      • Čakavski mikrojezik (jugozapadna Hrvatska: Istra + otoci i obalni rub do Poljica)
        • Bodulski cakavizam (otoci Cres-Vis + istok Istre)
        • Jekavska čakavica (jugoistok Jadrana: Lastovo + Janjina)
        • Ekavska čakavica (Istra, Rijeka, Cres)
      • Staroikavska šćakavica (mozaično jugozapad i sjever BiH + Posavina, Lika, dalm. Zagora)
        • Staroikavski Šokci (Posavina - Slavonija, Davor-Požega, Orašje-Tovarnik)
        • Primorska polučakavica (kopnena uz Jadran)
      • Staroekavska šćakavica (donja Podravina, Baranja, Erdut-Sonta u Podunavlju)

Bibliografia

  • BELIĆ A. 1909: Zametki po čakavskim govoram. Izvestija Ruskoi Akademii Nauk 14/2:181-266, Moskva - Leningrad.
  • BERK, C.A. van, 1958: Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Dubrovnik? S'Gravenhage.
  • BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
  • BROZOVIĆ, D. 1970: O makarskom primorju kao jednom od središta jezično-historijske i dijalekatske konvergencije. Simpozij o makarskom primorju, p. 381-405, Makarska.
  • ĆIRILOV, J. 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Beograd.
  • GRALJUK, B. 1997: Bijela ili Velika Hrvatska. Hrvatski iseljenički zbornik, p. 366 - 378, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
  • GUBERINA, P.& KRSTIĆ, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str.
  • HAMM, J. 1981: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5, Zagreb.
  • HORVAT-MILEKOVIĆ, M.& LOVRIĆ, A.Ž. 1998: Kajkavska ikavica (Brajska besyda), nesudjeni hrvatski standard? Hrvatski književni list 32: str. 38, Karlovac-Zagreb.
  • JAGIĆ, V. 1891: Čakavske osobine dubrovačkog dijalekta. Archiv für slawische Philologie 13: 279-281, Berlin.
  • Miro KAČIĆ: Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski (izvadak iz knjige 'Jezikoslovna promišljanja'), Pergamena, Zagreb, 2001. ISBN 953-6576-12-2
  • KAŠIĆ, B. 1604: Institutionum linguae Illyricae libri duo (auctore Bartolomaeo Cassio), I - II. Apud Aloysium Zanettum, Romae, 189 p.
  • KRSTIĆ, K. 1942: Povijesni put hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska revija 15 / 8: 412-420, Zagreb.
  • LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo", dio V: str. 5 - 7, INTERCON Zagreb.
  • LONČARIĆ, M. et al. 1997: Iz hrvatske starokajkavske baštine. Kaj 30/5-6: 15-124, Kajkavsko spravišče, Zagreb.
  • LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT-MILEKOVIĆ, M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti. Hrvatsko slovo, V/194: 12 - 13, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb.
  • LOVRIĆ, A.Ž.& BUDIMIR, S. 1999: Ikavska šćakavica, starohrvatski govor srednjovjeke Bosne. Ognjište, 10: 90-102, Karlovac - Zagreb.
  • MIHANOVIĆ, N. 1971: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2: 151 - 183, Matica Hrvatska, Zagreb.
  • MUŽIĆ, I. 1997: Slaveni, Goti, Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. V. izd., Dominović, Zagreb, 599 str.
  • OBLAK, V. 1894: Der Dialekt von Lastovo. Archiv für slawische Philologie 14: 426 - 450, Berlin.
  • OKUKA, M. 1979: O govoru Rame (fonološki i morfološki sistem govora Rame). Doktorska disertacija, Radovi Filozofskog fakulteta Sarajevo 79: 143-351.
  • SAKAČ, S.K. 1999: Slavistika i Hrvati (Hrvati i filološko-etnički pansrbizam). Hrvatsko slovo V/198: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • ŠOJAT, A. 1973: Kajkavski ikavci kraj Sutle. Rasprave Instituta za jezik 2: 37 -44, Zagreb.
  • Тяпко Г.Г. 2006: Хорватское «триязычье» в начале XXI в. Ин-т славяноведения РАН.— М.: Наука.
  • VANČIK, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
  • VANČIK B. 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
  • VANČIK, B. 1997: Svi puti vode k čakavštini. Ognjište 8: 204-216, Karlovac - Zagreb.
  • VANČIK, B. 1998: Hrvatski prajezik zakarpatske Hrvatske. Ognjište 9: 277-286, Karlovac.
  • VINCE, Z. 1998: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb, 150 str.
  • YOŠAMYA, Mitjel 2005: Gan-Veyãn (Rječnici istočnog Kvarnera), 28.700 besêd. Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. I, 1223 str. Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb.

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.