Eko-staljinizam u Hrvatskoj

Eko-staljinizam u Hrvatskoj (iracionalni sovjetski ekomodeli 'naprednog' komunističkog razaranja naših ekosustava): - Premda bivša titoistička Jugoslavija, od sredine 20. stoljeća u dugoj fazi postojanja politički nije bila izravno pod sovjetskom kontrolom, ona je još nedavno manjeviše održala sovjetsko-staljinske ho-ruk! modele zloporabe i razaranja naših ekosustava, koji se tu dielom nastavljaju i do danas (zbog izostale lustracie jugo-komunista), na što manjeviše upućuje idući poredbeni prikaz.

'Društveni napredak' ekocidima

U našima domaćim (post)komunističkim medijima se često uzastopno i jednostrano piše, kako su europska zauzeća obje Amerike i Australije tamo prouzročila uništenje i izumiranje starosjedilaca, prostrano razaranje šuma i ine eko-štete, - ali se istobno zbog komunističke solidarnosti još nelustriranih jugo-komunista uglavnom dalje prešućuje i prikriva, kakve je još gorje štete i eko-katastrofe prouzročio sovjetski sustav i osobito staljinizam: ne samo izravno u Sovjetskom Savezu i satelitskim komunističkim zemljama iztočne Europe i Azije, nego posredno kopiranjem i širje sve do našeg Jadrana, doklegod je sve dopirala komunistička ho-ruk! ideologia.

Staljinska pustinja jezera Aral

Donedavno Aralsko more (ruski Aralskoe more, čakav. Obremôri) ili Aralsko jezero je bilo nutarnje more u središnjoj Aziji. Nalazi se između Kazakstana na sjeveru i Uzbekistana (pokrajina Karakalpakstan) na jugu. Od 1960tih se područje Aralskog mora počelo naglo smanjivati i dosad je skoro presušilo, jer su Sovjeti zbog navodnjavanja u okolne pustinje lošim kanalima preusmjerili glavne pritočne rijeke Amu-Darya i Sir-Darya. Aralsko jezero je danas jedno od najzagađenijih područja na svijetu, jer su ga Sovjeti zlorabili za atomske probe i veće kemijsko odlagalište industrijskog odpada. Oko Kristovog doba su kroz par stoljeća uz Aral i deltu Amu-Darya boravili rani Prahrvati pri našoj preselidbi iz prapoviestnog Afganistana do antičkog Tanaisa.

Zemljopis Arala

Odkad su ga Rusi zauzeli u 17. stoljeću i prvo nazvali "Plavo more" (po ranijemu prahrvatskom Sinyemori), jezero je bilo važno za razvoj industrije srednje Azije. Njegovu važnost je shvatio i ruski akademik Lev Semenovič Berg, koji je u 19.st. izvršio obsežna istraživanja Arala, kartiranja i mjerenja obale, otočja i podmorja. Svoje spoznaje je objavio u monografiji "Aralskoe more" godine 1908., što je bila i njegova doktorska disertacija. Početkom 19.st. je aralska morska pučina zahvaćala površinu od 66.085 km², od čega su 2.345 km² zauzimala 230 otoka i 1.534 manjih otočića i školjeva.

Slied uništenja Arala

Aralsko more kao donedavna četvrto u svijetu najveće kopneno jezero s površinom od 68,000 km², u zadnjih pola stoljeća se ubrzano smanjuje od 1960tih godina, nakon što su rijeke Amu Darja i Sir Darja koje ga napajaju vodom umjetno skrenute u melioracijske projekte Sovjetskog Saveza. Do 2004. godine se Aralsko more smanjilo tek na 1/4 tj. 25% od početne površine, što mu je povećalo slanoću čak pet puta (poput Mrtvog mora) i uništilo većinu obalne flore i faune u tom akvatoriju. Do 2007. godine se već presoljeno jezero smanjilo za još 10% od izvorne veličine, tako da se pretvorilo u 3 manje i odvojene plitko-zamuljene lagune, od kojih su 2 južne već tako prezasićena soli pa u njima više nema nikakve ribe. Donedavno unosna ribarska industrija je ubrzo propala, pa su od gladi i nezaposlenosti propali i mnogi ribarsko-pomorski gradovi i sela oko bivših obala Aralskog mora. Današnje okružje oko presoljenih laguna je prepuno sablasnih „groblja brodova“ koji sada trunu usred pješčane pustinje. Prekomjerno isušenje je također utjecalo i na gospodarsku i demografsku propast ostavljajući za sobom nezaposlenost, bolesti i glad. Kratki statistički slijed nam jasno dokazuje brzi nestanak donedavnoga Aralskog mora sve do sadašnjih sitnih laguna: 68.000 km² (1960), 28.687 km² (1998), 17.160 km² (2004).

1918. godine je sovjetska vlada državnim planom odlučila 2 glavne rijeke koje napajaju Aralsko jezero tj. Amu-Daryah na jugu i Sir-Daryah na sjeveroistoku, preusmjeriti primitivnim kanalima u okolne pustinje, kako bi tamo uzgajali pamuk, žitarice (rižu) i lubenice. To je bio dio sovjetskog plana da pamuk (prozvan "bijelo zlato") postane glavnim izvoznim proizvodom, što se ostvarilo i danas je Uzbekistan najveći izvoznik pamuka. Pustinjski kanali za natapanje su se počeli masovno graditi 1940tih. Mnogi su kanali tada bili udarnički loše izgrađeni metodom ho-ruk! na propusnom pijesku što je stvorilo velike gubitke i propuštanje vode: Npr. najveći pustinjski kanal srednje Azije tj. kanal Kara-Kum je uzalud propuštao čak do 75% kanalizirane vode, a danas je taj gubitak smanjen na 12% vode koja namjenski ne stiže do nasada. Do 1960. godine je približno 20 do 60 kubnih kilometara vode u aralskom slivu skrenuto u pustinjske nasade umjesto u jezero. To je uvjetovalo veliki gubitak jezerske vode i Aralsko more se počelo ubrzano snižavati: u početku sredinom 20.st. oko 20cm godišnje, zatim krajem stoljeća po 50-60 cm/god. i sada pred kraj po 80-90cm tj. skoro metar niže na godinu.

Aralsko jezero je sad još i prezagadjeno kao veliko smetlište, od čega je većina zbog isprobavanja nuklearnog oružja na otocima, industrijskih projekata, pesticida i inog otpada bačenog u rijeke kao odpadne vode od uzvodnih gradova. Naleti pustinjskog vjetra ispunjeni prašinom i solju iz bivšeg jezera oštećuju i truju neplodna zemljišta u okolici, gdje je zato uglavnom nemoguć rast suvislog biljnog pokrova. Ovo također jako škodi zdravlju okolnog pučanstva i donosi mnoge bolesti. Isušenje toga velikog jezera je drastično utjecalo na klimatske promjene u širjem okružju diljem srednje Azije, zbog čega su okolna ljeta vrelija i sušnija, a zime puno oštrije, hladnije i dugotrajne. Isušenje Aralskog mora se i u svjetskim razmjerima javno smatra jednom od najvećih ekoloških katastrofa novijeg doba. Veliki je trud uložen sjevernije u novom Kazakstanu da se zaustavi isušivanje preostalog sjevernog jezera Mali Aral. Projekt brane iz 2005. godine je uzpješno odvojio Mali Aral od inih južnijih presoljenih laguna, povisio razinu vode za 8m i slanoća se tu smanjila, a uvezene su ribe iz Baltika razmnožene u većem broju, pa je u nekim uvalama opet moguć raniji ribolov. Spašavanje većega južnog jezera Veliki Aral je ostao upitnim, jer južniji nomadski Uzbekistan smatra to jezero nevažnim zbog unosnijeg uzgoja natapanjem pamuka iz rieka.

Sadanje stanje

Površina jezera se dosad smanjila preko 60%, a volumno oko 80%, pa je Aral iz donedavnog četvrtog mjesta spao na osmo jezero u svijetu u daljem nestanku. Količina nestale vode koju je izgubio odgovara volumenu jezera Ontario + Erie, ili kod nas polovici Jadrana. Stupanj rasta slanoće (ranije sličan poluslanom Kaspiju i Baltiku) većinom se popeo od 10g/l do 45g/l (45 promila), pa je ekustav preostalih laguna i delte rijeke Amu-Daryah južno u Uzbekistanu skoro posve uništen zbog prevelike slanoće i jake zagadjenosti. Povučeno i presušeno Aralsko more je ostavilo za sobom velike površine nove slane pustinje Aralkum i područje visoke toksičnosti. Ta otrovnost je prouzročena kemikaliama i radioaktivnim odpadom iz atomskih proba, koje sada pustinjski vjetar još raznosi po okolici. Tla oko jezera su jako zagađena i nepodobna za uzgoj bilja. Sve to utječe na zdravlje ljudi, a neke češće i skoro neizlječive bolesti tu su rak i trovanje pluća. Donedavni lučki i primorski gradovi koji su ranije bili na morskoj obali, danas leže u pustinji desetke kilometara od sadanje obale preostalih laguna.

Npr. južni grad Mojnag u Uzbekistanu je imao vrlo razvijenu luku sa 60.000 zaposlenih ribara, a danas taj pustinjski grad leži mnogo kilometara daleko od preostalih laguna. Tako dosad mnogi donedavni brodovi tu leže hrdjavi i napušteni medju pješčanim dinama u pustinji. Jedina još značajna ribarska industrija srednje Azije je danas sjeverni Mali Aral u Kazakstanu, gdje su sada razmnožene nove ribe uvozom iz Baltičkog mora. U aralskom ribarstvu je još donedavna bilo zaposleno oko 40.000 radnika i pomoraca u obalnim gradovima Aralskog mora. Povlačenjem obala su centri svih privrednih zbivanja ostale tek usamljene manje oaze u pjeskovitom okružju. Kao nijemi svjedoci donedavnog morskog prostranstva ostaju nasukane olupine brodova sad medju pješčanim dinama novostvorene ljudske pustinje Aralkum. Standard okolnog pučanstva je drastično opao i broj nezaposlenih je mnogostruko porastao. Sveukupne dugoročne posljedice nakon ove katastrofe Aralskog mora su još teško sagledive. Brojni svjetski uglednici su ukazali na neizbježnu nužnost da se jezero kad-tad obnovi i da mu se vrati nekadašnji izgled i obseg.

Danas Aralskog jezera zamalo više ni nema, a donedavna prostranu morsku pučinu je sad zamijenila surova ravna pustinja s pješčanim dinama bez znaka života. Voda iz aralskih pritoka Amu-Darya i Sir-Darya se većinom skreće Karakumskim, Ferganskim i Amubuharskim kanalima prama pustinjskim poljima pamuka, a sve to ima za posljedicu gubitak od čak 7km3 vode godišnje koje manjka u Aralu. Danas u skoro nestalo močvarno jezero pritječe jedva 1.700 kubika od nekadašnjih 4.300. Osim za najveće navodnjavanje su iste rijeke još skrenute i u vodoobskrbu za potrebe pučanstva i industrije. Aralski živi svijet je u potpunosti uništen, obala se povukla do središta bazena, pa su nekadanje luke i obalni gradovi ostali u pustinji po 50-100 kilometara dalje od jezera, npr. Aralsk, Mojnag i Kazalinsk. Donedavna vrlo jaka i stabilna industrija oko Arala je većinom zamrla. Prostor od skoro 60.000 km² je presahnuo, a pješčano-glinasto tlo je ogoljelo bez vode i vegetacije sa slanom korom. Sve to je uzrokovalo drugačiju regionalnu klimu tj. oštro-kontinentalnu s jače izrazitim toplinskim amplitudama i velikim manjkom oborina.

Ine sovjetske eko-katastrofe

Izim ove, u svijetu jamačno najveće eko-katastrofe oko Arala, sovjetsko-komunistički ho-ruk! model tzv. 'napredka' je prouzročio barem još desetak većih i osrednjih eko-katastrofa. Dok je propast Arala bar medijski javno poznata, ove ine su u inozemstvu većinom ostale prikrivene i zataškane. Druga najveća i dosad prikrivena sovjetska eko-katastrofa su prolivene velike naftne močvare sjeverozapadnog Sibira o kojima se u javnosti uglavnom šuti (izim kraćih nejasnih viesti).

Slično kao s površnim i promašenim aralskim 'navodnjavanjem', tako su približno gradjeni i primitivni sovjetski naftovodi, koji su iz srednje Azije preko zapadnog Sibira trebali usmjeriti bogata naftna vrela u europsku Rusiju. Pritom su ovi 'udarnički' sovjetski cjevovodi redovno i masovno curili po okolišu, pa je do europske Rusije pristizao tek manji dio crpljene azijske nafte, dok je pretežna većina iz primitivnih prošupljenih 'naftovoda' stvarno masovno desetljećima curila i razlievala se diljem sjeverozapadnog Sibira.

Stoga su tu u sibirskom zaledju Urala već desetljećima nastale na ogromnim plohama prostrane naftne močvare, posve neprohodne i opasne za život, kao goleme mješavine prirodne močvarne vode, obilne razlivene nafte i zemljanog blata. Tom nepreglednom žitkom smjesom prekrivena su bivša sela i ranija polja, gdje duž nekoć prohodnih putova sad iz toga naftnog blata strše zaglibili kamioni i krovišta bivših kuća: to su posve uništeni i uglavnom neprohodni zapadnosibirski prostori, opasni i čak smrtonosni za ljudski prilaz.

Kopirni primjeri zloporaba u nas

Titoističkim imitiranjem gornje sovjetsko-staljinske prakse u protuekološkim odlukama su i kod nas nastale slične manjeviše katastrofalne posljedice, koje su uporno i bezglavo nastavljene kod nas i dalje nakon formalnih razkida sa SSSRom od sredine 20. stoljeća pa sve do propasti Jugoslavie 1990tih godina. Kako za razliku od većine iztočnoeuropskih ex-komunističkih zemalja, lustracia komunista kod nas sve do dandanas tu nije provedena, to se štetno i opasno anti-ekološko djelovanje utjecajnih ex-komunista tu kod nas manjeviše i dalje nastavlja u eko-razaranju hrvatske prirode bar dielom po bivšim staljino-sovjetskim ekomodelima, čak i više od većine iztočnih ex-komunističkih zemalja (izim samo još u Rusiji). Glavni primjeri takvih sovjetima sličnih eko-katastrofa, koji se još nastavljaju kod nas u južnoj primorskoj Hrvatskoj uz Jadran (vidi pobliže još u inim pripadnim eko-člancima):

• Razorno eko-uništenje delte Neretve je po obliku i posljedicama je razmjerno najsličnije sovjetskom razaranju Arala, iako su posljedice (bar zasad) manje zbog manjega prirodnog prostora i njegove uklopljenosti u prostraniji Sredozemni bazen: uništene i iztrjebljene platanove šume i južni subtropski rogozi, niz nestalih močvarnih endema, itd.
• Eko-uništenje i razaranje donedavno najbogatijih primorskih šuma oko Vinodola i napose istrjebljenje jadranske crne jele (Abies pardei), kao donedavna najbogatijega raznovrstnog tipa naših primorskih prašuma s preko 60 vrsta raznolikog drveća i šumskih endema (izvorni prirodni arboretum). Vidi o tomu još pobliže: Hrvatska crna jela.
• Prirodno uništenje i banalizacia jugoiztočnog Krka oko Baške, kao donedavna najbogatijeg raznolikog prostora prirodne flore i faune medju jadranskim otocima s najviše južnih endema (sada pretvorenog u banalni sadjeni kič-krajolik egzota bez eko-vriednosti): vidi još pobliže Ekocidi oko Baške na Krku.
• Izvan tih, donedavna prirodno najbogatijih i sada zamalo uništenih eko-prostora uz Jadran, postoje i drugi slični, donedavna visokovriedni prirodni prostori manjeg obsega, koji su tu dosad dielom ili posvema uništeni izvan zaštite: npr. slapovi u kanjonu Zrmanje, otočno jezero Sobra na sjeveroiztoku Mljeta, južne otočne šume na pučinskom Svetcu, itd.

Abstract

Ecological stalinism in Croatia: - The deviating communistic traditions in ecological destroying of Croatian nature, inherited imitating from the Soviet stalinist practices of 20th century are compared. The maximal catastrophic ecological disasters of Stalin's SSSR were the destruction and conversion of the former Aral Sea into new desertic 'AralKum', and the conversion of western Siberian natural swamps into extensive petrol-swamps of leaking pipelines. The comparable Croatian communist eco-disasters after these Soviet models are e.g. the destroying Neretva river delta, destroying endemic forests at coastal Vinodol valley, exterminating the diversified endemic natural vegetation of SE. Krk island (now replaced by banal exotics), etc.

Poveznice

• Prahrvatski i novi Aral
• Eko-katastrofe uz hrvatski Jadran
• Ekocidi oko Baške na Krku
• Hrvatska crna jela

Referenca

Almost original compilation, combined from the diverse ecological field reports, and available by GNU license.