Ekologija jadranskog juga

Ekologija jadranskog juga (utjecaj na vegetaciju otoka i Dinarida): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati bez izmjena, uz citat auktora i izvornika.

Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Izvornik: Dr.Sc. Thesis, A.Ž. Lovrić: Taksonomsko-biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova Taurodinarskog velekrasa (izvod disertacije - II. dio).
Pretisak: ovaj sažeti izvod - A.Ž. Lovrić, Jadranska meteorologija 55: 31 - 40, Split 2010.

SUMMARY

Jugo (Scirocco) is a frequent and typical strong wind of Dalmatian islands and southeastern Adriatic coast, and its continuation is a dry-warm Foehn in Dinaric inter-montane valleys. Their ecological impacts in the field vegetation of Adriatic coasts and Dinaric Alps till recently have been scarcely studied, and one mostly loaded there partial analogies from other coastal winds of western Europe.

The long-lasting ecological monitoring during 36 years, confirmed the next considerable ecological effects in the main Dalmatian areas of strongest jugo impacts: beside the usual sempervirent flora, any admixture of deciduous northern trees is lacking, presence of summer-deciduous (wintergreen) shrubs budding in autumn, and abundance of southern xerothermic species widespread in northern Africa.

The main ecological effects of xeric Foehn in Dinaric valleys of backward inlands are: ascent of vegetation belts upwards and northwards, presence or predomination of southern Submediterranean flora, while the inland Mid-European flora in Foehn valleys is mostly restricted to fresh swamps and northern slopes. During last decennia with climate changes, southern xerophytes throughout Foehn valleys expanded between Dinaric ranges into the continental inlands of middle Croatia.

Keywords: Scirocco, Foehn, Adriatic, Dinarides, xerophytes, climate changes.

Sažetak

Jugo je najčešći i značajan vjetar dalmatinskih otoka i južnojadranskog primorja, a njegov produženi nastavak je suho-topli fen dinarskih dolina. Njihovi su ekološko-botanički učinci kod nas donedavna bili razmjerno slabo proučeni i umjesto terenskih analiza su se u praksi dijelom prenosile analogije po drugim sredozemnim vjetrovima iz zapadne Europe. Dugogodišnjim terenskim poredbama kroz 36 godina su potvrđeni ovi značajni eko-učinci u područjima najjačeg puhanja juga na Jadranu: uz uobičajenu tvrdolisnu floru izostaje primjesa sjevernog listopadnog drveća, ali je nazočno razno ljetopadno grmlje (ljeti suho - lista ujesen) i obilje južnjačkih vrsta iz sjeverne Afrike.

Glavni su eko-učinci južnog fena u dinarskim dolinama kopnenog zaleđa: pomak visinskih biljnih pojasa uvis i sjevernije, nazočnost i prevlast južne (submediteranske) flore, a kopnena srednjoeuropska flora fenskih dolina je sužena većinom na sjeverne padine i močvare. U zadnjih par desetljeća zbog promjena klime se južna fenska vegetacija kroz dinarske doline ubrzano proširuje u kopneno zaleđe Hrvatske.

Ključne riječi: jugo, fen, Jadran, Dinaridi, kserofiti, promjena klime.

U v o d

Primorsko jugo je najčešći i najjači vjetar vanjskih otoka i južnojadranskog primorja, dok je prama sjevernom primorju i nutarnjim sjevernijim otocima razmjerno rjeđe i slabije, pa je tamo i njegov ekološko-vegetacijski utjecaj manje izrazit od dominantne bure. Izuzev razmjerno rjeđe pojave variante sušnog juga koje je češće u Dalmaciji a rijetko sjevernije, jadransko pučinsko jugo je pretežno vlažan i topao jednolični vjetar, što je njegova glavna ekološka osobitost spram utjecaja hladne i turbulentne bure.

Sve do prošlih devedesetih godina, ekološki utjecaji jadranskog juga na domaću prirodnu vegetaciju uglavnom su bili slabo proučeni, a zbog izostanka poredbenih terenskih uvida, donedavna su se kod nas većinom preslikavale i primjenjivale djelomične analogije i iskustva iz učinka različitih drugih obalnih vjetrova na zapadnoeuropskim i američkim obalama. Domaća praktična iskustva o jugu uglavnom su iz problema plovidbe i pošumljavanja, dok su direktne analize njegova terenskog utjecaja na prirodnu vegetaciju donedavna većinom izostale.

Pri tumačenju ekoloških promjena i praktičnih problema na našim obalama pod udarom juga, u obzir se uglavnom uzimala mehanička snaga vjetra i tek donekle obalna posolica, ali su manjeviše bili zanemareni ini popratni učinci na vegetaciju zbog porasta topline, vlage itd. Od bure i juga su kod nas donedavno još manje bili poznati ekološki učinci na vegetaciju toplo-suhog međuplaninskog fena (jugovine) u dinarskim dolinama, što je nastavak jadranskog juga u kopnenom zaleđu nakon što se njegova vlaga izluči oborinama na primorskim Dinaridima.

Već provizornim laičkim uvidom u južnojadranska i pučinska područja s najobilnijom jugom, lako se može poredbeno uočiti obilje prevladavajuće tvrdolisne vegetacije sredozemnog tipa, uz malobrojnost ili izostanak listopadnog drveća i grmlja izvan kopnenog zaleđa. Ovo pobliže potvrđuju autorove dugogodišnje analize vegetacijskih promjena na južnojadranskim područjima naobilnijeg juga, započete još od prošlih sedamdesetih godina oko Visa i Dubrovnika, a kasnije su slični poredbeni uvidi prošireni i na primorsku vegetaciju sličnih obalnih vjetrometina istočnog Sredozemlja: Grčka (vjetar nothia), Turska (Imbat), Crno more, itd.

Nakon dvadesetak godina tih uzastopnih terenskih analiza, ovo je rezultiralo u doktorskoj disertaciji (Lovrić 1995), gdje su na 462 stranice detaljno poredbeno razrađeni eko-učinci bure, juga i sličnih istočnomediteranskih vjetrova na vegetaciju i faunu, a potom su slična istraživanja na fenu dinarskih dolina još nastavljena do danas. Kako je to bila teže dostupna polupublikacija, iz njezine obilne dokumentacije dosad je objavljeno desetak specijalističkih detalja u posebnim botaničkim člancima (Lovrić 1981, 1983, 1984, 1993, 2001, 2003), a ukupni ekološko-botanički učinci bure su sažeto i pregledno već prikazani u lanjskom svesku ovog časopisa (Lovrić 2008). Ovo je sada u nastavku skraćeni pregled druge polovice te monografije koji se odnosi na eko-učinke jadranskog juga i dinarskog fena (a pripremljen je i monografski reprint cijelog teksta te disertacije za širu javnost).

Iako ekološko-botanički učinci jadranskog juga i dinarskog fena na prvi pogled nisu tako drastični i spektakularni kao u područjima najjače bure, iz pozornih terenskih poredbi oni se pokazuju podjednako važni za razvitak vegetacije, posebno glede dalekosežnih promjena kroz velike pomake vegetacijskih pojasa i obilnu nazočnost južnih, sredozemnih i sjevernoafričkih vrsta kojih kod nas uglavnom nema izvan područja s izrazitom dominacijom juga ili bar fena. Za razliku od bure i obalnog juga, kojih se ekološki utjecaj na primorsku vegetaciju terenskim poredbama dosad još nije značajno izmijenio, kod dinarskog fena su eko-botaničke promjene zadnjih desetljeća brže i jasno izražene.

Još pred pola stoljeća, eko-učinak našeg fena na florni sastav i raspored vegetacije u dinarskim dolinama je bio jedva vidljiv tj. praktično zanemariv, ali kroz zadnjih par desetljeća i osobito danas taj fenski utjecaj već postaje izrazit i očigledan, da se više ne može zanemariti, što je najvjerojatnije rezultat novijih klimatskih promjena. U idućem popisu odpornih vrsta na područjima s obilnim jugom ili dolinskim fenom, zvjezdica ( * ) uz latinsko ime označuje naše posebne odporne vrste tj. vjetrovne endeme kojih nema na inozemnim vjetrometinama izvan Jadrana i Dinarskog krasa.

Fizionomske prilagodbe na jugo

Općeniti vanjski izgled vegetacije na dalmatinskim vjetrometinama s obilnim jugom dijelom je sličan kao na umjerenim sjevernijim burištima, ali ipak postoje i vidljive razlike. Bez obzira na snagu i učestalost juga, ono ipak ima na bilje razmjerno blaži eko-učinak od bure, jer pri jugu uglavnom nema mrazova ni oštrih vrtložnih udara (refuli).

Deformacije drveća

Deformacije drveća na izrazitim vjetrometinama s obilnim jugom su dijelom slične kao i na burištima, ali su ipak manje izražene i obuhvaćaju nagnuta asimetrična stabla s jednostranom krošnjom kao barjak (Morton 1927, Doutt 1941, Runge 1955), a tek na najjačim južnim vjetrometinama uz more s posolicom su i puzavo-polegla stabla kao brajde (Spalierstrauch). Uz te vjetrovne deformacije uobičajene na drugim europskim obalama, na našim vjetrometinama s obilnim jugom se još nalazi i posebni južnjački tip deformacije drveća iz toplo-sušnih subtropa, kojih uglavnom nema sjevernije pri buri i sličnim hladnijim vjetrovima.

To su štitasto-tanjuraste krošnje vodoravno sploštene poput kišobrana, koje su inače česte i tipične u vjetrovitim područjima Afrike, Australije i Južne Amerike, npr. kod južnih rodova Acacia, Cedrus, Adansonia (baobab) i sličnih. Na Jadranu pod udarom juga takve kišobranaste krošnje često stvaraju razni borovi (npr. Pinus pinea L., P. halepensis Mill., P. dalmatica Vis.), pa primorski brist (Ulmus canescens Melv.), hrast drmun (Quercus virgiliana Ten.) i neki južni egzoti sađeni kod nas na udaru juga.

Ljetopadni listovi

Druga posebna fizionomska značajka jadranskih vjetrometina s obilnim jugom je prirodna nazočnost ljetopadnih grmova unutar tvrdolisne vegetacije, kojima listovi pupaju ujesen pa ovi južni grmovi ozelene zimi, a u proljeće im listovi požute i opadnu, pa ljeti imaju gole grane (obratno kao zimi na kontinentu).

Slični ljetopadni grmovi su inače česti u toplo-sušnim subtropima, a kod nas im pripadaju npr. Spartium junceum L., Euphorbia dendroides L., Osyris alba L., Suaeda vera Gmel. (S. fruticosa), Lavatera bryonifolia Sm., Capparis ovata Duh. i ini rjeđi na vanjskim pučinskim otočićima s obilnim jugom.

Odrvenjele zeljanice (ksilokauli)

Najvažnija i najčešća fizionomska osobitost na jadranskim vjetrometinama s obilnim jugom (Lovrić 1983, 1984), slično kao i pri drugim obalnim vjetrovima oko Sredozemlja (Kanari, Baleari, tirenski i egejski otoci, obale Peloponeza, južne Turske itd.) jesu tzv. ksilokauli. To su posebni obalni grmovi i polugrmići visine 1 - 2m, koji inače pripadaju skupinama i porodicama gdje su im ini srodnici u zavjetrinama uglavnom mekane zeljanice, pa čvrsto odrvenjele stabljike i grane pomažu ovim ksilokaulima da bolje podnose trganje mehaničkom snagom vjetra.

Takvi odrvenjeli ksilokauli većinom izostaju na hladnim sjevernim vjetrometinama umjerenog pojasa, pa su slični dosta rijetki i na sjevernojadranskim obalnim burištima tek s malobrojnim odpornim polugrmićima. Ovi obalni ksilokauli su na Jadranu i inim obalama Sredozemlja većinom lokalni endemi (označeni zvjezdicom *) ograničeni na područne vjetrometine, ili su dijelom prastari disjunktni relikti koji rastu izdvojeno-rastrgano na raznim obalnim vjetrometinama oko Sredozemlja, a nema ih u međuprostorima bez obalnih vjetrova.

Na dalmatinskim obalnim vjetrometinama s obilnim jugom takvi su odrvenjeli ksilokauli: Artemisia arborescens L., Aurinia leucadea (Guss.) Koch*, Brassica botterii Vis.*, Cephalaria mediterranea (Viv.) Szabo, Convolvulus cneorum L., Dianthus dalmaticus Čelak*, Euphorbia dendroides L., Globularia alypum L., Halimione graeca (Moq.) M.G., Matthiola rupestris DC, Lavatera bryonifolia Lam. (L. unguiculata), Moltkia petraea (Trat.) Gris.*, Onosma dalmaticum Scheele*, Seseli giganteum Tomm.* etc.

Vegetacijski eko-učinak juga

Prostorni i sezonski učinak juga: Uz buru je jugo drugi najjači i značajan vjetar na Jadranu, osobito u Dalmaciji (Makjanić 1978, Jurčec i sur. 1995, Vukičević i Jurčec 2004). Kako je pravo kišno jugo povezano s ciklonama, ono je najčešće i najduže traje u doba najjače ciklo-geneze, pa su zbog toga dijelom i sezonski različiti njegovi eko-učinci. U južnijem primorju i na pučinskim otocima sa slabijom i rjeđom burom, jugo je najčešće u najhladnije doba zimi (približno od studenog do travnja), a sjevernije u Kvarneru i Istri gdje je jači kontinentski utjecaj sa žešćom zimskom burom, jugo većinom ima dva godišnja maksimuma i tu je najčešće ujesen (većinom od listopada do prosinca), a drugi mu je tu maksimum u proljeće (travanj-svibanj).

Lokalni reljef ima kod juga razmjerno manji utjecaj na promjene njegova smjera i jakosti, negoli što je to izrazito kod bure i njezinih eko-učinaka. Područja s razmjerno čestim i jakim jugom uglavnom su prostranija na južnom primorju i vanjskim otocima, npr. oko Visa, Lastova, Dubrovnika, rta Ploča (Vinišća-Rogoznica), dok je razmjerno slabije npr. uz ušće Neretve, u Riječkom zaljevu i uz zapadnu obalu Istre.

U sjevernom Jadranu je jugo razmjerno najjače na Kvarneriću, pa je i tu na sjeveru njegov eko-učinak na obalnu vegetaciju izrazit npr. oko Stare Baške, pa otoka Plavnika i Trstenika. Jugo je razmjerno rjeđe kod Senja, gdje obuhvaća oko 16% godišnjeg trajanja vjetrova tj. učestalost mu je oko 56 dana / god. i tu je skoro četiri puta rjeđe nego Senjska bura.

Ekološki tipovi juga

Tipsko i najčeće jugo je većinom oblačni i vlažno-topli vjetar razmjerno jednolike snage, većinom bez izrazitih rafalnih udara poput bure. Drugi rjeđi tip juga je suho-vedro jugo ili tzv. „šilok“ koji puše na južnojadranskom primorju i vanjskim otocima kao sušni i vrući vjetar, pa ponekad donosi nad Jadranom smeđastu saharsku prašinu ili sitni pijesak.

Sušno jugo ili "šilok" u Dalmaciji puše češće za lijepa vremena u toplije doba godine, dok je u Istri i Kvarneru to suho jugo znatno slabije i rijetko puše. Dalmatinski šilok je puhanjem sličan jugu tj. prosječno jak i stabilan vjetar, ali zbog zračne suhoće stvara uz obale jaču posolicu od pravoga vlažnog juga, koja oštećuje obalnu vegetaciju kao kod bure.

Učinak kroz toplinu i oborine

Tijekom juga temperatura zraka najčešće poraste ili bar ne padne bitno ispod prethodnih vrijednosti. Pritom je ovo zatopljenje razmjerno blaže i rijetko prelazi desetak °C, za razliku od bure gdje suprotni padovi mogu biti veći. Porast vlage i oborine su značajni eko-faktori za pravo jugo, pri kojemu relativna vlažnost poraste (približno od 80 - 100%) i oborine su česta popratna pojava.

U odnosu na sušnu buru, za vrijeme vlažnog juga pri razpršivanju morske pjene s valova vjetrom, brzo nastaje zasićenje zračne vlage nad morem, pa su zato koncentracija i intenzitet atmosferske posolice pri jugu razmjerno slabiji i ograničeni suviškom zračne vlage. Kada ta mokra posolica i dospije na obalu i priobalnu vegetaciju, ona se većinom brzo izpire kišom zbog popratnih obilnih oborina koje istodobno donosi jugo. Zato je spram žestoke posolice uz suhu buru, vegetacijski učinak posolice pri vlažnom jugu razmjerno blaži i manje štetan od burne posolice.

Biopokazatelji izloženosti jugu

Osim južnih (termofilnih) vrsta uobičajenih na sredozemnim obalama, na izloženim položajima s čestim i jakim jugom u primorju i napose na vanjskim otocima raste još niz specijaliziranih vrsta odpornih na izrazite južne vjetrometine. Takve su uz istočni Jadran među manjim južnim zeljanicama nadasve Ampelodesma mauritanica (Poir.) Dur.& Sch. (Ampelodesmos tenax), Carlina graeca (Held.) Bois., Centaurea cana Sib.& Sm., Euphorbia rigida M.Bieb., Hyparrhenia hirta (L.) Stapf., Limonium diomedeum Brullo*, Ornithogalum arabicum L., Ptilostemon stellatus (L.) Greut., Phagnalon graecum Bois.& Held., Sedum litoreum Guss., Stipa capensis (S. retorta), Scaligeria cretica (Mill.) Bois., Taraxacum montesignum Soest., Teucrium brevifolium Schr. (T. creticum), T. divaricatum Sieb. (T. graecum), Vailantia hispida L. i slične, kojima su najsjevernija nalazišta unutar Sredozemlja baš na dalmatinskim vjetrometinama s najjačim jugom.

Među samoniklim grmovima istočnog Jadrana su najodporniji na jugo i uglavnom ograničeni na južne vjetrometine osobito Anthyllis aegaea Turrill (A. splendens), Artemisia arborescens L., Aurinia affinis (Ten.) M.G*. (A. scopulorum), Brassica frutescens (Vis.) Sch.Vuk.*, Capparis sicula Duh. (C. ovata), Coronilla glauca L., Juniperus lycia L., Lavatera bryonifolia Lam. (L. unguiculata), Lycium intricatum Boiss., Myrtus communis ssp. tarentina (Mill.) Arc. (M. croatica) i Pistacia saportae Burn. (P. lentiscus X terebinthus).

Osim tih rjeđih vrsta ograničenih uglavnom na južne vjetrometine, od inih sredozemnih biljaka također su još razmjerno odporne na jače jugo, iako ne rastu samo na južnim vjetrometinama nego dijelom i u zavjetrini, npr. Calycotome spinosa L., Convolvulus cneorum L., Cupressus sempervirens L. ssp. horizontalis, Daphne oleoides Schr., Ephedra foeminea Forsk. (E. campyloclada), Euphorbia spinosa L., Iris dalmatica (Pamp.) Bald.*, Juniperus macrocarpa Sm., Malcolmia maritima (Juss.) R.Br., Parietaria lusitanica L., Periploca graeca L., Philyrea angustifolia L., Phlomis fruticosa L., Pinus halepensis Mill., P. pinea L., Prasium majus L., Putoria calabrica (L.) DC., Quercus coccifera L., Smilax mauritanica Desf., Tamarix dalmatica Baum., Thymelaea hirsuta (L.) End. i dr.

Slični vjetrovi i odporni egzoti

Izvan Sredozemlja drugi vjetrovi, po eko-učinku donekle slični našem jugu su dosta prošireni posebno na vlažno-toplim oceanskim obalama subtropskih područja, gdje na priobalnim vjetrometinama uvjetuju analogne tipove prilagođene vegetacije kao i na vjetrovitim obalama Sredozemlja. Npr. u Perzijskom zaljevu je sličan vlažni sjeverozapadnjak "Khaus". Na Karibskim otocima u srednjoj Americi je sličan vlažni sjeverozapadnjak "bayamos", pa na zapadnoj obali Meksika pacifički jugozapadnjak "cordonázo". U Južnoj Americi, duž obale Čilea je čest toplo-kišoviti pacifički zapadnjak "virazón", a u Argentini olujni i kišoviti atlantski jugoistočnjak "suestáda".

Ekološko poznavanje tih obalnih vjetrova sličnih jugu važno nam je zbog introdukcije njihovih prikladnih egzota kod nas na Jadranu. Na udaru ovih vjetrova samoniklo raste većina najodpornijih egzota, koji su i kod nas prikladni i uspješni u uzgoju za jadranske obalne vjetrometine s najjačim jugom, npr. Acacia rhetinoides Schl., Agave americana L., Atriplex halimus L., Allocasuarina sp.plur., Cylindropuntia tunicata (Lehm.) Knuth, Opuntia barbarica Beger, Phoenix canariensis Chab. i dr. Zato odande treba birati još ine odporne egzote za južnojadranske vjetrometine.

Botanički učinak dinarskog fena

Zbog razmjerno manje mehaničke jakosti, fenski tip vjetra je kod nas dosad bio slabije i rjeđe proučavan, a njegov eko-učinak na našu vegetaciju donedavna je bio zanemaren i zamalo nepoznat. Zbog složenih popratnih učinaka, njegovo je ekološko značenje izrazito i prostrano, ali je po tipu djelovanja dosta različito od pravoga jadranskog juga, kojega je fen zapravo nastavak u dinarskim međuplaninskim dolinama.

Najpoznatiji i eko-botanički najbolje proučeni oblik sličnog vjetra razvija se pri puhanju juga iz Sredozemlja preko Alpa, gdje se na sredozemnoj padini južnih Alpa izlučuje uzdizanjem većina njegovih oborina. Zato taj vjetar dalje u međuplaninskim dolinama Austrije, Švicarske i na sjevernoj padini bavarskih Alpa silazi kao sušni i razmjerno topli i sparni vjetar fen (nj. Föhn, eng. foehn, izvorno od latin. favonius).

Slični fenski vjetrovi razvijaju se i u našim Dinaridima pri puhanju jadranskog juga, kada se većina oborina izlučuje na gorskim lancima Velebita, Kapele, Dinare i hercegovačkih planina, pa zatim taj jugo stiže u međudinarske doline i sjeverno dinarsko podnožje kao razmjerno sušna i topla fenska "jugovina". Pritom se kod nas toplo-suhi vjetrovi poput fena mogu razviti uz različite preduvjete, pa se na Dinarskom krasu mogu razlučiti dva podtipa takvih fenskih vjetrova: srednjohrvatska "jugovina" i kvarnerski "oštrûn".

Kvarnerski fen ili "oštrûn"

Taj obalni fen nastaje pri ciklonalnom vremenu, u doba tipičnoga oblačnog juga. Pritom oblačno jugo stiže iz Dalmacije preko južnoga i srednjeg Velebita, gdje izlučuje većinu oborina. Zatim i dalje nastavlja iz jugoistočnog smjera, ali zbog polukružno-lučne zavijenosti velebitskog lanca, to ličko jugo opet nailazi s nutarnje strane na meridijanski položene barijere sjevernog Velebita i Senjskog Bila gdje izluči preostalu vlagu.

Potom se preko njihovih grebena i najviše kroz sedla Oltari i Vratnik opet obrušava do obale u istočni Kvarner i Vinodolski kanal, gdje stiže kao suhi i vrući vjetar fenskog tipa iz SE-ESE smjera. Pritom se slično buri, kod ovog fena na velebitskom grebenu nalegne magla u obliku oblačne "kape", ali se ova vidljivo pomiče duž Velebita od juga na sjever, a ne obratno kao pri buri. Taj velebitski fen se na istočnom Kvarneru naziva "oštr"oštrûn"n" (ranije i talianski "forian").

Najčešći je i najjači ujesen (rjeđi u proljeće), osobito na sjevernom velebitskom primorju oko Senja i Jurjeva (Klada-Klenovica), pa na susjednim otocima oko Baške i Lopara, a najizrazitiji je takav velebitski oštrûn sa suhom fenskom posolicom na otocima Prvić, Goli i Sv.Grgur. Taj je fenski vjetar na istočnom Kvarneru najčešći za vrijeme juga ujesen i rjeđi u proljeće, a eko-učinak mu je razmjerno sličan suhoj buri, ali je znatno topliji i slabije jakosti.

Dinarski dolinski fen (jugovina)

Dinarski fen ili "jugovina" većinom je slabiji od suhoga dalmatinskog "šiloka" i olujnog kvarnerskog "oštruna", ali je češći i zahvaća mnogo veća prostranstva međuplaninskih dolina nutarnjih Dinarida i sjevernodinarskog podnožja do srednje Hrvatske i zapadne Bosne, gdje ima jasno vidljivi i prostrani eko-učinak kroz razvitak južne submediteranske vegetacije sjevernije i podalje izvan Jadrana. To je sličan fen kao u Alpama, koji nastaje za vrijeme jadranskog juga kad ono na primorskim Dinaridima kroz oborine izbaci većinu vlage, pa potom nastavlja puhati kroz dinarske doline do sjevernog podnožja, kao sušni i topli južni do jugozapadni vjetar umjerene jakosti.

Taj naš kontinentalni fen je u zapadnim Dinaridima razmjerno čest i izrazit u istočnoj Lici, Kordunu, Banovini i zapadnobosanskoj Krajini, a najizraženiji mu je eko-učinak u riječnim dolinama Une, Korane i Mrežnice, gdje mu se utjecaj osjeća do Bihaća, Kladuše, Ogulina i Duge Rese. U najjačem području djelovanja tog fena dosad još ima premalo postaja (većinom kišomjernih), dok su prave mjerne postaje samo u netipičnim rubnim područjima slabijega i rjeđeg fena, npr. Ogulin, Plaški, Kladuša, Cazin i Bihać, gdje je njegov eko-učinak na vegetaciju već oslabljen.

Sjevernodinarska kopnena jugovina je umjereni do slabiji, obično višednevni vjetar kojega je izravni mehanički učinak na bilje uglavnom sporedan, a najvažnije je za vegetaciju djelovanje popratne topline i suhoće koje donosi u kopneno zaleđe. Za razliku od vlažnoga ciklonskog juga koje na Jadranu uglavnom blago podiže temperaturu, za vrijeme sušnih južnih vjetrova u zaleđu je zbog fenskog učinka izrazitiji porast temperature ponekad do desetak i više stupnjeva spram predhodnog prosjeka, pa su pri toj fenskoj „jugovini“ česte vrućine i žega. S tim je povezan i izraziti pad zračne vlage, što uvjetuje povećanu evapotranspiraciju biljaka ili naglo topljenje zimskog snijega. Dakle, iako je mehanički učinak dinarskog fena većinom blaži i zanemariv, njegovi popratni utjecaji kroz vrućinu i zračnu sušu uvjetuju izraziti i prostrani eko-učinak.

U međudinarskim dolinama i na sjevernom podnožju Dinarida se na području jačih fenskih utjecaja u flori ističu južni kserofiti, često kao endemi i relikti ograničeni na izdvojene submediteranske oaze s osobitom fenskom vegetacijom npr. Allium marschallianum Gros. (A. tergestinum), Arabis hornungiana Schur., Asarum ibericum Stev. (A. caucasicum), Asplenium csikii Kümm.& Andr., Asperula montana W.K. (A. sublongiflora), Centaurea grafiana Desf., C. substituta Czer., Ceterach javorkeanum (Vida) Soo, Cymbalaria pallida (Ten.) Wett., Hieracium tommasinii Rchb.*, Lilium croceum Chaix. (L. aurantiacum) i dr.

Među višim drvećem i grmljem kod nas su pretežno na fenske (mediteranoidne) oaze u zaleđu ograničeni npr. Acer velutinum C.A.M. (A. villosum), Tilia tomentosa Moen., Quercus brutia Ten., Qu. dalechampii Ten., Sorbus umbellata Desf. (S. meridionalis), Juglans regia L. ssp. balcanica, Spiraea cana W.K.* i Swida koenigii (Koch) Gros. (Cornus hungarica).

Ini fenski vjetrovi i prikladni egzoti

Manjeviše slični fenski vjetrovi u svijetu su česti uz gorske lance preko kojih pušu topliji primorski vjetrovi do kopnenog zaleđa. Na sjeveru Kavkaza je sličan fenski južnjak "suhovej" i u Turkestanu sušni fenski jugoistočnjak "afghanec", a u središnjoj Aziji suhi i razmjerno topli južni "teploj". Na sjevernom primorju gorja Atlas u sjeverozapadnoj Africi puše vrući fenski južnjak "ghibli", a u Iranu suhi južnjak "Suhali". U prerijama srednje Kanade, preko zapadnih Kordiljera puše iz Pacifika sušni i jaki fenski jugozapadnjak "chinook", a u stepskim pampasima Argentine preko Anda iz Pacifika slični fenski sjeverozapadnjak "sondo", pa u susjednom Čileu niz Ande iz kopnenog zaleđa sušni fenski sjeveroistočnjak "puelche", itd.

U tim inozemnim fenskim oazama rastu kserotermni drvenasti egzoti koji su prikladni i pri uzgoju za naša fenska područja, npr. Cedrus atlantica Manet., Elaeagnus orientalis L., Euonymus japonica L., Ligustrum lucidum Ait., Opuntia humifusa Raf., Poncirus trifoliata Raf., Shepherdia argentea (Pursh) Nut., Vitis hissarica Vass., V. solonis, Yucca gloriosa L., Yu. smalliana Fern., itd.

Bioklimatske promjene dinarskih dolina

Na jadranskim otocima i primorskim područjima s izrazitom dominacijom česte i jake bure, terenskim praćenjem kroz zadjnih tridesetak godina uglavnom nisu uočene znatnije prostorne izmjene rasporeda i sastava prirodne vegetacije (izim ljudskih šteta zbog požara i sječe). To znači da se novije klimatske promjene većinom odražavaju kroz međusobne zamjene raznih podtipova bure, što ima manji utjecaj na vegetaciju od pojačanja ili slabljenja ukupne snage i učestalosti pripadnog vjetra.

Takve su sukcesivne izmjene primorske vegetacije naprotiv već vidljive na područjima s obilnim jugom. U slučaju dinarskoga međuplaninskog fena, novije su vegetacijske promjene i pomaci pojasa tijekom novijega terenskog praćenja (monitoring) kroz zadnjih 36 godina postale nesumnjive i vrlo očigledne na znatnim prostranstvima nutarnjih dinarskih dolina, koje odnedavna postaju vegetacijski sve sličnije poznatim fenskim dolinama iz Alpa.

Novije promjene fitozonacije

Već stotinjak godina bar dijelom postoje neke vegetacijske karte Dinarida na temelju uzastopnih terenskih uvida, s manjeviše detaljnim prikazima biljnogeografskih pojasa, a izuzev manjih nebitnih dopuna za lokalne detalje, njihov osnovni bioklimatski razpored vegetacije je sve do prošlih sedamdesetih godina ostao približno sličan i razmjerno stabilan (izuzev ljudskih šteta sječom i vatrom).

Pritom je sve donedavna postojala razmjerno oštra i jasna terenska granica duž lanaca Kapele, Dinare i bosanskih planina, između primorsko-submediteranske vegetacije na jugu i kontinentalno-srednjoeuropskih šuma na sjeveru, a vidljivi mozaik oba tipa dijelom je postojao samo na prijelazu u ličkim poljima između Kapele i Velebita (Horvat i sur. 1974, Bertović 1975). Međutim, kroz zadnjih tridesetak godina, ove klasične vegetacijske karte Dinarida sve jasnije postaju zastarjele i nerealne zbog očitih pomaka i prostranih novijih izmjena biljne zonacije.

Pritom su unutar Dinarida viši gorski i planinski pojasi, kao i niže sjeverne padine zasad još ostali većinom neizmjenjeni s kontinentalnom srednjoeuropskom vegetacijom poput ranijih uvida iz stotinjak godina, ali su duž dinarskih dolina i na južnim padinama u zadnjih par desetljeća već vidljive dalekosežne bioklimatske izmjene kroz radikalne pomake vegetacijskih pojasa i ubrzanog proširenja južnije submediteranske flore pod pojačanim utjecajem sve češćih fenskih vjetrova.

Pomak tvrdolisnog eumediterana

Također je u manjoj mjeri i na primorju pod utjecajem juga u novije doba uočeno djelomično proširenje spram zaleđa tvrdolisnih sredozemnih makija (Quercion ilicis) kroz doline jadranskih rijeka na donedavna listopadno područje submediterana, npr. uz Mirnu, Rječinu, Zrmanju i Krupu, donju Krku i Čikolu, donju Cetinu, Neretvu, Bregalnicu, Cijevnu, itd. Najveća su takva izmijenjena područja proširene tvrdolisne makije u zaleđu Biokova oko čijeg je podnožja ta planina već obostrano okružena tvrdolisnom vegetacijom, a na južnoj padini Biokova pod udarom juga eumediteransko tvrdolisno grmlje doseže uvis sve do 1.100m kao na grčkim planinama Peloponeza.

Slično je u manjem razmjeru već i na sjeverozapadnom primorju Velebita gdje je ranije uz more bio listopadni submediteran, ali je tu sada duž obale Jurjevo-Stinica u donjem pojasu do 150m visine zbog pojačanoga fenskog "oštrûna" također već proširen sredozemni pojas tvrdolisne makije: Quercus ilex L., Pistacia lentiscus L., Lonicera implexa Ait., Ephedra foeminea Forsk., Myrtus, Philyrea, Rosmarinus, Smilax, pa na obali sađene palme, badem, itd.

Također i u Dalmaciji, južnosredozemni kserofiti iz sjevernoafričkog termomediterana (Oleo-Ceratonion, Euphorbia dendroides i slično) ranije su bili poznati kao naši najjužniji rariteti uglavnom na vanjskim pučinskim otočićima središnjeg Jadrana (najviše Sušac i Palagruža) i manje na južnojadranskoj obali kod Dubrovnika, a danas su vjerojatno zbog pojačane dinamike juga, već prošireni duž južnog primorja od Stona do Budve i još na tridesetak dalmatinskih otoka, sjevernije sve do Iža i Dugog otoka.

Znakovito je da se izraziti i cjelovit pojas tvrdlolisne vegetacije eumediterana, u okviru cijelog Sredozemlja pruža najdalje na sjever baš duž istočnog Jadrana u primorskoj Hrvatskoj, sve do južne Istre pa otoka Raba i Sv.Grgura, ali uzrok toga sjevernog pomaka donedavna je ostao nejasan. Naprotiv drugdje u južnoj Europi na tim sličnim širinama kao sjeveroistočni Jadran, uglavnom raste samo listopadna submediteranska vegetacija ili čisto kontinentalna, a sitne reliktne oaze poluzimzelene makije iz toplosuhog postglaciala (kseroterm) preostale su npr. na baskijskoj obali sjeverne Španjolske i uz sjeverna talianska jezera.

Na zapadnoj jadranskoj obali Italije uski izprekidani pojas tvrdolisnog eumediterana pruža se tek do Ancone (tj. širine našeg Splita), a sjeverozapadne obale Jadrana od Ancone do našeg Umaga su uglavnom listopadni submediteran. Na istočnobalkanskim obalama, uski tvrdolisni eumediteran doseže jedva do tursko-bugarske granice (tj. do širina Boke Kotorske), a sjevernije obale do bugarsko-rumunjske granice (rt Kaliakra na širini Splita) i južni Krim imaju samo listopadni submediteran, dok je ina vegetacija rumunjske i ukrajinske obale izrazito kontinentalna bez južnih sredozemnih vrsta.

Za taj daleki najsjeverniji pomak tvrdolisnog eumediterana na istočnom Jadranu važan ekološki uzročnik (a možda i glavni) danas je obilno puhanje juga i ako bi jugo kod nas znatnije oslabilo ili prestalo, taj naš primorski i otočni eumediteran uskoro bi se povukao niže na jug kao na istočnobalkanskim obalama i uz zapadni Jadran u Italiji. Bez obilnog juga bi kod nas tvrdolosni eumediteran, kao i dugdje u južnoj Europi dosezao jedva do Pelješca ili kao uski isprekidani pojas možda do Splita, a u sjevernoj Dalmaciji i na Kvarneru bio bi samo submediteran, dok bi u Istri i na velebitskom primorju rasla čisto kontinentalna vegetacija, nešto poput Panonije i rumunjske obale.

Fenske promjene dinarskih dolina

Dok su na primorju i otocima dosad vidljivi razmjerno manji lokalni pomaci i nove termofilne oaze s proširenom južnijom vegetacijom, u dinarskim dolinama su slične promjene u prirodnoj vegetaciji mnogo prostranije i vegetacijske su izmjene zadnjih desetljeća znatno radikalnije, što je istodobno vidljivo i u novijim klimatskim diagramima iz tih dolina s uzastopnom pojavom ljetnih minimuma oborine (o tom pobliže u članku: Toplinski pomak vegetacije). U ovim dinarskim dolinama s novijom ljetnom sušom uz pojačane fenske vjetrove koji su najizrazitiji u proljeće i jesen, ranije prevladavajuće kontinentalno-srednjoeuropske (mezofilne) šume tipa Querco-Carpinetum i slične odnedavna postupno nestaju i suše se, pa su u tim fenskim dolinama uglavnom još donekle očuvane na svježijim sjevernim padinama i duž potoka.

Naprotiv se zadnjih desetljeća umjesto njih, iz primorja kroz te doline proširuju sve do Bihaća i Karlovca odpornije submediteranske šume (Ostryo-Carpinion) s obiljem južnoga kserotermnog drveća i grmlja, ranije razmjerno rjeđeg u nutarnjim dolinama dinarskog zaleđa: Ostrya, Cotinus, Fraxinus ornus L., Quercus pubescens Mill., Ulmus canescens Melv., Sorbus umbellata Desf., Ruscus aculeatus L., Satureia montana L., Chaenarrhinum litorale (Bern.) Frit., Stachys salvifolia Ten., Eryngium amethystinum L., Convolvulus cantabricus L., Marrubium incanum Desf., Aristolochia pallida Willd., Centaurea spinosociliata Kern*., Origanum viride Boiss, Medicago carstiensis Wulf., Buglossides sibthorpii Gris., Asperula scutellaris Vis.*, Polypodium interjectum Shiv., Ceterach, Chrysopogon, ...etc.

Stare kontinentalno-mezofilne šume srednjoeuropskog tipa iz sredine 20. stoljeća, dosad su kod nas još preostale na većim prostranstvima izvan fenskih utjecaja uz jugozapadni rub Panonije, najviše u dolinama Kupe, Save i Drave. Naprotiv od zadnjih par desetljeća u većini dinarskih dolina već prevladava južnija submediteranska vegetacija, što je posebno izrazito u fenskim dolinama rijeke Une, Gacke, Like, Korane, Mrežnice i njihovih pritoka (Lovrić i Rac 1989, 1991, 2004).

U drugim sjevernijim dolinama je rubno taj južni fenski stjecaj zasad slabiji i izražen kao nova „mediteranoidna“ mješavina u mozaiku starih srednjoeuropskih i novijih submediteranskih šuma npr. doline Krbave, Dobre, Kupčine, Kašine, Trnave, Pakre, itd. Zbog toga pojačanog fenskog učinka danas i uz sjeverni rub Dinarida južne submediteranske šume već dijelom prevladavaju u srednjoj Hrvatskoj, s najvećim prostranstvom na zaravni Korduna u trokutu Karlovac-Ogulin-Bihać koji po toj novoj fenskoj vegetaciji sada donekle nalikuje na Dalmatinsku Zagoru.

Dapače, u izrazito toplosuhim fenskim dolinama Tounjčice, Gacke i gornje Une (Rac i Lovrić 1991, 2001), uz gorespomenute submediteranske kserofite danas već rastu i prave sredozemne vrste inače proširene na jadranskom primorju i otocima: Carpinus orientalis Mill. (bjelograb), Acer monspessulanum L. (makljen), Juniperus oxycedrus L. (smrika), Ficus caprificus Tsch.Rav. (divlja smokva), Lonicera etrusca L., Coronilla emeroides Bois.& Sch., Colutea arborescens Mill., Rubus dalmatinus Trat., Salvia officinalis L., Edraianthus tenuifolius (W.K.) DC., Campanula pyramidalis L.*, Inula verbascifolia (Willd.) Hausk., Arum italicum L.,, Scolymus hispanicus L., Centaurea weldeniana Rchb., Paliurus, Vitex, Helichrysum, etc.

Botaničke sličnosti bure i juga

Dosad navedene, rijetke vrste u sličnomu predhodnom članku o buri (Lovrić 2008) i u ovom nastavku uglavnom su specifične i najodpornije samo na burištima ili na južnim vjetrometinama. Uz njih na obalnim i otočnim vjetrometinama kako pri buri tako i uz jako jugo većinom na posolici, samoniklo rastu još i druge poluodporne južne biljke koje su proširene još na inim vjetrovitim obalama u Sredozemlju, npr. Alyssum pulvinare Vel., Aurinia sinuata (L.) Gris., Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung., Atriplex prostrata Bouch., Avena aterantha M.Bieb. (A. pilosa), Allium commutatum M.Gan., Cakile maritima L., Centaurium limonifolium Greut., Cichorium pumilum Jacq., Desmazeria marina (L.) Druce, Echium pustulatum Sib.& Sm., Elymus pungens (Pers.) Meld., Euphorbia paralias L., Filago eriocephala Guss., Hordeum maritimum With., Juncus acutus L., Limonium anfractum Salm.*, Lotus tenuis (W.K.) Willd., Osyris alba L., Salsola pontica (Pall.) Iljin, Sedum neglectum Ten., Solanum decipiens Opiz, Sonchus glaucescens Jord., Tamarix dalmatica Baum*, etc.

Ine botaničke sličnosti postoje takodjer još između fenskih dolina nutarnjih Dinarida i sjevernojadranskih primorskih burišta, gdje su zajedničke proširene poluodporne vrste iz sušnih šumostepa jugoistočne Europe: Ulmus canescens Melv. (primorski brist), Quercus virgiliana Ten. (hrast drmun), Sorbus umbellata Desf. (merala), Crataegus transalpina Kern., Swida koenigii Gros. (Cornus hungarica), Convolvulus cantabricus L., Eryngium amethystinum L., Genista sylvestris Scop., Chrysopogon gryllus (L.) Trin., Salvia bertolonii Vis., Stachys subcrenata Vis., Satureia montana L., Teucrium flavum L., Peltaria alliacea Jacq., Hieracium waldsteinii Tsch.*, Arabis hornungiana Schur., etc.

Konačno treba nešto bar kratko dodati i o neodpornim primorskim vrstama proširenim u Sredozemlju, koje na istočnom Jadranu rastu pretežno u mirnijim zavjetrinama, a uglavnom ih nema na olujnim burištima ni na jačim vjetrometinama s jugom. Zato su ove kod nas kao samonikle većinom ograničene na kraške ponikve, klance, dublje mirne uvale i zaklonjene zapadne obale iza rtova i otoka, gdje je najmanje bure i juga.

Takvih je u primorskoj flori istočnog Jadrana oko 1/4 svih vrsta pa je ovdje nemoguće nabrojiti na stotine neodpornih malih zeljanica i tu se uglavnom navodi samo najvažnije neotporno drveće i grmlje koje prirodno raste uglavnom u primorskim zaklonima bez jačih vjetrova (kao sađene su na poluizloženim privjetrinama rijetke i kržljave): Quercus crenata Lam. (Q. pseudosuber), Qu. trojana Webb., Castanea sativa Mill. (kesten), Juglans regia L. (orah), Platanus orientalis L., Cerasus avium (L.) Mill. (divlja trešnja), Acer monspessulanum L. (makljen), Arbutus unedo L. (planika), Viburnum tinus L. (lemprika), Erica arborea L., Nerium oleander L., Pyracantha coccinea Roem., itd.

Glavni zaključci o ekologiji juga

U ovomu sažetom prikazu za širu javnost o botaničkom eko-učinku jadranskog juga (i pripadnoga dinarskog fena), kao i u predhodnomu sličnom izvodu o botaničkim posljedicama bure (vidi: Ekologija jadranske bure), daju se skraćeni djelomični popisi najodpornih vrsta na istočnojadranskim vjetrometinama, izvedeni na temelju opsežne disertacije o biološkim eko-učincima jadranskih i sličnih vjetrova (Lovrić 1995). U ova dva prikaza je zbog manjeg prostora odabrano tek oko 1/4 najizrazitijih tipskih primjera najodpornih vrsta iz navedene monografije, gdje se poredbeno navode opsežni i podpuniji popisi svih zapisanih vrsta flore i faune na istraženim vjetrometinama uz istočni Jadran.

U ranijim člancima inih auktora koji uopće i spominju botanički eko-učinak bure ili juga, nije bilo mnogo detalja ni terenskih uvida iz tipskih jadranskih vjetrometina, nego se većinom o pripadnoj vegetaciji tek posredno nagađalo po mogućim analogijama iz inozemnih vjetrometina. O dinarskomu međuplaninskom fenu i napose o njegovom botaničkom eko-učinku kod nas, prije ovih istraživanja se donedavna nije znalo zamalo ništa egzaktno niti da je povezan s novijim klimatsko-vegetacijskim promjenama.

Kod zaštite prirode, pošumljavanja i turističkog uređenja parkova u području jačeg djelovanja bure, juga ili fena, umjesto dosad uobičajenih približnih analogija su neizbježni egzaktni i stručni terenski uvidi o stvarnom stanju već postojeće odporne vegetacije na vjetrometinama, što se ne može po običaju zamjenjivati općima približnim frazama o mogućem i vjerojatnom utjecaju degradacije vjetrova na vegetaciju i ekosustav.

Pri intodukciji i aklimatizaciji inozemnih egzota za naše jadranske vjetrometine, nedovoljno ih je pokusno saditi „na slijepo“ možda samo po toplinskim ekstremima koje podnose, nego treba nešto više znati o njihovoj terenskoj ekologiji u zemlji podrijetla i kako se tamo kao divlje odnose spram konkretnih vjetrova, tj. njihove prirodne eko-uvjete i fitocenološke odnose iz prvotne domovine. Tek iz ove poredbe se može sigurnije prognozirati njihova uporabivost na našim jadranskim vjetrometinama.

Takodjer nakon ovih opsežnih i detaljnih terenskih uvida kod nas, treba uvažiti da šumska i ina zeljasta vegetacija na istočnojadranskim vjetrometinama i u susjednim zavjetrinama, nikada nije bila podjednaka, jer su naši jaki i česti primorski vjetrovi, a nadasve bura prejaki selektivni čimbenik da bi dopuštali navodni razvoj jednake i iste primorske vegetacije u zavjetrinama i na vjetrometinama.

To potvrđuju iz ovog niza terenskih uvida bitno različiti florni popisi susjednih zavjetrina i vjetrometina duž istočnog Jadrana s malo zajedničkih vrsta (do 1/3) na obje strane, a također i mozaično očuvani šumski ostatci većinom u kamenim ogradama na vjetrometinama. Ove očuvane šumice su po flornom sastavu drveća i grmlja često posve drugačije od tipskih šuma (klimaksa) u susjednim zavjetrinama, da se i ne spominju zavjetrinski i vjetroviti travnjaci koji su još više različiti.

Stoga je poznavanje eko-učinka glavnih jadranskih vjetrova tj. juga i bure, nakon uvida u toplinu i oborine, bitno i neizbježno za poznavanje sastava i razporeda istočnojadranske vegetacije, kao i za njezino iskorištavanje i obnovu. Nadalje, zbog novijih klimatskih promjena postaje sve važnije i upoznavanje pojačanoga fenskog učinka u dinarskim međuplaninskim dolinama, a s budućim klimatskim trendovima isto će uskoro biti važno i za biljne ekosustave sjevernoga dinarskog podnožja u kopnenom zaleđu.

Prije novijih klimatskih promjena negdje do sredine prošlog stoljeća, iza dinarske bariere su južne submediteranske vrste drveća i grmlja (Ostrya, Fraxinus ornus uz poneke primorske zeljanice) u kopnenim zaleđu tek ponegdje životarile kao reliktni rariteti iz postglacialnog kseroterma, oglavnom samo mjestimice u nekim klancima i na južnim strminama. Međutim s novijim klimatskim promjenama i porastom sve češćega fenskog učinka kroz naše međuplaninske doline sve do sjevernoga dinarskog podnožja, južna submediteranska flora iz Dalmatinske Zagore je s pojačanim fenom od prošlih sedamdesetih godina masovno provalila preko nižih dinarskih prijevoja, najviše iz dolina Zrmanje i Butišnice odakle već masovno prelazi u sjevernija kraška polja i doline Une, Like, Gacke, Korane, Mrežnice.

Zato od smjene tisućljeća, široka fronta južne submediteranske vegetacije sada već masovno osvaja prostranu kordunsku zaravan i rubne dijelove Pokuplja i Banovine, odakle se ranija kopneno-mezofilna srednjoeuropska vegetacija već povlači na sjever u Panoniju do Save. Stoga je, nakon ogromnih promjena nove vegetacije kroz unutrašnjost Španjolske gdje su one u poredbi s izmjenjenom klimom dosad najdetaljnije poredbeno proučene (Rivas-Martinez et al. 2002), ovaj naš fenski uvjetovan vegetacijski pomak kroz srednju Hrvatsku sada postaje drugi najprostraniji među inim poznatim biljno-klimatskim promjenama u južnoj Europi (Sukopp i Wurzel 1995, Klotzli i Walther 1999).

Na temelju ovoga terenskog monitoringa kroz proteklih 38 godina, prije novijih promjena sredinom 20. stoljeća je južna submediteranska vegetacija po klasičnim podatcima i ranijim kartama pokrivala tek oko 1/4 Hrvatske i 1/5 BiH (Hercegovina), uglavnom južnije od dinarske gorske barijere. Danas nakon fenskih pomaka i masovne invazije južnih kserofita na sjever između Dinarida, vegetacijski submediteran već pokriva 2/5 Hrvatske (i 1/3 BiH), a prava i cjelovita kontinentalno-srednjoeuropska vegetacija sad je preostala tek na sjevernoj polovici Hrvatske većinom oko Panonije, dok na jadranskom jugu ostatak pripada tvrdolisnom eumediteranu.

Dakle, kroz zadnja 3 desetljeća je južni submediteran u srednjoj Hrvatskoj kroz fensku mediteranizaciju vegetacije preuzeo ukupno novih prostranih 32.800 km² u međuplaninskim dolinama i sjevernom dinarskom podnožju, tj. ukupni pomak submediterana bio je za 135 km sjevernije ili u prosjeku oko 4,5 km godišnje kroz ova 3 desetljeća.

Dakle, premda je spektakularni eko-učinak jadranske bure naizgled drastičniji od juga, pa lokalno uvjetuje bitne i korjenite izmjene sastava i rasporeda ukupne flore i vegetacije uz mnoštvo posebnih odpornih vrsta, prostorno je ipak znatno važniji dugoročni učinak juga i s njime povezanoga međuplaninskog fena koji pri novim klimatskim promjenama postupno ali dalekosežno mijenjaju bioklimatsko-vegetacijsku sliku na velikim prostranstvima Hrvatske i BiH. Na temelju poznatih polenskih diagrama, smjer tih promjena sve više naliči na vegetaciju u postglacialno doba kseroterma, pa bi se to buduće novo vegetacijsko doba što kod nas upravo započinje moglo nazvati „neokseroterm“ (Rac i Lovrić 2001).

Literatura

Bertović S. 1975: Prilog poznavanju odnosa klime i vegetacije u Hrvatskoj. Prirod. Istraž. JAZU 41 /ser. Acta Biol. VII/2): 87-215 + 6 tab, 3 maps, Zagreb.
Doutt J. K. 1941: Wind pruning and salt spray as factors in ecology. Ecology 22 (2): 195-196.
Horvat, I.; Glavač, V., Ellenberg, H. 1974: Die Vegetation Südosteuropas. Geobotanica Selecta IV: 768 p., G. Fischer Verlag, Stuttgart.
Jurčec V., Ivančan-Picek B., Tutiš V., Vukičević V. 1996: Severe Adriatic jugo wind. Meteorol. Zeitschrift N.F. 5: 67-75.
Klötzli, F.; Walther, G.-R. (eds.) 1999: Recent shifts in vegetation boundaries of deciduous forests, especially in relation to climate change. Report NRP-31, 251 p., Hochschulverlag Zürich.
Lovrić, A.Ž. 1980: Frutescent palaeoendemics in Adriatic megacliffs. OPTIMA Meeting Abstracts, 3 (II): 3 p., Universitas Complutense, Madrid.
Lovrić, A.Ž. 1981: The Adriatic endemics, part 1.- 5. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Islands 27 (9): 63 - 73.
Lovrić, A.Ž. 1981: Subtropical relicts in southernmost isles. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 27 (9): 73 - 76.
Lovrić, A.Ž. 1981: Mediterranoide and subtropical vicariads of Adriatic insular vegetation. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 27 (9): 77 - 78.
Lovrić, A.Ž. 1983: Jugo i morski vjetrovi Jadrana. Šumarska enciklopedija, (2. izd), 2: 205-206, Leksikografski zavod, Zagreb
Lovrić, A.Ž. 1984: Biogenetski modeli kserotermnih panonskih i jadranskih geosistema. Bilten Ekologa BiH (Sarajevo), ser. B, 2 (3): 411-414.
Lovrić, A.Ž.& Lovrić L.M. 1984: Morpho-anatomical syndroms in phyto-indicators of extreme stormy habitats of East Adriatic. Tasks for Vegetation Science (W. Junk, The Hague), 13: 41-49.
Lovrić, A.Ž. 1984: Fitometrija i kartiranje energije vjetrova u krškim šumama. Bilten ekologa BiH (Sarajevo), ser. B, 3 (2): 415-422.
Lovrić, A.Ž.; Rac, M. 1989: Florističke i vegetacijske osobitosti fenskih kanjona gornje Une i Korane. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja BiH (Prirodne nauke), str. 357-364, Sarajevo.
Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 1991: Mögliche Vegetationsverteilung Kroatiens nach den rezenten Klima-Aenderungen. Beiträge der 6. Oesterreichischen Botanikertreffen: p. 32, Universität Graz.
Lovrić, A.Ž. 1993: Dry costal ecocystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2: 391-420, (ed. D. W. Goodall), Elsevier, Amsterdam.
Lovrić, A.Ž. 1995: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. Dr.Sc. Thesis, 462 p. Sveučilište u Zagrebu.
Lovrić, A.Ž. 2001: Vegetation changes by dry winds Bora and Foehn in Dinaric Alps. Proc. Symp. ”Climatic change and vegetation, extreme habitats and desertization”, A-26/59, (ed. S. Rivas-Martinez et al.), Universidad de Leon.
Lovrić, A.Ž. 2003: Wind as vegetaton selector in coastal Dinarides and Adriatic islands. Proc. 3rd Balkan Botanical Cogress, p. 399, Fac. Sci. Univ. Sarajevo.
Lovrić, A.Ž.& Rac M. 2004: Climate changes and shifted limits of Mediterranean vegetation in West Balkans. 11th OPTIMA-Meeting (poster summary), Beograd.
Lovrić, A.Ž. 2008: Prostorno-čestotni odraz bure na otpornoj flori primorskih Dinarida i otoka (izvod doktorske disertacije). Jadranska meteorologija 54: 14 - 21, Split.
Lovrić, A.Ž. 2010: Ekološki odraz juga i gorskog fena na termofilnu floru jadranskih otoka i dinarskih dolina (izvod disertacije - 2. dio). Jadranska meteorologija 55: 31 - 40, Split 2010.
Makjanić, B. 1966: Bura, jugo, etezija. Prilozi poznavanju vremena i klime, 73 str. Beograd.
Morton, F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143: 1-34.
Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 1991: Kserotermna fenska klima i južne primorske fitocenoze Pounja. – Redžić, S. (ed.), Zbornik rezimea: p. 20, Simpozij o zaštiti Une, Bihać.
Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2001: 35-years monitoring of new xerotherm impact. Condiciones extremas y vegetación, Cambio climatico y desertisación. Universidad de León: p. 58-59.
Rivas-Martinez, S.; Loidi-Arregui, J.& Penas-Merino, A. (eds.) 2001: Condiciones extremas y vegetación, Cambio climático y desertisación. Associatión española de fitosociología, Universidad de León, 223 p.
Runge, F. 1955: Windgeformte Bäume und Straucher und die von ihnen angezeigte Windrichtung. Meteor. Rundschau 8: 177-179.
Sukopp, H.& Wurzel, A. 1995: Klima- und Florenveränderungen in Stadtgebieten. Angewandte Landschaftsökologie, 4: 103-130.
Vukičević, V.& Jurčec V. 2004: Jugo na Jadranu. Jadranska meteorologija 49: 52-58, Split.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed from "Adriatic Meteorology, vol. 55:" p. 31-40, by Dr.Sci. Thesis A.Z. Lovric, Univ. Zagreb; if quoted author and source, free for copying and distribution without changes.