Jugo u Hrvatskoj

Jugo u Hrvatskoj (jugoistočni i južno-topli sredozemni vjetrovi na Jadranu i kopnenom zaledju): Jugo ili Šilok je sredozemni vjetar koji puše na Jadranu od jugoistoka, a obično je povezan s nadolazećom ciklonom iz zapadnog Sredozemlja. Južina na Jadranu ili jugovina u zaledju je obći zajednički naziv za ukupno vrijeme koje donosi puhanje juga i koje označuju izrazito loši biometeorološki uvjeti. Jugo je topli i većinom vlažni vjetar, koji često puše uz oblačno i kišovito vrijeme, a na moru stvara duge i široke valove. Premda je češće u hladnije doba godine, može zapuhati i ljeti osobito na južnom Jadranu. Na južnom Jadranu najčešće je od početka jeseni pa do kraja zime, a na sjevernomu ujesen i proljeće dok ljeti tu većinom izostane. Zimi jugo traje na južnom Jadranu do desetak dana i ponekad do tri tjedna s prekidima, a ljeti većinom ne duže od dva-tri dana. Brzina puhanja juga je većinom od 10 m/sec - 30 m/sec i nikad ne zapuše iznenada, pa punu snagu postiže tek nakon 24 do 36 sati puhanja, a olujnu jakost većinom postiže tek trećeg dana od početka. Češće i snažnije se pojavljuje na južnojadranskom primorju i vanjskim pučinskim otocima središnjeg Jadrana.

Jugo je glavni i najčešći vjetar dalmatinskih otoka i južnog primorja, a njegov produženi nastavak je suho-topli fen dinarskih dolina. Njihovi su ekološki učinci kod nas donedavna bili razmjerno slabo proučeni i umjesto starnih uvida su se dijelom prenosile analogie po inim primorskim vjetrovima iz zapadne Europe. Glavni su eko-učinci u područjima najjačeg puhanja juga na Jadranu: uz uobičajenu tvrdolisnu floru izostaje primjesa sjevernog listopadnog drveća, ali je nazočno razno ljetopadno grmlje (ljeti suho - lista ujesen) i obilje južnjačkih vrsta iz sjeverne Afrike. Glavni su eko-učinci u dinarskim dolinama kopnenog zaledja od južnog fena kao kopnenog nastavka juga: pomak visinskih biljnih pojasa uvis i sjevernije, nazočnost i prevlast južne (submediteranske) flore, a kopnena srednjoeuropska flora fenskih dolina je sužena većinom na sjeverne padine i močvare. Kroz zadnjih par desetljeća zbog promjena klime se ta južna fenska vegetacia kroz dinarske doline ubrzano proširuje dalje u hrvatsko kopneno zaledje.

• Ključne riječi: jugo, fen, Jadran, Dinaridi, kserofiti, promjena klime.

Ekologija juga (utjecaj na vegetaciju otoka i Dinarida): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena.

• WikiFLORA ADRIATICA: dr. A.Z. Lovric, Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995, Selcina 10, Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia

A.Ž. Lovrić: Taksonomsko-biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova Taurodinarskog velekrasa (Dr.Sc. Thesis), izvod disertacije - II. dio.

• reprinted in Jadranska meteorologija 14, Split 2009.

Summary

Sirocco in Croatia (Mediterranean southwind from Adriatic to Pannonia): Sirocco (Croat. jugo, Ital. scirocco, Catalan: Xaloc, Greek: Σορόκος) is a Mediterranean wind that comes from the Sahara and reaches stormy speeds in North Africa and Southern Europe. It arises from a warm, dry, tropical airmass that is pulled northward by low-pressure cells moving eastward across the Mediterranean Sea, with the wind originating in the Arabian or Sahara deserts.[2] The hotter, drier continental air mixes with the cooler, wetter air of the maritime cyclone, and the counter-clockwise circulation of the low propels the mixed air across the southern coasts of Europe. Effects. The Sirocco causes dusty dry conditions along the northern coast of Africa, storms in the Mediterranean Sea, and cool wet weather in Europe. The Sirocco's duration may be as short as half a day or may last several days. Many people attribute health problems to the Sirocco either because of the heat and dust along the African coastal regions or because of the cool dampness in Europe. The dust within the Sirocco winds can cause abrasion in mechanical devices and penetrate buildings. Sirocco winds with speeds of up to 100 km per hour are most common during the autumn and the spring. They reach a peak in March and in November when it is very hot, with a maximum speed of about 100 km/h (55 knots).

Jugo (Sirocco) is a frequent and typical strong wind of Dalmatian islands and southeastern Adriatic coast, and its continuation is a dry-warm Foehn in Dinaric inter-montane valleys. Their ecological impacts in the field vegetation of Adriatic coasts and Dinaric Alps till recently have been scarcely studied, and one mostly loaded there partial analogies from other coastal winds of western Europe. The long-lasting ecological monitoring during 36 years, confirmed the next considerable ecological effects in the main Dalmatian areas of strongest jugo impacts: beside the usual sempervirent flora, any admixture of deciduous northern trees is lacking, presence of summer-deciduous (wintergreen) shrubs budding in autumn, and abundance of southern xerothermic species widespread in northern Africa. The main ecological effects of xeric Foehn in Dinaric valleys of backward inlands are: ascent of vegetation belts upwards and northwards, presence or predomination of southern Submediterranean flora, while the inland Mid-European flora in Foehn valleys is mostly restricted to fresh swamps and northern slopes. During last decennia with climate changes, southern xerophytes throughout Foehn valleys expanded between Dinaric ranges into the continental inlands of middle Croatia.

• Keywords: Sirocco, Foehn, Adriatic, Dinarides, xerophytes, climate change.

Proslovne napomene

Po popratnim pojavama se većinom razlikuju 2 glavna tipa juga: kišno ili ciklonsko koje je najčešće i rjedje vedro ili antiklonsko jugo (šilok).

Ciklonsko kišno jugo

Ciklonsko ili kišno je tipično i najčešće jugo, koje nastaje kad se ciklona sa zapada približava Jadranu ili se ona razvije u Genovskom zaljevu ili rjedje tek na sjevernom Jadranu. Stoga jugo većinom započinje najprije na sjevernom Jadranu, pa se širi prama srednjem i južnom i isto tako najprije prestaje puhati na sjevernom Jadranu. Jakost i smjer gibanja ciklone odredjuju kako će se jugo razviti. Većinom je to umjereno jaki do olujni jugoistočni vjetar jednolike snage, koji rijetko kad puše na udare (refule). Prati ga gusta i niska naoblaka s povremenim i često jakim kišama.

Anticiklonsko jugo

Anticiklonsko ili vedro jugo koje se većinom naziva "šilok", nastaje pod utjecajem visokoga zračnog tlaka nad istočnim Sredozemljem i djelovanja ciklone iz sjeverne Europe. Najčešće je u proljeće i ujesen, kada prostrana južna strujanja zahvate sjevernu Afriku, Srezozemlje i južnu Europu do Alpa. Tada istodobno na jugu Sredozemlja puše vreli Samun iz Sahare, pa dalje kao suhi 'šilok' donosi razpršenu saharsku prašinu i sivo-narančasti fini piesak sve do Alpa u Austriji. Nebo je tada obično vedro ili se pojave cirrusi i altokumulusi iz smjera zapad-jugozapad. Nakon dan-dva na sjevernom Jadranu poraste naoblaka, ali nema oborina ili su rijetke, a atmosfera je vrlo mutna zbog porasta saharske prašine donesene iz Sjeverne Afrike. Temperatura zraka je tada povišena uz sniženu vlagu.

Južno 'oštro' S-SSW

Glavni je smjer jadranskog juga u Dalmaciji jugoistočnjak (SE - ESE), dok je tu južnije rjedji tipski južnjak ili "oštro" kao romanizam iz latinskoga Austrum (= južno). Naprotiv na sjevernom Jadranu tj. u Karneru i Istri jugo češće puše iz južnijeg smjera (SSW - SSE), a na gornjem Jadranu je jugo razmjerno najjače na jugu Istre oko Medulina i Premanture (rt Kamenjak), pa oko Lošinja i na Kvarneriću osobito kod luke Krk, dok je većinom rjedje i blaže na sjeverozapadu Istre, pa u Riječkom zaljevu i Velebitskom kanalu.

Glavne osobine juga

Osnovne su popratne značajke juga na Jadranu jugoistočni vjetar, podizanje morske razine, toplina i vlažna sparina, popratne kiše i grmljavina, ljudska bezvoljnost i migrene:

• Jugo je umjereni do jaki jugoistočni do južni vjetar (ESE - SSE).
• Nastaju dugački i debeli morski valovi bez šuma i pjene koji često pristižu i prije samoga vjetra kao tzv. mrtvo more.
• Zrak je razmjerno toplo-sparan i manjeviše vlažan.
• Prama kraju juga većinom počinje kiša, koja je pred završetak juga i njegov prijelaz na buru ili na lebić često praćena i grmljavinskim pljuskom zbog prolaza ciklonske fronte.
• Pri jugtu su biometeorološki uvjeti nepovoljni osobito za alergične i bolestne ljude, uz česte glavobolje (migrene) i bezvoljnost (tzv. fjaka).

Promjene vremena uz jugo

Već par dana ranije uoči početka juga se većinom vidi niz predhodnih pojava koje izkusni starosjedioci jadranskih obala i otoka rave kao najave nadolaza budućeg juga:

• Prvo je zamućivanje inače vedrog neba koje je mliječno-sivkasto i od povećane zračne vlage često nastaju i svijetle aureole (prstenasti halo) oko Sunca i Mjeseca, dok se noću na mutnom nebu ne vidi većina sitnijih zviezda izim većih najsjajnijih.
• Dan uoči početka juga se noću iza južnog obzorja obično vide odbljeski dalekih munja.
• Predvečer uoči početka juga je zbog sniženja zračnog tlaka abnormalno visoka plima, koja ponekad poplavi lučke obale.
• Noću ili u zoru pred početak juga se zbog povišene vlage stvara mokra rosa na obalnom kamenju i mokrim brodskim palubama.
• Već par sati prije samog vjetra se često iz pučine valjaju široki niski valovi "mrtvog mora".

Prvo se jugistočno obzorje zastire niskim oblacima koji se kasnije nakupljaju oko otočnih vrhova i obalnih brda, pa postupno prekriju sav viši dio primorskog gorja. Zatim se i ostali dio neba prekrije gustim niskim oblacima olovne boje, a slaba vidljivost je djelomično ograničena i razvijaju se sve veći valovi od jugoistoka (mrtvo more). Kratko vrijeme prije najjačeg vjetra počinje jača kiša, a atmosfera je sparna i zasićena vodenom parom. Oblaci tipa fraktonimbusa brzo prolaze i nestaju, a umjesto njih nebo se prekriva jednolikim altostratusom ili nimbusima. S jačim vjetrom se smanjuju oborine, a oblaci se dielom opet razplinu i pritom se iznenada mjestimice pokaže i vedro nebo. Zatim u Dalmaciji obično usliedi promjenjivo, hladnije vrijeme, s umjerenim vjetrovima iz jugozapada do sjeverozapada. Barometar je još neko vrijeme nestalan, a zatim polagano raste.

Ako to jugo jenjava, a na južnom Jadranu još traje i ako se jugo zbog nove druge ciklone ne ponovi ili zapuše neki ini vjetar, tada u Dalmaciji nastaje tzv. "trulo jugo" uz tišinu, mrtvo more, lagani porast temperature i zrak je sparniji nego pri jugu. Kiša je obilna i nebo se ne razvedrava prije nego što se razplinu inače nepomični oblaci. Naprotiv izvan Dalmacije sjevernije u Istri i Kvarneru je vremenski razvitak nakon juga većinom drugačiji, jer tu obično podkraj juga i često uz graničnu grmljavinu većinom naglo uslijedi provala bure koja odmah nakon juga već za par sati puše punom snagom iz drugog smjera, pa se more naglo zapjeni strmim valovima uz brzo zahladjenje, razvedravanje i sušniji zrak. Ova zamjenska bura na gornjem Jadranu obično potraje približno koliko i predhodno jugo. Naprotiv je na sjevernom Jadranu rjedje postupno slabljenje juga ili njegov završni prijelaz u jugozapadni lebić.

Utjecaj juga na ljude

Zbog vlage i preobilja pozitivnih iona u zraku, jugo djeluje izrazito negativno i depresivno na ljude koje tada zahvati dalmatinska "fjaka" (bezvoljnost i nerad), kao i više glavobolje (migrena). To je i statistički potvrdjeno, jer je u doba juga npr. vidno više ubojstava kao i automobilskih sudara. Stoga su se u Dubrovačkoj Republici zločini počinjeni pri jugu tretirali blaže zbog lošeg utjecaja juga na ljude, a zato se pri puhanju juga niti dubrovački Senat nije sastajao da ne donosi krive i loše odluke.

Sinoptika i ekozonacia

Toplo-vlažno jugo (grč. nothía, turs. Imbat, staroperz. Suryaš), je glavni sredozemni vjetar iz maritimne grupe, koji puše duž južnoeuropskih obala većinom iz smjerova S-SE: u Turskoj (Imbat) i Grčkoj (nothía) mu je glavni smjer s juga (SSW-SSE), u Dalmaciji je jugoistočnjak (ESE-SSE), a na Kvarneru više iz južnog smjera (SE-SSW), dok dalje prama našem zaledju isti vjetar u međudinarskim dolinama postupno nastavlja u S-SW smjeru.

Sinoptički preduvjeti

Tipično kišno ili ciklonsko jugo u pravilu se razvija na prednjoj tj. istočnoj strani baričke depresie (ciklone), koja nadolazi iz zapadnog Sredozemlja prama Jadranu, a prestaje pri prolazu ciklonskog središta i završne hladne fronte, kad vjetar većinom iz juga naglo skreće na hladniju i sušnu buru, dok u Dalmaciji prelazi tada u kratkotrajni topli jugozapadnjak (garbin ili lebić), posebno na južnom primorju i vanjskim otocima ako ciklona zakrene na sjeveroistok u kopneno zaledje. Tijekom pravog juga tlak zraka redovito pada znatno ispod prosjeka, a toplina i zračna vlaga porastu pa nastaje sparina. Uoči nadolaza juga, nebo se postupno zamućuje uz sve jaču izmaglicu i sve slabiju vidljivost, pa zatim uz naoblaku započinje puhanje samog juga i konačno počinje kiša. Čim tlak opet počinje rasti, jugo oslabi i prestaje pa prjelazi u buru ili lebić i razvedrava se.

Prostor i sezonski odnos

Kako je pravo kišno jugo usko povezano i uvjetovano ciklonama, ono je najčešće i najduže u doba najjače ciklogeneze tj. kišnog doba. U južnijem primorju sa slabijom i rjedjom burom tj. u Dalmaciji i Crnoj Gori je jugo najčešće u najhladnije doba zimi od studenog do travnja. Naprotiv sjevernije u Kvarneru i Istri gdje je jači kontinentski utjecaj sa češćom zimskoj burom, jugo većinom ima dva godišnja maksimuma pa je tu najčešće ujesen od listopada do prosinca, a drugi mu je sporedni maksimum u proljeće (travanj-svibanj).

Za razliku od bure, prostorni raspored juga duž istočnog Jadrana je razmjerno jednoličan, pa tu uglavnom nema postaja s izrazito jakim i dugotrajnim jugom niti područja podpuno bez juga, izim lokalnih zavjetrina s razmjerno blažim jugom uz sjeverozapadne obale i padine. Područja s razmjerno češćim i jačim jugom su češća i prostranija na južnom primorju i vanjskim otocima, npr. u Dubrovačkom primorju pa uz otvorenu srednjodalmatinsku obalu izmedju Krke i Cetine (Vinišća-Primošten), a u sjevernom Jadranu je najizrazitije jugo u južnoj Istri i Kvarneriću, dok je jugo razmjerno slabije uz donju Neretvu, u Riječkom zaljevu i na sjeverozapadu Istre. Lokalni reljef ima kod juga znatno slabiji utjecaj na promjene njegova smjera i jakosti, negoli što je to izrazito kod bure. Pravo kišno jugo je razmjerno rijedko oko Senja, gdje obuhvaća samo 16% godišnjeg trajanja vjetrova tj. učestalost mu je tu tek oko 56 dana/god. i skoro je četiri puta rjedje negli Senjska bura.

Dinamika, jakost, trajanje

Za tipsko jugo je značajno što puše uglavnom istosmjerno i jednoličnom jakosti, bez vrtložnih udara i bez oscilacija jakosti ili smjera (kao pri buri), a također se razvija i raste postupno pa mu za dostizanje najveće jakosti treba više sati ili čak nekoliko uzastopnih dana. Naprotiv jugo na gornjem Jadranu često završava naglo tj. brzo prestane ili se naprasno preokrene u drugi vjetar, posebno u buru ili lebić. Prosječno jugo najčešće ne traje duže od tjedan dana, ali na južnom Jadranu ponekad potraje i kroz više tjedana u svezi s prolaskom više ciklona u nizovima ujesen i zimi. Premda najveća jakost juga može biti i preko 30 m/sec, njegov prosječni maksimum većinom ne prjelazi 20 m/sec, a najveća brzina na istočnom Jadranu je 47,5 m/sec (Stipaničić 1969, Trošić 1985).

Popratna toplina, oborine

Tijekom juga toplina zraka najčešće raste ili bar ne padne ispod predhodnih vrijednosti. Pritom je ovo zatopljenje razmjerno blago i rijedko prelazi desetak °C, za razliku od bure gdje suprotni padovi mogu biti još veći. Porast vlage i oborina su značajne pojave za pravo jugo, pri kojemu je relativna vlaga najčešće između 80 i 100%, a oborine su obična pojava, često kao grmljavinski kišni pljuskovi. Zato je jugo na Jadranu i istočnom Sredozemlju glavni donositelj obilnih oborina i jače naoblake, pa je zato tu izrazit paralelizam učestalosti juga i oborina.

Za vrijeme vlažnog juga, pri razpršivanju morske pjene s valova vjetrom, brzo nastaje prezasićenje zračne vlage nad morem, pa su zato koncentracia i intenzitet atmosferske posolice pri jugu (spram bure) razmjerno slabiji i ograničeni suviškom zračne vlage, a sama posolica ima izgled vlažne slane magle od razpršenih morskih kapljica. Kada ta mokra posolica i dospije na obalu i priobalnu vegetaciu, ona se uglavnom brzo izpire kišom zbog popratnih obilnih oborina koje istodobno donosi jugo. Zato je medju inim jačim vjetrovima na Jadranu, vegetacijski učinak posolice pri vlažnom jugu razmjerno najblaži.

Biopokazatelji jakog juga

Izim uobičajenih južnih vrsta sredozemne flore, na položajima s čestim i jakim jugom u primorju i posebno na južnim otocima raste još niz specializiranih riedkih vrsta odpornih na izrazite južne vjetrometine: Takve su medju južnim zeljanicama osobito: Ampelodesma mauretanica (Ampelodesmos tenax), Hyparrhenia hirta, Stipa capensis (S. retorta), Centaurea cana, Vailantia hispida, Scaligeria napiformis, Ptilostemon stellatus i sl., koje rastu skoro isključivo na jadranskim vjetrometinama s najjačim jugom, a još niz inih su razmjerno češće (preferentne) na južnim vjetrometinama, ali rastu i drugdje uz slične zamjenske uvjete npr. na zaštićenim južnim strminama ili u južnim stepama.

U samonikloj dendroflori (divlje grmlje) na istočnom Jadranu su najotpornije na jugo i uglavnom ograničene na južne vjetrometine posebno: Anthyllis aegaea (A. splendens), Artemisia arborescens, Aurinia affinis (A. scopulorum), Brassica frutescens, Capparis ovata (C. sicula), Convolvulus cneorum, Juniperus lycia, Lavatera bryonifolia (L. unguiculata), Myrtus communis ssp. tarentina (M. croatica) i Pistacia saportae (P. lentiscus X terebinthus). Takodjer su još razmjerno odporne južne sredozemne vrste na jugo, iako ne rastu izključivo na južnim vjetrometinama, još i Arbutus andrachne, Calycotome spinosa, Cupressus sempervirens ssp. horizontalis, Ephedra foeminea (E. campyloclada), Euphorbia dendroides, Juniperus macrocarpa, Nerium oleander, Periploca graeca, Phillyrea angustifolia, Phlomis fruticosa, Pinus halepensis, P. pinea, Prasium majus, Quecus coccifera, Smilax mauretanica, Tamarix dalmatica, Thymelaea hirsuta i dr.

U jadranskoj obalnoj fauni su tipične ptice gnjezdarice na vjetrometinama s jakim jugom: Hydrobates pelagicus, Calonectris diomedea, Falco eleonorae, Apus pallidus, Petronia petronia, Hirundo daurica, Hippolais olivetorum, Sylvia conspicillata i Cercotrichas galactotes, kao i gušterice Lacerta oxycephala, Podarcis melisellensis i dr.

Jugo istočnog Sredozemlja

Na obalama Grčke i Egejskim otocima puše sličan topli i kišoviti, još jači vjetar poput našeg juga, tzv. nothía (="južnjak") i turski Melten. Njegov je učinak najjači oko Krete, pa na otocima Dodekaneza i na južnim obalama Peloponeza, a sve je slabiji i rjedji prama sjeveru, na sjevernim egejskim otocima i nutarnjim obalama Trakije, egejske Macedonie i Epira. Vegetacia na tim jugu izloženim grčkim obalama je uglavnom slična ili bar fizionomski analogna kao i na južnojadranskim vjetrometinama tj. na stijenama red Ptilostemetalia chamaepeuces, pa halofiti grupe Crithmo-Limonion graeci, travnjaci Crupino-Bromion rubentis i šikare Thymelaeion hirsutae, Sarcopoterion spinosi, Pistacio-Rhamnion alaterni i dr.

Na južnim i jugozapadnim obalama Male Azije takodjer puše našem jugu sličan, olujni kišoviti i topli južnjak tzv. Imbat, a njemu najizloženije južne primorske vjetrometine sadrže značajnu južnu vegetaciu: na stienama Inulion heterolepidis, Artemisio-Achilleion confertae (travnjaci), pa šikare Thymelaeion hirsutae i Pistacio-Rhamnion oleoidis, šume Salici-Populetum euphraticae i Pistacio-Phoenicetum theophrasti i dr.

Ini slični vjetrovi

Izvan Sredozemlja ostali vjetrovi manjeviše slični našem jugu su dosta prošireni najviše na vlažno-toplim oceanskim obalama, a najvažniji su slijedeći. Oko Španjolske puše sličan vlažni zapadnjak "vendavales", a na Britanskom otočju je donekle sličan vlažno-topli oceanski zapadnjak "westerlies". U Perzijskom zaljevu je sličan vlažni sjeverozapadnjak "Khaus". Na Karibskim otocima u srednjoj Americi je sličan vlažni sjeverozapadnjak "bayamos", pa na zapadu Mexica pacifički jugozapadnjak "cordonázo". U Južnoj Americi je duž obale Chilea čest toplo-kišoviti pacifički zapadnjak "virazón", a u Argentini olujni i kišoviti atlantski jugoistočnjak "suestáda". Na udaru tih vjetrova samoniklo raste i većina najotpornijih egzota, koji su i kod nas prikladni za uzgoj uz jadranske vjetrometine s najjačim jugom, npr. Acacia rhetinoides, Agave americana, Atriplex halimus, Allocasuarina sp.plur., Cylindropuntia tunicata, Opuntia barbarica, Phoenix canariensis, Pinus brutia, Yucca aloifolia, Ziziphus jujuba i dr. Zato bi odande trebalo birati i slični odporni egzoti za jadranske južne vjetrometine.

Toplo-sušni fenski vjetar

Toplo-sušni vjetar fen (lat. Favonius, grč. zephyros, njem. Föhn, engl. foehn, rus. suhovey, perz. Suhali, u srednjoj Hrvatskoj: "jugovina", čakav.Kvarner: "furjãn"): Zbog razmjerno manje mehaničke jakosti, ovaj fenski tip vjetrova je kod nas donedavna bio slabije poznat, iako je zbog popratnih učinaka njegovo djelovanje izrazito i prostrano, a po tipu djelovanja je bitno različito od pravog vlažnog juga. Ovi su južni fenski vjetrovi zadnjih desetljeća kod nas i inače po Europi postali vrlo važnima zbog njihovog pojačanja i širenja i svezi novijega globalnog zagrijavanja.

Najpoznatiji oblik takvog vjetra se razvija pri puhanju juga iz Sredozemlja preko Alpa, gdje se na južnoj sredozemnoj padini u Italiji izlučuje uzdizanjem većina njegovih oborina. Zato taj vjetar dalje u međuplaninskim dolinama u Austriji i Švicarskoj, pa na sjevernoj njemačkoj padini Alpa silazi u Bavarskoj kao sušni i razmjerno topli, neugodni i sparni vjetar fen: njem. Föhn, engl. foehn, od latin. Favonius. Slični fenski vjetrovi razvijaju se i u našim Dinaridima pri puhanju jadranskog juga, kada se većina oborina izlučuje na Velebitu, Kapeli, Dinari i hercegovačkim planinama, pa zatim ovo kopneno jugo dalje stiže u medjudinarske doline i sjevernodinarsko podnožje kao razmjerno sušna i topla fenska "jugovina". Pritom se takvi fenski vjetrovi kod nas mogu razviti uz različite sinoptičke preduvjete, pa se na Dinarskom krasu zato razlikuju tri glavna podtipa ekološki sličnih toplo-sušnih vjetrova: srednjohrvatska "jugovina", sjevernojadranski "furjãn" i južnojadranski "šilok".

Suho jugo ili šilok

To je anticiklonski tip vedrog juga koje puše na južnojadranskom primorju i vanjskim otocima kao sušni i vrući vjetar u toplija godišnja doba, a razvija se kada nad sjevernom Afrikom i Sredozeljem leži jaka anticiklona i prati ga povišeni tlak. Tada preko obala sjeverne Afrike puše suhi i vrući južni pustinjski vjetar "samum", koji se kao sušno jugo nastavlja preko Sredozemlja do južnoga i srednjeg Jadrana, gdje ponekad tada donosi i sivosmedju saharsku prašinu ili sitni pijesak.

Kvarnerski fen furjãn

Tasj kvarnerski fen nastaje za vrijeme tipičnog, oblačnog ciklonskog juga. Pritom oblačno jugo nailazi iz Dalmacije preko južnog Velebita i Poštaka, gdje izlučuje većinu oborina, a preostalu vlagu još izluči na nutarnjim ličkim masivima (Ličko sredogorje i dr.). Zatim i dalje puše jugoistočnim smjerom, ali zbog lučne zakrivljenosti velebitskog lanca, to ličko jugo opet nailazi s nutarnje strane na meridianski položene bariere sjevernog Velebita i Senjskg bila, pa se preko njihovih grebena i posebno kroz sedla Oltari i Vratnik opet obrušava do obale u sjeverni Velebitski i Vinodolski kanal, kao suhi i vrući udarno-vrtložni vjetar fenskog tipa iz SE-ESE smjera. Pritom se slično buri i kod ovog fena na velebitskom grebenu nalegne magla u obliku oblačne "kape", ali se ova vidljivo pomiče duž Velebita od juga prama sjeveru, a ne obratno kao pri buri. Djelovanje toga velebitskog fena najčešće je i najjače uz sjeverno velebitsko primorje (Klada-Klenovica), pa na susjednim otocima oko Baške i Lopara, a najizrazitije je sa suhom fenskom posolicom na otocima Senjskog arhipelaga: Prvić, Goli i Sv.Grgur. Taj je vjetar u istočnom Kvarneru najčešći za vrijeme juga ujesen i rjedji u proljeće, a učinak mu je razmjerno sličan suhoj buri, ali je znatno topliji i slabije jakosti (usp. Lukšić 1969, 1982).

Srednjohrvatska jugovina

Fenski nutarnji vjetar sjevernih dinarskih dolina u srednjoj Hrvbatskoj, kao kopneni produžetak juga je većinom slabiji od dalmatinskog "šiloka" i olujnog kvarnerskog "furjana": Ovaj je češći i zahvaća mnogo veća prostranstva medjudinarskih dolina i sjevernodinarskog podnožja u srednjoj Hrvatskoj i sjeverozapadnoj Bosni, gdje ima jasno vidljivi učinak na kopneno proširenje južne polusredozemne vegetacie iz primorskog submediterana daleko u kopneno zaledje. To je pravi tipski fen kao i u Alpama, koji nastaje za vrijeme jadranskog juga kad ono na primorskim Dinaridima izbaci većinu vlage, pa zatim nastavlja kroz dinarske doline do sjevernog peripanonskog podnožja kao sušni i topli južni do jugozapadni vjetar umjerene jakosti. Taj naš kopneni fen je u zapadnim Dinaridima najčešći i najizrazitiji u istočnoj Lici, Kordunu, Banovini i zapadnobosanskoj Krajini, a posebno oko grebena Ljubčagora kod Slunja i u rječnim dolinama gornje Une, Korane i Mrežnice, odakle se osjeća do Bosanskog Novog i Karlovca, a rjedje za najjačeg jesenskog juga sve do Zagreba kao tzv. "jugovina" ili kajkav. "južnjâk". U najjačem području puhanja tog fena dosad nažalost ima malo meteoroloških postaja uglavnom kišomjernih, dok su prave postaje samo u netipskim rubnim područjima slabijega i rjedjeg fena, npr. Ogulin, Plaški, Kladuša, Cazin i Bihać, gdje je tipični fenski utjecaj najizraženiji u klimatskim prosjecima za Kladušu.

Dinamika, periodičnost

Sušno jugo ili "šilok" u Dalmaciji puše najčešće za lijepa vremena u toplo doba godine. Kvarnerski i sjevernodinarski fen su najjači i najčešći ujesen, a rjedji i slabiji u proljeće, dok su rijedki po zimi i ljeti. Po dinamici se ovi toplo-sušni vjetrovi znatno razlikuju. Dalmatinski šilok je puhanjem sličan jugu tj. prosječno jak i stabilan jednolični vjetar. Kvarnerski furjãn se od njega bitno razlikuje, jer je to češće nejednolik do olujni vjetar koji većinom puše s udarnim vrtlozima pa je sličniji buri no jugu, ali je topliji i puše samo za vrijeme juga na ostalom Jadranu. Sjevernodinarska kopnena 'jugovina' je umjereni do slabiji, obično višednevni vjetar kojega je mehanički učinak većinom sporedan, a najvažnije je djelovanje topline i zračne suše.

Popratna suša i vrućina

Za razliku od vlažnoga ciklonskog juga koje na Jadranu uglavnom blaže podiže temperaturu, za vrijeme sušnih fenskih vjetrova zbog fenskog učinka i termodinamske adiabate je izrazitiji porast temperature ponekad i preko desetak stupnjeva spram predhodnog prosjeka, pa su za ovih vjetrova česte vrućine i žege. S tim je povezan i izraziti pad zračne vlage, što uvjetuje povećanu evapotranspiraciju bilja i naglo topljenje zimskog snijega. Povrh toga, dalmatinski šilok i kvarnerski furjãn stvaraju zbog suhog zraka mnogo jaču posolicu nego obično vlažno jugo. Dakle, iako je mehanički utjecaj dinarskog fena razmjerno blag i zanemariv, njegovi popratni učinci kroz vrućinu i zračnu sušu uvjetuju što je učinak tog fena izrazitiji i prostraniji negoli kod juga, pa po utjecaju na krašku vegetaciju djelovanje fena na Dinarskom krasu zaostaje samo za burom.

Biopokazatelji fena

Fenski učinak sušnih i toplih južnih vjetrova je najizraženiji kroz prodor južne vegetacie u kopneno zaledje po medjudinarskim dolinama i na sjevernom podnožju Dinarida. Tu se u fenskoj flori iztiče južno polusredozemno bilje kao na jadranskom primorju (submediteran), npr. Allium marschallianum (A. tergestinum), Arabis hornungiana, Asarum ibericum (A. caucasicum), Asplenium csikii, Asperu la montana (A. sublongiflora), Centaurea grafiana, C. substi tuta, Ceterach javorkeanum, Cymbalaria pallida, Hieracium tommasinii, Lilium croceum i dr. U našoj šumskoj dendroflori su takve vrste vezane na fenske polusredozemne oaze u zaledju osobito Acer velutinum (A. villosum), Amelanchier cretica, Juglans regia ssp. balcanica, Quercus brutia, Qu. dalechampii, Sorbus umbellata, Spiraea cana, Swida koenigii (Cornus hungarica) i Tilia tomentosa. U kontinentalnoj fauni fenskih oaza su značajne južne primorske ptice gnjezdarice npr. Apus apus, Acanthis cannabina, Columba livia, Delichon urbica, Dendrocopos lilfordi, Emberiza cia, E. cirlus, Monticola saxatilis i dr.

Ini slični fenski vjetrovi

Takvi slični vjetrovi fenskog tipa su česti uz mnoge gorske lance po svijetu preko kojih pušu topliji primorski vjetrovi u zaledje. Najpoznatiji je spomenuti, tipični alpski fen u Bavarskoj, a sličan je i fenski jugozapadnjak "autan" na sjevernoj strani Pireneja. U južnoj Rusiji na sjeveru Kavkaza je sličan fenski južnjak "suhovej", a u Turkestanu sušni fenski jugoistočnjak "afghanec", pa u središnjoj Aziji suhi i topli južni "teploj". Na sjevernom primorju gorja Atlas u sjeverozapadnoj Africi puše vrući fenski južnjak "ghibli", a u gorskom Iranu suhi južnjak "Suhali".

U preriama srednje Kanade, preko zapadnih Kordiljera puše iz Pacifika sušni i jaki fenski jugozapadnjak "chinook", a u stepskim pampasima Argentine preko Anda takodjer iz Pacifika slični fenski sjeverozapadnjak "sondo", pa u susjednom Chileu niz Ande iz kopnenog zaledja sušni fenski sjeveroistočnjak "puelche". Slični bezimeni ili slabiji fenski vjetrovi pušu i oko primorskih planina u jugoistočnoj Aziji, južnoj Africi, istočnoj Australiji, Novom Zelandu itd. U svim tim fenskim oazama po svijetu rastu kserotermni drvenasti egzoti koji su prikladni i za naša fenska područja, npr. Cedrus atlantica, Elaeagnus orientalis, Euonymus japonica, Ligustrum lucidum, Opuntia humifusa, Poncirus trifoliata, Shepherdia argentea, Vitis hissarica, V. solonis, Yucca gloriosa, Yu. smalliana itd., a iz istih fenskih područja treba i ubuduće introducirati ine prikladne egzote.

Ekologia juga i fena

Primorsko jugo je najčešći i najjači vjetar vanjskih otoka i južnojadranskog primorja, dok je prama sjevernom primorju i nutarnjim sjevernim otocima razmjerno rjedje i slabije, pa je tamo i njegov eko-vegetacijski utjecaj manje izrazit od dominantne česte bure. Izuzev razmjerno rjedju inačicu sušnog juga koje je češće u Dalmaciji a rijetko sjevernije, jadransko pučinsko jugo je pretežno vlažan i topao jednolični vjetar, što je njegova glavna ekološka osobitost spram utjecaja hladne i turbulentne bure. Domaća praktična iskustva o jugu su uglavnom iz problema plovidbe i pošumljavanja. Već provizornim laičkim uvidom u južnojadranska i pučinska područja s najobilnijom jugom, može se poredbeno uočiti obilje prevladavajuće tvrdolisne vegetacije sredozemnog tipa, uz malobrojnost ili izostanak listopadnog drveća i grmlja iz kopnenog zaledja.

Iako ekobotanički učinci jadranskog juga i dinarskog fena na prvi pogled nisu tako drastični i spektakularni kao kod najjače bure, zbog novoga globalnog zatopljenja se oni pokazuju podjednako važnima za razvitak vegetacie, posebno zbog dalekosežnih promjena kroz velike pomake vegetacijskih pojasa i obilnu nazočnost južnih, sredozemnih i čak sjevernoafričkih vrsta kojih kod nas uglavnom nema izvan područja s izrazitom dominacijom juga ili bar fena. Osobito kod dinarskog fena su ekobotaničke promjene zadnjih desetljeća brže i jasno izražene. Još pred pola stoljeća, eko-učinak našeg fena na sastav i raspored vegetacie u dinarskim dolinama je bio jedva vidljiv i praktično zanemariv, ali kroz zadnjih par desetljeća i osobito danas taj južni fenski utjecaj već postaje izrazit i očigledan, pa se više ne može zanemariti, što je jamačno rezultat novijih klimatskih promjena. U idućem popisu otpornih vrsta na područjima s obilnim jugom i dolinskim fenom, zvjezdica ( * ) uz latinsko ime označuje posebne otporne vrste tj. vjetrovne endeme kojih nema na inozemnim vjetrometinama izvan Jadrana i Dinarskog krasa.

Vanjske prilagodbe na jugo

Opći vanjski izgled vegetacie na dalmatinskim vjetrometinama s obilnim jugom je dijelom sličan kao na umjerenim sjevernijim burištima, ali ipak postoje vidljive razlike. Bez obzira na snagu i učestalost juga, ono ima na bilje razmjerno blaži eko-učinak od bure, jer pri jugu uglavnom nema mrazova ni oštrih vrtložnih udara (refuli).

Izkrivljeno drveće

Izobličenje drveća na izrazitim vjetrometinama s obilnim jugom je dijelom slično kao i na sjevernim burištima, ali je ipak manje izraženo i obuhvaća nagnuta nesimetrična stabla s jednostranom krošnjom kao barjak (Morton 1927, Doutt 1941, Runge 1955), a samo na najjačim južnim vjetrometinama uz more s posolicom su puzavo-polegla stabla kao brajde (Spalierstrauch). Uz te vjetrovne deformacie uobičajene na inim europskim obalama, na našim dalmatinskim vjetrometinama s obilnim jugom se još nalazi i posebni južnjački tip deformacie drveća iz toplo-sušnih subtropa, kojih uglavnom nema sjevernije pri buri i sličnim hladnijim vjetrovima. To su štitasto-tanjuraste krošnje vodoravno sploštene poput kišobrana, koje su inače česte i tipične u vjetrovitim područjima Afrike, Australie i Južne Amerike, npr. tamo kod južnih rodova Acacia, Cedrus, Adansonia (baobab) i sličnih. Na Jadranu pod udarom juga takve kišobranaste krošnje često stvaraju razni borovi (npr. Pinus pinea L., P. halepensis Mill., P. dalmatica Vis.), pa primorski brist (Ulmus canescens Melv.), hrast drmun (Quercus virgiliana Ten.) i neki južni egzoti sadjeni kod nas na udaru juga.

Ljetopadni listovi

Druga osebujna značajka damo kod jadranskih vjetrometina s obilnim jugom je prirodna nazočnost ljetopadnih grmova unutar tvrdolisne vegetacie, kojima listovi pupaju ujesen pa ovi južni grmovi ozelene zimi, a u proljeće im listovi požute i opadnu pa ljeti imaju gole grane (obratno kao zimi na kontinentu). Slični ljetopadni grmovi su inače česti u toplo-sušnim subtropima, a kod nas im pripadaju npr. Spartium junceum L., Euphorbia dendroides L., Osyris alba L., Suaeda vera Gmel. (S. fruticosa), Lavatera bryonifolia Sm., Capparis ovata Duh. i ini rjedji na vanjskim pučinskim otočićima s obilnim jugom.

Odrvenjele zeljanice

Najvažnija i najčešća fizionomska osobitost na dalmatinskim vjetrometinama s obilnim jugom, slično kao i pri drugim obalnim vjetrovima oko Sredozemlja (Kanari, Baleari, tirenski i egejski otoci, obale Peloponeza, južne Turske itd.) jesu tzv. ksilokauli. To su posebni obalni grmovi i polugrmići visine 1 - 2m, koji inače pripadaju skupinama i porodicama gdje su im ini srodnici u zavjetrinama uglavnom mekane zeljanice, pa čvrsto odrvenjele stabljike i grane pomažu ovim ksilokaulima da bolje podnose trganje mehaničkom snagom vjetra. Takvi odrvenjeli ksilokauli većinom izostaju na hladnim sjevernim vjetrometinama umjerenog pojasa, pa su slični dosta rijetki i na sjevernojadranskim obalnim burištima tek s malobrojnim otpornim polugrmićima.

Ovi obalni ksilokauli su na Jadranu i inim toplo-vjetrovitim obalama Sredozemlja većinom kao lokalni endemi (označeni zvjezdicom *) ograničeni na područne vjetrometine, ili su dijelom prastari (disjunktni) relikti koji rastu izdvojeno-rastrgano na raznim obalnim vjetrometinama oko Sredozemlja, a nema ih u medjuprostorima bez jačih obalnih vjetrova. Na dalmatinskim obalnim vjetrometinama s obilnim jugom takvi su odrvenjeli ksilokauli: Artemisia arborescens L., Aurinia leucadea (Guss.) Koch*, Brassica botterii Vis.*, Cephalaria mediterranea (Viv.) Szabo, Convolvulus cneorum L., Dianthus dalmaticus Čelak*, Euphorbia dendroides L., Globularia alypum L., Halimione graeca (Moq.) M.G., Matthiola rupestris DC, Lavatera bryonifolia Lam. (L. unguiculata), Moltkia petraea (Trat.) Gris.*, Onosma dalmaticum Scheele*, Seseli giganteum Tomm.* etc.

Prostorno-sezonski učinak

Uz buru je jugo drugi najjači i značajan vjetar na Jadranu, osobito u Dalmaciji (Makjanić 1978, Jurčec i sur. 1995, Vukičević i Jurčec 2004). Kako je pravo kišno jugo povezano s ciklonama, ono je najčešće i najduže traje u doba najjače ciklogeneze, pa su zbog toga dijelom i sezonski različiti njegovi eko-učinci. U južnijem primorju i na pučinskim otocima sa slabijom i rjedjom burom, jugo je najčešće u najhladnije doba zimi (približno od studenog do travnja), a sjevernije u Kvarneru i Istri gdje je jači kopneni utjecaj sa žešćom zimskom burom, jugo većinom ima dva godišnja maksimuma i tu je najčešće ujesen (većinom od listopada do prosinca), a drugi mu je tu maksimum u proljeće (travanj-svibanj). Lokalni reljef ima kod juga razmjerno manji utjecaj na promjene njegova smjera i jakosti, negoli što je to izrazito kod bure. Područja s razmjerno čestim i jakim jugom uglavnom su prostranija na južnom primorju i vanjskim otocima, npr. oko Visa, Lastova, Dubrovnika, rta Ploča (Vinišća-Rogoznica), dok je jugo razmjerno slabije npr. uz ušće Neretve, u Riječkom zaljevu i na sjeverozapadu Istre. U sjevernom Jadranu je jugo razmjerno najjače u južnoj Istri i Kvarneriću, pa je i tu na sjeveru njegov eko-učinak na obalnu vegetaciju izrazit npr. oko Premanture na jugu Istre, oko Stare Baške, otoci Plavnik i Trstenik. Jugo je razmjerno rjedje kod Senja, gdje obuhvaća oko 16% godišnjeg trajanja vjetrova tj. učestalost mu je oko 56 dana/god. i tu je skoro četiri puta rjedje negoli Senjska bura.

Ekološki tipovi juga

Tipsko i najčeće jugo je većinom oblačni i vlažno-topli vjetar razmjerno jednolike snage, većinom bez izrazitih rafalnih udara poput bure. Drugi rjedji tip juga je suho-vedro jugo ili tzv. „šilok“ koji puše na južnojadranskom primorju i vanjskim otocima kao sušni i vrući vjetar i ponekad donosi nad Jadranom sivosmedju saharsku prašinu ili sitni pijesak. Sušno jugo ili "šilok" u Dalmaciji puše češće za lijepog vremena u toplije doba godine, dok je u Istri i Kvarneru to suho jugo puno slabije i rijetko puše. Dalmatinski šilok je puhanjem sličan jugu tj. prosječno jak i stabilan vjetar, ali zbog zračne suhoće stvara uz obale jaču posolicu od pravoga vlažnog juga, pa oštećuje obalnu vegetaciju kao kod bure.

Učinak topline i oborina

Tijekom juga toplina zraka najčešće poraste ili bar ne padne bitno ispod prethodnih vrijednosti. Pritom je ovo zatopljenje razmjerno blaže i rijetko prelazi desetak °C, za razliku od bure gdje suprotni padovi mogu biti veći. Porast vlage i oborine su značajni eko-faktori za pravo jugo, pri kojemu relativna vlažnost poraste (približno od 80 - 100%) i oborine su česta popratna pojava. U odnosu na sušnu buru, za vrijeme vlažnog juga pri raspršivanju morske pjene s valova vjetrom, brzo nastaje zasićenje zračne vlage nad morem, pa su zato koncentracija i intenzitet atmosferske posolice pri jugu razmjerno slabiji i ograničeni suviškom zračne vlage. Kada ta mokra posolica i dospije na obalu i priobalnu vegetaciju, ona se većinom brzo ispire kišom zbog popratnih obilnih oborina koje istodobno donosi jugo. Zato je spram žestoke posolice uz suhu buru, vegetacijski učinak posolice pri vlažnom jugu razmjerno blaži i manje štetan od burne posolice.

Biopokazatelji jačeg juga

Izim južnih mediteranskih vrsta uobičajenih na sredozemnim obalama, na izloženim položajima s čestim i jakim jugom u primorju i napose na vanjskim otocima raste još niz specializiranih vrsta otpornih na izrazite južne vjetrometine. Takve su uz istočni Jadran među manjim južnim zeljanicama nadasve Ampelodesma mauritanica (Poir.) Dur.& Sch. (Ampelodesmos tenax), Carlina graeca (Held.) Bois., Centaurea cana Sib.& Sm., Euphorbia rigida M.Bieb., Hyparrhenia hirta (L.) Stapf., Limonium diomedeum Brullo*, Ornithogalum arabicum L., Ptilostemon stellatus (L.) Greut., Phagnalon graecum Bois.& Held., Sedum litoreum Guss., Stipa capensis (S. retorta), Scaligeria cretica (Mill.) Bois., Taraxacum montesignum Soest., Teucrium brevifolium Schr. (T. creticum), T. divaricatum Sieb. (T. graecum), Vailantia hispida L. i slične, kojima su najsjevernija nalazišta unutar Sredozemlja baš na našim dalmatinskim vjetrometinama s najjačim jugom.

Medju samoniklim grmovima istočnog Jadrana su najotporniji na jugo i uglavnom ograničeni na južne vjetrometine osobito Anthyllis aegaea Turrill (A. splendens), Artemisia arborescens L., Aurinia affinis (Ten.) M.G*. (A. scopulorum), Brassica frutescens (Vis.) Sch.Vuk.*, Capparis sicula Duh. (C. ovata), Coronilla glauca L., Juniperus lycia L., Lavatera bryonifolia Lam. (L. unguiculata), Lycium intricatum Boiss., Myrtus communis ssp. tarentina (Mill.) Arc. (M. croatica) i Pistacia saportae Burn. (P. lentiscus X terebinthus). Osim tih rjedjih vrsta ograničenih uglavnom na južne vjetrometine, od inih sredozemnih biljaka takodjer su još razmjerno otporne na jače jugo, iako ne rastu samo na južnim vjetrometinama nego dijelom i u zavjetrini, npr. Calycotome spinosa L., Convolvulus cneorum L., Cupressus sempervirens L. ssp. horizontalis, Daphne oleoides Schr., Ephedra foeminea Forsk. (E. campyloclada), Euphorbia spinosa L., Iris dalmatica (Pamp.) Bald.*, Juniperus macrocarpa Sm., Malcolmia maritima (Juss.) R.Br., Parietaria lusitanica L., Periploca graeca L., Philyrea angustifolia L., Phlomis fruticosa L., Pinus halepensis Mill., P. pinea L., Prasium majus L., Putoria calabrica (L.) DC., Quercus coccifera L., Smilax mauritanica Desf., Tamarix dalmatica Baum., Thymelaea hirsuta (L.) End. i dr. [uredi] Slični vjetrovi i otporni egzoti

Izvan Sredozemlja drugi vjetrovi, po eko-učinku donekle slični našem jugu su dosta rašireni posebno na vlažno-toplim oceanskim obalama subtropskih područja, gdje na priobalnim vjetrometinama uvjetuju analogne tipove prilagođene vegetacije kao i na vjetrovitim obalama Sredozemlja. Npr. u Perzijskom zaljevu je sličan vlažni sjeverozapadnjak "Khaus". Na Karibskim otocima u srednjoj Americi je sličan vlažni sjeverozapadnjak "bayamos", pa na zapadnoj obali Meksika pacifički jugozapadnjak "cordonázo". U Južnoj Americi, duž obale Čilea je čest toplo-kišoviti pacifički zapadnjak "virazón", a u Argentini olujni i kišoviti atlantski jugoistočnjak "suestáda". Ekološko poznavanje tih obalnih vjetrova sličnih jugu važno je zbog introdukcie njihovih prikladnih egzota kod nas na Jadranu. Na udaru ovih vjetrova samoniklo raste većina najotpornijih egzota, koji su i kod nas prikladni i uspješni u uzgoju za jadranske obalne vjetrometine s najjačim jugom, npr. Acacia rhetinoides Schl., Agave americana L., Atriplex halimus L., Allocasuarina sp.plur., Cylindropuntia tunicata (Lehm.) Knuth, Opuntia barbarica Beger, Phoenix canariensis Chab. i dr. Zato odande treba birati ine otporne egzote za južnojadranske vjetrometine.

Eko-učinak dinarskog fena

Zbog složenih popratnih učinaka fensko je ekološko značenje izrazito i prostrano, ali je po tipu djelovanja dosta različito od pravoga jadranskog juga, kojega je fen zapravo nastavak u dinarskim medjuplaninskim dolinama. Najpoznatiji i eko-botanički najbolje proučeni oblik sličnog vjetra razvija se pri puhanju juga iz Sredozemlja preko Alpa, gdje se na sredozemnoj padini južnih Alpa izlučuje uzdizanjem većina njegovih oborina. Zato taj vjetar dalje u međuplaninskim dolinama Austrije, Švicarske i na sjevernoj padini bavarskih Alpa silazi kao sušni i razmjerno topli i sparni vjetar fen (njem. Föhn, eng. foehn, izvorno od latin. Favonius). Slični fenski vjetrovi razvijaju se i u našim Dinaridima pri puhanju jadranskog juga, kad se većina oborina izlučuje na gorskim lancima Velebita, Kapele, Dinare i hercegovačkih planina, pa zatim to jugo stiže u medjudinarske doline i sjevernodinarsko podnožje kao razmjerno sušna i topla fenska "jugovina".

Dinarski dolinski fen

Dinarski fen ili "jugovina" zahvaća veća prostranstva medjuplaninskih dolina nutarnjih Dinarida i sjevernodinarskog podnožja do srednje Hrvatske i zapadne Bosne, gdje ima jasno vidljivi i prostrani eko-učinak kroz razvitak južne submediteranske vegetacie sjevernije i podalje izvan Jadrana. To je sličan fen kao u Alpama, koji nastaje za vrijeme jadranskog juga kad ono na primorskim Dinaridima kroz oborine izbaci većinu vlage, pa potom nastavlja puhati kroz dinarske doline do sjevernog podnožja, kao sušni i topli južni do jugozapadni vjetar umjerene jakosti. Taj naš kontinentalni fen je u zapadnim Dinaridima razmjerno čest i izrazit u istočnoj Lici, Kordunu, Banovini i zapadnobosanskoj Krajini, a najizraženiji mu je eko-učinak u riječnim dolinama Une, Korane i Mrežnice, gdje mu se utjecaj osjeća do Bihaća, Kladuše, Ogulina i Duge Rese.

Sjevernodinarska kopnena jugovina je umjereni do slabiji, obično višednevni vjetar kojega je izravni mehanički učinak na bilje uglavnom sporedan, a najvažnije je za vegetaciju djelovanje popratne topline i suhoće koje donosi u kopneno zaledje. Za razliku od vlažnoga ciklonskog juga koje na Jadranu uglavnom blago podiže temperaturu, za vrijeme sušnih južnih vjetrova u zaledju zbog fenskog učinka je izrazitiji porast temperature ponekad do desetak i više stupnjeva spram predhodnog prosjeka, pa su pri toj fenskoj „jugovini“ česte vrućine i žega. S tim je povezan i izraziti pad zračne vlage, što uvjetuje povećanu evapotranspiraciju biljaka, kao i naglo topljenje zimskog snijega. Dakle, iako je mehanički učinak dinarskog fena većinom blaži i zanemariv, njegovi popratni utjecaji kroz vrućinu i zračnu sušu uvjetuju izraziti i prostrani eko-učinak.

U medjudinarskim dolinama i na sjevernom podnožju Dinarida se na području jačih fenskih utjecaja u flori ističu južne primorske biljke, često kao endemi i relikti ograničeni na izdvojene submediteranske oaze s osobitom fenskom vegetaciom npr. Allium marschallianum Gros. (A. tergestinum), Arabis hornungiana Schur., Asarum ibericum Stev. (A. caucasicum), Asplenium csikii Kümm.& Andr., Asperula montana W.K. (A. sublongiflora), Centaurea grafiana Desf., C. substituta Czer., Ceterach javorkeanum (Vida) Soo, Cymbalaria pallida (Ten.) Wett., Hieracium tommasinii Rchb.*, Lilium croceum Chaix. (L. aurantiacum) i dr. Medju drvećem i grmljem kod nas su pretežno na fenske (mediteranoidne) oaze u zaledju ograničeni npr. Acer velutinum C.A.M. (A. villosum), Tilia tomentosa Moen., Quercus brutia Ten., Qu. dalechampii Ten., Sorbus umbellata Desf. (S. meridionalis), Juglans regia L. ssp. balcanica, Spiraea cana W.K.* i Swida koenigii (Koch) Gros. (Cornus hungarica).

Ini fenovi i prikladni egzoti

Manjeviše slični fenski vjetrovi u svijetu su česti uz gorske lance preko kojih pušu topliji primorski vjetrovi do kopnenog zaleđa. Na sjeveru Kavkaza je sličan fenski južnjak "suhovej" i u Turkestanu sušni fenski jugoistočnjak "afghanec", a u središnjoj Aziji suhi i razmjerno topli južni "teploj". Na sjevernom primorju gorja Atlas u sjeverozapadnoj Africi puše vrući fenski južnjak "ghibli", a u Iranu suhi južnjak "Suhali". U prerijama srednje Kanade, preko zapadnih Kordiljera puše iz Pacifika sušni i jaki fenski jugozapadnjak "chinook", a u stepskim pampasima Argentine preko Anda iz Pacifika slični fenski sjeverozapadnjak "sondo", pa u susjednom Čileu niz Ande iz kopnenog zaleđa sušni fenski sjeveroistočnjak "puelche", itd. U tim inozemnim fenskim oazama rastu kserotermni drvenasti egzoti koji su prikladni u uzgoju za naša fenska područja, npr. Cedrus atlantica Manet., Elaeagnus orientalis L., Euonymus japonica L., Ligustrum lucidum Ait., Opuntia humifusa Raf., Poncirus trifoliata Raf., Shepherdia argentea (Pursh) Nut., Vitis hissarica Vass., V. solonis, Yucca gloriosa L., Yu. smalliana Fern. itd.

Zatopljenje i pomak ekozonacie

Na jadranskim otocima i primorskim područjima s izrazitom dominaciom česte i jake bure, praćenjem kroz zadjnih tridesetak godina uglavnom nisu uočene znatnije prostorne izmjene prirodne vegetacije (izim ljudskih šteta zbog požara i sječe). Naprotiv su takve su izmjene kroz pomak primorske vegetacie već jače vidljive na područjima s obilnim jugom, osobito na slučaju dinarskoga medjuplaninskog fena, gdje su vegetacijske promjene i pomak pojaseva kroz zadnjih tridesetak godina postale nesumnjive i vrlo očigledne na znatnim prostranstvima nutarnjih dinarskih dolina, koje odnedavna postaju vegetacijski sve sličnije poznatim fenskim dolinama iz Alpa s proširenom vegetacion iz jadranskog primorja.

Već stotinjak godina postoje vegetacijske karte Dinarida na temelju uzastopnih terenskih uvida, s manjeviše detaljnim prikazima ekoloških pojasa, a njihov osnovni bioklimatski raspored vegetacie je sve do prošlih 1970tih godina ostao približno sličan i razmjerno stabilan (izuzev ljudskih šteta sječom i vatrom). Pritom je sve donedavna postojala razmjerno oštra i jasna terenska granica duž lanaca Kapele, Dinare i bosanskih planina, izmedju primorsko-polusredozemne vegetacie (submediteran) na jugu i kontinentalno-srednjoeuropskih šuma na sjeveru: Vidljivi prijelazni mozaik oba tipa dijelom je postojao samo u ličkim poljima između Kapele i Velebita (Horvat i sur. 1974, Bertović 1975). Naprotiv kroz zadnjih tridesetak godina, ove klasične vegetacijske karte Dinarida sve jasnije postaju zastarjele i nerealne zbog očitih pomaka i prostranih izmjena ekozonacie. Pritom su unutar Dinarida viši gorski i planinski pojasi, kao i niže sjeverne padine zasad još ostali većinom neizmjenjeni s kontinentalnom srednjoeuropskom vegetaciom poput ranijih uvida iz stotinjak godina, ali su duž nutarnjih dinarskih dolina i na južnim padinama u zadnjih par desetljeća već vidljive dalekosežne bioklimatske izmjene kroz radikalne pomake vegetacijskih pojasa i ubrzanog proširenja južnije submediteranske flore pod pojačanim utjecajem sve češćih fenskih vjetrova.

Tvrdolisni eumediteran

Takodjer je u manjoj mjeri i na primorju pod utjecajem juga u novije doba uočeno djelomično proširenje spram zaledja tvrdolisnih sredozemnih makija (Quercion ilicis) kroz doline jadranskih rijeka na donedavna listopadno područje submediterana, npr. uz Mirnu, Rječinu, Zrmanju i Krupu, donju Krku i Čikolu, donju Cetinu, Neretvu, Bregalnicu, Cijevnu itd. Najveća su takva izmijenjena područja proširene tvrdolisne makije u zaledju Biokova oko čijeg je podnožja ta planina već obostrano okružena tvrdolisnom vegetaciom, a na južnoj padini Biokova pod udarom juga mediteransko tvrdolisno grmlje doseže uvis sve do 1.100m kao na grčkim planinama Peloponeza. Slično je u manjoj mjeri već i na sjeverozapadnom primorju Velebita gdje je ranije uz more bio listopadni submediteran, ali je tu sada duž obale Jurjevo-Stinica u donjem pojasu do 150m visine zbog pojačanoga fenskog „furjana“ takodjer već proširen sredozemni pojas tvrdolisne makije: Quercus ilex L., Pistacia lentiscus L., Lonicera implexa Ait., Ephedra foeminea Forsk., Myrtus, Philyrea, Rosmarinus, Smilax, pa na obali sadjene palme, badem itd. Također i u Dalmaciji, južnosredozemne vrste iz sjevernoafričkog termomediterana (Oleo-Ceratonion, Euphorbia dendroides i slične) ranije su bili poznati kao naši najjužniji rariteti uglavnom na vanjskim pučinskim otočićima središnjeg Jadrana (najviše Sušac i Palagruža) i manje na južnojadranskoj obali kod Dubrovnika, ali su ove danas vjerojatno zbog pojačane dinamike juga, već proširene uzduž južnog primorja od Stona do Budve i još na tridesetak dalmatinskih otoka, sjevernije sve do Iža i Dugog otoka.

Znakovito je što se izraziti i cjelovit pojas tvrdlolisne vegetacije eumeditrena, u okviru cijelog Sredozemlja pruža najdalje na sjever baš duž istočnog Jadrana u primorskoj Hrvatskoj, sve do južne Istre pa otoka Raba i Sv.Grgura, ali uzrok toga sjevernog pomaka donedavna je ostao nejasan. Naprotiv drugdje u južnoj Europi na tim sličnim širinama kao sjeveroistočni Jadran, uglavnom raste samo listopadna submediteranska vegetacija ili čisto kontinentalna, a sitne reliktne oaze poluzimzelene makije iz toplosuhog postglaciala (kseroterm) preostale su npr. na baskijskoj obali sjeverne Španjolske i uz sjeverna talianska jezera. Na zapadnoj jadranskoj obali Italie uski isprekidani pojas tvrdlosnog eumediterana pruža se tek do Ancone (tj. širine našeg Splita), a sjeverozapadne obale Jadrana od Ancone do našeg Umaga su uglavnom listopadni submediteran.

Na istočnobalkanskim obalama, uski tvrdolisni eumediteran doseže jedva do tursko-bugarske granice (tj. do širina Boke Kotorske), a sjevernije obale do bugarsko-rumunjske granice (rt Kaliakra na širini Splita) i južni Krim imaju samo listopadni submediteran, dok je ina vegetacija rumunjske i ukrajinske obale izrazito kontinentalna bez južnih sredozemnih vrsta. Za taj daleki najsjeverniji pomak tvrdolisnog eumediterana na istočnom Jadranu važan ekološki uzročnik (a možda i glavni) danas je obilno puhanje juga i ako bi jugo kod nas znatnije oslabilo ili prestalo, taj naš primorski i otočni eumediteran uskoro bi se povukao niže na jug kao na istočnobalkanskim obalama i uz zapadni Jadran u Italiji. Bez obilnog juga bi kod nas tvrdolosni eumediteran, kao i dugdje u južnoj Europi dosezao jedva do Pelješca ili kao uski isprekidani pojas možda do Splita, a u sjevernoj Dalmaciji i na Kvarneru bio bi samo submediteran, dok bi u Istri i na velebitskom primorju rasla čisto kontinentalna vegetacija, nešto poput Panonije i rumunjske obale.

Promjene dinarskih dolina

Dok su na primorju i otocima dosad vidljivi razmjerno manji lokalni pomaci s proširenom južnijom vegetaciom, u dinarskim dolinama su slične promjene u prirodnoj vegetaciji mnogo prostranije i vegetacijske su izmjene zadnjih desetljeća znatno radikalnije, što je vidljivo i u novijim klimatskim diagramima iz tih dolina s uzastopnom pojavom ljetnih minimuma oborine (o tom pobliže u članku: Toplinski pomak vegetacije). U ovim dinarskim dolinama s novijom ljetnom sušom uz pojačane fenske vjetrove koji su najizrazitiji u proljeće i jesen, ranije prevladavajuće kontinentalno-srednjoeuropske (mezofilne) šume tipa Querco-Carpinetum i slične odnedavna postupno nestaju i suše se, pa su u tim fenskim dolinama uglavnom još donekle očuvane na svježijim sjevernim padinama i duž potoka.

Naprotiv se zadnjih desetljeća umjesto njih, iz primorja kroz te dinarske doline proširuju sve do Bihaća i Karlovca otpornije submediteranske šume (Ostryo-Carpinion) s obiljem južnoga kserotermnog drveća i grmlja, ranije razmjerno rjedjeg ili nepoznatog u nutarnjim dolinama dinarskog zaledja: Ostrya, Cotinus, Fraxinus ornus L., Quercus pubescens Mill., Ulmus canescens Melv., Sorbus umbellata Desf., Ruscus aculeatus L., Satureia montana L., Chaenarrhinum litorale (Bern.) Frit., Stachys salvifolia Ten., Eryngium amethystinum L., Marrubium incanum Desf., Convolvulus cantabricus L., Aristolochia pallida Willd., Centaurea spinosociliata Kern*., Origanum viride Boiss, Medicago carstiensis Wulf., Buglossides sibthorpii Gris., Asperula scutellaris Vis.*, Polypodium interjectum Shiv., Ceterach, Chrysopogon, ...etc.

Stare kontinentalne šume srednjoeuropskog tipa iz sredine 20. stoljeća, dosad su kod nas još preostale na većim prostranstvima izvan fenskih utjecaja uz jugozapadni rub Panonije, najviše u dolinama Kupe, Save i Drave. Naprotiv od zadnjih par desetljeća u većini dinarskih dolina već prevladava južnija submediteranska vegetacija iz primorja, što je posebno izrazito u fenskim dolinama rijeke Une, Gacke, Like, Korane, Mrežnice i njihovih pritoka (Lovrić i Rac 1989, 1991, 2004). U drugim sjevernijim dolinama je taj južni fenski stjecaj zasad rubno slabiji i izražen kao nova „mediteranoidna“ mješavina u mozaiku starih srednjoeuropskih i novijih primorskih šuma: npr. doline Krbave, Dobre, Kupčine, Kašine, Trnave, Pakre itd. Zbog toga pojačanog fenskog učinka danas i na sjevernom rubu Dinarida južne submediteranske šume već dijelom prevladavaju u srednjoj Hrvatskoj, s najvećim prostranstvom na zaravni Korduna u trokutu Karlovac-Ogulin-Bihać koji po toj novoj fenskoj vegetaciji sada donekle nalikuje na Dalmatinsku Zagoru.

Dapače, u izrazito toplosuhim fenskim dolinama Tounjčice, Gacke i gornje Une (Rac i surad. 1991, 2001), uz gorespomenute primorske kserofite danas već rastu i prave sredozemne vrste inače raširene na jadranskom primorju i otocima: Carpinus orientalis Mill. (bjelograb), Acer monspessulanum L. (makljen), Juniperus oxycedrus L. (smrika), Ficus caprificus Tsch.Rav. (divlja smokva), Lonicera etrusca L., Coronilla emeroides Bois.& Sch., Colutea arborescens Mill., Rubus dalmatinus Trat., Salvia officinalis L., Edraianthus tenuifolius (W.K.) DC., Campanula pyramidalis L.*, Inula verbascifolia (Willd.) Hausk., Arum italicum L.,, Scolymus hispanicus L., Centaurea weldeniana Rchb., Paliurus, Vitex, Helichrysum, etc.

Zatopljenje i pomak ekozona

Prije novijih klimatskih promjena negdje do sredine prošlog stoljeća, iza dinarske barijere su južne submediteranske vrste drveća i grmlja (Ostrya, Fraxinus ornus uz poneke primorske zeljanice) u kopnenim zaleđu tek ponegdje životarile kao reliktni rariteti iz postglacialnog kseroterma, oglavnom samo mjestimice u nekim klancima i na južnim strminama. Međutim s novijim klimatskim promjenama i porastom sve češćega fenskog učinka kroz naše međuplaninske doline sve do sjevernoga dinarskog podnožja, južna submediteranska flora iz Dalmatinske Zagore je s pojačanim fenom od prošlih sedamdesetih godina masovno provalila preko nižih dinarskih prijevoja, najviše iz dolina Zrmanje i Butišnice odakle već masovno prelazi u sjevernija kraška polja i doline Une, Like, Gacke, Korane, Mrežnice.

Zato od smjene tisućljeća, široka fronta južne submediteranske vegetacije sada osvaja prostranu kordunsku zaravan i rubne dijelove Pokuplja i Banovine, odakle se ranija kopneno-mezofilna srednjoeuropska vegetacija već povlači na sjever u Panoniju do Save. Stoga je, nakon ogromnih promjena nove vegetacije kroz unutrašnjost Španjolske gdje su one u poredbi s izmjenjenom klimom dosad najdetaljnije poredbeno proučene (Rivas-Martinez et al. 2002), ovaj naš fenski uvjetovan vegetacijski pomak kroz srednju Hrvatsku sada postao drugi najprostraniji medju inim poznatim ekoklimatskim promjenama u južnoj Europi (Sukopp i Wurzel 1995, Klotzli i Walther 1999).

Na temelju ovoga terenskog monitoringa kroz proteklih tridesetak godina, prije novijih promjena sredinom 20. stoljeća je južna submediteranska vegetacia po klasičnim podatcima i ranijim kartama pokrivala tek oko 1/4 Hrvatske i 1/5 BiH (Hercegovina), uglavnom južnije od dinarske gorske barijere. Danas nakon fenskih pomaka i masovne invazije južnih kserofita na sjever izmedju Dinarida, vegetacijski submediteran već pokriva 2/5 Hrvatske (i 1/3 BiH), a prava i cjelovita kontinentalno-srednjoeuropska vegetacia dosad je preostala tek na sjevernoj polovici Hrvatske većinom oko Panonie, dok na jadranskom jugu ostatak pripada tvrdolisnom eumediteranu.

Dakle, kroz zadnja 3 desetljeća je južni submediteran u srednjoj Hrvatskoj kroz fensku mediteranizaciju vegetacie zauzeo ukupno novih 32.800 km² u medjuplaninskim dolinama i sjevernom dinarskom podnožju, tj. ukupni pomak submediterana bio je za 135 km sjevernije ili u prosjeku oko 4,5 km godišnje kroz ova 3 desetljeća. Iako je spektakularni eko-učinak jadranske bure drastičniji od juga, pa lokalno uvjetuje bitne i korjenite izmjene sastava i rasporeda ukupne vegetacie uz mnoštvo posebnih otpornih vrsta, prostorno je ipak znatno važniji dugoročni učinak juga i s njime povezanoga medjuplaninskog fena koji pri novim klimatskim promjenama postupno ali dalekosežno mijenjaju bioklimatsko-vegetacijsku sliku na velikim prostranstvima Hrvatske i BiH. Na temelju poznatih polenskih diagrama, smjer tih promjena sve više naliči na vegetaciju u postglacialno doba kseroterma, pa bi se to buduće novo vegetacijsko doba što kod nas upravo započinje moglo nazvati „neokseroterm“ (Rac i Lovrić 2001).

Bibliografia

• Bertović S. 1975: Prilog poznavanju odnosa klime i vegetacije u Hrvatskoj. Prirod. Istraž. JAZU 41 /ser. Acta Biol. VII/2): 87-215 + 6 tab, 3 maps, Zagreb.
• Chisholm, Hugh, ed. 1911: "Sirocco". Encyclopædia Britannica, 11th ed. Cambridge University Press.
• Jurčec V., Ivančan-Picek B., Tutiš V., Vukičević V. 1996: Severe Adriatic jugo wind. Meteorol. Zeitschrift N.F. 5: 67-75.
• Klötzli, F.; Walther, G.-R. (eds.) 1999: Recent shifts in vegetation boundaries of deciduous forests, especially in relation to climate change. Report NRP-31, 251 p., Hochschulverlag Zürich.
• Lovrić, A.Ž. 1983: Jugo i morski vjetrovi Jadrana. Šumarska enciklopedija, (2. izd), 2: 205-206, Leksikografski zavod, Zagreb
• Lovrić, A.Ž.; Rac, M. 1989: Florističke i vegetacijske osobitosti fenskih kanjona gornje Une i Korane. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja BiH (Prirodne nauke), str. 357-364, Sarajevo.
• Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 1991: Mögliche Vegetationsverteilung Kroatiens nach den rezenten Klima-Aenderungen. Beiträge der 6. Oesterreichischen Botanikertreffen: p. 32, Universität Graz.
• Lovrić, A.Ž. 1993: Dry costal ecocystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2: 391-420, (ed. D. W. Goodall), Elsevier, Amsterdam.
• Lovrić, A.Ž. 1995: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. Dr.Sc. Thesis, 462 p. Sveučilište u Zagrebu.
• Lovrić, A.Ž. 2001: Vegetation changes by dry winds Bora and Foehn in Dinaric Alps. Proc. Symp. ”Climatic change and vegetation, extreme habitats and desertization”, A-26/59, (ed. S. Rivas-Martinez et al.), Universidad de Leon.
• Lovrić, A.Ž. 2003: Wind as vegetaton selector in coastal Dinarides and Adriatic islands. Proc. 3rd Balkan Botanical Cogress, p. 399, Fac. Sci. Univ. Sarajevo.
• Lovrić, A.Ž.& Rac M. 2004: Climate changes and shifted limits of Mediterranean vegetation in West Balkans. 11th OPTIMA-Meeting (poster summary), Beograd.
• Lovrić, A.Ž. 2010: Ekološki odraz juga i gorskog fena na termofilnu floru jadranskih otoka i dinarskih dolina. Jadranska meteorologija 14, Split.
• Makjanić, B. 1966: Bura, jugo, etezija. Prilozi poznavanju vremena i klime, 73 str. Beograd.
• Morton, F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143: 1-34.
• Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 1991: Kserotermna fenska klima i južne primorske fitocenoze Pounja. – Redžić, S. (ed.), Zbornik rezimea: p. 20, Simpozij o zaštiti Une, Bihać.
• Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2001: 35-years monitoring of new xerotherm impact. Condiciones extremas y vegetación, Cambio climatico y desertisación. Universidad de León: p. 58-59.
• Rivas-Martinez, S.; Loidi-Arregui, J.& Penas-Merino, A. (eds.) 2001: Condiciones extremas y vegetación, Cambio climático y desertisación. Associatión española de fitosociología, Universidad de León, 223 p.
• Sukopp, H.& Wurzel, A. 1995: Klima- und Florenveränderungen in Stadtgebieten. Angewandte Landschaftsökologie, 4: 103-130.
• Vukičević, V.& Jurčec V. 2004: Jugo na Jadranu. Jadranska meteorologija 49: 52-58, Split.

Vanjske sveze

• Popularno o jugu
• Regional Mediterranean winds

Poveznice

• Senjska bura
• Šijun-Levantâra
• Hrvatski fitoendemi
• Čakavsko vrimeslovje
• Tramuntana (sjeverac)
• Pučinski otoci Jadrana
• Toplinski pomak vegetacije

Reference

Adapted and elaborated by GNU license from Wikislavia and Wikinfo. Adapted and condensed study for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted free for copying and distribution without changes.

• Auctorized condensed digest from: A.Z. Lovric, Ph.Dr. dissertation, R.Boskovic Institute, University of Zagreb 1995; reprinted in Jadranska meteorologija 54: 14 - 21, Split 2008.
• This auctorized digest may be freely copied and distributed, only if quoted without changes.