Ekologija jadranske bure

Ekologija jadranske bure (odpornost i raznolikost vegetacije iz dinarskih i otočnih burišta): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati bez izmjena, uz citat auktora i izvornika.

Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Izvornik: Dr.Sc. Thesis, A.Ž. Lovrić: Taksonomsko-biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova Taurodinarskog velekrasa (kraći izvod disertacije - I. dio).
Pretisak: ovaj sažeti izvod - A.Ž. Lovrić, Jadranska meteorologija 54: 14 - 21, Split 2009.

SUMMARY

Adriatic Bora's ecology: Bora storms is the strongest and peculiar wind blowing mostly in northeastern Adriatic; its ecological impacts in the field vegetation (except deformed trees only) till recently have been scarcely studied, and one mostly loaded there some inadequate analogies from divergent humid winds of western Europe. The widespread Mediterranean trees and shrubs in these stormbelts are partly replaced by a peculiar endemic and relict dendroflora, and by more resisting hybrids from not-hardy parental taxa.

Bora's long-lasting ecological analyses during 40 years, confirmed the next considerable ecological effects in the main areas of strongest Bora impacts: sickle-shaped or even creeping-prostrate trees, descending of altitudinal vegetation belts seawards, sporadical absence of not-hardy Submediterranean trees (Carpinus orientalis, Acer monspessulanum etc.), abundance of pulvinate thornbush (tragacanthics), numerous native taxa with succulent leaves, the maximal European rate of dark-blackish flowers (melanism).

Keywords: Bora storms, Adriatic, windbreaks, windthrow, thornbush, succulents, endemics.

Sažetak

Bura je najjači i najčešći osobiti vjetar sjeveroistočnog Jadrana, čiji su ekološko-botanički učinci (osim tek deformacije drveća) donedavna bili slabo istraženi i u praksi su se većinom prenosile neprikladne analogije po inim vlažnijim vjetrovima iz zapadne Europe. Dugogodišnjim terenskim poredbama kroz 40 godina su potvrđeni ovi značajni eko-učinci u našim područjima najjačeg puhanja bure: srpasto-savijena ili čak prizemno-puzava stabla, spuštanje visinskih biljnih pojasa prama moru, izostanak neodpornoga submediteranskog drveća (bjelograb, makljen itd.), nazočno obilje jastučastih trnjaka (tragantidi), brojne su vrste s mesnatim lišćem (domaći sukulenti), tu je najveći europski udjel vrsta sa crno-mračnim cvjetovima (melanizam), a inače prošireno sredozemno drveće i grmlje, na tim olujnim burištima dijelom zamjenjuje dendroflora posebnih endema i relikata, kao i odporniji križanci od neodpornih roditeljskih vrsta.

Ključne riječi: bura, Jadran, vjetrolomi, vjetroizvale, trnjaci, sukulenti, endemi.

Proslovne napomene

Jadranska bura je najčešća i najjača uz obale sjeveroistočnog Jadrana između Trsta i Neretve, dok je prama južnijem primorju i vanjskim pučinskim otocima razmjerno rjeđa i slabija (Makjanić 1966, Lukšić 1975, Yoshino 1976, Lovrić 1982), pa je tamo i njezin ekološko-vegetacijski utjecaj manje izrazit od dominantnog juga. Izuzev razmjerno rjeđe pojave oblačne-ciklonalne bure (Hodžić i Šore 2006) koja je nešto češća u Dalmaciji nego na Kvarneru, sjevernojadranska bura je pretežno suh i hladan vjetar, što je njezina glavna ekološka osobitost spram utjecaja inih vjetrova.

Povijest ranijih zapažanja

Sve do prošlih devedesetih godina, ekološki utjecaji istočnojadranske bure na prirodnu vegetaciju uglavnom su bili još slabo proučeni, izim samo općepoznatoga izkrivljenog drveća. Zbog izostanka poredbenih terenskih uvida, donedavna su se kod nas uglavnom preslikavale i primjenjivale neprikladne analogije i tuđa izkustva iz učinka drugačijih vlažnijih vjetrova na zapadnoeuropskim i američkim obalama. Domaća praktična izkustva o buri uglavnom su iz prometnih problema i pošumljavanja tj. vjetroloma i vjetroizvale drveća, dok su direktne analize njezinoga stvarnog utjecaja na terensku vegetaciju donedavna uglavnom izostale.

Pri tumačenju ekoloških promjena i praktičnih problema na našim olujnim burištima, u obzir se uglavnom uzimalo tek mehaničku snagu najjačeg vjetra i donekle popratnu hladnoću bure, ali je manjeviše bila zanemarena velika učestalost i trajanje bure tj. ukupna energija vjetra, pa znatno sniženje zračne vlage uz isušivanje bilja pri buri i obilna zračna posolica na obali i otocima, koji itekako djeluju selektivno na razvitak i sastav bilja na burištima. Upravo po tom sniženju vlage i jačoj posolici se naša bura ekološki ključno razlikuje od inih vlažnijih vjetrova oko Atlantika i zapadnog Sredozemlja, gdje je buri tek donekle sličan mistral oko Lyonskog zaljeva s puno blažim učinkom na tamošnju vegetaciju.

Već provizornim laičkim uvidom u jadranska područja s najobilnijom burom, osobito na velebitskom primorju i istočnokvarnerskim otocima, može se poredbeno uočiti izrazita ogoljelost toga najburnijeg područja i naizgled oskudna šumska vegetacija (ali uz raznovrsnu i osobitu floru). Kao uvriježeno pučko tumačenje te ogoljelosti, smatraju se krivima Mlečani koji su posjekli šume i potom bura koja tu onemogućava šumsku obnovu, iako su stvarni uzroci i posljedice puno složeniji (pobliže u Zaključku).

To potvrđuju auktorove dugogodišnje analize vegetacijskih promjena na najjačim burištima oko Velebitskog kanala, započete još od prošlih šezdesetih godina oko Senja i na susjednim otocima (Prvić i Goli). Zatim su nastavljene slične poredbene analize eko-učinaka dominantnog juga na vegetaciju oko Visa i Dubrovnika, a kasnije su slični poredbeni uvidi prošireni i na primorsku vegetaciju suhih vjetrometina istočnog Sredozemlja: Grčka (vjetar borras), Turska (Poyraz), Crno more (burja), itd.

U ranijoj ekološko-botaničkoj literaturi je utjecaj bure uglavnom zanemaren ili se tek usputno napominje u bilješkama kao sporedni ekološki faktor (Bertović 1975). Prije je postojala tek jedna primjenjena disertacija o mogućnosti umjetnog pošumljavanja ogoljelih burišta na Velebitu (Balen 1923, dijelom preneseno: Rogić 1957-1958 i Kovačević 1981). Inače se o prirodnoj samonikloj vegetaciji naših olujnih burišta znalo vrlo malo - uglavnom za planinske vrhove, a o obalnim i otočnim burištima zamalo ništa suvislo, osim o vegetaciji naseljenih primorskih zavjetrina.

Nova poredbena iztraživanja

Izuzev samog Senja, većina inih važnijih naselja na istočnom Jadranu leže u zavjetrinama, pa donedavna ekološka i botanička istraživanja kod nas većinom prikazuju neodpornu zavjetrinsku floru i pripadna staništa, dok su izložene i burne zabiti podalje od naselja ostale većinom neiztražene i eko-botanički uglavnom nepoznate.

Zbog promjenjivoga i vrtložno-rafalnog puhanja bure, za opće vegetacijske promjene na terenu manje je važna maksimalna udarna snaga njezinih rafala koji uglavnom uzrokuju brze vjetrolome i vjetroizvale drveća. Puno je važnija za bilje ukupna energija vjetra tj. godišnje trajanje i srednja brzina bure uz promjene topline i vlage, koji prvenstveno određuju znatne pomake visinskih pojasa vegetacije, pa još nestajanje osjetljivih i širenje inih odpornijih vrsta.

Najjači eko-učinak bure bi se naizgled očekivao oko naših postaja gdje su izmjereni njezini najjači udari preko 50 m/sec (npr. Trst, Kraljevica, Senj, Karlobag, Šibenik, Marjan itd.) – ali u terenskoj stvarnosti je tek dijelom tako. Uzrok je taj što ovi rjeđi maksimalni udari uzrokuju trenutna mehanička razaranja, prometne probleme, vjetrolome i vjetroizvale drveća, ali nemaju jači dubinski utjecaj na promjene flornog sastava i pomake vegetacijskih pojasa.

Za te dublje i trajne promjene je najviše odlučno godišnje trajanje bure tj. broj olujnih dana i srednja brzina ili ukupna energija vjetra, s čijim porastom se posve mijenja i prostorno pomiče ukupna vegetacija oko burišta. Zato se razmjerno najveće i bitne vegetacijske izmjene zbog bure nalaze uz čestu buru oko Senja, Baške, na Pagu, Svilaji, Biokovu, itd. Naprotiv je kod Trsta, Šibenika, Splita i drugdje bura na vrhuncu podjednako jaka, ali je inače prosječno rjeđa i prekratka da izazove bitne promjene i vegetacijske pomake, osim tek spektakularnih vjetroloma.

Vjetrovne deformacije drveća

Polomljeno, izkrivljeno i asimetrično drveće su popularni i laicima najpoznatiji učinak inih jakih vjetrova na vegetaciju, koji se kao glavne posljedice vjetrova navode osobito u geografiji i šumarstvu (npr. Morton 1927, Runge 1955, Stipaničić 1956, Yoshino 1976). Pritom su popularni vjetrolomi tj. polomljeno granje i vjetroizvale cijelih stabala s korijenom zapravo značajni za područja s rjeđim i prosječno slabijim vjetrovima npr. kod nas u kopnenom zaleđu, gdje tek povremene žestoke oluje polome i čupaju već razvijena stabla.

Naprotiv u području velike vjetrovitosti s čestim i jakim olujama, a nadasve na našim izrazitim burištima, takvi vjetrolomi i vjetroizvale u prirodnoj su vegetaciji zapravo rijetki ili ne postoje, jer zbog čestih olujnih vjetrova osjetljiva i neodporna dendroflora tu uopće niti ne raste i ako gdje uspije izrasti, već odavna je sva polomljena i počupana pa nove oluje više ni nemaju što uništiti,- osim tek neprikladnih umjetnih nasada tuđih vrsta koje ne spadaju na olujna burišta. Dakle – vjetrolomi i vjetroizvale su loši ekopokazatelj vjetra i zapravo su značajka slabe i umjerene vjetrovitosti tek s rijetkim jačim olujama.

Naprotiv su bolji pokazatelj prosječne vjetrovitosti izkrivljene krošnje drveća, čiji smjer najbolje upućuje na smjer dominantnog vjetra i to je najsigurniji eko-pokazatelj, dok oblik i stupanj deformacije donekle kvalitativno pokazuju srednju snagu tj. energiju vjetrova. Pritom postoje bar 3 do 4 različita niza paralelnih deformacija, ovisnih o građi i tipu drveća: crnogorične četinjače, listopadne listače i subtropsko-sredozemna tvrdolisna dendroflora, a ovdje se sažeto navodi najčešći tip vjetrovnih deformacija iz naše primorske dendroflore:

a) Pravilno drveće bez vjetra: U području rijetkih i prosječno slabijih vjetrova su krošnje drveća većinom pravilno simetrične (ako se inače ne izobliče zbog sječe, bolesti ili požara).

b) Asimetričnost uz slabiju buru: Na području rjeđe i umjerene bure su krošnje blago nagnute i granje asimetrično, ali glavno deblo većinom još ostaje pravilno i uzpravno.

c) Srpasta stabla kao barjaci (srb. "zastava"): U području česte i jače bure su stabla već sva izkrivljena, grane im većinom rastu jednostrano u smjeru vjetra poput barjaka, a deblo je kratko i snažno, samo je pri dnu uspravno (do razine okolnog grmlja), a prama izloženom vrhu je koso-nagnuto niz vjetar.

d) Puzavo-polegla debla (tzv. Spalierstrauch): Na ekstremnim mjestima najveće vjetrovitosti i čestih oluja, debla već od dna izrastu koso tek koji metar uvgis i zatim su prizemno-vodoravna tj. zmijoliko krivudaju u zaklonu između grmlja i kamenja, pa je bez obzira na nadmorsku visinu, cijela olujna šuma već uz more polegla kao patuljasta planinska klekovina (usp. Doutt 1941). Takve olujne primorske klekovine kod nas rastu najviše na jakim burištima jugoistočnog Krka oko Baške, pa na otoku Grguru i Golomu, vrhu Raba, itd.

Iz smjera nagnuto-izkrivljenog ili puzavo-poleglog drveća, vidljivo je da najčešći i najjači vjetar tj. bura ima pretežno sjeverni smjer (N-NNE) samo oko Karlobaga, Maslenice i na Braču, a na većini inih burnih područja duž istočnog Jadrana smjer nagiba drveća je uglavnom od sjeveroistoka (NE). Oko Senja, Jurjeva, Vrbnika, Punta, Lopara i Golog otoka je to većinom ENE, dok su oko Baške i na Prviću nagib drveća i najjači orkanski udari bure (sa snijegom i obalnim ledom) iz čistog istoka (E – ESE) pa se tu smjerovi dominantne bure i rjeđeg juga (SE – SSE) donekle preklapaju i zato su tu glavne mirnije zavjetrine na položajima W - NW.

Spuštanje vegetacijskih pojasa

Zbog zimskog mraza i snijega, pa relativne hladnoće koju kroz godinu uzastopno donosi česta i dugotrajna bura, na burnim padinama primorskih Dinarida i Kvarnerskih otoka se odpornije gorske i brdske vrste spuštaju prama moru za 400 – 700m naniže, ovisno o lokalnom trajanju i učestalosti bure. Tako bukva na primorskim Dinaridima u Dalmaciji inače prosječno raste tek iznad 1.100m, ali na burnim padinama uz sjeverni Jadran silazi još puno niže: na jugu Ćićarije kod Buzeta i u Senjskoj dragi pod Velebitom, gorska bukva raste već stotinjak metara nad morem – kao uz obalu Skandinavije.

Također i brdski crnograb (Ostrya) na našim primorskim padinama uz Jadran raste prosječno iznad nekih 600m, ali je mjestimice proširen sve do morske obale zbog tršćanske bure na Savudriji, pa na sjeveroistoku Cresa (Beli - Merag) i zbog Senjske bure od Novoga do Jurjeva, pa na istočnom Krku (Vrbnik – Stara Baška) i uz mosorsku buru oko Omiške Vrulje. Zbog sušno-hladnog bioklimata na tim mjestima gdje visinska flora silazi do mora, uobičajeni submediteranski pojas bjelograba (Carpinetum orientalis Hić.) uglavnom izostaje i tu ga uz obalu zamjenjuju drugačije poluzimzelene šumice ili pseudomakije crnograba + česmine (Ostryo-Quercetum ilicis (Trić.) Fuk.).

Na najgorim olujnim burištima u Kvarneru, npr. oko Senja, pa na otoku Prviću i istočnom Krku silaze sa dinarskih grebena sve do mora (kao na Baltiku) čak i planinske biljke kojih nema na inima južnijim otocima s manje bure: Daphne alpina L., Minuartia capillacea (All.), Anthyllis montana L., Leontodon visianii Fritsch, Sesleria juncifolia Suffr., itd.

Crnosivi olujni cvjetnjaci

Pretežne boje cvjetova na prirodnim travnjacima uglavnom su određene tipom kukaca koji ih oprašuju,- a na te jako utječu vjetrovi i više nego na bilje. U zavjetrinama bez čestih vjetrova, glavni su cvjetni oprašivači šareni leptiri i pčele kojima su vizualno privlačni šareni cvjetovi živih boja: bijeli, žuti, crveni, plavkasti itd. Naprotiv na olujnim vetrometinama su lepršavi, sporo-leteći leptiri neodporni i masovno stradaju pri uzastopnim olujama, pa ih u oprašivanju tu zamjenjuju odpornije brzoletne osice i najviše razne muhe kojima su naprotiv privlačni sivkasti i crnomračni cvjetovi. Zato te nespektralne crnosive boje dominiraju na našim burnim travnjacima, dok su šareni cvjetovi ovdje rjeđi.

Takve odporne sivocvjetne biljke se rjeđe nalaze i na inozemnim vjetrometinama drugdje po Europi, ali na našim burištima imaju razmjerno najviši udjel oko 16% sivocvjetne flore. Naprotiv su biljke crnomračnih cvjetova u svijetu iznimno rijetke, uzgojno skupe i osobito se cijene u cvjećarstvu gdje se zato i umjetno proizvode, dok se prirodno nalaze s najvišim udjelom u cijeloj Europi od 4% crnih cvjetnica baš tu na našim burištima. U idućim poglavljima su zvjezdicom* iztaknute i specializirane odporne vrste (endemi) koje samoniklo rastu samo tu na našim istočnojadranskim burištima i nema ih na inim europskim vjetrometinama izvan Jadrana i Dinarida.

Glavni su primjeri toga rijetkog cvjetnog melanizma iz naših olujnih burišta na višim primorskim Dinaridima s mračnocrnim, crnosmeđim ili crnoljubičastim cvjetovima (abecednim redom): Aconitum adriaticum* Deg., Anthyllis atropurpurea Schl.& Vuk., Aquilegia nigricans Baumg., Centaurea cyanantha Chat., Edraianthus kerneri* Wett., Iris erirrhiza* Posp., Lilium dalmaticum* (Elwes) Maly, Nigritella nigra (L.) Rchb. i druge, pa na primorskim i otočnim burištima još ine crnocvjetne: Aristolochia croatica* Hić., Astragalus hinkei* Sadl., Eryngium dalmaticum* Teyb., Fritillaria orientalis (Adams) Weber, Muscari commutatum Guss., Ophrys atrata Lind., Ophrys obscura Beck, Viola adriatica* Freyn, Viola hirciana* Becker, itd.

Na našim olujnim burištima (osobito u primorju) još je puno veći broj preko 200 sivocvjetnih vrsta sa sivo-pepeljastim ili srebrno-staklastim cvjetovima: rjeđi su na na gornjim dinarskim burištima npr. Astrantia croatica* Deg., Centaurea diversicolor* Vuk., Paronychia kapela Kern., Thalictrum velebiticum* Deg., a najbrojnije su takve sivocvjetne vrste na nižim primorskim i otočnim burištima: Allium commutatum Guss., Artemisia biasolettiana Vis., Atriplex prostrata (Bouch.)DC., Asperula praelonga* M.Gan., Cichorium pumilum Jacq., Dictamnus gymnostylis Stev., Edraianthus adriaticus* A.Ž.L.& Rac, Halimione portulacoides (L.) Mocq., Limonium anfractum* Salmon, Medicago pironae* Vis., Origanum heracleoticum L., Tamarix parviflora Pall., pa još niz inih.

Lisnati sukulenti

Sukulentno bilje sa sočno-mesnatim listovima nalazi se samoniklo većinom južnije u sušnim pustinjama i polupustinjama, a kod nas se takvi oblici uglavnom uzgajaju kao ukrasni egzoti. Ipak malobrojne domaće vrste (oko 70 njih) s mesnatim listovima samoniklo rastu i kod nas (Lovrić 1987) npr. na morskim obalama (Salicornia, Crithmum itd.) i na suhim sunčanim stijenama (Sedum, Sempervivum), ali je njihov broj kod nas izrazito najveći na olujnim kamenjarama s tridesetak domaćih lisnatih sukulenata što su većinom naši samonikli endemi.

Na gornjim burištima primorskih Dinarida su tek malobrojni sukulenti npr. Genista pulchella* Vis., Sedum orientale Boiss., Sempervivum marmoreum* Gris. i najgornja na vrhovima Rhodiola scopolii (Kern.) M.G., - ali ipak mnogo više takvih mesnatih rastu samoniklo uz Jadran po primorskim i otočnim burištima: Anthyllis tournefortii* (Schul.) Nym., Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung.Ster., Asperula borbasiana* Korica, Atriplex arenaria (Ten.) Wood., Centaurea dalmatica* Kern., Chenopodium botryodes Sm., Daucus gummifer Lam., Leucanthemum platylepis* Borb., Microrrhinum aschersoni* (Simk.) Speta, Peltaria crassifolia* Mort., Plantago wulfenii* (Willd.) Spr., Rumex suffruticosa (Gay.) Willk., Sarcocornia perennis (Mill.) Scott, Sedum clusianum Guss., Sedum rohlenae* Domin, Sempervivum amaliae Held.& Guic., Senecio fluminensis* Simk., Stachys subcrenata Vis., Suaeda salsa L., ... itd.

Ježinasto-jastučasti trnjaci

Trnasto-jastučasti grmovi i bodljasto-kuglasti polugrmići tzv. tragantidi, najbrojniji su i nadasve značajni za sušno-hladne stepe i polupustinje u središnjoj Aziji i na suhim grebenima sjeveroafričkih planina (Gams 1956, Aymonin i Virot 1961, Quezel 1967), a kod nas su znatno rjeđi i uglavnom ograničeni na olujna burišta (Lovrić i Bedalov 1987), što upućuje na bioklimatsku sličnost naših burišta sa suhim kontinentalnim i visinskim stepama.

Takvi su kod nas ježinasti tragantidi na višim burištima primorskih Dinarida npr. Astragalus angustifolius Lam., Berberis illyrica* (Ht.) Kuš., Centaurea ceratophylla Ten., Cerasus prostrata (Lab.) Ser., Chamaecytisus spinescens (Presl.) Roth., Genista michelii Spach, Juniperus hemisphaerica Presl., Minuartia juniperina (L.) Maire, Rhamnus prunifolia Boiss., Rosa malyi* Kern. i druge, a na primorskim i otočnim vjetrometinama još su takve bodljasto-jastučaste Asperula rigens* M.Gan., Carlina fiumensis* Simk., Centaurea rossiana* Wagn., Dianthus dalmaticus* Čelak, Drypis jacquiniana* Murb.& Wett., Eryngium dalmaticum* Teyb., Euphorbia spinosa L., Genista aristata Presl., Juncus littoralis C.A.Mey, Kentrophyllum baeticum Boiss.& Reut., Prunus ramburii Boiss., Salsola pontica (Pall.) Iljin, ... itd.

Izostanak neodpornih i zamjena hibridima

Cijeli niz inače poznatih i čestih,- ali na vjetar neodpornih vrsta koje ne podnose sušno-hladnu buru, na burištima primorskih Dinarida i sjevernih otoka izostaju iz lokalne dendroflore ili se tek mjestimično nalaze kao kržljavi, polomljeni i polusuhi grmovi. Ovdje kao glavne primjere dajemo na buru neodporne vrste dendroflore (drveće i grmlje) uglavnom ograničene na zavjetrine: Na burištima Dinarida tako uglavnom izostaju kao neodporni, drugdje inače češći javor-mliječ (Acer platanoides L.), breza (Betula pendula Roth.), mušmula (Mespilus germanica L.), kalina (Ligustrum vulgare L.), klokoč (Staphylea pinnata L.), sladun (Quercus farnetto Ten.), kesten (Castanea sativa L.), likovac (Daphne laureola L.) i još drugi osjetljivi mezofiti, a na nižim primorskim i otočnim burištima slično još izostaju poznati bjelograb (Carpinus orientalis Mill.), makljen (Acer monspessulanum L.), lovor (Laurus nobilis L.), maginja (Arbutus unedo L.), lemprika (Viburnum tinus L.), veli vris (Erica arborea L.) i još ine slične.

Umjesto tih neodpornih, genskim križanjem od osjetljivih roditeljskih vrsta na vjetrometinama se prirodno razvio značajan niz odpornijih križanaca (introgresivni hibridi – oznaka X) s povećanom odpornosti stečenoj djelomičnim naslijeđem iz obaju roditelja, pa takvi križanci obuhvaćaju 1/4 do 1/3 naše otporne eolske dendroflore. Najviše tih hibrida ima na gornjim dinarskim burištima: Acer X velutinum C.A.Mey (A. obtusatum X pseudoplatanus), Berberis X croatica* Horv. (B. vulgaris X illyrica), Daphne X petiolaris Keisl. (D. alpina X oleoides), Juniperus X intermedia Schur (J. nana X communis), J. X hemisphaerica Presl. (J. nana X oxycedrus), Lonicera X croatica* Sagor. (L. alpigena X glutinosa), Pinus X balcanica Adam. (P. nigra X mugo), Rosa X croatica* Kit. (R. pendulina X spinosissima), Sorbus X flabellifolia Spach (S. graeca X umbellata), Tilia X flava (Wolny) Roch. (T. cordata X pseudorubra), ... itd.

Odporni južniji križanci na obalnim i otočnim burištima su npr. Acer X marsicum Guss. (A. campestre X monspessulanum), Coronilla X minor Mill. (C. emerus X emeroides), Juniperus X navicularis M.Gan. (J. oxycedrus X communis), Lonicera X stabiana Guss. (L. etrusca X implexa), Pyrus X istriana* Ziel. (P. spinosa X piraster), Quercus X saxicola Vuk. (Q. pubescens X virgiliana), Rosa X primorjensis* Vuk. (R. montana X rubrifolia), Swida X koenigii (Koch) Gros. (Sw. sanguinea X australis) i Salix X lambertiana Sm. (S. purpurea X amplexicaulis).

Odporni endemi i relikti iz burišta

Osim gore spomenutih prijelaznih križanaca većinom iz visinskih burišta, na olujnim burištima još su brojniji naši posebni endemi i starinski relikti s dalekim raztrganim nalazištima u stranim sušnim područjima oko Sredozemlja ili u jugozapadnoj Aziji. Od blizu 300 tih posebnih odpornih biljaka kojih nema u susjednim zavjetrinama, većina su niže zeljanice i trave koje se tu zbog prostora ne navode, nego samo veće drvenaste vrste iz naših olujnih burišta.

Glavna odporna dendroflora na višim burištima primorskih Dinarida su jadranska crna jela (Abies pardei* Gauss.), planinski javor (Acer heldreichii Boiss.), dinarska žutika (Berberis illyrica* (Ht.) Kuš.), omelika (Cytisanthus holopetalus* (Koch) Gams), somina (Juniperus sabina L.), hrast gradun (Quercus dalechampii Ten.), krkavina (Oreoherzogia liburnica* Vent.), balkanski ribiz (Ribes multiflorum Kit.), razne divlje ruže (Rosa dalmatica* Kern., R. dinarica* Vis. i R. portenschlagiana* Tratt.), dinarska vrba (Salix dinarica* (Boiss.) Deg.), razne merale (Sorbus baldaccii* (Schn.) Zins. i S. croatica* Karp.), dinarska hudika (Viburnum maculatium* (Pant.) Vend.) itd.

Odporni odrvenjeli endemi i relikti još su brojniji na nižim primorskim i otočnim burištima uz Jadran: mali komorić (Alaternus myrtifolia (Willd.) Nym.), dalmatinski kozlinac (Astragalus dalmaticus* (Vis.) Bunge), kvarnerska rumenica (Aurinia media* (Host) Schur.), žuta košćela (Celtis tournefortii Lam.), višnja senjuda (Cerasus cupaniana (Ten.) Nym.), mala pucalina (Colutea brevialata Lange), primorska rujevina (Cotinus taurica M.Gan.), primorski glogović (Crataegus insegnae Bertol.), betel (Dittrichia viscosa (L.) Greut.), grmasta preslica (Equisetum ephedroides Bory), primorska kurika (Euonymus bulgarica Vel.), crveni jasen (Fraxinus argentea Lois.), veliko smilje (Helichrysum litoreum Guss.), primorska zanovita (Lembotropis australis (Freyn) M.Gan.), jadranska smrdljika (Pistacia calcivora* Radić), hrast drmun (Quercus virgiliana Ten.), kvarnerska ruža (Rosa liburnica* Borb.), razne kupine (Rubus istriacus* Posp. i R. heteromorphus (Rip.) Gerb.), primorska vrba (Salix amplexicaulis Bory), kraški vrisak (Satureia karstiana* Just.), primorska merala (Sorbus umbellata Desf.), primorski svib (Swida australis (C.A.M.) Pojar), jadranski tamariš (Tamarix dalmatica Baum), primorski brist (Ulmus canescens Melv.), ... itd. Tih naših odpornih vrsta većinom nema na vlažnim primorskim vjetrometinama zapadne Europe, ali se bar polovica njih ponavljaju na sušnim vjetrometinama u iztočnom Sredozemlju.

Botaničke sličnosti bure i juga

Dosad navedene, rijetke vrste u sličnomu predhodnom članku o buri (Lovrić 2008) i u ovom nastavku uglavnom su specifične i najodpornije samo na burištima ili na južnim vjetrometinama. Uz njih na obalnim i otočnim vjetrometinama kako pri buri tako i uz jako jugo većinom na posolici, samoniklo rastu još i druge poluodporne južne biljke koje su proširene još na inim vjetrovitim obalama u Sredozemlju, npr. Alyssum pulvinare Vel., Aurinia sinuata (L.) Gris., Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung., Atriplex prostrata Bouch., Avena aterantha M.Bieb. (A. pilosa), Allium commutatum M.Gan., Cakile maritima L., Centaurium limonifolium Greut., Cichorium pumilum Jacq., Desmazeria marina (L.) Druce, Echium pustulatum Sib.& Sm., Elymus pungens (Pers.) Meld., Euphorbia paralias L., Filago eriocephala Guss., Hordeum maritimum With., Juncus acutus L., Limonium anfractum Salm.*, Lotus tenuis (W.K.) Willd., Osyris alba L., Salsola pontica (Pall.) Iljin, Sedum neglectum Ten., Solanum decipiens Opiz, Sonchus glaucescens Jord., Tamarix dalmatica Baum*, etc.

Ine botaničke sličnosti postoje takodjer još između fenskih dolina nutarnjih Dinarida i sjevernojadranskih primorskih burišta, gdje su zajedničke proširene poluodporne vrste iz sušnih šumostepa jugoistočne Europe: Ulmus canescens Melv. (primorski brist), Quercus virgiliana Ten. (hrast drmun), Sorbus umbellata Desf. (merala), Crataegus transalpina Kern., Swida koenigii Gros. (Cornus hungarica), Convolvulus cantabricus L., Eryngium amethystinum L., Genista sylvestris Scop., Chrysopogon gryllus (L.) Trin., Salvia bertolonii Vis., Stachys subcrenata Vis., Satureia montana L., Teucrium flavum L., Peltaria alliacea Jacq., Hieracium waldsteinii Tsch.*, Arabis hornungiana Schur., etc.

Konačno treba nešto bar kratko dodati i o neodpornim primorskim vrstama proširenim u Sredozemlju, koje na istočnom Jadranu rastu pretežno u mirnijim zavjetrinama, a uglavnom ih nema na olujnim burištima ni na jačim vjetrometinama s jugom. Zato su ove kod nas kao samonikle većinom ograničene na kraške ponikve, klance, dublje mirne uvale i zaklonjene zapadne obale iza rtova i otoka, gdje je najmanje bure i juga.

Takvih je u primorskoj flori istočnog Jadrana oko 1/4 svih vrsta pa je ovdje nemoguće nabrojiti na stotine neodpornih malih zeljanica i tu se uglavnom navodi samo najvažnije neotporno drveće i grmlje koje prirodno raste uglavnom u primorskim zaklonima bez jačih vjetrova (kao sađene su na poluizloženim privjetrinama rijetke i kržljave): Quercus crenata Lam. (Q. pseudosuber), Qu. trojana Webb., Castanea sativa Mill. (kesten), Juglans regia L. (orah), Platanus orientalis L., Cerasus avium (L.) Mill. (divlja trešnja), Acer monspessulanum L. (makljen), Arbutus unedo L. (planika), Viburnum tinus L. (lemprika), Erica arborea L., Nerium oleander L., Pyracantha coccinea Roem., itd.

Zaključni glavni rezultati

Među nabrojenim ekološko-botaničkim promjenama koje su nađene na našim olujnim burištima, neke su manjeviše poznate i drugdje na inozemnim mediteranskim vrhuncima i olujnim obalama, kao što je već poznato izkrivljeno drveće, nazočnost jastučastih trnjaka (tragantidi) i nekih lokalnih odpornih endema. Ipak su drugdje u Europi na vjetrometinama rjeđe pojave lisnatih sukulenata (osim u južnijim pustinjama), a i visinski pomak vegetacijskih pojasa na inozemnim vjetrometinama je rjeđi i puno manjeg obsega negoli uz naša olujna burišta. Naprotiv je za naša burišta uglavnom jedinstven obilni melanizam crnomračnih cvjetova, kakvi su drugdje u Europi iznimno rijedki ili posve izostaju.

Na temelju poredbe okolne vegetacije uz postojeće postaje s dužim (bar desetljetnim) prosjecima iz mjerenja vjetra, moguće je već i provizornim terenskim uvidima vegetacije (bez flornih i fitocenoloških detalja), dobiti praktične biljne pokazatelje za bar 5 različitih ekološko-vegetacijskih razina, koja se prostorna kategorizacia potom može po analogiji manjeviše proširiti i na ostala burna područja podalje od mjernih postaja.

Ako se pritom još doda i detaljni popis omjera odpornih i neodpornih vrsta uz fitocenološko kartiranje biljnih zajednica, onda se na sličan eko-botanički način može terenski razlučiti i do desetak kategorija ekološke vjetrovitosti tj. približnoga godišnjeg prosjeka ukupne energije bure. Ovakva pokusna kategorizacija ekološke vjetrovitosti s 5 stupnjeva dosad je bila primjenjena npr. u okolici Zagreba (greben Medvednice), a detaljnije ekološko kartiranje vjetrovitosti na 10 kategorija izvršeno je na širjem prostoru Kvarnera. Po skraćenoj provizornoj kategorizaciji, tih glavnih 5 razina imaju ove biljne pokazatelje:

1. Mirna zakloništa

I. kategorija su mirna zakloništa: još nema vidljivog učinka vjetra na vegetaciju gdje su snaga i učestalost bure uglavnom zanemarivi i drveće je pravilno, uz niz nazočnih neodpornih vrsta koje izostaju na vjetrometinama – npr. u dugačkim morskim uvalama, kanjonima i klancima, dubokim ponikvama (vrtače), itd.

2. Poluzaštićene zavjetrine

II. Poluzaštićene zavjetrine: To su uglavnom suprotne padine od dominantnog smjera vjetra, gdje je tek blaži bočni utjecaj slabije bure. Tu su već mogući vjetrolomi i vjetroizvale pri povremenim jačim olujama, ali inače nema posebnih odpornih vrsta (endema). Na takvim mjestima bi učestalost bure približno bila ispod 50 dana/god. i srednja brzina vjetra ispod 3m/sec.

3. Poluizložene privjetrine

III. Poluizložene privjetrine s osrednjim ekološkim učinkom prosječno jake bure: uglavnom više nema vjetroloma ni vjetroizvala (jer je sve neodporno već odavna polomljeno i počupano), a krošnje drveća su već vidljivo nagnute i deformirano-asimetrične (glavno deblo još ostaje pravilno); - trajanje bure bi bilo oko 1/4 godine ili do 100 dana/god.

4. Izloženije vjetrometine

IV. Izloženije vjetrometine s pojačanim učinkom češće i olujne bure: stabla su većinom jako izkrivljena poput barjaka i izrazito jednosmjerna sa srpasto-savijenim deblom, a osjetljive neodporne vrste dijelom već nestaju iz lokalne vegetacije (samo su u susjednim zavjetrinama), pojavljuju se divlji lisnati sukulenti, jastučasto-bodljasti tragantidi i sivocvjetne vrste; – Na takvim mjestima učestalost bure bila bi oko 1/3 godine ili preko 120 dana/god. sa srednjom brzinom vjetra oko 6m/sec.

5. Olujna jaka burišta

V. Olujna jaka burišta, gdje najjači učinak razorne bure ekološki već potiskuje važnost inih klimatskih čimbenika: uglavnom više nema uzpravnog drveća već samo poneka srpasto zakrivljena debla i većinom puzavo-klekasta stabla polegla na tlu, a uz obilje ježinastih tragantida i lisnatih sukulenata su već vidljivo nazočne i vrste crnomračnih cvjetova. Uobičajena poznata flora iz zavjetrina tu uglavnom izostaje, pa dominiraju najodporniji endemi, relikti i hibridi; - Na ovim ekstremnim područjima učestalost bure je oko 2/3 godine ili preko 180 dana/god. s vjetrom koji tu nerijedko postiže orkanske snage pri najjačim udarima.

Na mirnijim područjima uz Jadran s manje vjetrova, ukupna vegetacija za laike je naizgled bujnija i zelena, ali je u pravilu jednoličnija s manjim brojem poznatih i općeraširenih vrsta. Naprotiv u našim vjetrovitim područjima s dosta bure (ili jakog juga) zbog mozaične ogoljelosti i čestih kamenjara je vegetacija naizgled osiromašena, ali je po stvarnom biodiverzitetu za 1/4 do 1/3 bogatija raznolikim vrstama, jer tu na vjetrometinama i u susjednim zavjetrinama raste posve različita flora, pa su ovo botanički najraznovrsnija područja Jadrana.

Ine praktične primjene

Kao brzi i jeftini preliminarni pokazatelji dugoročne prosječne energije vjetra na širim prostranstvima primorskog krasa i otoka, navedene deformacije drveća i promjene flornog sastava pri različitim kategorijama ekološke vjetrovitosti mogu korisno poslužiti za planiranje i zaštitu prometnica, za programe pošumljavanja burnih terena, pa za smještaj električnih vjetroagregata i ine slične namjene.

Pritom je florni sastav zeljastih travnjakab tek odraz kratkoročnog prosjeka vjetrovitosti pri tlu kroz zadnjih 3 – 5 godina (koliko treba za prirodni razvoj travnjaka). Naprotiv su bolji pokazatelj vjetrovitosti prirodne samonikle šume i šikare (ako su očuvane od sječe i požara), jer sastavom i oblikom upućuju na prosječnu vjetrovitost na oko 10 – 15m visine kroz proteklih 2 – 3 desetljeća (koliko treba za njihovu prirodnu obnovu).

Što bi ovi biljni pokazatelji praktično značili da su prije korišteni – jasno nam dokazuju zatvoreni jadranski mostovi pri svakoj jačoj buri: već prije gradnje Krčkog, Paškoga i Masleničkog mosta je iz okolnih biljnih pokazatelja bilo posve jasno, da su ti mostovi tek formalno-kabinetski planirani baš na najgorim burnim položajima u široj okolici, iako već u bližem susjedstvu ima prometno pogodnih položaja sa zavjetrinskom vegetacijom – ali su unatoč tim spoznajama ove kabinetske abstrakcije neodgovorno nametnute u našoj promašenoj stvarnosti. Slično se dijelom i danas opet ponavlja s formalnim smještajem vjetroagregata na manje burnim položajima (zato bi možda bilo korisnije podići nove vjetroagregate uz te olujne jadranske mostove ?).

Pri pošumljavanju burnih goleti i kamenjara, također bi se trebalo ravnati po terenskoj stvarnosti iz postojeće prirodne dendroflore (da se i tu ne ponavljaju slični promašaji kao s mostovima i vjetrenjačama). Iako su najjača burišta uz sjeveroistočni Jadran većinom ogoljela i kamenita, ipak su i tu bar mjestimično još odprije očuvane prirodne oaze gustih i odpornih šumica – npr. u zaštiti suhozidnih ograda ili u zabačenim bezpućima podalje od naselja.

Ipak su te izložene i odporne šumice po flornom sastavu (vidi gornje popise) uglavnom bitno različite od općepoznatih (zonalnih) ali neodpornih šuma u primorskim zavjetrinama, čije glavne vrste drveća na jačim burištima većinom stradaju, pa izostaju i tamo ih prirodno zamjenjuje drugačija odporna dendroflora (tzv. vjetrovni paraklimaks). Upravo zato na degradiranim područjima gdje je čovjek sječom, vatrom i brstom stoke već posve uništio i istrijebio te odporne šumske oaze – više nema prirodne obnove drvenaste vegetacije na burištima, najviše zato jer ju je ekološki nemoguće proširiti iz susjednih zavjetrina s drugačijom neodpornom dendroflorom.

Povrh toga, kod nas zamalo nijedan rasadnik još ne uzgaja gore navedenu, odpornu dendrofloru iz domaćih burišta, nego (osim borova) uglavnom samo uobičajene neodporne vrste iz zavjetrina i uvozne egzote, pa su i mogući izvori za umjetno pošumljavanje ogoljelih kamenih burišta zasad kod nas vrlo ograničeni. Važan ekološki učinak pri buri u priobalju i na otocima također ima i obilna zračna posolica koja stvara još ine dodatne i osobite promjene u obalnoj vegetaciji, ali je to posebna obsežna tematika koja više ne stane u ovaj članak, a pobliže je razrađena u spomenutoj monografiji (Lovrić 1995).

Ekološko-vegetacijski utjecaji pri puhanju jadranskog juga također su raznoliki i osobiti, ali uglavnom suprotni djelovanju bure (Lovrić 1995). To je osobito izraženo na srednjojadranskim pučinskim otocima i dubrovačkom primorju, pa je ova povezanost dominantnog juga i južne mediteranske flore tu također sažeto prikazana u drugomu paralelnom članku Ekologija jadranskog juga, na sličan način kao ovdje za buru.

Važnija literatura

Aymonin G., Virot R. 1961: A propos de la repartition des xerophytes epineux perimediterraneens. Comp. Rend. Soc. Biogeog. 3: 323-333.
Balen J. 1923: Bura i njezino značenje za pošumljavanje Krasa. Doktorska disertacija, 91 p. Šumarski fakultet Zagreb.
Bertović S. 1975: Prilog poznavanju odnosa klime i vegetacije u Hrvatskoj. Prirod. Istraž. JAZU 41 /ser. Acta Biol. VII/2): 87-215 + 6 tab, 3 maps, Zagreb.
Degen A. 1936-1938: Flora Velebitica, vol. I-IV, Academia Kiado, Budapest.
Doutt J. K. 1941: Wind pruning and salt spray as factors in ecology. Ecology, 22 (2): 195-196.
Gams H. 1956: Die Tragacantha - Igelheiden der Gebirge um das Kaspische, Schwarze und Mittelländische Meer. Veröff. geobot. Inst. ETH Zürich 31: 217-243.
Kovačević I. 1981: Stoljetni izazov Senja. Posebna izdanja Senjskog zbornika, 340 p., Zagreb.
Lovrić A.Ž. 1971: Cenodynamique et pedodynamique du mode battu par rapport a la bora et abrasion. Thalassia Yugoslavica, 7 (1): 155-200.
Lovrić A.Ž. 1973: Ekološki aspekti Senjske bure i njezin utjecaj na floru i vegetaciju. Zbornik 1. Kongr. Ekol. Jug. p. 54, Univ. Beograd.
Lovrić A.Ž. 1980: Bura i slični vjetrovi Jadrana. Šumarska enciklopedija, (2. izd.), 1: 225-228, Leksikografski zavod, Zagreb.
Lovrić A.Ž. 1982: Senjska bura. Priroda (Zagreb), 71 (3): 78-83.
Lovrić A.Ž. 1984: Autohtoni sukulenti na Dinarskom kršu, I-II. Vjesnik kaktusa, 2 (1): 3-7, (2): 4-9, Hortikultur. društvo Zagreb.
Lovrić A.Ž., Lovrić L.M. 1984a: Morpho-anatomical syndroms in phyto-indicators of extreme stormy habitats of East Adriatic. Tasks for Vegetation Science (W. Junk, The Hague), 13: 41-49.
Lovrić A.Ž., Lovrić L.M., 1984b: Fitometrija i kartiranje energije vjetrova u krškim šumama. Bilten ekologa BiH (Sarajevo), ser. B, 3 (2): 415-422.
Lovrić A.Ž., Bedalov M. 1987: Pulvinate thornbush of tragacanthic types in Karst stormbelts of costal Dinarides and its geobotanical correlations. Acta Biokovica Musei Makarska, 4: 319-346.
Lovrić A.Ž., Rac M., 1988a: Botanical peculiarities of stormy mounts in NE. Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 31 (2): II6/125.
Lovrić A.Ž., Rac M., 1988b: Eolska vegetacija burnih ekosistema Obzove gore, Prvića i Golog otoka u Kvarneru. Zbornik 4. kongresa ekologa Jugoslavije, p. 323-324, Ohrid.
Lovrić A.Ž., Rac M., 1992: Trockene windbedingte Tannenwaldbestaende von kroatischen Küstenbergen. Beitraege des IUFRO-Tannensymposiums 6: 143-152, Universität Zagreb.
Lovrić A.Ž. 1993: Dry costal ecocystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2: 391-420, (ed. D.W. Goodall), Elsevier, Amsterdam.
Lovrić A.Ž. 1995: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. D.Sc. Thesis, 462 p. Sveučilište u Zagrebu.
Lovrić A.Ž. 2001: Vegetation changes by dry winds Bora and Foehn in Dinaric Alps. Proc. Symp. ”Climatic change and vegetation, extreme habitats and desertization”, A-26/59, (ed. S. Rivas-Martinez et al.), Universidad de Leon.
Lovrić A.Ž. 2003: Wind as vegetaton selector in coastal Dinarides and Adriatic islands. Proc. 3rd Balkan Botanical Cogress, p. 399, Fac. Sci. Univ. Sarajevo.
Lovrić, A.Ž. 2009: Prostorno-čestotni odraz bure na otpornoj flori primorskih Dinarida i otoka. Jadranska meteorologija 56: 14-21, Split.
Lukšić I. 1975: Bura u Senju. Zbornik Muzeja Senj, 6: 467-494.
Makjanić B. 1966: Prilog poznavanju klime grada Senja. Pomorski zbornik 4: 603-624.
Morton F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143: 1-34.
Quezel P. 1967: A propos des Xerophytes epineux en coussinnet du portour mediterraneen. Ann. Fac. Sci. Marseille, 39: 173-181.
Rogić V. 1957-1958: Velebitska primorska padina, I-II. Geogr. Glasnik, 19: 61-102, 20: 53-115.
Runge F. 1955: Windgeformte Bäume und Straucher und die von ihnen angezeigte Windrichtung. Meteor. Rundschau, 8: 177-179.
Stipaničić 1956: Bura na kršu i zaštitni šumski pojasevi. Šumarstvo, Beograd 9: 487-495.
Yoshino M. M. (ed.) 1976: Local wind Bora. Univ. Tokyo Press. 299 pp.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed from "Adriatic Meteorology, vol. 55:" p. 31-40, by Dr.Sci. Thesis A.Z. Lovric, Univ. Zagreb; if quoted author and source, free for copying and distribution without changes.