Eugen Kumičić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Eugen Kumičić (Brseč 11. siečnja 1850. - Zagreb 13. svibnja 1904.), književni pseudonim: Jenio Sisolski (po brdu Sisol u istočnoj Istri). Bio je domoljubni hrvatski književnik i nacionalni političar, pa je zatim u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće većinom zanemarivan i potiskivan, a djela mu krivotvorena. Uz A. Kovačića on je i jedan od predzadnjih izvornohrvatskih književnika prije K.S. Gjalskoga, koji su još pisali stoljetnim hrvatskim jezikom prije njegove balkanizacije u Jugoslaviji, ali su mu kasnije slično Šenoi, Kovačiću i Gjalskom, sve dosad djela jezično krivotvorena i naknadno balkanizirana na jugoslavenski Vukopis.

Abstract

Eugen Kumičić (11 January 1850 – 13 May 1904) was a prominent Croatian writer and politician. Kumičić was born in Brseč, a small coastel town in Istria, then part of the Austrian Empire. After majoring philosophy at the University of Vienna, he returned to Croatia and worked as a teacher in high schools in Split, Zadar and Zagreb. From 1875 to 1878 he spent two years in Paris and six months in Venice, preparing for his French and Italian teaching examinations. While in France, he came into contact with naturalist writing, primarily through the works of Émile Zola. Upon returning to Croatia, he spends the period from 1879 to 1883 teaching in a Zagreb high school. During that time, he becomes actively involved with the Croatian literary scene, as well as political activism. An ardent supporter of Ante Starčević's political program, he quits the civil service in 1883 in order to pursue a political and literary career. Along with Matko Laginja he launches the Primorac magazine in Kraljevica. He also works as editor of the Croatian Party of Rights' magazines Hrvatska vila (1882–1883) and Hrvatska (1887–1888), and publishes essays, opinion pieces and short stories in them. In 1884 he was elected to Croatian Parliament and he spent most of his political career opposing the Hungarian nationalists. He wrote many novels and short stories, mostly dealing with working class people in his native Istria.

Životopis

Kumičić je rođen 11. siečnja 1850. godine u obalnom pomorskom gradiću Brseč u istočnoj Istri. Bio je najmlađi od desetero djece oca Tome, veleposjednika i trgovca, ranije mornara na trabakulu. Osnovnu pučku školu (normalku) je završio u rodnom Brseču privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao ih u početnim znanjima. Da bi se mogao upisati u gimnaziju morao je prije pred službenim školskim organima u Kastvu polagati završni ispit, nakon čega je stekao pravo upisa u hrvatsku gimnaziju, koju je završio u Rijeci. Počeo je studirati medicinu u Pragu, ali prelazi u Beč gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. Radio je na gimnaziji u Splitu i Zadru, gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije je godine proveo u Parizu i šest mjeseci u Veneciji, pripremajući profesorski ispit iz francuskoga i talijanskog jezika, koje zatim kao srednjoškolski profesor predaje na zagrebačkoj realki (1879.-1883.). Oduševljavao se pravaštvom, pa s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac i još uređuje Hrvatsku vilu (1882-1883) i Hrvatsku (1887-1888), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike. Nakon razcjepa u pravaškoj stranki 1895. godine, postaje podpredsjednikom novoosnovane Čiste stranke prava.

Književno stvaralaštvo

Za Kumičićevo formiranje kao pisca je prije svega odlučno njegovo seljačko podrijetlo, mjesto rođenja, a zatim i pripadnost pravaškom pokretu, koja se ogleda u neprikrivenoj usmjerenosti njegova književnog djela. Zbog eseja “O romanu” koji je napisao pod utjecajem Emila Zole, u svoje doba slovio je kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti. Pisao je romane, novele, drame, članke i eseje. Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivialne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliku popularnost je stekao povijesnim romanima, a pisao je i drame, pa romane sa socialnom tematikom. Njegovi romani i novele obično se svrstavaju u tri skupine:

  • U prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i dr.) u kojima na pretežno romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake.
  • Drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani (Olga i Lina, gospođa Sabina) u kojima se osobito primjećuje utjecaj naturalizma.
  • U trećoj su skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i kraljica Lepa).

Ocjenjujući Eugena Kumičića kao književnika, Antun Gustav Matoš je zapisao: "To je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno realističkom metodom." Nasuprot njemu, Antun Barac za Kumičića tvrdi da u težnji da stvori obrazac hrvatskog socijalnog romana, pisanog realističkom metodom, nije uspio kao njegovi francuski uzori. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre u romanima "Jelkin bosiljak" i "Začuđeni svatovi", kao i zanimljiv kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula u gornjim slojevima građanskog društva u romanima "Olga i Lina", pa "Gospođa Sabina" koji su objavljeni 1881., odnosno 1883. godine.

Popis djela

  • "Slučaj", novela (1879.)
  • "Olga i Lina", roman (1881.)
  • "Jelkin bosiljak", pripovijest (1881.)
  • "Neobični ljudi", pripovijest (1882.)
  • "Primorci", roman (1882.)
  • "O romanu", esej (1883.)
  • "Začuđeni svatovi", roman (1883.)
  • "Ivan Turgenjev", esej (1883.)
  • "Gospođa Sabina", roman (1883.)
  • "Ubilo ga vino", pripovijest (1884.)
  • "Sirota", roman (1885.)
  • "Pod puškom", pripovijest (1886.)
  • "Preko mora", pripovijest (1889.)
  • "Saveznice", pripovijest (1889.)
  • "Teodora", roman (1889.)
  • "Otrovana srca", pripovijest (1890.)
  • "Sestre", drama (1890.)
  • "Obiteljska tajna", komedija (1890.)
  • "Zablude naše kritike", esej (1890.)
  • "Broj 84 i 85", pripovijest (1890.)
  • "Crn Božić, pripovijest (1890.)
  • "Tri mučenice", pripovijest (1890.)
  • "Mladost-ludost", pripovijest (1891.)
  • "Urota zrinsko-frankopanska", povijesni roman (1893.)
  • "Pobijeljeni grobovi", pripovijest (1896.)
  • "Poslovi", drama (1898.)
  • "Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i njihovi klevetnici", esej (1899.)
  • "Petar Zrinski", povijesna drama (1900.)
  • "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", roman (1902.)

Vanjske sveze

Tekstovi romana:

Poveznice

Reference

Elaborated and adapted by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Croatian Wikipedia).