Ante Kovačić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Ante Kovačić
Ante Kovacic.gif
Opći podatci
Smrt 10. prosinca 1889.
Stenjevec
Suprug(a) Milka Hajdin
Djeca Marija Kovačić,
Olga Kovačić,
Krešimir Kovačić
Narodnost Hrvat
HrvatGrb.png

Ante Kovačić (Oplaznik uz Sutlu 6. lipnja 1854. - Stenjevec 10. prosinca 1889.), domoljubni hrvatski romanopisac, novelist i pjesnik. Bio je idejni antijugoslaven i veliki hrvatski književnik druge polovice 19. stoljeća u doba realizma, pa je zatim u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće većinom zanemarivan i potiskivan, a djela mu krivotvorena. Uz E. Kumičića on je i jedan od predzadnjih izvornohrvatskih književnika prije K.S. Gjalskoga, koji su još pisali stoljetnim hrvatskim jezikom prije njegove balkanizacie u Jugoslaviji, ali su mu kasnie slično Šenoi, Kumičiću i Gjalskom, sve dosad djela jezično krivotvorena i naknadno balkanizirana na jugoslavenski Vukopis. Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao odvjetnički pripravnik. Bio je pristaša Ante Starčevića i stranke prava. Slomljen teškim prilikama i bolešću, podkraj života je završio u duševnoj bolnici gdje je i umro u 35. godini.

Stvaralaštvo

Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst "Baruničina ljubav", 1877., roman na razmedju romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja puno važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Gerštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim izmjerama. Sliedeće godine izlazi '"Smrt babe Čengićkinje", travestija koja s pravaških nacionalnih pozicia ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i auktor više značajnih pripovjedi, medju kojima se izdvajaju "Ladanjska sekta" i "Zagorski čudak". U sljedećem velikom romanu "Fiškal", 1881., auktor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerietko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Niemaca, Madjara) i južnoslavenske ideologie, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i birokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnum-opusa, romana "U registraturi", pisac je objavio i nedovršeni roman "Među žabari", ubojitu satiru
na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriečili dalje izlaženje (tekst je izlazio u podlistkima).

U registraturi

U glavnom djelu, "U registraturi" (1888.), Kovačić obilno koristi autobiografski material. Ta osobna nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednog lirizma i usrdnieg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnog lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskoga realizma, Kovačićev je veliki roman torzo koji u sebe upija opriečne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva koji obuhvaćaju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnie djelo hrvatske narativne proze druge polovice 19. stoljeća. Roman "U registraturi" izlazi 1888. u Viencu u nastavcma, a 1911. i u knjigi kao roman. Neki su ga nazivali senzacionalnim romanom, a neki su ga pak auktoritetom svog položaja ocienili negativno i to zbog fatalne žene Laure.

O romanu se nije pisalo punih 10 godina, tj. bio je zabranjen - knjiga u bunkeru. Šutnju su razbili tek A.G. Matoš i Milan Milanović, jer mladi su pisci u Kovačiću otkrili beskompromisnog zastupnika teorije o slobodi umjetničkog stvaranja. Ovaj roman je primjer umjetnine koja ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ovo je djelo puno raznovrsnih tonova isto onako kako je i život. Ideja romana je duhovna biografija druge polovice 19. st. vidjena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u Hrvatskoj vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga za njegovu satiru u što se uklapa i biografija Kičmanovića od 1.-3. djela kada nam se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao svoje vlastito duševno stanje odnosno organsku psihozu.

Ostala djela

  • Stihovi (1949.)
  • Feljtoni i članci (1952.)
  • Djela, I-II (1950.)

Zaključak

Cielo djelo Ante Kovačića najjača je ostvarba hrvatskoga realizma i to u obliku značajnom za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u poviestnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorienjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet izmedju romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom predšasnik velike tradcie hrvatskoga romana egzistencijalističke i političko-satiričke usmjerbe.

Abstract

Ante Kovačić (June 6, 1854 - March 10, 1889) was a classical Croatian writer of 19th century. Born to a family of Croatian peasants, Kovačić made his way through law school to become an attorney. He began to write in 1875. While his early works have Romantic tendencies, in later years he was influenced by Realist literature. His stories and novels often had strong satiric overtones and represent harsh criticism to injustice in Croatian society of his time. One of his novels, Među žabari, remained unfinished because citizens of Karlovac, protested after reading its first paragraphs in a local newspaper. The best known work of Ante Kovačić is semi-autobiographic novel U registraturi (1888). In it he expressed great deal of sympathy for common Croatian people, most notably peasants whom he saw as superior to snobbish citizenry. Kovačić was known as staunch supporter of Ante Starčević and his Croatian Party of Rights. As such he was bitterly opposed to ban Ivan Mažuranić, and wrote literal travesty of Mažuranić's poem Death of Smail-Aga Čengić.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Croatian Wikipedia).