Fran Folnegović
| Fran Folnegović | |||
|---|---|---|---|
| Nadimci | Jurek s banganelom, Vilim Slavoj, Vilko Slavoj, Veljko Slavoj i Zanovietalo. | ||
| Smrt | Zagreb, 18. srpnja 1903. | ||
| Narodnost | Hrvat | ||
| Materinski jezik | hrvatski | ||
| Stranka | Stranka prava | ||
Fran Folnegović (Slanovec kraj Zagreba, 17. veljače 1848. - Zagreb, 18. srpnja 1903.), hrvatski političar i publicist. Potječe iz osiromašene plemićke obitelji. Gimnaziju je polazio od 1858. u Zagrebu, Pravnu akademiju započeo je studirati u Zagrebu, nastavio u Budimpešti i Grazu te nakon treće godine studija prava 1870. postao začasnim podbilježnikom u Zagrebačkoj županiji. Godine 1871. županijski je kotarski pristav pri središnjem sudu u Zagrebu. Zbog bolesti 1875. prelazi kao pristav na manje napornu službu u Samobor. Povukavši se iz politike, umro je radeći, s perom u ruci, u Zagrebu 18. srpnja 1903.
Politička djelatba
U Hrvatski je sabor kao kandidat Stranke prava bio izabran u sesvetskom kotaru 1875., u kotaru Senj 1878., 1881., 1884., u kotaru Švarča kraj Karlovca 1889. i u Sisku 1892. Kao osamnaistogodišnjak priključio se 1866. krugu oko A. Starčevića, 1867. kao prvi potpisuje adresu pravaške mladeži Starčeviću, a autor je i riječi svojevrsne pravaške himne Živila Hrvatska i njezina prava. Godine 1874. izdao je satiričke eseje Zanovetanja, u kojima je najviše kritizirao aristokraciju. Kada se nakon Kvaternikove bune u Rakovici Starčević povukao, Folnegović je 1875. izabran u Hrvatski sabor kao jedini pravaš. Tiekom snalaženja u stranačkoj konstelaciji 1870-ih i 1880-ih u njega se postupno oblikovalo usmjerenje koje je slijedio do kraja političke djelatnosti. Iz skupine pravaša oko Starčevića želio je stvoriti snažnu političku stranku odstupanjem od Starčevićeva »veleizdajničkog« učenja o samostalnoj hrvatskoj državi na ruševinama Monarhije i ostvarenjem programa postignuća hrvatske državnosti unutar Habsburške Monarhije. Obnovu Stranke prava htio je postići sjedinjenjem oporbe, zapravo hrvatske inteligencije u svim hrvatskim zemljama. Pridružio se oporbi M. Makanca protiv vlade I. Mažuranića. Godine 1879. Folnegović je s nekolicinom pripadnika Narodne stranke uzalud pokušao osnovati protudualističku stranku koja bi zahtijevala znatno proširenje hrvatske autonomije, ali je u programu istaknuta i jugoslavenska ideologija u smislu Strossmayerova kruga. Dobri odnosi s J. J. Strossmayerom i Neodvisnom narodnom strankom omogućili su, nakon smrti A. Šenoe, njegovo postavljanje za urednika Vienca (1882), ali su mu postali kobni u doba raskola Stranke prava.
I 1884. pojavila se mogućnost suradnje s Neodvisnom narodnom strankom, koja nije uspjela jer Folnegović još nije mogao napustiti Starčevićevo usmjerenje. Tada se, naime, pravaški pokret obnovio i znatno proširio, a bio je još uvijek nadahnut Starčevićevim učenjem. U svezi s programom ostvarenja hrvatske državnosti u Monarhiji Fran je morao biti suzdržan sve do propasti nade u Rusiju podkraj 1880-ih. Već u vrijeme okupacije BiH bio je uvjeren da se pravaška politika ne smije oslanjati na vanjske sile nego na dinastiju. Želio je stvoriti uvjete za suradnju sjedinjene oporbe iz svih hrvatskih zemalja s dinastijom, vjerujući da bi jedinstvena parlamentarna stranka mogla postići odredjenu hrvatsku državnost u Monarhiji. U tu svrhu nastojao je održavati veze s utjecajnim krugovima i stranačkim prvacima kako bi raspršio "predsude i osvade" protiv Stranke prava, uvjeravajući ih da ona nije protudinastična i protumonarhična i da se ne želi protiviti savezu s Ugarskom. Ta je taktika postala očiglednom nakon Folnegovićeva razgovora s barunom Josipom Filipovićem 1887. (Folnegović ga je objavio 1889) koji je savjetovao Stranki prava da prihvati program revidirane Hrvatsko-ugarske nagodbe s oslonom na dvor. Folnegović je objavio i svoj Odziv na poruku iz Beča (1890) neke utjecajne osobe koja je preporučila sporazum Hrvata i Madjara, oslonac na Franju Josipa, stvaranje jake oporbene skupine koja bi mogla doći na vlast i tražiti ostvarenje svojih političkih i gospodarskih interesa u sklopu dualističkog sustava. Naposljetku, Folnegović je 1894. posjetio i B. Kállaya, ministra za BiH, s prijedlogom sporazuma s vodstvom Stranke prava. Folnegović je uoči raskola jasno pokazao da program "modernog pravaštva" želi stvoriti od Stranke prava lojalnu oporbu u okviru dualizma koja bi se snalazila prema interesima dinastije. Kao potpredsjednik Stranke prava u nju je 1890. doveo J. Franka. Prva formalizacija Folnegovićeve i Frankove struje bila je adresa Stranke prava 1892., a temeljila se na kraljevoj krunidbenoj zavjernici iz 1867. koja jamči Hrvatsko-ugarsku nagodbu, dok ju je vodstvo Stranke tumačilo kao potvrdu hrvatskoga državnog prava. Iste se godine proglašava sporazum Stranke prava i Neodvisne narodne stranke, a simbolizira ga susret (1893) Strossmayera i Starčevića, kojemu je Folengović bio odlučan zagovaratelj. Zajedno sa frankom uspio je da se prihvati zajednički program, a zatim su se u borbi za vodstvo u Stranki razišli. Prvi program Stranke prava 1894. zahtijeva sjedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Istra, Međimurje, BiH) i eventualno Slovenije, ali ostaje u okviru Monarhije, taktizirajući između dualizma i trijalizma. Nakon toga uspjeha "modernog pravaštva" nastaje razdoblje Folnegovićevih i Frankovih sukoba za vodstvo u očekivanju Starčevićeve smrti. Scena sukoba je izgradnja Starčevićeva doma. Folengović se nadao vodstvu sbog pripremanja zajedničke organizacije pravaša Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Istre. Nu ovi posljednji nisu prihvaćali Folnegovićevu i Frankovu taktiku. Na svečanosti otvaranja Starčevićeva doma 17. srpnja 1895. Folnegović se iztaknuo kao "vođa" i održao govor u ime Stranke. Povod pak pravaškom raskolu dao je kada je kao zagrebački gradski zastupnik svojim govorom 21. listopada 1895. kojim se ogradio od protumadjarske demonstracije mladeži kraj Jelačićeva spomenika u duhu svoje namjere da postigne dobre odnose s dualističkim vrhovima Monarhije a pogotovo s dinastijom. Već je sutradan Starčević zajedno s Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem najavio iztup iz kluba Stranke prava. Krivo je procijenio situaciju, jer je javnost odobravala čin mladeži, a niti vodstvo Stranke prava nije željelo njegovo prodinastijsko usmjerenje. Klub Stranke prava je 6. studenog 1895. osudio Folnegovićevu izjavu i prihvatio njegovu ostavku na predsjedništvo kluba, a morao je položiti i zastupnički mandat. Folnegoviću su nakon posjeta Đakovu u proljeće 1895. pripisali namjeru proglasiti Strossmayera protektorom Stranke. Takodjer je optužen da je pripadao slobodnim zidarima, ali se on branio da nikada nije pripadao nikakvoj slobodnozidarskoj loži. U slobodne zidare ušao je u peštanskoj loži Demokratia u proljeće 1892., a potom je od rujna 1892. sudjelovao u radu zagrebačke lože Hrvatska vila. Nakon svoga povlačenja Folnegović je pisao brošure kojima je opravdavao svoje postupke, a pogotovo gledište o okupljanju oporbe i oslonac na dinastiju.
Spisateljstvo
Uključio se kasnije u Koaliranu oporbu domovinaške struje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke pa je 1902. bio glavni urednik njezina glasila Hrvatska, ali nekadašnji utjecaj nije stekao. Svoja politička shvaćanja te publicističke i književne radove objavljivao je u zbornicima, časopisima i novinama: Agramer Wochenblatt, Obzor, Graničar, Primorac, Dragoljub, Agramer Presse, Agramer Zeitung, Branislav, Hrvatski svjetozor, Zastava (Pešta, Novi Sad), Sloboda, Vienac, Narodni list, Hrvatska, Katolička Dalmacija, Novo vreme, Posavska Hrvatska, Hrvatsko pravo, Slavonische Presse, Die Drau, Preporod, Dom i sviet, Dan (Beograd), a 1924. u Hrvatskom listu objelodanjena je njegova svojevrsna politička oporuka. Uredjivao je, među ostalim, listove: Hrvatska vila, Prosvjeta, Sloboda i Hrvatska. U književnosti se javlja novelom Jesam li ljubio (Dragoljub, 1868). Proputovao je Italiju, Belgiju, Češku, Slovačku, a napose Francuzku i Dalmaciju. S tih putovanja objavljivao je putopise. Putopis po Skandinaviji napisao je prema pričanju baruna I. Burattija. Služio se pseudonimima Jurek s banganelom, Vilim Slavoj, Vilko Slavoj, Veljko Slavoj i Zanovietalo.
Književna djela
- Prve posljedice Zanovetanja ili Pak rekoste da jih neima. (Zagreb 1874)
- Zanovetanja iz devete dietenklasse. Političko-satiričke iskrice štono ih u neslužbenih trenutcih skresà Fran J. Folnegović. (Zagreb 1874)
- Iz dalekih krajeva. Putničke crtice iz Skandinavije. (Zagreb 1883)
- Govor Frana Folnegovića, narodnog zastupnika kotara švaračkog u proračunskoj razpravi Hrv. sabora dne 9. prosinca 1890. (Zagreb 1890)
- Odziv na poruku iz Beča. (Zagreb 1890)
- Javna uputa dru Ivanu Ružiću u tiskovnoj parnici Frana Folnegovića. Epilog knjizi »Otvorite oči!«. (Zagreb 1898)
- »Mrtvilo u Banovini«. (Zagreb 1899)
- Sada ili nikada. Rieč rodu svomu. (Zagreb 1900)
- Na okup! Onima koji imadu srca za Hrvatsku posvećuje F. F. (Zagreb 1901)
- Doživljaji i dojmovi Frana Folnegovića. (Zagreb 1902)
