Hrvatsko proljeće

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Hrvatsko Proljeće)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvatsko Proljeće (Pokret sveučilištaraca, jugo-protivnici: Masovni pokret ili 'MASPOK') je naziv za spontano političko gibanje koje je krajem 1960tih do 1971. imalo za cilj veću autonomiju S.R. Hrvatske u tadašnjoj S.F.R. Jugoslaviji. Pokret je od jeseni 1970. imao podršku Saveza komunista Hrvatske, ali je ugušen Titovim državnim udarom na Hrvatsku u prosincu 1971. nakon 21. sjednice predsjedništva SKJ u Karađorđevu. O njemu je potom sudionik Miko Tripalo godine 1989. napisao knjigu "Hrvatsko proljeće" čiji se naziv uvriježio kao sinonim za pokret.

Abstract

The Croatian Spring (Croatian: Hrvatsko Proljeće) was a political movement from the late 1960ies to 1971, that requested for greater rights for Croatia which was then part of Yugoslavia, as well as democratic and economic reforms. That movement was set in motion when a group of influential Croatian poets and linguists published the "Declaration on the Status and Name of the Croatian Language" in 1967. After 1968 the patriotic goals of that document morphed into a generic Croatian movement for more rights for Croats which received grassroots support, especially amongst many student organizations which actively started to voice their support for the cause. Among the main demands were greater civil rights for Croatian citizens; the right to take pride in one's history was prominently featured. This irritated Tito's communist government which blocked that movement, and in December 1971 made a coup d'etat then maltreating and imprisoning many Croats chiefly the university students.

Deklaracija o jeziku

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: Unitaristički "Novosadski dogovor" o srbohrvatskom jeziku nije bio prihvaćen od dijela svjesnih hrvatskih jezikoslovaca, pa čak i onih jezičnih oportunista koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, ipak stavili na njega svoje potpise. Ovi su jezikoslovci potom bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik ujednačavao i u skladu s Novosadskim dogovorom kao križanac nazivao hrvatskosrpskim/srpskohrvatskim. Stoga su 1967. u listu "Telegram" objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u kojoj su iznesli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru, što je potom potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj. Tekst ove deklaracije je napisan u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ju je sedam članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i sedmi član Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja.

Uloga Matice hrvatske

Intenziviranje društveno–političke djelatnosti Matice hrvatske započelo je već 1967. godine, kada je njezin predsjednik bio Jakša Ravlić. U zagrebačkom "Telegramu" od 17. ožujka 1967. godine tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, pa je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog). Među sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr).

Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta, da je nejasnoća formulacije o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da se ustvari srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru Republike Hrvatske. Njezini su potpisnici potom bili oštro napadnuti i javno osuđeni, a od ustanova posebice Matica te njezino članstvo. Ali, unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je dogodjaj označio početak otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Objavljivanje toga teksta izazvalo je oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog J.B. Tita, priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva "nepotrebne napetosti i teškoće". Miko Tripalo je doduše s vremenskim odmakom od dvadesetak godina (1992.), ustvrdio da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo opravdano, jer "u onakvom sistemu... neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način." Zbog toga je kako zaključuje: "deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskoga naroda". Godine 1972. je hrvatski književni jezik ušao u Amandmane Ustava, što je odlukom SKH na čelu sa Stipom Šuvarom pokušano opet promijeniti, ali nisu uspjeli.

Povijest i razvitak

Hrvatska je kao i ostatak tadašnje Jugoslavije pod komunističkom vlašću, sredinom 1960-ih ušla u doba gospodarskih i političkih reformi u cilju veće liberalizacije. Ovi procesi intenzivirani nakon brijunskog plenuma, odrazili su se kroz nešto veću slobodu govora uz javno iznošenje nezadovoljstva. Tako je u Hrvatskoj na dnevni red došao i njen položaj u Jugoslaviji, što je dotada bila tabu-tema zbog traumatskih iskustava iz 2. svjetskog rata. Prvo izražavanje tog nezadovoljstva je bila "Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika" iz 1967. godine koju su sastavili ugledni hrvatski intelektualci. Iako je Partija ispočetka osudila taj dokument, on je ipak stekao popularnost osobito među studentima i članovima Matice hrvatske koja će potom postati stjegonošom pokreta.

Pokretu su pomogle i gospodarske reforme koje su u dotadašnji rigidni sustav samoupravnog socijalizma uvele neke elemente tržišta, ali su imale i neželjene posljedice kao nezaposlenost, koja je u socijalističkom sistemu trebala biti načelno iskorijenjena. Jugoslavenska vlada se nezaposlenosti nastojala riješiti poticanjem iseljavanja u zemlje Zapadne Europe, što su najviše iskoristili stanovnici tzv. pasivnih krajeva. Mnogi od tih iseljenika prisiljenih na odlazak su stekli neprijateljski stav prema režimu u svojoj domovini. Istodobno je depopulacija tih iseljeničkih krajeva koji su većinom bili u Hrvatskoj i Bosni, postajala povodom sve žešćih kritika protiv jugoslavenskih vlasti. U samoj Hrvatskoj se sve glasnije govorilo kako je Hrvatska u Jugoslaviji ekonomski izrabljena. Zbog istodobnog procvata turizma na Jadranu je preko 50% svih deviza u Jugoslaviju stizalo preko Hrvatske, ali je Hrvatska raspolagala samo sa 7% deviznih zaliha Jugoslavije. U Hrvatskoj su zato postavili zahtjeve da Hrvatska raspolaže svojim devizama, tj. da se ukine monopol federalnih bankovnih i inih financijskih ustanova sa sjedištem u Beogradu.

Hrvatsko Proljeće je od jeseni 1970. dobilo podršku Saveza komunista Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. To dvoje čelnika su ga počeli promovirati putem masovnih zborova na kojima su svoj kurs opisivali kao politiku "čistih računa". Istodobno se tražio i nastavak liberalnih političkih reformi, npr. ukidanje verbalnog delikta, amnestija za hrvatsko političko iseljeništvo i pravo na uporabu nacionalnih simbola - dotada osudjenih kao nacionalizam, pa pravo vojnih obveznika iz Hrvatske da vojni rok služe u svojoj republici. Dok su neki od tih zahtjeva imali podršku Partije, neki pojedinci i institucije su se zalagali da se Jugoslavija transformira u konfederaciju, ili da Hrvatska stekne vlastitu vojsku i postane samostalna članica UN.

Najzahtjevniji od svih su bili studenti, koji su u jesen 1971. poveli javne demonstracije na kojima je bilo mnogo tisuća demonstranata. Istodobno su u etnički miješanim krajevima počele napetosti između hrvatske većine i srpske manjine. Ovo i sve veće vojno protivljenje JNA prama tom hrvatskom pokretu, bilo je izgovor J.B. Titu da to razriješi na 21. sjednici Predsjedništva S.K. Jugoslavije u Karađorđevu, koja održana od 30.11.- 1.12. 1971. Po Titovoj direktivi je partijsko vodstvo osudilo pokret kao šovinistički i naredilo smjenu vodstva S.K. Hrvatske, a u Hrvatskoj je praktično proveden državni udar. Ubrzo su tzv. "narodna" milicija i tajna politička UDBA rastjerali i uhitili demonstrante i od prosinca 1971. su pozatvarani brojni studentski aktivisti i mnogi su osuđeni na višegodišnje robije.

Posljedice Titova udara

Zbog sudjelovanja u Hrvatskom Proljeću je uhićeno i osuđeno više od 2.000 Hrvata. Matica hrvatska je silom ukinuta i praktički zabranjena kroz idućih dvadesetak godina sve do raspada Jugoslavije. Novopostavljeno (kvislinško) rukovodstvo S.K. Hrvatske kojim su dominirali Vladimir Bakarić i Milka Planinc i slični, postavilo se oštro prema "proljećarima". Oni su siečnja 1972. izbacili i zatvorili niz pripadnika studentskih organizacija i hrvatskih članova Saveza komunista. Slom pokreta je ubrzo nakon toga poslužio kao povod za slične čistke liberalno orijentiranih članova SKJ i u drugim republičkim organizacijama Partije po Jugoslaviji.

Slom Hrvatskog proljeća je u Hrvatskoj kao izravne posljedice imao ne samo nasilje prama njegovim sudionicima, nego opće gušenje sloboda i puno rigidniji politički režim, čak i u odnosu na ine dijelove Jugoslavije. Ne samo da je svako, pa i najbenignije izražavanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo proglašeno i osudjeno kao hrvatski nacionalizam, nego se isto odnosilo i na bilo kakvu kritiku novonametnutog režima. Takvo stanje je duboko traumatiziralo cijelu Hrvatsku. Dio sudionika Proljeća je potom emigrirao u radikalno iseljeništvo, smatrajući kako je tim slomom Proljeća jasno dokazano da se ove ciljeve više ne može ostvariti mirnom evolucijom. Najširi izrazi nezadovoljstva su tek dijelom kompenzirani pozitivnim ekonomskim reformama na temelju stranih kredita, a krajnja posljedica svega je bio konačni raspad Jugoslavije dvadesetak godina kasnije.

Tek poneki od tih ciljeva pokreta su dijelom ipak ostvareni u novom jugoslavenskom Ustavu iz 1974. Službeni javni stav prama Hrvatskom Proljeću je u samoj Hrvatskoj ostao negativan sve do 1989. godine, tj. do samog raspada Jugoslavije i početka demokratskih promjena. Njima je pomoglo bujanje srpskog nacionalizma pod Slobodanom Miloševićem, tzv. "antibirokratska revolucija" u kojoj su mnogi vidjeli neku srpsku inačicu masovnog pokreta, koju savezne vlasti i Partija za razliku od Hrvatske 1971. nisu mogli niti željeli zaustaviti. Tada su se mnogi od sudionika Proljeća počeli pojavljivati u javnom, a kasnije i političkom životu. Najznamenitiji sudionici Proljeća su na prvim demokratskim izborima bili organizirani u Koaliciju narodnog sporazuma i dijelom u Hrvatsku narodnu stranku.

Poznati proljećari

Najpoznatiji su javni sudionici 'Hrvatskog Proljeća' bili npr.: Savka Dabčević-Kučar, Dragutin Haramija, Srećko Bjelić, Pero Pirker, Miko Tripalo, Franjo Tuđman, Bruno Bušić, Zlatko Tomičić, Ivan Zvonimir-Čičak, Dražen Budiša, Janko Bobetko, Đuro Brodarac, Vlatko Pavletić, Ante Paradžik, Dražen Budiša, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vice Vukov i dr. Dio angažiranih hrvatskih intelektualaca i studentskih aktivista su nakon sloma Proljeća 1970tih robijali u logorima Stara Gradiška i Goli otok, a poneke je tajna UDBA čak i smrtno likvidirala.

Literatura

  • Miko Tripalo: Hrvatsko proljeće, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001.
  • Hrvatska riječ: Sjećanje na burne sedamdesete, 27. veljače 2009.
  • Hrvatska riječ: Posljedice nećemo nikad ukloniti, 13. ožujka 2009.
  • Naco Zelić: Hrvatsko proljeće i bački Hrvati. Matica hrvatska, ogranak Subotica.
  • "Der Kroatische Frühling. Eine soziale Bewegung in einer sozialistischen Gesellschaft", in: "Der Balkan. Eine europäische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart" (HMRG-Beihefte, Bd. 16), Hrsg. Jürgen Elvert, Stuttgart: Steiner 1997, S. 197-210.
  • Matica Hrvatska: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Zagreb, 1997., ISBN 953-150-102-5,
  • Miro Kačić: Jezikoslovna promišljanja, Zagreb, 2001.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvatsko_proljeće&oldid=50394"