Ideopolitičke psihoneuroze

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Ideopolitičke 'psihoneuroze' (izmišljene psiho-bolesti protiv nepodobnih disidenata): Psihiatrija rabi umjetno-dogovorne modele ponašanja i mentalnih aktivnosti, kako bi bar donekle umanjila značajnu nesigurnost u umjetno postavljene konceptualne okvire nerijetko dvojbene vrijednosti. Iz takvih dogovornih nesigurnosti, dalje lančano slijedi cijeli niz mogućih zlouporaba psihiatrije, mnogo brojnijih i češćih negoli u inim egzaktnim granama prave medicinske znanosti: farmaceutsko eksperimentiranje i otrovanja psiho-drogama, seksualne zloporabe i sadizam psiho-osoblja, a kao vrhunac svih zloporaba su psihiatrijski zatvori za ideološki nepodobne disidente, koji su osobito česti u istočnim totalitarnim zemljama pa i kod nas zbog jugo-komunističkog naslijedja. U Hrvatskoj je zbog križanja tih staljinskih istočno-komunističkih navika i novog eksperimentiranja farmaceutskim psihodrogama za multikompanije, nastala naša osobito pogubna kombinacija duple zloporabe psihiatrije, jedna od najgorih poznatih složenih psihotortura na svijetu. Oko takvih psihozatvora su kod nas već manjeviše oblikovane cehovske psihomafije, koje često ucjenjuju i maltretiraju psiho-robijaše i njihove obitelji: vidi o tomu još pobliže Psihomafija i ludnice. Protiv nepodobnih disidenata za utamničenje u ludnice, naš demagoški režim i ini slični su izmislili 2 glavne i najčešće psiho-političke "diagnoze" zbog kojih se trebaju prisilno "liječiti" u režimskim psihozatvorima: kritikomanija ili "suludo kritizerstvo" (Paranoia querulans) kao naš originalni domaći proizvod i "puzeća-podmukla shizofrenija" (Schizophrenia torpida) koju je osmislila već Staljinova sovjetska psihomafija, a naši su u praksi preuzeli do danas.

Abstract

Ideologic-political 'psychoneuroses' (constructed mental illnesses against dissenters): The Psycho-Camps (in Chinese ankang, in Russian psyhushka), where one misused medical psychiatry for the forced 'correcting' i.e. changing and ideological erasing of political dissidents (almost academic intellectuals), formerly were misused chiefly by Stallin in communist Soviet Union. Since its disintegration and collapse of communism, in recent Russia these ones were partly closed or mostly returned to a true medical use of psychiatric hospitals. This Soviet practice was partly copied in China, Romania, and Yugoslavia. Since the disasters of USSR and Yugoslavia, some descending countries partly inherited and continued these bad traditions up today. So among Soviet descendants the ideological misuse of psychiatry continued chiefly in Turkmenistan and Ukraine, and in ex-Yugoslavia chiefly in Croatia, and partly in Serbia. The main false psycho-political diagnoses misused against ideologic-political dissenters were "sluggish schizophrenia" (Schizophrenia turpida) invented in the Soviet psycho-prisons and now followed also in Croatia (Kampor psycho-lager), and the "paranoid criticizm" (Paranoia querulans) now widely used against dissenters in Croatian psycho-prisons (chiefly in Vrapče).

Psihopolitičko jednoumlje

U totalitarnim i inim demagoškim režimima se na razne primitivno-nasilne ili razradjeno-sofisticirane načine manjeviše nastoji postići javno jednoumlje, bilo prisilnim 'glajhšaltanjem' ili subtilnijim orwelskim mozgopranjem u svrhu uskladjivanja ideološkog jednoumlja tj. političke korektnosti (mainstream opinion). Po nametnutoj logici demagoških režima, gradjani postoje zbog države (a ne možda obratno), pa je stoga poželjno da budu uglavnom jednoumni klonovi ('glajhšaltani zombiji'). Svaki inomisleći pojedinac tu je potencijalno sumnjiv i treba ga urazumiti bilo zatvorom ili u ludnici, pa su i orwelski zakoni uskladjeni u tom smislu. U takvim i sličnim sustavima su za obično pučanstvo osigurani brojni zatvori i masovni konclogori, dok se za akademske intelektualne disidente tj. nepodobne političare ili nepoželjne vjerske vodje češće nameće prisilno bacanje u ludnice uz etiketiranje ideopolitički izmišljenim "psiho-bolestima". Takvi su slučajevi bili prvi i najbrojniji u Sovjetskom Savezu, pa su potom manjeviše kopirani osobito u Kini, Rumunjskoj i Jugoslaviji. Danas se lažne diagnoze izmišljenih psihopolitičkih "bolesti" najviše izdaju i primjenjuju u Kini, a u Europi nadasve u Turskoj, pa u Ukrajini i našoj Hrvatskoj.

Komunistički psihologori

Psihiatrijski konclogori (na kineskom ankang, na ruskom psyhuška): To su specialni logori, gdje se medicinska psihiatrija zlorabi za prisilno 'izpravljanje' tj. duševne izmjene i ideološko brisanje političkih disidenata (većinom akademskih intelektualaca) otrovnim psihofarmakima. Ranije su bili osobito razvijeni pod Staljinom u Sovjetskom Savezu, gdje je ispiranje mozga kroz staljinske "psyhuške" prošlo 335.200 ideoloških robijaša. Nakon razpada SSSRa i propasti komunizma, u novijoj Rusiji od 1989. su takvi psihologori dijelom zatvoreni ili su uglavnom vraćeni u pravu medicinsku uporabu psihiatrijskih bolnica. Ova je sovjetska praksa potom najviše kopirana u Kini, Rumunjskoj i Jugoslaviji. Nakon razpada SSSRa i Jugoslavije, neke nasljedne nove države su dielom preuzele ove loše tradicije sve do danas. Tako su sovjetske ideološke zloporabe staljinske "psihiatrije" dosad nastavljene i čak ozakonjene osobito u Ukrajini i Turkmenistanu, a iz bivše Jugoslavije ponajviše u Hrvatskoj i dielom u Srbiji. Po svestranoj zloporabi psihiatrije je demagoška Hrvatska danas znatno kriminalnija od nove Rusije. U Hrvatskoj je zbog križanja tih staljinskih istočno-komunističkih navika i novog eksperimentiranja farmaceutskim psihodrogama za multikompanije, nastala naša osobito pogubna kombinacija duple zloporabe psihiatrije, jedna od najgorih poznatih složenih psihotortura na svijetu. Oko takvih psihozatvora su kod nas već manjeviše oblikovane cehovske psihomafije, koje često ucjenjuju i maltretiraju psiho-robijaše i njihove obitelji: vidi o tomu još pobliže Psihomafija i ludnice i Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Ustroj psihozatvora

Kod nas postoji već dugotrajna 90-godišnja tradicija ideološkog zatvaranja nepodobnih disidenata u ludnice: takve zloupotrebe psihijatrije u jugo-komunizmu je javno pobliže dokumentirao Tomislav Krsmanović (1988), a odnedavna u novoj demagoškoj Hrvatskoj npr. T. Dragun (2008, 2010), T. Pensa (2009) i dr. Početni odabir mogućih kandidata za disidentske psihologore većinom vrši tajna politička policija, npr. u zemljama iz bivše Jugoslavije to je bila zloglasna UDBA i njeni sljednici, a u zemljama bivšeg SSSR-to su službenici bivšeg KGB-a. Nakon raspada Jugoslavije je djelatnost UDBe smanjena, ali još uviek nije posve prestala nego je dielom bolje prikrivena. Kad su zatim početkom 21. stoljeća u jugo-zemljama opet došli na vlast bivši komunisti prestrojeni u liberale, tada su se dosad nacionalne frakcije UDBe opet reaktivirale kao iskusni čuvari u zaštiti nove 'političke korektnosti', osobito u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Slično je i ponovo aktiviranje nekadašnjih frakcija sovjetskog KGB-a u Ukrajini i drugim sljednicima SSSR-a da i tamo zaštite novu 'političku korektnost'.

Osim Slovenije koja je sada uglavnom demokratizirana u Europskoj Uniji, u Hrvatskoj (i inim postjugoslavenskim zemljama) su novi demagoški režimi nametnuli poseban zakon kao dvolična "Zaštita osoba s psihičkim smetnjama" (vidi niže), koji im zapravo u praksi omogućuje tajno kažnjavanje disidenata i nacionalista kroz prisilne promjene njihove sviesti i nazora u psihologoru. Tu iskusni agenti UDBe ili KGB-a, iz ranijih komunističkih dossiera + novije javne djelatnosti mogućih kandidata, sada nastavljaju s ilegalnom kontrolom telefona i e-maila, pa kao obnovljena tajna policija odredjuju odabrane kandidate koje će se zatvoriti u psihologor. Ako dotični disidentski kandidat nije previše poznat u medijima, tada ga u tišini odpremaju izravno u psihologor. Za ine bolje poznate nacionaliste i ine disidente, povezani režimski mediji prvo podižu kampanju stigmatizacije kako je ovaj poludio, pa ubrzo izlazi na scenu i službeni 'dušobrižnik' tj. registrirani psiho-stručnjak plaćen od režima, s ocjenom da je taj disident bio 'oduvjek bizaran' ili 'aberantan' po svojim idejama suprotnima općeprihvaćenom stavu, pa sad naginje shizofreniji, paranoji (ili nešto slično). Potom mu iznenada upada naoružana četa redovne policije, pa odvode silom toga javno stigmatiziranog disidenta na tzv. "liječenje" u psihologor.

Sve takve otmice u ludnicu izvedene su još uz zabrane daljeg kontakta s odvjetnikom (inače dopuštenim čak ubojicama u tamnici), što je u našoj posve bespravnoj psihijatriji već postala stalna i uobičajena praksa. Zbog zlokobne cehovske solidarnosti medju psiho-liječnicima, svi su se takvi slučajevi na kraju dosad manjeviše zataškali i prikrili u stilu stare jugo-komunističke prakse: "ne talasaj !". Čak niti za notorne psihiatre-recidiviste u Vrapču i Kamporu koji su višeput uzastopno ponavljali podjednaka zlodjela protiv više nemoćnih zarobljenika, osim tek formalistički verbalnog "prigovora" dosad nisu ustvari kažnjeni ni uopće procesuirani zbog samovolje i sadističkih mučenja. Za nijedan od poznatih slučajeva nije bilo nikakve stvarne kazne (osim tek ponekog premještaja u Lopači). To je zatim dalje olakšalo i stimuliralo višekratno ponavljanje sličnih svinjarija do danas i nikomu ništa... Sve to pojačano potvrdjuje kako se znatan dio tih psiho-diagnoza, osobito u nedemokratskim zemljama ustvari po metodama bitno ne razlikuje od dobrovoljnoga amaterskog iscjeliteljstva i nadrilječništva, od čega se drastično izdvaja jedino po otmicama svojih žrtava policijskom prisilom (bez pravih medicinskih argumenata).

U našim režimski-podobnim medijima povremeno se dvolično piše kako zadnjih godina kod nas navodno raste broj umobolnih i sad ih je više negoli u nedavnom ratu i poraću, navodno zbog problema egzistencije i inih demagoških izgovora. Ustvari je ovo lažna obmana hrvatske javnosti, jer ovo potvrdjuje da tu zapravo naša psihomafija ubrzano stvara sve više nepodobnih "ludjaka" etiketiranjem zbog ideopolitičkih i inih nemedicinskih razloga. Zbog maglovite neodredjenosti psiho-diagnoza i njihove teže provjere, kriminalni psihiatri su mnogo češći negoli griješni liječnici iz svih inih somatskih struka zajedno. U našim ludnicama i psihozatvorima istodobno djeluju 3 glavne skupine negativaca u psiho-osoblju:

  • Ideološki umreženi "psihiatri" sa starim podzemnim jugo-vezama koji truju i maltretiraju zarobljene političke disidente.
  • Proračunati eksperimentatori za multikompanije, koji za profit testiraju nove neprovjerene psihodroge na psiho-robijašima.
  • Sadistički mučitelji po svojoj naravi koji se spontano iživljavaju na robijašima (a sami bi trebali psiho-liječenje). Takvih ima najviše medju bolničarima i psiho-sestrama, čak i neke glavne sestre u Kamporu i Vrapču.

Manija kritiziranja

Kritikomanija tj. manija kritiziranja ili suludo kritizerstvo (latin. Paranoia querulans, naš fonetski eufemizam: kverulantna paranoja) ili disidentsko-ideološka "paranoja" u sustavu psihomafije: To je većinom originalni hrvatski proizvod naše domaće psihomafije, po domoljubnom načelu "kupujmo domaće". Prvi je taj naziv hipotetski predložio Emil Kraepelin 1904, ali se kroz 20. stoljeće rjedje rabio kao blaža neuroza. U našoj praksi su to osmislili za širu uporabu izvjesni ugledni medicinari iz vladajućeg HDZ-a kao zgodno sredstvo za bezbolnu neutralizaciju političkih i ekonomskih kritičara, kao i inih nepodobnih disidenata koje treba bez mnogo buke diskreditirati i smjestiti iza zida u ludnice. Kod nas je "manija kritiziranja" (Paranoia querulans) u novije doba postala razmjerno najčešća psiho-politička "diagnoza" kojom je od 2007. do danas već optuženo više ideopolitičkih disidenata strpanih većinom u ludnicu Vrapče. Stoga kod nas sada zamalo svatko tko nema dobre veze ni zaledje, ako se usudi previše kritizirati naše moćnike ili vladajuće stranke odnosno cijeli sustav, ima značajne šanse da dobije ideopolitičku psiho-etiketu "kritikomanije" (paranoia querulans) pa da u skladu s hrvatskim psiho-zakonom bude službeno kidnapiran i strpan u ludnicu. Prama takvoj našoj maglovito-rastezljivoj psiho-"diagnozi" kritikomanije, "u skladu sa zakonom" po volji moćnika se može olako kogagod i kadagod strpati u ludnicu, ako javno kritizira nedodirljive "svete krave" našega demagoškog režima. U zadnjih par godina je tako već desetak kritičarskih disidenata kod nas potiho strpano u ludnicu, od čega je barem za dvoje već dostupna i detaljna dokumentacija.

Obseg paranoje

Prava paranoja (grč. παράνοια = sumanutost ili bezumnost) je inače duševni poremećaj za koji su značajne bolesne ideje veličine i proganjanja, dok je inteligencija osobe očuvana. Zato se ova bolest ponekad naziva „razumno ludilo”. Po Kraepelinu je paranoja sumanutost označena „sporim i podmuklim razvitkom trajnog i sumanutog sustava s očuvanošću jasnoće i reda u mislima, volji i djelovanju”. Paranoik najčešće logično rasuđuje tj. izvodi ispravne zaključke, ali iz pogrješnih polazišta. Paranoja se opisuje kao tjeskoba i strah neke osobe uzrokovan bezrazložnim idejama i (ili) nesposobnošću razlikovanja mašte od stvarnosti. Obično se pod tim podrazumijevaju simptomi vezani uz vjerovanje neke osobe da su on ili bliske osobe meta zavjere, zbog čega se kao jedan od sinonima za paranoju rabi i izraz manija proganjanja. Paranoja se češće nalazi kao simptom duševnih bolesti, od kojih je najznačajnija i teža inačica paranoidna shizofrenija, ali u starijoj psihiatrijskoj literaturi postoje i opisi tzv. "čiste" paranoje gdje intelektualne sposobnosti pogođene osobe ostaju potpuno očuvane.

Paranoja se također može pojaviti i kao posljedica specifičnih okolnosti npr. zatvorska psihoza, ali i tzv. induktivna psihoza, kada paranoik svoje sumanute fiks-ideje uspijeva prenesti i nametnuti sebi bliskim osobama. Takvim prenošenjem sličnih ideja na širi krug se stvara teorija zavjere (ili konspirativna teorija) kao naziv za špekulacije koje su protivne široko nametnutom (ili etabliranom) objašnjenju ili tumačenju (mainstream) nekih dogodjaja ili povezanog niza dogodjaja, pa većinom predpostavljaju urotu neprijateljskih ili vladajućih struktura s ciljem da se zavara javnost, odnosno uklone svi dokazi koji bi mogli osporiti "službenu" verziju. Konspirativne teorije u pravilu osporavaju mogućnost da bi se određeni dogadjaj zbio slučajno tj. da su njegovi neposredni sudionici u njemu imali glavnu i odlučujuću ulogu. Konspirativne teorije se nekada mogu dalje razviti u složeni sustav kojim se objašnjava ne samo jedan, nego cijeli niz dogodjaja, uključivo i cijelu povijest nekih država, organizacija ili civilizacija - u tom slučaju se koristi izraz tajna ili alternativna povijest. Suvremena sociologija ponekad ubraja konspirativne teorije u tzv. urbane legende. Njihovi zagovornici se često optužuju za širenje paranoje, pa izraz konspirativna teorija tada ima pejorativno značenje. Po orwelskom tumačenju sovjetske i inih ex-komunističkih psihomafija, čak i samo postojanje njihovih psihologora i zatvaranje disidenata je tek izmišljena teorija zavjere protiv tih "dobronamjernih" psihiatara!

Tzv. "puzeća shizofrenija"

"Puzeća-podmukla shizofrenija" (Schizophrenia torpida, rus. vjalotekuščaja šizofrenija, engl. sluggish schizophrenia) ili disidentsko-ideološka "shizofrenija" u sustavu psihomafije: ovu je osmislila već Staljinova sovjetska psihomafija, a naši su u praksi preuzeli do danas. U zapadnim demokratskim zemljama se ova psihopolitička bolest uglavnom smatra nepostojećom i izmišljenom za ideopolitičke namjene. Najpoznatije sovjetske žrtve kojima je u psihologoru prisilno nametnuta takva "diagnoza" i koji su to pobliže opisali, jesu glasoviti intelektualni disidenti: Vladimir Bukovsky, Aleksandar Jesenjin, Anatolij Korjagin, Žores Medvedev, Andrej Saharov i dr. Ovo je druga i kod nas najopasnija psihopolitička "bolest", koja se u istočnim komunističkim i postkomunističkim zemljama zlorabi protiv ideopolitičkih disidenata već punih 90 godina. Izmislila ju je sovjetska psihomafija od vremena Josifa Džugašvili Staljina, gdje je manjeviše nametana kao lažna ideopolitička psiho-diagnoza za bacanje mnoštva nepodobnih akademskih intelektualaca i inih disidenata u sovjetske kaznene psihologore sve do god. 1989. Kasnije su ovu lažnu psihopolitičku diagnozu manjeviše kopirali u Kini, Rumunjskoj, Jugoslaviji i inim komunističkim zemljama istočnog bloka. Ista se zlorabi još i danas najviše u Kini za zatvaranje vjerskih i političkih disidenata u psihologore sustava "ankang", a u Europi se još zlorabi osobito u Ukrajini, Hrvatskoj i Srbiji. Kod nas je razmjerno najviše takvih psiho-robijaša s diagnozom "puzeće shizofrenije" zatvarano u najgorem psihologoru Kampor na Rabu.

Po opisu sovjetske psihomafije, glavne razlike disidentske (puzeće) shizofrenije spram inih varianti jesu: neprihvaćanje stvarnosti, neprilagodivost okružju, reformističke ideje, zahtjevi pravde, ljudska prava, sumnjivo ponašanje, protuvladina djelatnost i sl. Postupak spram zatvorenih psiho-optuženika za tu ideološku "šizofreniju" (schizophrenia torpida) je kod nas još puno gorji negoli za prekomjerno kritizerstvo, što se može jasno vidjeti niže po autentičnim izjavama pripadnih robijaša iz psihologora Kampor 2008/2009. Kod prvog zatvaranja ih se obvezatno vezuje remenjem nepokretno na krevet i prvo se od njih ultimativno zahtijeva neka podpišu (lažni) pristanak da su "dobrovoljno" došli na to liječenje jer su već svjesni svoje "bolesti", - ako to odbiju prijeti im se kako nikada više ne će izaći odatle. Takvi lažni (ideološki) šizofrenici dakako nemaju značajnih simptoma prave shizofrenije, - ali im se oni ipak nameću prisilno tj. prijetnjama i ucjenama da ih po diktatu prihvate kao da ih imaju: npr. da vide noćne sablasti i duhove u bijelim plahtama, pa još moraju čuti i čudne (nepostojeće) zvukove kao npr. tupo lupanje i odjek šuplje praznine ...itd.

Ako ipak još ne prizna da ima ta prividjenja i čudne zvukove značajne za prave šizofrenike, slijede dalje ucjene i prijetnje: ne dopušta im se spavati, pa im se uskraćuje hrana najprije pojedinačno i onda čak svima na odjelu dok isti ne prizna da je lud s obaveznim prividjenjima i zvukovima, čime se podmuklo protiv njega urote svi ini supatnici. Ako mu se ni tako ne uspije silom nametnuti prisilna bolest puzeće "šizofrenije", tada ga se za osvetu njegovog otpora ubacuje u najgori odjel "pokusnih kunića" tj. preuzima ga naš "Dr. Mengele" pa slijedi niz dana kad se na njemu isprobavaju nove neprovjerene psihodroge za farmaceutske multikompanije, gdje se isto uporno nastavlja danima, dok otrovan u polusvijesti konačno ipak ne prizna "dobrovoljno liječenje" od prividjenja i zvukova - ili ne završi u komi i ode na onaj svijet (ili bar ostane trajnim invalidom). Rijetko je koji od obradjenih ideopolitičkih "šizofreničara" nakon Kampora ostao bar poluzdrav i donekle normalan. Ovi postupci u našem Kamporu uopće nisu jedinstveni, već su zamalo ista kopija ranije sovjetske prakse iz staljinskog psihologora Kazan, tako da je naš Kampor samo novija imitacija ranijega sovjetskog Kazana: vidi još pobliže Psihologor Kampor/Rab.

Prava shizofrenija

Inače je medicinska tj. prava shizofrenija (grč. σχίζω - schizo = dijeliti, rastaviti + φρενός - phrenos = razum, duša), psihički poremećaj koji znači većinom kroničnu i ozbiljnu duševnu bolest što najviše pogadja sposobnost razmišljanja uz otežano shvaćanje stvarnosti, pa uzrokuje promjenu ponašanja i neugodne osjećaje. Prvim predznakom prave shizofrenije se smatra dijeljenje osnovne strukture spoznaje i razmišljanja, pa nemogućnost razlučivanja nutarnjih od vanjskih iskustava. Ljudi oboljeli od shizofrenije mogu se tužiti kako doživljavaju halucinacije ili se može vidjeti da reagiraju na njih, tj. mogu izražavati stavove koji nemaju veze sa stvarnosti. Društvena ili radna nesposobnost uz niz inih simptoma, pa izostanak vidljivoga organskog uzroka tih simptoma može potvrditi tu diagnozu. Istraživanja otkrivaju kako biološki i društvenokulturni čimbenici utječu na pojavu te bolesti, dok novija istraživanja otkrivaju još biokemijske i genske uzročnike neurobiologije mozga. Zbog jake eko-sociološke uvjetovanosti, shizofrenija je jedina od značajnih psiho-bolesti koja je bila posve nepoznata iz antike i srednjeg vijeka, pa se u Europi pojavljuje tek na sjeverozapadu od industrijske revolucije nakon 17. stoljeća.

Status shizofrenije je nekim stručnjacima dvojben, jer ističu manjak objektivnosti pri diagnosticiranju te bolesti. Dosad još uvijek ne postoji objektivan biološki test za shizofreniju, pa se diagnoza temelji tek na iskazima pacijenta kombiniranim s manjeviše subjektivnim opažanjima psihiatra ili ine odgovorne osobe. Unatoč tom imenu, shizofrenija ne obuhvaća poremećaj podijeljene osobnosti, pa ju ne treba miješati s poremećajem raspada (disociranja) identiteta (koji se često prikazuje na filmu i u drugim oblicima popularne kulture). Također shizofrenija i agresivno ponašanje nisu vidljivo uzročno povezani. Jedan stupanj ili ogranak shizofrenije se temelji na paničnom strahu od nekoga ili nečega. Shizofrenija se tijekom godina više tretira kao psihološki pojam, ali uvijek postoji povezanost sa životnim iskustvom i s određenim problemima.

Sam naziv te teže duševne bolesti upućuje na rascijep i nesklad (disociaciju) između psihičkih funkcija, prije svega procesa mišljenja i afekta, nazvano ideoafektivna disociacija. Ova vrsta disociacije je nazočna jedino kod shizofrenije i ne sreće se kod nijednoga inog duševnog oboljenja. Označuje ju nesklad između sadržaja mišljenja, afekta i volje. Normalno, sve ono što se doživljava i što je trenutno u tijeku procesa mišljenja se odražava i afektom: ako se osjeća ljutnja, to je normalno iskazano ponašanjem i mimikom, ili ako se doživljava radost to se vidi i na licu. Međutim, ovoga vanjskog odraza nema kod shizofrenije.

Po medjunarodnoj klasifikaciji MKB-10 se shizofrenija smatra kao teži duševni poremećaj koji je označen poremećajem mišljenja i pažnje (percepcije), a afekt je neadekvatan (neskladan) i otupljen. Svijest shizofrenog pacijenta je većinom bistra i jasna, pa je svjestan svega što se zbiva s njim i oko njega. Intelektualne funkcije su također očuvane, ali u toj bolesti nakon niza godina može doći i do njihovog propadanja. Bolest uglavnom ima kronični tijek s pogoršanjima i remisijama (poboljšanjima), ali zamalo nikada ne dolazi do konačnog izliječenja, što ima veliki socialno-medicinski značaj, jer čini obterećenje kako za obitelj pacijenta, pa i za društvenu zajednicu. Shizofrenija pripada grupi psihoza, a pod pojmom psihoza se najčešće shvaća psihičko stanje osobe s prisutnim sumanutim idejama i halucinacijama uz osobno nepostojanje uvida u njihovu patološku narav, zatim poremećaj ocjene stvarnosti i gubitka veze s realnošću, tj. gubitak granica "Ega".

S druge objektivno-statističke strane, nasuprot inim pravim tj. urodjenim psihozama, shizofrenija se pokazala i kao tipična "civilizacijska bolest", izrazito eko-sociološki uvjetovana premda kad se već pojavi, onda tek genetske predispozicije takodjer utječu na njezin razvoj i intenzitet. Za razliku od većine inih psihoza koje su pismeno manjeviše poznate već od antike ili barem od srednjeg vijeka, shizofrenija je ranije bila uglavnom nepoznata i dokumentirana je tek od 18. stoljeća tj. od industrijske revolucije u sjeverozapadnoj Europi, odakle se potom postupno proširila do danas na ostale kontinente. Medjutim je još i sada ona vidno ekosociološki rasporedjena, tj. najčešća je u urbaniziranim sredinama Europe, Australije i Sjeverne Amerike, znatno rjedja u Aziji i Južnoj Americi, dok je u pretežno ruralnoj Africi još uvijek zamalo nepoznata. Stoga su npr. u Kini već postigli značajne uspjehe u njezinom bar djelomičnom zaliječenju, kroz prisilno deložiranje gradskih shizofrenika na trajni rad izvan gradova u udaljena seoska područja.

"Orthorexia nervosa"

Dok je u istočno-komunističkoj psihomafiji glavno oružje za progon nepodobnih bila Schizophrenia torpida, pa kod nas u hrvatskoj i inoj balkanskoj psihomafiji najviše Paranoia querulans (kritikomanija), na potrošačkom Zapadu odnedavna glavna ideološka psihobolest postaje Orthorexia nervosa. Naziv je od grčkoga orthos (pravilan - ispravan) i orexis (apetit), a izmislio ga je 1997. amrički nutricionist dr. Steven Bratman. Zdravo se hraniti bi tamo uskoro moglo postati opasno i nemoguće zbog javnog monopola prehrambenih multikompanija, koje radi bezobzirnog širenja svoga golemog profita u zadnjih desetak godina za taj cilj čak unajmljuju i psihomafiju. Codex alimentarius, odnosno njegovi tvorci već idu toliko daleko, da one koji namjeravaju izbjegavati GMO i hranu podvrgnutu zračenjima, one koji će težiti zdravom načinu života, jednostavno će prozvati bolesnima tj. ljudima za liječenje jer boluju od Orthorexie. Orthorexia ili “bolest zdrave prehrane” je nova zapadnjačka bolest iz industrijske psihiatrije. Ako ste usmjereni da jedete zdravo i prirodno, po najnovijim istraživanjima zapadne psihiatrije Vi ste psihički bolesna osoba.

Kako npr. piše o tomu “Guardian”: “Usmjerba na zdravu hranu može biti znakom ozbiljne psihičke bolesti koja se zove Orthorexia nervosa”, što u prijevodu s latinskog znači “uzrujanost zbog pravilne prehrane”. Dalje sliedi: “Orthoreksične osobe imaju stroga pravila prehrane. ...Takodjer izbjegavaju bilo koju hranu koja sadrži pesticide, herbicide i bilo kakve umjetne dodatke.” Znači, izbjegavanje šećera, GMO proizvoda i aditiva odsada Vas pretvara u mentalno bolesnu osobu?! Po ovim prostituiranim "stručnjacima" – da. Ako zaista pazite da u sebe ne unosite pesticide, herbicide i genetski modificiranu hranu, s Vama nešto nije u redu! Po absurdnomu diagnostičkom ključu 'otkrivača' te nove industrijske psihoneuroze dr. Bratmana, potvrde za nalaz ove "bolesti" jesu idući pokazatelji:

  • Razmišljate li par sati dnevno o pravilnoj prehrani ?
  • Programirate li više sati unaprijed svoje obroke ?
  • Je li prehrambena vrijednost obroka važnija od užitka u jedenju ?
  • Je li se kakvoća Vašeg života smanjila nakon povišenja kvalitete prehrane?
  • Je li pojačano Vaše samoljublje s voljom za zdravijom prehranom ?
  • Jeste li napustili jela koja inače volite zbog "zdravije" prehrane ?
  • Je li Vaša nova prehrana remeti vaše sastanke i udaljuja Vas od prijatelja i rodbine ?
  • Je li osjećate grijeh ako prekršite pravila takve prehrane ?

Opći zaključak: U novomu orwelskom svijetu totalitarne psiho-kontrole poželjnog jednoumlja, pojedinci postaju psihički normalni tj. poželjni zombiji tek kada saniraju svaku kritičnost vlastitog mišljenja (= Paranoia querulans) i još pokorno gutaju industrijske otrove i nakazne proizvode (= Orthorexia nervosa) - Apage satanas! (new Black Age).

Kraj diktaturi psihomafije?

Zbog dugogodišnjih masovnih zloporaba staljinskih psihologora u SSSRu, danas u Rusiji službeno postoje 3 paralelne organizacije psihiatara, od kojih 2 neovisne kontrolne uz podršku inozemnih psiho-udruga često i oštro javno kritiziraju djelatnost 'službenih' psihiatara, pa stručno provjeravaju njihove postupke i diagnoze, što je značajno popravilo i podiglo novi rejting ruske psihiatrije. Naprotiv tu kod nas u Hrvatskoj, polukriminalno-monolitna i samovoljna psihomafija koja nije prošla lustraciju i nema neovisne konkurencije, sada u praksi izvodi štogod im se prohtije: Nameću nam staljinske dvolične psiho-zakone koji više štite samu psihomafiju negoli nemoćne paciente, na njima se nekažnjivo sadistički iživljavaju, zlorabe ih legalno kao pokusne kuniće za test novih psihodroga na račun multikompanija, samovoljno uz lažne diagnoze bez kontrole uzastopno zatvaraju na robiju i mozgopranje nepodobne političke i vjerske disidente, ...itd. Nadležno ministarstvo zdravstva, sudstvo i Sabor u tom pogledu, osim tek utješno-formalnih izjava za smirenje javnosti i prikrivanje neodrživog stanja, u praksi zbog umreženih interesa zapravo već godinama ništa ne poduzimaju i to se tako dalje pogoršava i nastavlja u nedogled: jednako kao i u bivšem SSSRu gdje je slično ipak prestalo nakon raspada i kraja komunizma.

Zbog duge zloporabe psihologora je Svjetska psihiatrijska asociacija ranije za kaznu kolektivno izbacila sovjetske psihiatre iz članstva i ukinula im licence kroz dvadesetak godina sve do 1989, pa će se zbog sličnih razloga to uskoro morati učiniti i s izbacivanjem Hrvatskog psihijatrijskog društva dokle se ne poprave i povuku konsekvence. Stoga bi konačno morao doći kraj i toj našoj diktaturi politizirane psihomafije: Zato kod nas hitno treba uspostaviti alternativno-neovisne psihiatre s medjunarodnim pravom kontrole i inšpekcije nad našom kompromitiranom "psihiatrijom", gdje višekratnim recidivistima treba zabraniti rad. Nakon već punih 9 desetljeća (od 1920.) u zloporabi psihiatrije se Vrapče već jednom mora radikalno reorganizirati i čim prije staviti pod neovisnu prisilnu upravu izvan kruga psihomafije, dokle god se ne vrati u pravu bolničko-medicinsku funkciju kao prije 1918, jer se odonda do danas manjeviše uzastopno zlorabilo dijelom kao ideološki psihozatvor i kazneno mučilište nepodobnih. Najgorji europski psihologor Kampor na Rabu se bezuvjetno mora čim prije raspustiti i likvidirati, odnosno: Tu bi bilo prikladno mjesto za "logorovanje" dijela naših zlokobnih psihiatara i inih s njima umreženih kriminalaca, za opomenu i primjer inima i mladjim naraštajima da više nikada ne čine ono što nam već desetljećima radi naša psihomafija u lažnoj jugo-hrvatskoj demagogiji.

Bibliografija

  • Tomislav Dragun 2010: Hrvatska vlast otvara ludnice za nepoćudne političke protivnike. Glasnik Hrvatskoga uljudbenog pokreta 118, Zagreb.
  • Tomislav Dragun 2008: Nisam lud nego znam previše. Narodni list, Zadar 15. 2. 2008.
  • Tomislav Pensa 2009: Antipsihijatrija. Etic - Čakovec / Bribir, 128 str. ISBN 978-953-56009-0-9
  • Ivan Stagličić 2011: Hrvatska treća u Europi po broju sumnjivih psihijatrijskih slučajeva. Zadarski list 23. 7. 2011, Zadar.
  • D. Cooper, 1980: Psihijatrija i antipsihijatrija. Naprijed, Zagreb.
  • Human Rights Watch, World Report 2010 - Croatia: Rights Abuses Related to Mental Disability.
  • Tomislav Krsmanović 1988: The Cases of abuse of Psychiatry for Political purposes (documents, press texts, medical and court documentation). Movement for the Protection of Human rights, Beograd, 690 pages.
  • Vladimir Marković 1992: Zloupotreba psihijatrije u političke svrhe u Jugoslaviji. Pokret za zaštitu ljudskih prava, Beograd.
  • Dražen Gorjanski i sur. 2010: Korupcija u hrvatskom zdravstvu. Fond Hipokrat - Slagalica, Osijek, 298 str.
  • Bruce Ennis 1972: Prisoners of Psychiatry. Harcourt Brace Jovanovich Inc.
  • C.J Brown & A.M. Lago 1993: Different forms of the abuse of Psychiatry. Journal of Medicine & Philosophy 18: 423-426.
  • Derek Richter 1971: Political Dissenters in Mental Hospitals. British Journal of Psychiatry 119/549: 225–226.
  • J.L. Birley 2000: Political abuse of psychiatry. Acta Psychiatrica Scandinavica, Supplementum 399: 13–15. PMID 10794019
  • Parker, I. 2001: Russell Tribunal on Human Rights in Psychiatry (Geist Gegen Genes), 30 June – 2 July 2001, Berlin’,Psychology in society 27: 120-122. Durban: PINS, ISSN: 1015-6046
  • Robert van Voren 2010: Political abuse of Psychiatry; an historical overview. Schizophrenia Bulletin 36/1: 33–35, Oxford Univ. Press. doi:10.1093/schbul/sbp119. PMC 2800147. PMID 19892821
  • Robert van Voren, 2002: Comparing Soviet and Chinese political psychiatry. Journal of the American Academy of Psychiatry and the Law 30/1: 131–135. PMID 11931361
  • Robert van Voren & Sidney Bloch 1989: Soviet psychiatric abuse in the Gorbachev era. International Association on the Political Use of Psychiatry. ISBN 9072657012.
  • Sidney Bloch & Peter Reddaway 1984: Soviet Psychiatric Abuse; the shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
  • Nanci Adler & al. 1993: Psychiatry under tyranny, a report on the political abuse of Romanian psychiatry during the Ceausescu years. Current Psychology 12 (1): 3–17. doi:10.1007/BF02737088. PMID 11652327
  • Robin Munro 2002: Dangerous minds; political psychiatry in China today and its origins in the Mao era. Human Rights Watch. ISBN 1564322785
  • Appelbaum, P.S. 2001: Abuses of law and psychiatry in China. Psychiatric Services 52: 1297-1298, American Psychiatric Association.
  • Sidney Bloch & Peter Reddaway 1977: Psychiatric terror, how Soviet psychiatry is used to suppress dissent. Basic Books. pp. 235, 328. ISBN 0465064884
  • Sidney Bloch 1978: Psychiatry as ideology in the USSR. J. Med. Ethics 4: 126-131.
  • Sidney Bloch 1980: The Political Misuse of Soviet Psychiatry. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry 14/2: 109-114.
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1977: Russia's political hospitals; the abuse of psychiatry in the Soviet Union. Gollancz,. 510 p., London; ISBN 057502318
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1984: Soviet psychiatric abuse; The shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
  • Cohen, D. 1992: Uses and abuses of Soviet psychiatry. New Scientist no. 1839.
  • Harvey Fireside 1982: Soviet Psychoprisons. W.W. Norton & Company. ISBN 0393000656.
  • Gittings, J. 2002: China sending dissidents to mental hospitals. The Guardian, August 13, 2002.
  • Semyon Gluzman 1989: On Soviet totalitarian psychiatry. International Association on the Political Use of Psychiatry. ISBN 9072657020.
  • Hausman, K. 2004: Chinese Psychiatrists agree on Psychiatry Abuse charges. Psychiatric News 39/15: p. 2, American Psychiatric Association.
  • Koryagin, A. 1989: The involvement of Soviet psychiatry in the persecution of dissenters. British Journal of Psychiatry 154: 336-340.
  • Sidney Levine 1981: The Special Committee on the Political Abuse of Psychiatry. Psychiatric Bulletin 5/5: 94–95. doi:10.1192/pb.5.5.94
  • Žores Medvedev & Roi Medvedev 1971: Repression by Psychiatry in the Soviet Union (A Question of Madness). Macmillan.
  • Theresa Smith & Thomas Oleszczuk 1996: State Psychiatric Repression in the Former USSR. New York University Press. ISBN 081478061X.
  • H. Lavretsky 1998: The Russian Concept of Schizophrenia; a review of the literature. Schizophrenia Bulletin 24 (4): 537–557. PMID 9853788.
  • Amelia Hill 2009: Healthy food obsession sparks rise in new eating disorder. The Guardian, 16 August 2009. [1].
  • Steven Bratman, 1997: Obsession with dietary perfection can sometimes do more harm than good. Yoga Journal, October 2010. [2].

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged by GNU-license almost from Wikinfo (and minor stubs in Bosnian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Ideopolitičke_psihoneuroze&oldid=12444"