Zloporabe psihiatrije

Zloporabe psihiatrije (političko kažnjavanje i farmaceutski eksperimenti): Psihiatrija (grč. psyche = duša, iatreia = liječenje) je rubna polumedicinska struka koja se bavi nastankom, razvitkom, manifestacijama bolesti čovjekove osobnosti koji proizlaze iz subjektivnoga individualnog života ili njegovog odnosa s okolinom. Osnovna su dva područja u psihijatriji: mentalni poremećaji i individualno ponašanje u zdravlju i bolesti. Obadva su ta područja još uvijek provizorna i karakterizirana znatnim stupnjem znanstvene nesigurnosti. Psihiatrija upotrebljava umjetno-dogovorne modele ponašanja i mentalnih aktivnosti, kako bi bar donekle umanjila ovu značajnu nesigurnost u umjetno postavljene konceptualne okvire nerijetko dvojbene vrijednosti. Iz takvih dogovornih nesigurnosti, dalje lančano slijedi cijeli niz mogućih zlouporaba psihiatrije, mnogo brojnijih i češćih negoli u inim egzaktnim granama prave medicinske znanosti: farmaceutsko eksperimentiranje i otrovanja psiho-drogama, seksualne zloporabe i sadizam psiho-osoblja, a kao vrhunac svih zloporaba su psihiatrijski zatvori za ideološki nepodobne disidente, koji su osobito česti u istočnim totalitarnim zemljama pa i kod nas zbog jugo-komunističkog naslijedja. Po svestranoj zloporabi psihiatrije je demagoška Hrvatska danas znatno kriminalnija od nove Rusije. U Hrvatskoj je zbog križanja tih staljinskih istočno-komunističkih navika i novog eksperimentiranja farmaceutskim psihodrogama za multikompanije, nastala naša osobito pogubna kombinacija duple zloporabe psihiatrije, jedna od najgorih poznatih složenih psihotortura na svijetu. Oko takvih psihozatvora su kod nas već manjeviše oblikovane cehovske psihomafije, koje često ucjenjuju i maltretiraju psiho-robijaše i njihove obitelji: vidi o tomu još pobliže Psihomafija i ludnice.

Abstract

Misused psychiatry (political punishing and pharmaceutic experiments): There are some aspects of psychiatric misuses, including the imprisoning of ideological dissenters there, the phamaceutical experimentation and intoxications, sexual abuses and sadism by staff, etc. The Psycho-Camps (in Chinese ankang, in Russian psyhushka), where one misused medical psychiatry for the forced 'correcting' i.e. changing and ideological erasing of political dissidents (almost academic intellectuals), formerly were misused chiefly by Stallin in communist Soviet Union. Since its disintegration and collapse of communism, in recent Russia these ones were partly closed or mostly returned to a true medical use of psychiatric hospitals. This Soviet practice was partly copied in China, Romania, and Yugoslavia. Since the disasters of USSR and Yugoslavia, some descending countries partly inherited and continued these bad traditions up today. So among Soviet descendants the ideological misuse of psychiatry continued chiefly in Turkmenistan and Ukraine, and in ex-Yugoslavia chiefly in Croatia, and partly in Serbia. The biggest Croatian madhouse „Vrapče“ at Zagreb ('Psychiatric clinics Vrapče') partly encloses also ideological prisoners, and the worst European madhouse is the big psycho-lager Kampor on Rab island ('Psychiatric hospital Rab'), similar to Stalin's „psyhushkas“ and recent Chinese ankangs.

Značajke psihiatrije

Psihiatrija se bavi zaštitom i unapređenjem duševnog zdravlja, otkrivanjem i liječenjem psihičkih poremećaja.

Primarna prevencija se bavi spriječavanjem nastanka i/ili razvitka psihičkih poremećaja.
Sekundarna prevencija obuhvaća otkrivanje, diagnosticianje i liječenje psihičkih poremećaja.
Terciarna prevencija se bavi rehabilitacijom s težnjom za vraćanje izgubljenih i razvitak novih sposobnosti oboljelih omogućujući adaptaciju bolesnika u socialnom okružju.

Povijesni razvitak

Postupak s duševnim bolesnikom u svojem je razvitku pratio razvoj društva i psihiatrije. Na ranom početku se bar dijelom temeljio na magijskim ritualima, kada se nastanak skoro svih bolesti tumačio utjecajem nekih demonskih sila. Antička medicina donosi nove perspektive. Hipokrat u 4. stoljeću prije Krista iznosi pretpostavku kako su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga i da je "sumanut čovjek" zapravo bolestan čovjek. U srednjem vijeku je došlo do vraćanja na raniju demonomaniju. Duševni su bolesnici liječeni egzorcizmom, zatvaranjem u kazamate, okivani su i ponegdje držani u kavezima izvan grada. Prva je duševna bolnica otvorena 1409. godine u Španjolskoj. Kao posebna disciplina se oblikuje krajem 18. stoljeća, a u 19. st. je Kraepelin oblikovao klasifikaciju duševnih poremećaja, koja je dijelom i danas u uporabi. God. 1793. francuski konvent daje Ph. Pinelu dozvolu da bolesnike u pariškoj bolnici oslobodi lanaca, a od 1800.- 1830. u Engleskoj sličnu akciju počinje Tuke i u SAD-u Rush. Ova 3 auktora su iniciatori moralnog tretmana psihiatrijskih bolesnika.

Ogranci psihiatrije

Biologijska psihiatrija je novija psihiatrijska disciplina koja naglašava fizikalne, kemijske i neurološke uzroke psihiatrijskih bolesti i pristupa u liječenju farmaceutskim preparatima i otrovnim drogama.

Psihoterapijska i psihodinamska psihiatrija se bavi procesima kod kojih se osobe koje se žele osloboditi simptoma ili traže načine za osobni razvoj uz pomoć psihoterapeuta ili psihoanalitičara razumijevaju svoje ponašanje u zdravlju i bolesti, sa stajališta motivacije, naglašavajući psihološka značenja i biološke instinkte kao pokretače promjena.

Socialna psihijatrija je grana psihijatrije koja se bavi kulturološkim, ekološkim i sociološkim čimbenicima koji izazivaju, pojačavaju, produžuju ili na drugi način kompliciraju neprilagođene modele ponašanja uz njihovo liječenje.

Forenzička ili sudska psihiatrija je grana psihiatrije koja se bavi pravnim pitanjima vezanim uz duševne poremećaje. Sudsko-psihiatrijski vještaci izrađuju ekspertize tj. provode vještačenja osoba koje zbog duševnih poremećaja dolaze u sukob s pravnim normama, kaznenog i građanskog prava i u vanparničnim postupcima.

Psihiatrija ovisnosti se bavi bolestima ovisnosti, primjerice alkoholizmom i drogiranjem.

Stres, psihotrauma i PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) su posebno važno područje interesa psihijatara.

Dječja i adolescentna psihiatrija je grana psihiatrije koja proučava duševne poremećaje, njihovo dijagnosticiranje, prevenciju i liječenje kod djece i adolescenata, osoba mlađih od 18 godina.

Gerontopsihiatrija se bavi psihičkim problemima starijih osoba.

Konzultacijsko suradna (liaison) psihiatrija se bavi suradnjom s inim medicinskim stručnjacima kako bi se poboljšala diagnostika, liječenje i vođenje bolesnika s primarnim tjelesnim bolestima.

Neodredivost psihodiagnoza

Sve do danas psihiatrijske diagnoze u praksi nastaju samovoljno-subjektivnim procjenama, pa su u prosjeku većinom maglovito-neodredjene i uglavnom se teško mogu dokazati i provjeriti egzaktno-znanstvenim metodama kao u inim strukovnim granama prave medicine. Psihiatrija je dosad još uvijek vrlo provizorna disciplina i karakterizirana je znatnim stupnjem poluznanstvene nesigurnosti, jer pretežno upotrebljava umjetno-dogovorne modele ponašanja i mentalnih aktivnosti, kako bi bar donekle umanjila ovu značajnu nesigurnost u umjetno postavljene konceptualne okvire dvojbene vrijednosti: vidi o tomu pobliže: Psiho-improvizacije. Iz takvih dogovornih nesigurnosti, dalje lančano slijedi cijeli niz mogućih zlouporaba psihiatrije, mnogo brojnijih i češćih negoli u inim egzaktnim granama prave medicinske znanosti.

Zbog maglovite neodredjenosti psiho-diagnoza i njihove teže provjere su kriminalni psihiatri mnogo češći negoli griješni liječnici iz svih inih somatskih struka zajedno. To je ujedno i glavni uzrok, da i farmaceutske kompanije baš u psihiatriji danas imaju najširi mogući prostor ekspanzije i zarade na mnogobrojnim suvišnim "lijekovima" i eksperimentalnim psihodrogama često sumnjivih nuspojava i dvoznačnog učinka koji se za profit tu masovno nameću gdje treba i ne treba. U toj morbidnoj psiho-industriji se prisilno zarobljeni psiho-bolesnici u ludnicama često zlorabe kao pokusni kunići pri proizvodnji novosmišnjenih psihodroga za goleme profite multikompanija, dok povezani bolnički psihiatri u orwelskoj povratnoj spregi za ovo većinom dobivaju znatne nagrade, dividende, putovanja, simpozije ...itd.

Provjere testom Rosenhan

Rosenhan-test za površno-nepouzdane psihodiagnoze: Rosenhanov test je bio pokus da se odredi pouzdanost i sposobnost psihiatara u SAD za diagnosticiranje duševnih bolesti. David Rosenhan uz još 7 kolega ili studenata su se dobrovoljno prijavili u 8 različitih psihiatrijskih bolnica diljem SAD sa žalbom dežurnom psihiatru kako čuju neki čudan glas u glavi koji im govori "praznina" i/ili "lupanje". Ovi lažni bolesnici (pseudopacienti) se nisu žalili na bilo što drugo i ponašali su se posve normalno, a inače su to bile osobe bez ranijih psihičkih smetnji. Svi su odmah zaprimljeni kao duševni bolesnici (umobolni pacienti) i ostali su u ludnicama od 7 do 52 dana. Tijekom boravka su im propisivani lijekovi (koje su bacali), a odpušteni su s diagozama psihičkih poremećaja i većini je preporučeno neka nakon izlaska i dalje nastave piti prepisane lijekove. Nakon objave tih rezultata u časopisu "Science" 1972. pod naslovom "Biti normalan na ludim mjestima" (izvor: D. Rosenhan: "On being sane in insane places") izbio je veliki javni škandal.

Pokus lažnih 'bolesnika'

Osam pseudopacienata tj. Rosenenhanovi suradnici koji su namjerno odabrani da budu što različitiji, ali svi nedvojbeno zdravi, dobrovoljno su se prijavili psihiatrijskim bolnicama u pet američkih država. Tijekom ulazne psihiatrijske procjene su tvrdili kako čuju neke glasove koji su dosta nejasni, ali ipak mogu razlučiti riječi: praznina ("empty"), šupalj ("hollow") i tup udarac ("thud"). Ovi se pseudopacienti nisu žalili na nijedan ini problem i osim što su dali lažna imena i krive podatke o njihovom zaposlenju, na sva ostala pitanja su iskreno odgovarali. Pseudopacienti su inače bili: sam David Rosenhan, pa 3 psihologa, 1 postdiplomski student psihologije, 1 pedijatar, zidar i kućanica. Po prijamu su se ovi pseudopacienti ponašali normalo i čak su tvrdili da više ne čuju te glasove u glavi.

Na kraju je sam David Rosenhan pokazao kako je jedini način da se izađe iz pshiatrijske bolnice priznati kako ste ludi, ali vam je sada bolje (posve slično je i kod nas u Hrvatskoj !). Sedmero tih lažnih bolesnika su odpušteni s dijagnozom da su shizofreničari (tzv. shizofrenija u remisiji), a jedna pokusna osoba je izašla s diagnozom bipolarnog poremećaja. U prosjeku su u ludnicama proveli 19 dana (najmanje 7, a najviše 52). Nijedan pseudopacijent nije otkriven kao simulant od stručnog osoblja u bolnicama, ali su ih ipak neki pravi bolesnici prozreli kako simuliraju. Za njihovog boravaka je osoblje mnoge njihove navike i djelatnosti tumačilo kao pojavne oblike mentalnih poremećaja. Činjenicu da je jedan pseudopacient pisao bilješke, psihiatar je protumačio kao kompulzivnu aktivnost i iz toga je izveo još daljnju patologiju.

Pokus bez pacijenata

Za ovaj drugi dodatni eksperiment je David Rosenhan iskoristio vrhunsku psihiatrijsku bolnicu u SAD gdje se provodilo psiho-istraživanja, vježbanje studenata psihiatrije i usvršavanje pshihiatara s većim iskustvom. Ova je glavna bolnica nakon objave gornjih rezultata prvog testa samouvjereno tvrdila, kako se to kod njih nikada ne bi dogodilo. S upravom te ugledne bolnice je zato dogovoreno da im u razdoblju od 3 mjeseca Rosenhan pošalje lažne bolesnike, a bolnica će na kraju toga objaviti popis pseudopacienata koje su otkrili. Na kraju toga drugog testa je ova bolnica priopćila kako su dotle medju 193 primljenih bolesnika otkrili 41 "podvala", ali da sumnjaju još na dodatnih 42. Rosenhan im zapravo nije poslao nijednoga jedinog pseudopacienta pa su svi odbijeni bili ini pravi bolesnici: Stoga su tu na prijemu kao lažne promašili 1/5 primljenih i još 1/5 nesigurnih tj. čak 2/5 nisu prepoznali - premda je to najbolja uzorna psihiatrija u SAD!.

Obadva ova testa su u praksi očito potvrdila kako su čak i vrhunske psihiatrijske diagnoze u SAD vrlo nesigurne i površne (a kod nas je to jamačno još i gorje). U medjuvremenu su do danas još niz inih istraživača u Americi i Europi kao M.K. Temerlin, Nellie Bly, Loring & Powell, Lauren Slater, BBC Horizon program i drugi provodili slične testove na psihiatrijama, a poredbeni rezultati su uglavnom bili podjednako loši za mnoge nepouzdane psihiatre.

Kazneni psihostaljinizam

Psihiatrijski konclogori, na kineskom ankang, na ruskom psyhuška: To su specialni logori, gdje se medicinska psihiatrija zlorabi za prisilno 'izpravljanje' tj. duševne izmjene i ideološko brisanje političkih disidenata (većinom akademskih intelektualaca) otrovnim psihofarmakima. Ranije su bili osobito razvijeni pod Staljinom u Sovjetskom Savezu, gdje je ispiranje mozga kroz staljinske "psyhuške" prošlo oko 300.000 ideoloških robijaša. Nakon razpada SSSRa i propasti komunizma, u novijoj Rusiji su takvi psihologori dijelom zatvoreni ili su uglavnom vraćeni u pravu medicinsku uporabu psihiatrijskih bolnica. Ova je sovjetska praksa potom najviše kopirana u Kini, Rumunjskoj i Jugoslaviji. Nakon razpada SSSRa i Jugoslavije, neke nasljedne nove države su dielom preuzele ove loše tradicije sve do danas. Tako su sovjetske ideološke zloporabe staljinske "psihiatrije" dosad nastavljene i čak ozakonjene osobito u Ukrajini i Turkmenistanu, a iz bivše Jugoslavije ponajviše u Hrvatskoj i dielom u Srbiji.

Glavni psihologori Eurazije

Psiho-logori su usavršena modernija inačica klasičnih konclogora, koje u novije doba zlorabe razni ljevičarsko-socialistički režimi, uključivo i lievi liberali protiv njihovih desno-nacionalnih idejnih protivnika. Dok su klasični konclogori imali najveću i masovnu primjenu u Drugom svjetskom ratu i poratnom Sibiru (Gulag i sl.), kao i u Jugoslaviji (npr. Goli Otok i Gradiška), njihova modernija sofisticirana inačica ljevičarskih psihologora je ustvari dostigla najveću uporabu odnedavna, tj. krajem 20. i početkom 21. stoljeća u sklopu svestrane Orwellske kontrole (New Age) zbog političke prevlasti ljevičarsko-globalističkih interesa i gospodarskog profita farmaceutskih tvrtki. Suvremeni disidenti i novi nacionalisti u tim psihologorima uglavnom nisu izloženi fizičkom mučenju, nego se tamo drogiraju otrovnim psiho-pharmacima za duševne promjene i brisanje njihove osobnosti, tj. da zaborave i napuste svoje odmetničke ili zastarjele ideje, protivne novoj "političkoj korektnosti" vladajućih lievih liberala i multikulti-globalista.

U zapadnom zemljama s dužom demokratskom tradicijom, takve su političke psiho-prerade nepoželjnih disidenata ipak rjeđe i pojedinačne pojave, a slični problemi se tamo na zapadu većinom rješavaju sofisticiranim ispiranjem mozgova kroz kontrolirane masovne medije. Naprotiv na iztoku u bivšim komunističkim zemljama bez demokratskih tradicija, novi liberalni ljevičari koji su tamo većinom preuzeli vlast, sve češće nastoje svoje globalne ideje "političke korektnosti" silom nametnuti protivničkim disidentima i nacionalistima tako da ih zatvaraju u psihologore za izravno kemijsko brisanje pomoću psiho-pharmaka njihovih 'krivih mišljenja' i verbalnih delikata, kako bi zaboravili i napustili svoje desno-nacionalne ideje. Ako se itko od stručnjaka ipak drzne promijeniti i ukinuti ideopolitičkom direktivom nametnutu "dijagnozu", najvjerojatnije postaje i sam nepodoban pa gubi radnu psiho-licencu, - a može iz osvete i sam zaglaviti u ludnici kao dr. Miljenko Jurić u zloglasnom Kamporu, slično kao dr. Anatolij Korjagin i dr. Semjon Gluzman u sovjetskim psihologorima. Nažalost se veliki dio psihiatara u takvim demagogijama politički prostituiraju da bi izbjegli ucjene i osvete domaće ideopolitičke psihomafije.

Po takvim psihologorima s brojnim "političkim ludjacima" danas je u svijetu najpoznatija NR Kina, a u suvremenoj Europi po psihologorima i političkim 'luđacima' u zatvoru su vodeće zemlje Turska, pa Ukrajina i Hrvatska. U današnoj postkomunističkoj Rusiji je ovaj problem ipak već rjeđi nego u spomenutim zemljama i tamo se sad bar može otvorenije pisati o tomu. Takvi ideološki psihologori su tek formalno proglašeni za psihiatrijske "bolnice", a bar dielom se stvarno zlorabe protiv intelektualaca za kažnjavanje i mučenja političkih disidenata i nacionalista, osobito u Turskoj, Ukrajini i našoj Hrvatskoj.

Kineska praksa ankang

Najviše zatvorenika u kinezkoj ankang-mreži psihiatrijskih zatvora su psihički poremećene osobe koje su doista počinile težka kaznena djela ubojstva, silovanja, paleža i slično. Službeni kinezki dokumenti o ulozi i smislu sustava 'ankang' jasno navode da se uz ine, također i politički prekršitelji smatraju kao 'opasni' i 'politički prijete' Kini pa čine dio psihički bolestne populacije i zato su određeni za dugoročni psihiatrijski zatvor u tom sustavu. Njihova najjasnija definicija je u službenoj enciklopediji za rad policije: Kinezka enciklopedia javne sigurnosti (1990): ... Drugi su oni obično poznati kao politički maniaci (zhengzhi fengzi), koji "govore reakcionarne parole, pišu reakcionarna pisma i nadpise, govore javno protiv vlasti i izražavaju svoja mišljenja o važnim domaćim i međunarodnim pitanjima".

Tehnologija psihologora

Početni odabir mogućih kandidata za disidentske psihologore većinom vrši tajna politička policija, npr. u zemljama iz bivše Jugoslavije to je bila zloglasna UDBA i njeni sljednici, a u zemljama bivšeg SSSR-to su službenici bivšeg KGB-a. Nakon raspada Jugoslavije je djelatnost UDBe smanjena, ali još uviek nije posve prestala nego je dielom bolje prikrivena. Kad su zatim početkom 21. stoljeća u jugo-zemljama došli na vlast lievi liberali (tj. bivši komunisti), tada su se dosad nacionalne frakcije UDBe opet reaktivirale kao iskusni čuvari u zaštiti nove 'političke korektnosti', osobito u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Slično je i ponovo aktiviranje nekadašnjih frakcija sovjetskog KGB-a u Ukrajini i drugim sljednicima SSSR-a da i tamo zaštite novu 'političku korektnost'. Osim Slovenije koja je sada uglavnom demokratizirana u Europskoj Uniji, u Hrvatskoj (i inim postjugoslavenskim zemljama) su novi lievo-liberalni režimi nametnuli poseban zakon kao dvolična "Zaštita osoba s psihičkim smetnjama", koji im zapravo u praksi omogućuje tajno kažnjavanje disidenata i nacionalista kroz prisilne promjene njihove sviesti i nazora u psihologoru.

Ti iskusni agenti UDBe ili KGB-a, iz ranijih komunističkih dossiera i novije javne djelatnosti mogućih kandidata, sada nastavljaju s ilegalnom kontrolom telefona i e-maila, pa kao obnovljena tajna policija odredjuju odabrane kandidate koje će se zatvoriti u psihologor. Ako dotični disidentski kandidat nije previše poznat u medijima, tada ga u tišini odpremaju izravno u psihologor. Za ine bolje poznate desne nacionaliste, povezani lievo-liberalni mediji prvo podižu kampanju stigmatizacije kako je ovaj poludio, pa ubrzo izlazi na scenu i službeni 'dušobrižnik' tj. registrirani psiho-stručnjak plaćen od režima, s ocjenom da je taj disident bio 'oduvjek bizaran' po svojim idejama suprotnima općeprihvaćenom stavu, pa naginje shizofreniji (ili nešto slično). Potom mu iznenada upada naoružana četa redovne policije, pa odvode silom toga javno stigmatiziranog disidenta na tzv. "liečenje" u psihologor.

Noviji hrvatski psihologori

Zloporabe psihiatrije za kažnjavanje ideoloških i političkih disidenata su danas najčešće u kopnenoj Kini. U bivšoj komunističkoj Jugoslaviji za vrijeme Titova režima, slični psihologori su dielom kopirani iz SSSR-a, ali je njihova zloporaba bila dosta ograničena i nakon Titove smrti, ovi psihozatvori su uglavnom vraćeni u svoje redovne medicinske svrhe kao prave psihiatrijske bolnice. Prije smrti prvoga hrvatskog predsjednika F. Tudjmana, donesen je licemjerni zakon o tzv. "zaštiti" umobolnih osoba koji je uglavnom kopija sličnih Staljinovih i kineskih zakona. Stoga je u dosadašnjem desetljeću tu prevladala tzv. "demokratizacija" čiji su rezultat uz ino i nove povećane zloporabe psihiatrije protiv nepodobnih disidenata i obnova 3 jugoslavenska psihologora: Kampor, Lopača i Vrapče. Sad su u Hrvatskoj opet oko 1/5 lažnih političkih "bolesnika" u tim psiho-zatvorima osuđeni kao 'ideološki ludjaci' tj. politički disidenti i ine idejno nepodobne osobe, uključivo npr. pravnike koji su se u lažnoj 'demokraciji' usudili kritizirati nedavnoga hrvatskog predsjednika, ili neke mlade ljude čija je sudbina tako uništena samo zbog zidnih grafita desno-nacionalnog sadržaja. U sadanjoj Hrvatskoj su manjeviše aktivna ova 3 glavna psihologora za nametanje liberalne 'političke korektnosti' preko toksičnih psiho-pharmaka za brisanje disidentskih osobnosti:

Psihologor Kampor na Rabu

Psihologor Kampor na otoku Rabu je sada najstrašnije psiho-mučilište Europe: Nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom. Nakon rata taj logor nije posve zatvoren, nego je od pedesetih godina pretvoren u psihiatrijsku bolnicu, ali je ubrzo u Titovom režimu dijelom zlorabljen u kombinaciji sa susjednim logorom Goli otok, kao psihologor protiv političkih disidenata tj. za zatvaranje i mučenje tzv. političkih 'ludjaka' ili idejnih disidenata po ugledu na Staljinove psyhuške. Nakon Titove smrti, do devedesetih je ponovo vraćen u redovnu medicinsku uporabu psihiatrijske bolnice, ali nakon Tudjmanove smrti od 1999, s novim lievo-liberalnim režimom vlasti, opet je do danas postao glavni psihologor za kazneno "liečenje" političkih disidenata i desnih nacionalista tj. za prisilno farmako-kemijsko mijenjanje njihove disidentske svijesti. Njegovo je glavno psiho-mučilište i čistilište za hrvatske "političke ludjake" zloglasni odjel pod nazivom "PAIS", rezerviran za takove stigmatizirane zatvorenike.

Kampor je danas najbolje utvrđeni i neprobojni psihologor u Europi: Da s tim mučilištem nešto nije u redu, sad već odaje i njegov novi vanjski izgled, jer je odnedavna kao i prvotno u ratu, ponovo opkoljen visokim žičanim barierama s promatračnicama i video-kamerama bez mogućnosti pristupa. Time se očito razlikuje od većine inih psihijatrija Europe, pa više sliči na modernizirani Dachau ili Treblinku. Po dostupnim neslužbenim pokazateljima, samo nakon god. 2000, kroz psiho-logor Kampor su kao 'politički ludjaci' prošlo najmanje 11 osoba, od čega je bar jedna tamo izgubila život, a ini su tu ideološki osudjeni na 'obradu' iz bezveznih razloga, npr. zbog uličnih grafita, ustaške kape i sl. Glavni dodatni prihod tamošnjih mučitelja od kojih je najgori zvan "Dr. Mengele", jesu kemijski eksperimenti novih otrovnih psihofarmaka na robijašima za strane farmaceutske multikompanije. Od desetak ideološki nepodobnih 'ludjaka' koji su proteklog desetljeća tamo kemijski 'preodgajani', najstrašniji slučaj nakon mengelovskih eksperimenata je tu smrtna likvidacija nepodobnoga hrvatskog branitelja Roberta Cara (vidi niže). Vidi još pobliže o paklu Kampora: Psihologor Kampor/Rab, kao i 'Sodoma i Gomora' u psihologoru Kampor na Rabu.

Psihozatvor-'klinika' Vrapče

Vrapče kod Zagreba (kajkavski: Norhaus): Ovo je najstarija i najveća psihiatrijska bolnica u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, stara blizu dva stoljeća. Tiekom Titovog režima u komunističkoj Jugoslaviji, njegove zgrade su dielom zlorabljene i za kazneno zatvaranje antikomunista i disidentskih intelektualaca, što je uglavnom prestalo nakon Titove smrti i u doba Tudjmana kroz osamdesete i devedesete godine. Potom u sadanjem desetljeću s dolazkom na vlast liberala u Hrvatskoj i drugdje, sve više se opet obnavlja i njegova zlouporaba kao kaznenog psiho-zatvora za duševne prerade otrovnim psihofarmakima nepodobnih političkih disidenata i desnih nacionalista u porastu do danas. Od niza sličnih kriminalnih slučajeva prisilnog "liječenja" po krivotvorenim uputnicama za Norhaus Vrapče koji su osobito česti nakon 2007, najpoznatije su takve psiho-podvale npr. Mirjana Pukanić (2008.), prof. Ivan Filipović, dr. Tomislav Dragun, Tomislav Pensa (2008.) i još ini noviji. Vidi još pobliže: Ludnica Vrapče.

Psihozatvor Lopača (Rijeka)

Lopača je manja psihiatrijska bolnica u dolini Rječine iznad Rijeke. Uz prave psiho-bolesnike, ona dijelom dosad služi i kao psiho-zatvor za idejno nepodobne ženske zatvorenice. Najpoznatiji takav slučaj u Lopači je petogodišnja psiho-robija Ane Dragičević zbog podmetnute ideološke "diagnoze" navodnog drogiranja, što se naknadnom državnom kontrolom izvana pokazalo kao lažna izmišljotina.

Ine normalne psiho-bolnice

Od desetak postojećih, posebnih psihiatrijskih bolnica u Hrvatskoj su gornje 3 spomenute izrazito najgorje s najviše afera i zloporaba, dok su ostale ipak nešto bolje i podnošljivije. Iako nisu posve idealne, razmjerno su najbolje umobolnice kao poželjni uzor ostalima kod nas osobito bolnica Jankomir u Zagrebu i donekle još psiho-bolnica Ugljan kod Zadra s najmanje zanemarivih afera i razmjerno najhumanijim odnosima spram ostalih: vidi o tima pobliže Normalne psiho-bolnice. Stoga se u slučaju neizbježne nužde liječenja, pravim psihičkim bolesnicima svakako preporuča ako je ikako moguće, neka idu na liječenje u Jankomir ili Ugljan gdje imaju najveće šanse poboljšanja ili čak ozdravljenja, - a nikako ne u zatvorska psiho-mučilišta Kampor, Lopaču ili Vrapče gdje će vjerojatno stradati ili zauvijek zaglaviti.

Primjeri novijih žrtava

U novoj Hrvatskoj je kroz zadnjih desetak godina manjeviše poznato barem tridesetak težih žrtava prisilnog tzv. 'liječenja' u gore spomenutim hrvatskim psihologorima, ali je inih prikrivenih bar trostruko više tj. dosad najmanje stotinjak žrtava zloporabe psihiatrije u novoj Hrvatskoj. Od tih je za 7 sličnih novijih „transfera“ nepodobnih u ludnicu bila dostupna dobra detaljna dokumentacija, od kojih je jedan završio i smrtnim ishodom. Svi su ti prepadi još izvedeni uz zabrane daljeg kontakta s odvjetnikom (inače dopušteno čak ubojicama u tamnici), što je u našoj bespravnoj psihijatriji već dugo uobičajena praksa. Zbog zlokobne cehovske solidarnosti medju psiho-liječnicima, svi su se takvi slučajevi na kraju manjeviše zataškali i prikrili u stilu stare jugo-komunističke prakse: "ne talasaj !".

Čak ni za notorne psihiatre-recidiviste u Vrapču i Kamporu koji su višeput uzastopno ponavljali podjednaka zlodjela protiv nekoliko nemoćnih zarobljenika, dosad osim tek formalistički verbalnog "prigovora", nisu ustvari kažnjeni ni uopće procesuirani zbog iskazane samovolje i sadističkih mučenja. Za nijedan od niže poznatih slučajeva nije bilo nikakve stvarne kazne (osim tek ponekog premještaja u Lopači), a nijedna od poznatih žrtava još nije ustvari dobila nikakvu odštetu niti naknadu za pretrpljene boli i izgubljeno vrijeme, što je objektivni dokaz dvolične demagogije našeg društva. To je zatim olakšalo i stimuliralo višekratno ponavljanje sličnih svinjarija do danas, i tako po narodski "izjeo vuk magare" i nikomu ništa... Glavne novije poznate žrtve zloporabe psihiatrije u današnjoj Hrvatskoj su osobito: otrovano-ubijeni branitelj Robert Car, pa politički nepodoban dr. Tomislav Dragun, gđa Mirjana Pukanić, Tomislav Pensa, prof. Ivan Filipović, Ana Dragičević i još ini manje poznati: vidi o ovima još pobliže Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Mengelski zakon psihotorture

Eufemistički imenovani tzv. "Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama" (tj. Mengelski zakon o psihotorturama) uopće ni blizu nije ono što piše u tomu licemjernom naslovu, nego je dapače sadržajem još znatno gorji negoli u doba komunističke Jugoslavije, gdje se slično u praksi već radilo mimo ovoga dvoličnog zakona, - a sad je u Hrvatskoj to isto čak još formalno dopušteno tj. ozakonjeno!. Po svojim stvarnim učincima i posljedicama je to kod nas zapravo doslovce Zakon o zaštiti sadističkih mučitelja (a ne duševnih bolesnika). Po sadržaju i praksi je taj "Zakon" ustvari podjednak kao svojedobno u Staljinovoj Rusiji ili današnji Ankang u Kini. Osim samovoljnih kidnapiranja, zatvaranja, robije i inih formalnih tortura bez jasnih kriterija, ovaj bespravno-mučiteljski "zakon" povrh toga kroz svoje najgore članke 15. i 16. (niže citirane) u praksi još omogućuje i daleko strašnije mučiteljske postupke s mogućim trajnim ili smrtnim posljedicama:

Nove kemijske eksperimente otrovnim psihodrogama bez pristanka ili uz ucjene na psiho-robijašima za farmaceutske kompanije uz njihove nagrade psihiatrima (članak 16);
Hormonalno-biološke pokuse za farmako-kompanije na psihorobijašima bez pristanka ili uz ucjene (članak 15.);
Prisilne i samovoljne primjene elektrokonvulzivnih šokova na psihiatrijske zarobljenike (čl. 15.);
Omogućuje u praksi bez odgovornih posljedica, sadističko iživljavanje nekih 'mengelskih' liječnika i inog osoblja na nemoćnim psiho-robijašima (= kao u staljinizmu ili Kini).

Gornji staljinsko-maoistički užasi se stoga kod nas formalistički "legalno" primjenjuju od 1998. pa sve do danas, tj. kroz punih 13 godina spomenutih mučenja većinom nedužnih žrtava (od čega jamačno netko ima odredjene koristi). Kod nas medijski najpoznatiji slučaj novije zloporabe psihiatrije na Mirjani Pukanić, izazvao je doduše i u hrvatskom Saboru javne zahtjeve oporbe za izmjenu ili ukidanje totalitarnog Zakona o tzv. "zaštiti" (tj. kidnapiranju i mučenju) navodnih umobolnih osoba - ali je sve te izmjene stopirao moćni dr. Andrija Hebrang u ime vladajućeg HDZa. Rezultat toga je taj, da su se slične zloporabe i kidnapiranja nepodobnih lažnih "ludjaka" nakon toga još nesmetano ponavljali bar desetak puta sve do danas. Taj totalitarni zakon i njegovi staljinski članci 15. i 16. su proglašeni pod vladavinom HDZa od 1997. i izim koalicije 2000.-2003, njegove zloporabe su nastavljene pod vladavinom HDZa, što znači da ta stranka i njezini glasnogovornici objektivno snose najveću povijesnu odgovornost za donošenje, primjenu, posljedice i odbijanje revizije istog zakona.

Literatura

Bruce Ennis 1972: Prisoners of Psychiatry. Harcourt Brace Jovanovich Inc.
Brown, C.J.& Lago, A.M. 1993: Different forms of the abuse of Psychiatry. Journal of Medicine & Philosophy 18: 423-426.
Parker, I. 2001: Russell Tribunal on Human Rights in Psychiatry (Geist Gegen Genes), 30 June – 2 July 2001, Berlin’,Psychology in society 27: 120-122. Durban: PINS, ISSN: 1015-6046
Robert van Voren 2009: Political abuse of psychiatry — An historical overview. Schizophrenia Bulletin 36/1: 33-35, Oxford Univ. Press.
Appelbaum, P.S. 2001: Abuses of law and psychiatry in China. Psychiatric Services 52: 1297-1298, American Psychiatric Association.
Marc Rufer 2004: Ordnungsmacht Psychiatrie. Widerspruch Heft 46: 109-124, Zürich.
Marc Rufer 1989: Irrsinn Psychiatrie, 2. Aufl. Zytglogge Verlag, Bern.
Bloch, S. 1978: Psychiatry as ideology in the USSR. J. Med. Ethics 4: 126-131.
Bloch, S. 1980: The Political Misuse of Soviet Psychiatry. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry 14/2: 109-114.
Bloch, S.& Reddaway, P. 1977: Russia's political hospitals; the abuse of psychiatry in the Soviet Union. Gollancz,. 510 p., London; ISBN 057502318
Bloch, S.& Reddaway, P. 1984: Soviet psychiatric abuse; The shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
Cohen, D. 1992: Uses and abuses of Soviet psychiatry. New Scientist no. 1839.
Gittings, J. 2002: China sending dissidents to mental hospitals. The Guardian, August 13, 2002.
Hausman, K. 2004: Chinese Psychiatrists agree on Psychiatry Abuse charges. Psychiatric News 39/15: p. 2, American Psychiatric Association.
Koryagin, A. 1989: The involvement of Soviet psychiatry in the persecution of dissenters. British Journal of Psychiatry 154: 336-340.
Psychiatry Inside Out: Selected Writings of Franco Basaglia / Edited by Nancy Scheper-Hughes and Anne M. Lovell; translated from the Italian by Anne M. Lovell and Teresu Shtob. — New York: Colombia University Press, 1987. — 318 p. — (European Perspectives: A Series in Social Thought and Cultural Criticism). — ISBN 0231057180
Basaglia, F.: Scritti,1953—1968. Dalla psichiatria fenomenologica all’esperienza di Gorizia / A cura di Franca Ongaro Basaglia. — Torino: Einaudi, 1981. — Т. I. — 526 p. — ISBN 8806526626
Basaglia, F.: Scritti, 1968—1980. Dall’apertura del manicomio alla nuova legge sull’assistenza psichiatrica / A cura di Franca Ongaro Basaglia. — Torino: Einaudi, 1982. — Т. II. — ISBN 8806176692
Basaglia, F.: L’utopia della realtà (raccolta di saggi scritti tra il 1963 e il 1979) / A cura di Franca Ongaro Basaglia. — Torino: Einaudi, 2005. — LVII-327 p. — ISBN 8806176692
Th.S. Szasz 1982: Proizvodnja ludila; usporedno proučavanje inkvizicije i pokreta za brigu o duševnom zdravlju. GZH, Zagreb.
Dražen Gorjanski i sur. 2010: Korupcija u hrvatskom zdravstvu. Fond Hipokrat - Slagalica, Osijek, 298 str.
Tomislav Pensa 2009: Antipsihijatrija. Etic - Čakovec / Bribir, 128 str. ISBN 978-953-56009-0-9
Tomislav Dragun 2008: Nisam lud nego znam previše. Narodni list, Zadar 15. 2. 2008.
Tomislav Dragun 2010: Hrvatska vlast otvara ludnice za nepoćudne političke protivnike. Glasnik Hrvatskoga uljudbenog pokreta 118, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged partly from English Metapedia, Wikinfo and Bosnian Wikipedia, available by GNU-license.