Psihomafija i ludnice

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Psihomafija i ludnice (psiho-društva, psiho-ucjene i psiho-zatvori): Psihiatrija rabi dogovorno-izglasane modele ponašanja i mentalnih aktivnosti, kako bi umanjila značajnu nesigurnost provizornih diagnoza i umjetno postavljenih mentalnih okvira dvojbene vrijednosti. Iz takvih dogovornih nesigurnosti, dalje lančano slijedi cijeli niz mogućih zlouporaba psihiatrije, mnogo brojnijih i češćih negoli u inim egzaktnim granama prave medicinske znanosti: farmaceutsko eksperimentiranje i otrovanja psiho-drogama, seksualne zloporabe i sadizam psiho-osoblja, a kao vrhunac svih zloporaba su psihiatrijski zatvori za ideološki nepodobne disidente, koji su osobito česti u istočnim totalitarnim zemljama pa i kod nas zbog jugo-komunističkog naslijedja. Hrvatska je danas treća u Europi i 5. na svijetu po brojnosti umjetnih ideološko-nemedicinskih "ludjaka" i kriminogenih 'psihiatara' (Amnesty International & Wikisource).

U Hrvatskoj je zbog križanja tih staljinskih istočno-komunističkih navika i novog eksperimentiranja farmaceutskim psihodrogama za multikompanije, nastala osobito pogubna kombinacija naše duple zloporabe psihiatrije, jedna od najgorih poznatih složenih psihotortura na svijetu. Oko takvih psihozatvora su kod nas već manjeviše oblikovane cehovske psihomafije, koje često ucjenjuju i maltretiraju psiho-robijaše i njihove obitelji. Dok npr. u Italiji država ima i mafiju, kod nas (psiho)mafija ima državu, pa je Cosa nostra = Naša posla, a njihova N'drangeta = naša N'psiheta (jer obje dilaju droge - a naša i službeno kao tzv. "liječenje"). Vidi o tomu još pobliže Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Abstract

Psychomaffia and madhouses (psychiatric groups, psychic blackmails and psycho-prisons): There are some aspects of psychiatric misuses, including the imprisoning of ideological dissenters there, the phamaceutical experimentation and intoxications, sexual abuses and sadism by staff, etc. The Psycho-Camps (in Chinese ankang, in Russian psyhushka), where one misused medical psychiatry for the forced 'correcting' i.e. changing and ideological erasing of political dissidents (almost academic intellectuals), formerly were misused chiefly by Stallin in communist Soviet Union. Since its disintegration and collapse of communism, in recent Russia these ones were partly closed or mostly returned to a true medical use of psychiatric hospitals. This Soviet practice was partly copied in China, Romania, and Yugoslavia. Since the disasters of USSR and Yugoslavia, some descending countries partly inherited and continued these bad traditions up today. So among Soviet descendants the ideological misuse of psychiatry continued chiefly in Turkmenistan and Ukraine, and in ex-Yugoslavia chiefly in Croatia, and partly in Serbia. Especially in China, Turkmenistan and Croatia recently developed the powerful organized psycho-maffia linked with politics and economy as a supreme social police: Any undesirable ideological and religious dissidents, political competitors before elections, and even economical competitors in business are deliberately thrown in madhouses there. The biggest Croatian madhouse „Vrapče“ at Zagreb ('Psychiatric clinics Vrapče') partly encloses also ideological prisoners, and the worst European madhouse is the big psycho-lager Kampor on Rab island ('Psychiatric hospital Rab'), similar to Stalin's „psyhushkas“ and recent Chinese ankangs.

Psiho-udruge i psihomafija

U današnjoj Hrvatskoj (i susjednim jugo-republikama) ima više raznih udruga odpuštenih i preživjelih psiho-bolesnika, koji npr. preko interneta izmjenjuju svoja iskustva i savjete za dalje liječenje i socializaciju. Osim toga, u Hrvatskoj postoji samo jedinstvena strukovno-cehovska udruga psihiatara: Hrvatsko psihijatrijsko drušvo, tj. slično kao i u psihologorskoj Kini po sustavu "ankang". Za razliku od sličnih strukovnih udruga u inim europskim zemljama, u tom našem psiho-društvu psihomafija u Hrvatskoj ima glavnu ulogu da preko ove udruge zapravo kontrolira i neutralizira ine normalne i neovisne psihiatre. Inače u većini demokratskih zapadnih i inih država obično postoji po više paralelnih udruga alternativnih psihiatara, koji su time medjusobno neovisni, pa zato mogu davati objektivnije i neutralne kontrolno-poredbene diagnoze za pojedine slučajeve i iste osobe - tako čak i u Rusiji sad postoje 3 paralelne psiho-udruge. Naprotiv je u nekim totalitarnim zemljama kao u Kini i u Hrvatskoj, po donedavnom partijskom obrascu to i u psihiatriji sve još uvijek ostalo centralizirano bez alternativne kontrole.

Baš zato psihiatri u Hrvatskoj zbog cehovske solidarnosti u praktičnoj stvarnosti su zapravo ucijenjeni po načelu "cosa nostra", pa uglavnom ne mogu imati radnu licencu ako nisu tako jedinstveno "umreženi" i bezpogovorno se ne pokaravaju centraliziranim autoritetima naših psiho-političkih mafija. Stoga, iako je netko zdrav i normalan, ako zbog površnosti ili idejne nepodobnosti jednom dodje "pod zub" režima i mafije, nametnutu ludničku etiketu mu ne smije više nitko skinuti (jer i taj može slično stradati): Ako se itko od stručnjaka ipak drzne promijeniti i ukinuti ideopolitičkom direktivom nametnutu "dijagnozu", najvjerojatnije postaje i sam nepodoban pa gubi radnu psiho-licencu, - a može iz osvete čak zaglaviti u ludnici kao dr. Miljenko Jurić u zloglasnom Kamporu, slično kao dr. Anatolij Korjagin i dr. Semjon Gluzman u sovjetskim psihologorima. Nažalost se veliki dio psihiatara u takvim demagogijama politički prostituiraju da bi izbjegli ucjene i osvete domaće ideopolitičke psihomafije.

Sve takve otmice u ludnicu izvedene su još uz zabrane daljeg kontakta s odvjetnikom (inače dopuštenim čak ubojicama u tamnici), što je u našoj posve bespravnoj psihijatriji već postala stalna i uobičajena praksa. Zbog zlokobne cehovske solidarnosti medju psiho-liječnicima, svi su se takvi slučajevi na kraju dosad manjeviše zataškali i prikrili u stilu stare jugo-komunističke prakse: "ne talasaj !". Čak niti za notorne psihiatre-recidiviste u Vrapču i Kamporu koji su višeput uzastopno ponavljali podjednaka zlodjela protiv više nemoćnih zarobljenika, osim tek formalistički verbalnog "prigovora" dosad nisu ustvari kažnjeni ni uopće procesuirani zbog samovolje i sadističkih mučenja. Za nijedan od poznatih slučajeva nije bilo nikakve stvarne kazne (osim tek ponekog premještaja u Lopači). To je zatim dalje olakšalo i stimuliralo višekratno ponavljanje sličnih svinjarija do danas i nikomu ništa...

U našim režimski-podobnim medijima povremeno se dvolično piše kako zadnjih godina kod nas navodno raste broj umobolnih i sad ih je više negoli u nedavnom ratu i poraću, navodno zbog problema egzistencije i inih demagoških izgovora. Ustvari je ovo lažna obmana hrvatske javnosti, jer ovo potvrdjuje da tu zapravo naša psihomafija ubrzano stvara sve više nepodobnih "ludjaka" etiketiranjem zbog ideopolitičkih i inih nemedicinskih razloga. Zbog maglovite neodredjenosti psiho-diagnoza i njihove teže provjere, kriminalni psihiatri su mnogo češći negoli griješni liječnici iz svih inih somatskih struka zajedno. U našim ludnicama i psihozatvorima istodobno djeluju 3 glavne skupine negativaca u psiho-osoblju:

  • Ideološki umreženi "psihiatri" sa starim podzemnim jugo-vezama koji truju i maltretiraju zarobljene političke disidente.
  • Proračunati eksperimentatori za multikompanije, koji za profit testiraju nove neprovjerene psihodroge na psiho-robijašima.
  • Sadistički mučitelji po svojoj naravi koji se spontano iživljavaju na robijašima (a sami bi trebali psiho-liječenje). Takvih ima najviše medju bolničarima i psiho-sestrama, čak i neke glavne sestre u Kamporu i Vrapču.

Naš deformirani psihokadar

Glavni i ključni uzrok za sadanje postojanje naše psihomafije i nastavak dogmatskog psihostaljinizma jest neprovodjenje lustracije, jer su se u našim ludnicama iz doba jugo-titoizma ideološki psiho-mučitelji odnedavna samo lukavo "prestrojili" u nove liberalne demagoge, - ali u stvarnoj praksi iza milozvučnih riječi i dalje nastavljaju po starim navikama hvatanja, zatvaranja, mozgopranja i ucjene ideopolitički nepodobnih disidenata kao i ranije. Neki od tih prestrojenih su kroz podzemne rupe u našem sustavu ostali i nadalje povezani sa "sinovima Udbe i unucima Orjune" i tko zna s kakvim još inim subverzivnim mrežama. I što je najgore, ovi isti kod nas već dva desetljeća još dalje odgajaju, školuju i specializiraju nove sebi slične, deformirane psiho-kadrove. Stoga je već doista krajnje vrijeme da se napokon zauvijek prekine ta pogubna stara trakavica psiho-staljinizma i neka se konačno izvrši hitna strukovna lustracija, barem u našim najgorim psihologorima kakvi su Kampor i Vrapče.

Zato kod nas u hrvatskoj "psihijatriji" znatnim dijelom još djeluju stare ideopolitičke psiho-mafije pod provjerenom kontrolom podobnih psiho-kadrova, koji su bar dijelom višekratno dokazali svoju podobnost poželjnim diagnozama protiv politički nepodobnih disidenata i sličnih ideoloških "ludjaka". Iako su takvi ideopolitički prostituirani "psihijatri" razmjerna manjina medju inim pravim psihiatrima, zbog gornjih zasluga i društveno-političkog ugleda takvi "zaslužni" u našemu korumpiranom društvu nameću inima svoju volju i kontrolu, pa ostali zbog ucjena i cehovske solidarnosti moraju o svemu šutjeti (gledati "svoja posla") i tako se to odvija i nastavlja u nedogled. Najgorje je to stanje kod nas u ludnici Vrapče i psihologoru Kampor (na Rabu), gdje takvi ideologizirani i manjeviše zlonamjerni psihiatri dominiraju u 1/4 - 1/5 stručnog osoblja. Tomu su nadasve kriva rukovodstva Vrapča i Kampora, ali podosta i zdravstveni ministar koji godinama ništa konkretno ne poduzima. Jedan od najgorjih medju njima je zloglasni tzv. "Doktor Mengele" koji na ideološki nepodobnim zarobljenicima psihologora Kampor, kao na pokusnim kunićima izvodi toksične eksperimente s novim neprovjerenim psiho-farmakima za farmaceutske multi-kompanije, što češće završava trovanjima i invalidnošću (a ponekad i smrtno npr. pokojni Robert Car).

Ipak i u ovima najgorim psiho-mučilištima postoje poneke pohvalne iznimke humano-savjesnih i normalnih psihiatara, koji sami doduše nemaju dovoljno snage izmijeniti svoje deformirano radno okružje, ali barem pojedinačno uvijek nastoje ljudski pomoći i olakšati patnje zarobljenim i ucijenjenim psiho-žrtvama. Takvi su iznimni uzori u psiho-paklu logora Kampor bili osobito dr. Ratko Stipeč i dr. Miljenko Jurić, pa prof.dr. Gordana Rubeša u psihiatriji Rijeka, a u zagrebačkim psihozatvorima zloglasnog Vrapča nadasve mr.dr. Sanja Martić-Biočina i još par inih. Inače je najviše takvih primjernih i poštenih psihiatara kod nas u manjim uzornim psiho-bolnicama Jankomir u Zagrebu i Ugljan kod Zadra, u kojima dominiraju normalni liječnici pa tamo uglavnom nema većih afera u zloporabi psihiatrije niti zatvorenih ideopolitičkih disidenata.

O medicinskom kriminalu kod nas je najeksplicitnije govorio i pisao (citat niže) ugledni prof. dr. Matko Marušić, liječnik i dekan Medicinskog fakulteta Split, koji je i sam djelomice bio žrtvom psihomafije: "Korupcija je u svim segmentima društva. Budući da se članovi akademske zajednice uglađeno ponašaju, učeni su, cijenjeni i pametno i vješto govore, čini se, i očekuje se, da je tu korupcija manja. No nije, veća je! Razlog je tome što je akademska zajednica zaštićena od zakona, inspekcija i policije svojim općim ugledom i pisanim ili nepisanim pravilom o akademskoj nezavisnosti. Dok građani uključeni u običnu korupciju mogu strepiti od istrage i kazne, od toga je korupcija u akademskoj zajednici potpuno zaštićena. Dapače, budući da nema kriterija ni mjerenja vrijednosti, ili su kriteriji formalni, preniski, ili se izigravaju, u akademskoj se zajednici upravo korupcijom najčešće i napreduje u hijerarhiji i ugledu. U hrvatskoj akademskoj zajednici ishod korupcije je nagrada, a ne kazna!

Medicinski fakultet nije u tome iznimka, nego predvodnik, jer su njegovi članovi i dodatno moćni zbog prirode i značenja svoje profesije, te izravne ili posredne uključenosti mnogih u politiku. Stanje je strašno! Pod krinkom akademske finoće, liječničke blagosti i znanstvenoga ugleda, provode se nezamisliva korupcija i nepotizam, koji se u konačnici svode na prelijevanje golemih količina novca iz državnog proračuna u privatne džepove. Posljedica su potpuno uništenje sustava zdravstva i rada visokoga školstva, te golemi gubici u odgovarajućim proračunima i, u konačnici, vrtoglavo povećanje vanjskoga duga. Na međunarodnoj razini obilježeni smo kao vrlo korumpirana, a znanstveno i akademski potpuno beznačajna zemlja. Najveća je šteta ona dugoročna: ne samo što se studenti slabo obrazuju, nego se i moralno kvare. Nakon diplome ulaze u sustav i definitivno se uvjere da se »ništa ne može pošteno«. Tako i oni postaju nepošteni akademski poslenici i - zatvara se začarani krug zla i propasti. Naposljetku živimo - onako kako živimo: u sumnji, laži, grijehu i - većina naroda - u duhovnom i materijalnom siromaštvu. …“

Naše normalne psiho-bolnice

Od desetak postojećih, posebnih psihiatrijskih bolnica u Hrvatskoj su Kampor/Rab, Lopača/Rijeka i Vrapče/Zagreb izrazito najgorje s najviše afera i zatvorskih zloporaba, dok su ostale ipak nešto bolje i podnošljivije (Popovača, Pakrac i ine manje). Iako nisu posve idealne, razmjerno su najbolje umobolnice kao poželjni uzori ostalima kod nas osobito bolnica Jankomir u Zagrebu i donekle još psiho-bolnica Ugljan kod Zadra s najmanje zanemarivih afera i razmjerno najhumanijim odnosima spram ostalih, pa su razmjerno bliže socialno-humanim talianskim psihiatrijama. Stoga se u slučaju neizbježne nužde liječenja, pravim psihičkim bolesnicima svakako preporuča ako je ikako moguće, neka idu na liječenje u Jankomir ili Ugljan gdje imaju najveće šanse poboljšanja ili čak ozdravljenja, - a nikako ne u zatvorska psiho-mučilišta Kampor, Lopaču ili Vrapče gdje će vjerojatno stradati ili zauvijek zaglaviti. Tko može, još je najbolje psihičko liječenje u susjednoj Italiji gdje zbog snažnoga antipsihiatrijskog pokreta u javnosti, pripadni propisi i zakoni nemaju jugo-staljinske primjese kao kod nas. Vidi još pobliže: Normalne psiho-bolnice.

Noviji hrvatski psihozatvori

Masovne zloporabe psihiatrije za kažnjavanje ideoloških i političkih disidenata su danas najčešće u kopnenoj Kini pod nazivom "ankang". U bivšoj komunističkoj Jugoslaviji za vrijeme Titova režima, slični psihologori su dielom kopirani iz SSSR-a (Staljinove "psyhuške"), a nakon Titove smrti su ovi psihozatvori većinom vraćeni u svoje redovne medicinske svrhe kao prave psihiatrijske bolnice. Prije smrti prvoga hrvatskog predsjednika F. Tudjmana, donesen je licemjerni zakon o tzv. "zaštiti" umobolnih osoba koji je uglavnom kopija sličnih Staljinovih i kineskih zakona. Stoga su u dosadašnjem desetljeću opet počele nove povećane zloporabe psihiatrije protiv nepodobnih disidenata uz obnovu 3 jugoslavenska psihozatvora (Kampor, Lopača i Vrapče). Sad su u Hrvatskoj opet oko 1/5 lažnih političkih "bolesnika" u tim psiho-zatvorima osuđeni kao 'ideološki ludjaci' tj. politički disidenti i ine idejno nepodobne osobe, uključivo npr. pravnike koji su se u lažnoj 'demokraciji' usudili kritizirati nedavnoga hrvatskog predsjednika, ili neke mlade ljude čija je sudbina tamo uništena samo zbog stavljanja ustaške kape ili zidnih grafita desno-nacionalnog sadržaja. U sadanjoj Hrvatskoj su manjeviše aktivna 3 glavna psihozatvora za nametanje liberalne 'političke korektnosti' preko toksičnih psiho-droga za brisanje disidentskih osobnosti: najgori psihologor Kampor, najveće zagrebačko Vrapče i manji psiho-zatvor Lopača kod Rijeke. Vidi o tomu još pobliže: Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Psihozatvor Lopača (Rijeka)

Lopača je manja psihiatrijska bolnica u dolini Rječine iznad Rijeke. Uz prave psiho-bolesnike, ona dijelom dosad služi i kao psiho-zatvor za idejno nepodobne ženske zatvorenice. Najpoznatiji takav slučaj u Lopači je petogodišnja psiho-robija Ane Dragičević zbog podmetnute ideološke "diagnoze" navodnog drogiranja, što se naknadnom državnom kontrolom izvana pokazalo kao lažna izmišljotina.

Psihozatvor-'klinika' Vrapče

Vrapče kod Zagreba (kajkavski: Norhaus): Ovo je najstarija i najveća psihiatrijska bolnica u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, stara blizu dva stoljeća. Tiekom Titovog režima u komunističkoj Jugoslaviji, njegove zgrade su dielom zlorabljene i za kazneno zatvaranje antikomunista i disidentskih intelektualaca, što je uglavnom prestalo nakon Titove smrti i u doba Tudjmana kroz osamdesete i devedesete godine. Potom u sadanjem desetljeću s dolazkom na vlast liberala u Hrvatskoj i drugdje, sve više se opet obnavlja i njegova zlouporaba kao kaznenog psiho-zatvora za duševne prerade otrovnim psihofarmakima nepodobnih političkih disidenata i desnih nacionalista u porastu do danas. Od niza sličnih kriminalnih slučajeva prisilnog "liječenja" po krivotvorenim uputnicama za Norhaus Vrapče koji su osobito česti nakon 2007, najpoznatije su takve psiho-podvale npr. Mirjana Pukanić (2008.), prof. Ivan Filipović, dr. Tomislav Dragun, Tomislav Pensa (2008.) i još ini noviji. Vidi još pobliže: Ludnica Vrapče.

Psihologor Kampor na Rabu

Psihologor Kampor na otoku Rabu je sada najstrašnije psiho-mučilište Europe: Nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom. Nakon rata taj logor nije posve zatvoren, nego je od pedesetih godina pretvoren u psihiatrijsku bolnicu, ali je ubrzo u Titovom režimu dijelom zlorabljen u kombinaciji sa susjednim logorom Goli otok, kao psihologor protiv političkih disidenata tj. za zatvaranje i mučenje tzv. političkih 'ludjaka' ili idejnih disidenata po ugledu na Staljinove psyhuške. Nakon Titove smrti, do devedesetih je ponovo vraćen u redovnu medicinsku uporabu psihiatrijske bolnice, ali nakon Tudjmanove smrti od 1999, s novim lievo-liberalnim režimom vlasti, opet je do danas postao glavni psihologor za kazneno "liečenje" političkih disidenata i desnih nacionalista tj. za prisilno farmako-kemijsko mijenjanje njihove disidentske svijesti. Njegovo je glavno psiho-mučilište i čistilište za hrvatske "političke ludjake" zloglasni odjel pod nazivom "PAIS", rezerviran za takove stigmatizirane zatvorenike.

Kampor je danas najbolje utvrđeni i neprobojni psihologor u Europi: Da s tim mučilištem nešto nije u redu, sad već odaje i njegov novi vanjski izgled, jer je odnedavna kao i prvotno u ratu, ponovo opkoljen visokim žičanim barierama s promatračnicama i video-kamerama bez mogućnosti pristupa. Time se očito razlikuje od većine inih psihijatrija Europe, pa više sliči na modernizirani Dachau ili Treblinku. Po dostupnim neslužbenim pokazateljima, samo nakon god. 2000, kroz psiho-logor Kampor su kao 'politički ludjaci' prošlo najmanje 11 osoba, od čega je bar jedna tamo izgubila život, a ini su tu ideološki osudjeni na 'obradu' iz bezveznih razloga, npr. zbog uličnih grafita, ustaške kape i sl. Glavni dodatni prihod tamošnjih mučitelja od kojih je najgori zvan "Dr. Mengele", jesu kemijski eksperimenti novih otrovnih psihofarmaka na robijašima za strane farmaceutske multikompanije. Od desetak ideološki nepodobnih 'ludjaka' koji su proteklog desetljeća tamo kemijski 'preodgajani', najstrašniji slučaj nakon mengelovskih eksperimenata je tu smrtna likvidacija nepodobnoga hrvatskog branitelja Roberta Cara (vidi niže). Vidi još pobliže o paklu Kampora: Psihologor Kampor/Rab, kao i 'Sodoma i Gomora' u psihologoru Kampor na Rabu.

Tehnologija psihologora

Kod nas postoji već dugotrajna 90-godišnja tradicija ideološkog zatvaranja nepodobnih disidenata u ludnice: takve zloupotrebe psihijatrije u jugo-komunizmu je javno pobliže dokumentirao Tomislav Krsmanović (1988), a odnedavna u novoj demagoškoj Hrvatskoj npr. T. Dragun (2008, 2010), T. Pensa (2009) i dr. Početni odabir mogućih kandidata za disidentske psihologore većinom vrši tajna politička policija, npr. u zemljama iz bivše Jugoslavije to je bila zloglasna UDBA i njeni sljednici, a u zemljama bivšeg SSSR-to su službenici bivšeg KGB-a. Nakon raspada Jugoslavije je djelatnost UDBe smanjena, ali još uviek nije posve prestala nego je dielom bolje prikrivena. Kad su zatim početkom 21. stoljeća u jugo-zemljama došli na vlast lievi liberali (tj. bivši komunisti), tada su se dosad nacionalne frakcije UDBe opet reaktivirale kao iskusni čuvari u zaštiti nove 'političke korektnosti', osobito u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Slično je i ponovo aktiviranje nekadašnjih frakcija sovjetskog KGB-a u Ukrajini i drugim sljednicima SSSR-a da i tamo zaštite novu 'političku korektnost'.

Osim Slovenije koja je sada uglavnom demokratizirana u Europskoj Uniji, u Hrvatskoj (i inim postjugoslavenskim zemljama) su novi demagoški režimi nametnuli poseban zakon kao dvolična "Zaštita osoba s psihičkim smetnjama", koji im zapravo u praksi omogućuje tajno kažnjavanje disidenata i nacionalista kroz prisilne promjene njihove sviesti i nazora u psihologoru. Tu iskusni agenti UDBe ili KGB-a, iz ranijih komunističkih dossiera i novije javne djelatnosti mogućih kandidata, sada nastavljaju s ilegalnom kontrolom telefona i e-maila, pa kao obnovljena tajna policija odredjuju odabrane kandidate koje će se zatvoriti u psihologor. Ako dotični disidentski kandidat nije previše poznat u medijima, tada ga u tišini odpremaju izravno u psihologor. Za ine bolje poznate desne nacionaliste, povezani lievo-liberalni mediji prvo podižu kampanju stigmatizacije kako je ovaj poludio, pa ubrzo izlazi na scenu i službeni 'dušobrižnik' tj. registrirani psiho-stručnjak plaćen od režima, s ocjenom da je taj disident bio 'oduvjek bizaran' po svojim idejama suprotnima općeprihvaćenom stavu, pa naginje shizofreniji (ili nešto slično). Potom mu iznenada upada naoružana četa redovne policije, pa odvode silom toga javno stigmatiziranog disidenta na tzv. "liečenje" u psihologor tj. farmako-kemijske promjene moždane svijesti i novih ideoloških uvjerenja.

Kazneni psihostaljinizam

Psihiatrijski konclogori (na kineskom ankang, na ruskom psyhuška) jesu specialni logori, gdje se medicinska psihiatrija zlorabi za prisilno 'izpravljanje' tj. duševne izmjene i ideološko brisanje političkih disidenata (većinom akademskih intelektualaca) otrovnim psihofarmakima. Ranije su bili osobito razvijeni pod Staljinom u Sovjetskom Savezu, gdje je ispiranje mozga kroz staljinske "psyhuške" prošlo oko 300.000 ideoloških robijaša. Nakon razpada SSSRa i propasti komunizma, u novijoj Rusiji su takvi psihologori dijelom zatvoreni ili su uglavnom vraćeni u pravu medicinsku uporabu psihiatrijskih bolnica. Ova je sovjetska praksa potom najviše kopirana u Kini, Rumunjskoj i Jugoslaviji. Nakon razpada SSSRa i Jugoslavije, neke nasljedne nove države su dielom preuzele ove loše tradicije sve do danas. Tako su sovjetske ideološke zloporabe staljinske "psihiatrije" dosad nastavljene i čak ozakonjene osobito u Ukrajini i Turkmenistanu, a iz bivše Jugoslavije ponajviše u Hrvatskoj i dielom u Srbiji: vidi o tomu još pobliže Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Kraj diktaturi psihomafije?

Zbog dugogodišnjih masovnih zloporaba staljinskih psihologora u SSSRu, danas u Rusiji službeno postoje 3 paralelne organizacije psihiatara, od kojih 2 neovisne kontrolne uz podršku inozemnih psiho-udruga često i oštro javno kritiziraju djelatnost 'službenih' psihiatara, pa stručno provjeravaju njihove postupke i diagnoze, što je značajno popravilo i podiglo novi rejting ruske psihiatrije. Naprotiv tu kod nas u Hrvatskoj, polukriminalno-monolitna i samovoljna psihomafija koja nije prošla lustraciju i nema neovisne konkurencije, sada u praksi izvodi štogod im se prohtije: Nameću nam staljinske dvolične psiho-zakone koji više štite samu psihomafiju negoli nemoćne paciente, na njima se nekažnjivo sadistički iživljavaju, zlorabe ih legalno kao pokusne kuniće za test novih psihodroga na račun multikompanija, samovoljno uz lažne diagnoze bez kontrole uzastopno zatvaraju na robiju i mozgopranje nepodobne političke i vjerske disidente, ...itd.

Zbog duge zloporabe psihologora je Svjetska psihiatrijska asociacija ranije za kaznu kolektivno izbacila sovjetske psihiatre iz članstva i ukinula im licence kroz dvadesetak godina sve do 1989, pa će se zbog sličnih razloga to uskoro morati učiniti i s izbacivanjem Hrvatskog psihijatrijskog društva dokle se ne poprave i povuku konsekvence. Kod nas nadležno ministarstvo zdravstva, sudstvo i Sabor u tom pogledu, osim prešućivanja problema ili tek utješno-formalnih izjava za smirenje javnosti i prikrivanje neodrživog stanja, u praksi zbog umreženih interesa zapravo već godinama ništa ne poduzimaju i to se tako dalje pogoršava i nastavlja u nedogled: slično kao i u bivšem SSSRu gdje je to većinom ipak prestalo nakon raspada i kraja komunizma. U par naših slučajeva su ovi problemi već dosad eskalirali do medjunarodne razine (npr. za dr. T. Dragun, Neven Lovrić, itd.) i to zbog uporne nepopustivosti naše psihomafije spletene s balkanskom UDBom. Zato će se, ako/kad uskoro udjemo u Europsku Uniju, sve to ipak morati ozgora razriješiti i sanirati na višoj EU-razini.

Stoga bi konačno morao doći kraj i toj našoj diktaturi politizirane psihomafije: Zato kod nas hitno treba uspostaviti alternativno-neovisne psihiatre s medjunarodnim pravom kontrole i inšpekcije nad našom kompromitiranom "psihiatrijom", gdje višekratnim recidivistima treba zabraniti rad. Nakon već punih 9 desetljeća (od 1918) zbog djelomične zloporabe psihiatrije se Vrapče već jednom mora radikalno reorganizirati i čim prije staviti pod neovisnu prisilnu upravu, dokle god se ne vrati u pravu bolničko-medicinsku funkciju kao prije 1918, jer se odonda do danas manjeviše uzastopno zlorabilo dijelom kao ideološki psihozatvor i kazneno mučilište nepodobnih. Najgorji europski psihologor Kampor na Rabu se bezuvjetno mora čim prije raspustiti i likvidirati, odnosno: Tu bi bilo prikladno mjesto za "logorovanje" dijela naših zlokobnih psihiatara i inih s njima umreženih kriminalaca, za opomenu i primjer inima i mladjim naraštajima da više nikada ne čine ono što nam već desetljećima radi naša psihomafija u lažnoj jugo-hrvatskoj demagogiji.

Bibliografija

  • Tomislav Dragun 2010: Hrvatska vlast otvara ludnice za nepoćudne političke protivnike. Glasnik Hrvatskoga uljudbenog pokreta 118, Zagreb.
  • Tomislav Dragun 2008: Nisam lud nego znam previše. Narodni list, Zadar 15. 2. 2008.
  • Tomislav Pensa 2009: Antipsihijatrija. Etic - Čakovec / Bribir, 128 str. ISBN 978-953-56009-0-9
  • D. Cooper, 1980: Psihijatrija i antipsihijatrija. Naprijed, Zagreb.
  • Th.S. Szasz 1982: Proizvodnja ludila; usporedno proučavanje inkvizicije i pokreta za brigu o duševnom zdravlju. GZH, Zagreb.
  • Human Rights Watch, World Report 2010 - Croatia: Rights Abuses Related to Mental Disability.
  • Dražen Gorjanski i sur. 2010: Korupcija u hrvatskom zdravstvu. Fond Hipokrat - Slagalica, Osijek, 298 str.
  • Tomislav Krsmanović 1988: The Cases of abuse of Psychiatry for Political purposes (documents, press texts, medical and court documentation). Movement for the Protection of Human rights, Beograd, 690 pages.
  • Marc Rufer 2004: Ordnungsmacht Psychiatrie. Widerspruch Heft 46: 109-124, Zürich.
  • Marc Rufer 1989: Irrsinn Psychiatrie, 2. Aufl. Zytglogge Verlag, Bern.
  • C.J Brown & A.M. Lago 1993: Different forms of the abuse of Psychiatry. Journal of Medicine & Philosophy 18: 423-426.
  • Derek Richter 1971: Political Dissenters in Mental Hospitals. British Journal of Psychiatry 119/549: 225–226.
  • J.L. Birley 2000: Political abuse of psychiatry. Acta Psychiatrica Scandinavica, Supplementum 399: 13–15. PMID 10794019
  • Robert van Voren 2010: Political abuse of Psychiatry; an historical overview. Schizophrenia Bulletin 36/1: 33–35, Oxford Univ. Press. doi:10.1093/schbul/sbp119. PMC 2800147. PMID 19892821
  • Appelbaum, P.S. 2001: Abuses of law and psychiatry in China. Psychiatric Services 52: 1297-1298, American Psychiatric Association.
  • Bloch, S. 1978: Psychiatry as ideology in the USSR. J. Med. Ethics 4: 126-131.
  • Bloch, S. 1980: The Political Misuse of Soviet Psychiatry. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry 14/2: 109-114.
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1977: Russia's political hospitals; the abuse of psychiatry in the Soviet Union. Gollancz,. 510 p., London; ISBN 057502318
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1984: Soviet psychiatric abuse; The shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
  • Cohen, D. 1992: Uses and abuses of Soviet psychiatry. New Scientist no. 1839.
  • Gittings, J. 2002: China sending dissidents to mental hospitals. The Guardian, August 13, 2002.
  • Hausman, K. 2004: Chinese Psychiatrists agree on Psychiatry Abuse charges. Psychiatric News 39/15: p. 2, American Psychiatric Association.
  • Koryagin, A. 1989: The involvement of Soviet psychiatry in the persecution of dissenters. British Journal of Psychiatry 154: 336-340.
  • Psychiatry Inside Out: Selected Writings of Franco Basaglia / Edited by Nancy Scheper-Hughes and Anne M. Lovell; translated from the Italian by Anne M. Lovell and Teresu Shtob. — New York: Colombia University Press, 1987. — 318 p. — (European Perspectives: A Series in Social Thought and Cultural Criticism). — ISBN 0231057180
  • Basaglia, F.: Scritti,1953—1968. Dalla psichiatria fenomenologica all’esperienza di Gorizia / A cura di Franca Ongaro Basaglia. — Torino: Einaudi, 1981. — Т. I. — 526 p. — ISBN 8806526626
  • Basaglia, F.: Scritti, 1968—1980. Dall’apertura del manicomio alla nuova legge sull’assistenza psichiatrica / A cura di Franca Ongaro Basaglia. — Torino: Einaudi, 1982. — Т. II. — ISBN 8806176692
  • Basaglia, F.: L’utopia della realtà (raccolta di saggi scritti tra il 1963 e il 1979) / A cura di Franca Ongaro Basaglia. — Torino: Einaudi, 2005. — LVII-327 p. — ISBN 8806176692

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Psihomafija_i_ludnice&oldid=12196"