Jadransko otočno gorje
Jadransko otočno gorje (grebenski vrhovi hrvatskog otočja iznad 500m): - Jadransko otočje je uglavnom potopljeni primorsko dio jugozapadnog dinarskog gorja. Većina jadranskih otoka su zato brdoviti, a od onih većih su razmjerno niži bez izrazitih gorskih grebena tek Pag, Dugi, Lastovo, Mljet i ostali manji.
Najviša izdvojena otočna gorja preko 500m u jadranskom arhipelagu su osobito Sutilija (Zmijino brdo) na poluotoku Pelješcu (= bivši + budući otok), pa Vidova gora na jugu Brača, Veyske Hlami na jugoiztočnom Krku, Gorice na sjevernom Cresu, Osoršćica na zapadu Lošinja, itd. Na ovima širim otočnim grebenima je jasno izražena bitna klimatska i vegetacijska razlika spram nižih otočnih obala. Kod ostalih viših otoka nema jasne eko-razlike užih izoliranih vrhova od otočne obale: npr. Rab, Vis, Lastovo, Hvar, Korčula, itd.
Sadržaj
Eko-značajke otočnih vrhova
Jadranski otočni vrhovi koji se bioklimatsko-vegetacijski jasno razlikuju od nižih otočnih obala i zaravni, izdižu se na visinama od 500 - 900m nad morem. Ove su visinske razlike spram obala vrlo izrazite na glavnim vrhuncima Pelješca, južnog Brača i jugoiztočnog Krka, a manje su izražene na vrhovima Cresa i Lošinja, dok na inim otočnim vrhovima izmedju 400-600m uglavnom izostaju.
Izim hladnije vjetrovitosti s prejakom burom na tim najvišima otočnim vrhuncima Jadrana, uz nazočni crnograb se diferencialno tu još iztiču visinski supramediteranski pokazatelji, koji uglavnom izostaju na inima nižim otočnim vrhovima: Acer obtusatum, Sorbus graeca, Oreoherzogia fallax, Daphne alpina, Minuartia capillacea i sl.
Jugo-pseudonimi otočnog gorja
Izim štokavskog Mljeta s domaćim štokavskim brdima, svi vrhovi inih jadranskih otoka izvorno oduviek imaju čakavska imena otočnih vrhova. Medjutim su od srednjeg vieka neki naši glavni otočni vrhovi takodjer nazvani i veneto-talianskim sinonimima, što je u 20. stoljeću pod Jugoslavijom opet umjetno 'prevedeno' na nove jugo-vlaške kolonialne nazive lažnog mjestopisa (umjesto domaćih čakavskih), a koje nameću i polupismeni jugovlaški urednici tzv. 'hrvatske' Wikipedie.
Naprotiv je danas, po svjetskim propisima UN obvezna dekolonizacia prirodnih toponima (npr. za brda, rieke itd.) uz povrat izvornih naziva od starosjedilaca, tj. na našim otocima sad moraju biti domaći čakavski a ne jugovlaški toponimi (kao u lažnoj Wikipediji).
Tako se najviši vrhunac Pelješca (961 m) izvorno zove Sutilija (venet. Monte Vipera = jugovl. "Zmijino brdo"), a glavni južni vrh Brača je izvorno Sutvid, 778m. Prostrano krčko gorje na jugoiztoku Krka (Vrbnik-Baška) s dvadesetak vrhova do 569m su izvorno-čakavski Veyske Hlami. Najviši vrhunac na sjeveru Cresa su Gorîce, a na zapadu Lošinja je najviši vrh Osôršćica (ne vukovska "Òsorčica"), itd.
Sutilija na Pelješcu
Vrhunac Sutilija (961m) je najviši vrh grebena Zmijino brdo (talij. Monte Vipera) na zapadu Pelješca. Ujedno je to (uvjetno) i najviša kota jadranskog arhipelaga, jer je Pelješac od predpoviesti pa do Kristova doba bio Stonskim kanalom odvojeni otok, potom je od Rimljana dosad taj kanal zasipan niskom pješčanom prevlakom, - ali odsad zbog dizanja mora već do kraja 21. stoljeća opet postaje otokom.
Zmijino brdo je visoki i uski klisurasti greben pretežno od dolomitnih stijena, pa se na jugu do Orebića kao i na sjeveru do obalne Dube obrušava golemim polukilometarskim okomicama. Taj greben je na udaru jake biokovske bure iz zaledja. Na južnim toplijim strminama u zaklonu su samonikle čempresove šumice (kao uz Konavle) s divljim širokim čepresom (Cupressus sempervirens var. horizontalis).
Na višim strminama su endemske šume dalmatinskog bora (Pinus nigra ssp. dalmatica) i južnog crnograba (Ostrya carpinifolia ssp. corsica). Uz gornji rub i na grebenima su gorske listopadne šikare Cynancho-Rhamnetum fallacis i pašnjaci Festucetum illyricae-valesiacae, a na vršnom tjemenu Sutilije rudine Carici-Seslerietum juncifoliae. U posebnoj gorskoj dendroflori Sutilije se još ističu Acer obtusatum, Celtis tournefortii, Cerasus cupaniana, Amelanchier cretica, itd.
Vidova gora na Braču
Medju pravim jadranskim otocima je najviši dalmatinski Brač. Središnja kraška visoravan otoka Brača se postupno uzdiže do najvišega južnog grebena Vidove gore s glavnim bračkim vrhom Sutvid (778 m), dok su na južnoj strani strmine iznad obalnog Bola. Niži dijelovi i obale otoka su obrasli tvrdolisnim makijama crnike, dok se na visoravni nalaze i listopadne šikare crnograba (Ostrya).
Na najvišemu južnom grebenu Vidove gore s najjačim udarom bure su endemske šume dalmatinskog bora (P. nigra ssp. dalmatica) i uz njih još Quercus dalmatica, Fraxinus argentea, Cerasus cupaniana, itd. Na vjetrometinama i degradiranim čistinama su većinom brdski travnjaci Festucetum illyricae-valesiacae.
Veyske Hlami na Krku
Tzv. 'Krčko gorje' (umjetni novi naziv) ili domaće čakavski Veyske Hlami visoko je tek do 569m, ali je najprostranije medju jadranskim otocima s dvadesetak vrhova izmedju 400 - 600m. Takodjer je najhladnije na Jadranu, jer je Krk naš najsjeverniji otok još na udaru najjače Senjske bure preko 200 dana/god. Stoga tu niže na sjeveroiztočnim padinama Krka već iznad 300m počinje gorska vegetacija. Srednji i zapadni dio Krka je niži i zaravnjen tek s valovitim flišno-vapnastim brežuljcima po 100-200m, a raslinstvo je kao Istra i Ravni Kotari i većinom je obraslo submediteranskim bjelograbom (Carpinus orientalis).
Najviši dolomitni brdski grebeni iznad 400m su na jugoiztoku od Vrbnika do Baške i Stare Baške. Tu je kraško otočno gorje oko Bašćanske doline (Dragabaška) zavijeno kao potkova ili slovo V. Najviši jugoiztočni greben iznad Stare Baške sadrži glavne vrhunce Obzòvo 569m, Prislîvo 547m, Zmino 539m, Belòva 512m i još niz inih 400-500m. Drugi iztočni greben (Vrbnik-Baška) je najburniji s nižim (spuštenim) pojasima i divovskim klisurinama (300 - 400m) spram Senja: Butišnica 475m, Divinska 472m, Jargule 463m, Vidohlam 462m, itd.
Jugoiztočne krčke grebene iznad 300m većinom obrastaju šumice crnograba (Seslerio-Ostryetum) i na strminama divlji crni bor, mozaično s brdskim travnim pašnjacima Festucetum illyricae-valesiacae i Satureio-Edraianthetum. Jugoiztočni najviši burni vrhovi tu iznad 500m nose visinske rudine Carici-Seslerietum juncifoliae i biokovsku klekovinu (Daphno-Pinetum balcanicae), a na olujnom tjemenu su vršne orkanske kamenjare Minuartio-Asperuletum rigentis i u dubljim sniježnim ponikvama (do proljeća) su južni snježanici Fritillario-Galanthetum corcyrensis poput grčkog gorja.
Gorîce na sjeveru Cresa
Brdski greben Gorîce visok 649m na sjeveru otoka Cresa je najviši otočni vrh Kvarnerskih otoka, dok su ini južniji vrhovi Cresa razmjerno niži i manje osobiti i pretežno s tvrdolisnim makijama. Na tomu sjevernom grebenu se jasno iztiče gornji pojas listopadnih šuma, gdje je najčešći tip sa crnograbom (Seslerio-Ostryetum).
Na gornjim vršnim grebenima su tu i cerove šume (Orno-Quercetum cerridis Stef.), pa na burnim čistinama i otvorenim grebenima kraški pašnjaci Satureio-Edraianthetum. U toj vršnoj dendroflori sjevernog Cresa se još ističu Quercus crenata, Qu. dalmatica, Thelycrania australis, Berberis croatica, itd.
Osôršćica na Lošinju
Gora Osôršćica je najviši greben na zapadnom dijelu otoka Lošinja, s najvišim vrhom Telêvrina, 588m (talij. Monte d'Ossero). Zbog razmjerno manje visine ovog vrha, tu je gornji visinski pojas dosta uzak tj. samo najgornjih stotinjak metara iznad nekih 500m, a ispod toga je sve do obala tvrdolisni eumediteran.
Samo u ovomu najgornjem pojasu pri vrhu Televrine se na Lošinju nalaze listopadne šumice crnograba (Seslerio-Ostryetum), a na degradiranim čistinama i najvišem tjemenu su vršni vjetrovni pašnjaci Satureio-Edraianthetum. U visinskoj flori toga najgornjeg lošinjskog grebena su npr. značajni Ostrya carpinifolia, Sesteria autumnalis, Satureia subspicata, Edraianthus tenuifolius i tek malo inih visinskih pratilica.
Ina manja otočna brda
Na ostalim otočnim vrhovima jadranskog arhipelaga izmedju 400 - 600m, npr. Rab, Vis, Lastovo, Hvar, Korčula itd., nema jasno izraženog visinskog pojasa. Tu je primorska tvrdolisna dendroflora proširena od obala sve do najviših vrhova, jedino što su u najgornjem dijelu pri vrhu još u tvrdolisnom kontekstu prorijedjeno primiješane tek poneke visinske svojte, kao npr. u dendroflori crnograb (Ostrya carpinifolia) i poneke brdske zeljanice, - ali bez posebnoga vršnog pojasa.
Abstract
Adriatic insular mounts (and their upland vegetation): - Croatian islands are mostly the abrupt prolongations of coastal Dinaric Alps, with correlated climates and vegetation. Their island peaks and ridges above 500 - 900m include the montane vegetation, while in upper NE slopes and stormy peak tops even some subalpine plants occur. The most peculiar culminal plants appear on lofty island peaks of Krk, Cres, Brač, Lošinj, and of Pelješac peninsula (former island).
Poveznice
Reference
Original condensed compilation, partly from articles above listed in Links (and completed by some main addenda from diverse monographs).
