Jozo Dumandžić
| Jozo Dumandžić | |||
|---|---|---|---|
| Smrt | 9. rujna 1977. Buenos Aires, Argentina | ||
| Narodnost | Hrvat | ||
| Zanimanje | pravnik, političar, ministar | ||
| Stranka | HOP (1956. - 1959.) | ||
| Roditelji | Ivan i iva Dumandžić | ||
Ministar pravosudja i bogoštovlja
| |||
| Služba | 1. travnja 1943. - 25. kolovoza 1943. | ||
| Nasljednik | Pavao Canki | ||
Ministar seljačkog gospodarstva
| |||
| Služba | 1. srpnja 1941. - 10. listopada 1942. | ||
| Nasljednik | Stjepan Hefer | ||
Ministar prometnih i javnih radova
| |||
| Služba | 31. kolovoza 1944. - svibnja 1945. | ||
| Nasljednik | Nitko (ured ugašen) | ||
Ministar uručbe
| |||
| Služba | 16. travnja 1941. - 1. srpnja 1941. | ||
| Nasljednik | Lovro Sušić | ||
Jozo Dumandžić (Klobuk kraj Ljubuškoga, 11. ožujka 1900. – Buenos Aires, 9. rujna 1977.), hrvatski odvjetnik, ministar i političar. Jedan je od tri ministra Vlade NDH iz Klobuka.
Životopis
Jozo je rodjen u Klobuku 11. ožujka 1900. godine od otca Ivana Dumandžića i Ive rodj. Madunović.[1] Imao je starijeg brata Miju, koji je rodjen 1897. i mladjeg Nikolu (1905.). Studirao je pravo u Zagrebu, gdje 1925. stječe doktorat prava. Imao je odvjetničku pisarnu zajedno sa Andrijom Artukovićem u Gospiću. Član je ustaške organizacie od 1932. godine, ter jedan od organizatora Velebitskog ustanka. Nakon sloma akcije, bio je interan i šest mjeseci zatvoren u Zagrebu, ter mu je zabranjen odlazak na ponovni rad u Lici. Godine 1933. otvara odvjetnički ured u Zagrebu, ter brani političke protivnike velikosrpskog režima pred Sudom za zaštitu države. Jedan je od najiztaknutijih organizatora i prvaka domovinskog vodstva ustaškog pokreta. Suradnik je Slavka Kvaternika i sudionik proglašenja NDH.
Djelovanje u NDH
Nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941. imenovan je gradonačelnikom Zagreba. 12. travnja postaje član Hrvatskog državnog vodstva, a 16. travnja 1941. ministrom uručbe u prvoj Hrvatskoj državnoj vladi. Od 30. lipnja 1941. do 10. listopada 1942. ministar je seljačkog gospodarstva, od 11. listopada 1942. do kraja do kraja travnja 1943. državni je vijećnik. Od 1. travnja 1943. do 25. kolovoza 1943. postaje ministar pravosduja i bogoštovlja. Sbog bolesti je razriešen dužnosti 24. kolovoza 1943. i stavljen na raspolaganje Predsjedništvu Vlade u svojstvu državnog ministra. Umirovljen je u studenom 1943., ali je već 7. travnja 1944. imenovan državnim vijećnikom, a nakon smjenjivanja Ante Vokića imenovan je 30. kolovoza 1944. ministrom prometa i javnih radova. Sa skupinom ministara 6. svibnja 1945. odlazi iz Zagreba. Ipak nije sa drugim ministrima izručen jugoslavenskim vlastima, već je prebačen u savezničko logor Spittal. Iz logora je pušten na slobodu 1945. godine.
Poslieratni život
Od 1947. godine živi i djeluje u Buenos Airesu, gdje radi kao činovnik u ministarstvu javnih radova. u emigraciji blizko suradjuje sa Antom Pavelićem, gdje sudjeluje u osnivaju Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Bio je predstavnik Hrvatskoga narodnog odbora za Argentinu. Umro je u Buenos Airesu 9. rujna 1977.
Vidi još
Izvori
- ↑ http://www.geni.com/surnames/vranje%C5%A1 Ime otca i majke
