BuenosAires i čakavci

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Buenos Aires)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Buenos Aires i čakavci (prekomorski Hrvati u Argentini): Buenos Aires je subtropski velegrad na jugozapadnoj obali zaljeva La Plata i od 1880. godine je glavni grad Argentine. S prigradskim okružjem ova argentinska metropola ima oko 12-13 milijuna stanovnika, a u samom gradu živi 2,800.000 gradjana (2001). Taj centar grada je također poseban federalni distrikt, okružen provincijom Buenos Aires, čiji je susjedni glavni grad La Plata. Oko Buenos Airesa živi najveća prigradska zajednica oko 180.000 južnoameričkih Hrvata, većinom čakavaca iz Kvarnera i Dalmacije.

Abstract

Buenos Aires & Croats (Croatian imigrants in Argentina): Buenos Aires is the capital and largest city of Argentina, and the second-largest metropolitan area in South America, after São Paulo. It is located on the southwestern shore of the estuary of the Río de la Plata, on the eastern coast of the South America. Greater Buenos Aires conurbation, which also includes several Buenos Aires Province districts, constitutes the third-largest conurbation in Latin America, with a population of around 13 million. The city of Buenos Aires is not a part of the surrounding Buenos Aires Province, nor is it its capital; rather, it is an autonomous district. In 1880, after decades of political infighting, Buenos Aires was federalised and removed from Buenos Aires Province. The city limits were enlarged to include the towns of Belgrano and Flores, and both are currently the satellite neighborhoods of this city. The 1994 constitutional amendment granted the city autonomy, hence its formal name: Ciudad Autónoma de Buenos Aires (= Autonomous City of Buenos Aires). Its citizens first elected a Chief of Government i.e. Mayor in 1996; before, the Mayor was directly appointed by the President of the Republic. People from Buenos Aires are referred to as Porteños (people of the port). Buenos Aires includes also about 180.000 citizens of Croatian origins, coming mostly from Adriatic coast and islands.

Zemljopis i klima

Buenos Aires leži na jugozapadnoj obali zaljeva La Plata, pa granice samoga grada omedjujuje na istoku i sjeveroistoku Río de la Plata, na jugu i jugoistoku rijeka Riachuelo, a na sjeverozapadu i jugozapadu avenija General Paz. U jugozapadnom zaledju grada su prostrane plodne ravnice gdje je razvijeno poljodjelstvo i stočarstvo. Grad leži na nekadašnjoj travnatoj pampi, izim nekih rubnih područja npr. Ekološki rezervat Buenos Airesa (Reserva Ecológica de Buenos Aires), športski grad nogometnog kluba Boca Juniors, aerodrom Jorge Newbery, četvrt Puerto Madero i sama glavna luka, koji su prošireni na isušenim močvarnim tlima duž obale Rio de la Plata. Gradsko područje je ranije bilo presječeno s više riječnih rukavaca i laguna, od kojih su neki nasipani, a ini preusmjereni u podzemne cjevovode. Medju ovim naznačajnijim rukavima su Maldonado, Vega, Medrano, Cildanez i dr. Od god. 1908.- 1919. su mnogi rukavci kanalizirani i zatrpani, jer su njihove uzastopne poplave stvarale štetu gradskoj infrastrukturi. Zadnji i najveći Maldonado je zatvoren u cjevovod od 1954., pa sada teče podzemno ispod novije avenije Juan B. Justo. Grad ima vlažnu subtropsku klimu tipa Cfa po Köppenovoj klasifikaciji. Prosječna godišnja toplina je 17,6°C, a godišnji prosjek oborina iznosi 1,147 mm. Kiša se može očekivati u bilo koje doba godine, a oluje s tučom su takodjer česte. Buenos Aires ima povoljniju klimu nego ostala Argentina: Najniža temperatura ikad zabilježena u središtu Buenos Airesa (Observatorio Central de Buenos Aires) je bila -5,4°C dne 9. srpnja 1918., a najviša 43,3°C dne 29. siječnja 1957. Zadnji puta je snijeg padao 9. srpnja 2007., kad je val hladnoće od Antartičke fronte tu stvorio najjaču zimu nakon sniježne zime 1918.

Značajke grada

Buenos Aires (= 'Dobar zrak', službeno Ciudad Autónoma de Buenos Aires) je glavni i najveći grad i luka Argentine, tj. glavni politički, gospodarski i kulturni centar države, kao i drugi najveći metropolski okrug s 13 milijuna stanovnika u Južnoj Americi, nakon Sao Paula. Smatra se najbogatijim gradom Južne Amerike i južne hemisfere. Smješten je na jugozapadnoj obali zaljeva La Plata i na istočnom kraju države izbočenom u Atlantik. Grad Buenos Aires nije dio ni glavni grad istoimene provincije Buenos Aires, već autonomni federalni distrikt, jer je nakon nutarnjih sukoba u 19. stoljeću, taj grad 1880. izdvojen iz provincije Buenos Aires. Granice grada proširene su zbog pripajanja bivših gradova Belgrano i Flores, koji su sada rubne četvrti-predgradja Buenos Airesa. U skladu s ustavnim reformama iz 1994. je novi velegrad postao autonomno područje, pa službeni naziv glasi Ciudad Autónoma de Buenos Aires (= Samoupravni grad Buenos Aires). Ubraja se medju najljepše gradove svijeta s kombiniranom arhitekturom pod utjecajem Madrida, Pariza i Barcelone (neobarok, eklekticizam, neoklasicizam itd.) s geometrijski pravilnim planom ulica i trgova ukrašenih spomenicima i prostranim parkovnim površinama.

Etimologija imena

Grad je izvorno nazvan po talianskom svetištu Nostra Signora di Bonaria (špan. Nuestra Señora del Buen Aire) u Cagliariju na Sardiniji. To svetište je prvi primjer gotičko-katalonske arhitekture na Sardiniji i uzdiže se na brdu Colle di Bonarye ("dobar zrak") gdje je kralj Alfons IV. Aragonski izgradio utvdjeni dvorac. Kad su Aragonci osvojili otočni Cagliari 1324, svoje glavno sjedište su postavili na tom brdu iznad grada Cagliari poznatom španjolski kao "Buen Ayre" ili Bonarya na domaćem sardinskom, jer je bilo izvan neugodnog zadaha iz starog grada. U doba opsade Cagliarija su Aragonci na tom brdu izgradili svetište Svete Marije od Bonarye. Kralj Alfons IV. od Aragona je 1335. poklonio ovu crkvu redu Mercedaria, koji su izgradili opatiju što postoji i danas. Španjolski pomorci najviše iz južne Andaluzije su vrlo poštovali pripadni kip Sv. Marije koji je izvučen iz mora i postavljen u tom svetištu nakon što je pomogao smiriti nevrijeme na Sredozemlju.

Španjolski pomorac Pedro de Mendoza je potom 1536. u Argentini izgradio prvu utvrdu i luku u današnjoj četvrti San Telmo i prozvao ih Santa María del Buen Aire, koji je naziv odabrao kapelan ekspedicije, posvećenik Djevice s Bonarie. Mendozino naselje ubrzo su napali indianski domorodci pa je napušteno 1541., da bi potom bio ponovno naseljen 1580. godine. Juan de Garay je tada tu utvrdu obnovio i očuvao joj izvorno ime, nazvavši ju složenicom "Ciudad de la Santísima Trinidad y Puerto de Santa María del Buen Aire". Kraći naziv "Buenos Aires" je potom postao uobičajenim tijekom 17. stoljeća. Građani Buenos Airesa se nazivaju "Porteños" (= ljudi iz luke), što ističe važnost ove luke u razvitku grada i nacije. Od samoupravne federalizacije grada 1880., Buenos Aires obuhvaća i bivše satelitske gradove Belgrano i Flores, pa je izdvojen od okolne provincije Buenos Aires. Izvangradski stanovnici istoimene provincije se zato nazivaju "Bonaerenses".

Povijest grada

Osnivač prvog gradića na mjestu današnjeg Buenos Airesa, pod dužim imenom Nuestra Señora Santa María del Buen Aire je Španjolac Pedro de Mendoza. Gradić se nije znatnije širio sve do 18. stoljeća otkad postaje važno pomorsko pristanište. Buenos Aires 1776. postaje glavnim gradom tadanje španjolske vicekraljevine Rio de la Plata. Na prijelazu u 19. stoljeće je Buenos Aires je imao tek 50.000 stanovnika. Buenos Aires je 1806. okupirala britanska vojska, ali Španjolska nije bila u stanju organizirati obranu te svoje vicekraljevine, pa se pučanstvo diglo na ustanak i samo oslobodilo grad od osvajača, što je ujedno bio i početak borbe za argentinsku neovisnost. Iskoristivši Napoleonov napad na Španjolsku, 25. svibnja 1810. godine je proglašena prva neovisna vlada u Buenos Airesu. Nova neovisna država Argentina je proglašena od 9. srpnja 1816. u gradu Tucumán na sjeveru zemlje. Prvih pedeset godina samostalne Argentine su obilježili krvavi sukobi sa susjednim južnoameričkim državama, kao i izmedju Buenos Airesa i inih provincija. God. 1853. je usvojen novi ustav po uzoru na američki.

Tijekom uspješne vladavine predsjednika Bartolomé Mitres-a 1862.- 1868. je započelo novo doba Argentine uz stabilnost i gospodarski napredak koji je preobrazio državu u jednu od najbogatijih na svijetu. U isto doba počinje i nagli rast Buenos Airesa, koji od 1880. postaje glavnim gradom nove države. Značajni prihodi većinom od izvoza okolnih poljoprivrednih proizvoda i uselidbe iz Europe su posve promijenili taj grad i tad je nastala današnja arhitektura sa širokim bulevarima i impozantnim građevinama. Buenos Aires je već od 1913. dobio i prvi podzemni metro u Južnoj Americi, a godinu potom je izvršen prvi popis pučanstva po kojemu je u gradu tada živilo 1,500.000 gradjana. Izmedju dva svjetska rata je tu izgradjeno više nebodera i rast se nastavio. Tijekom 1960tih grad je već dostigao 3 milijuna stanovnika. Zadnjih par desetljeća nastaje u tom velegradu širenje siromaštva najviše u prigradskim predgradjima, a glavni razlozi toga su prenaseljenost i opća ekonomska kriza u zemlji. God. 1987. je donesena načelna odluka da se izgradi novi glavni grad u Patagoniji kako bi se skinuo dio tereta iz Buenos Airesa, ali dosad zapravo još nije ništa poduzeto u tom smislu.

Pučanstvo

S prigradskim okružjem argentinska metropola ima oko 12-13 milijuna stanovnika, a u samom gradu živi 2,800.000 gradjana (2001). Stanovnici Buenos Airesa se neslužbeno u svakodnevnom govoru nazivaju Porteños (romanski: port = luka). Najveći priljev pučanstva je bio u 20. stoljeću uz najviše doseljenika iz Italije i Španjolske koji i danas tvore romansku većinu gradjana. Uz njih veću grupu pučanstva tu još čine tzv. mestizos kao hibridni mješanci južnoameričkih Indianaca i romanskih Europljana. Ostale veće etnogrupe su tu Irci, Hrvati, Arapi, Židovi, Kinezi, Japanci, Koreanci i još ine manje. Većina gradskog pučanstva pripada rimokatoličkoj crkvi, a prisutne su maje grupe hebreja i muslimana. Argentina je inače slobodna sekularna država bez službene religije. U gradu postoji više državnih sveučilišta financiranih iz uspješnoga poreznog sustava s besplatnim školovanjem, kao i privatni univerziteti. Državno sveučilište u Buenos Airesu je jedna od vrhunskih obrazovnih institucija u Južnoj Americi, pa je do sada već ostvarilo 5 Nobelovih nagrada i omogućilo besplatnu naobrazbu za studente iz cijeloga svijeta.

Znamenitosti

  • Casa Rosada (Plaza de Mayo, barrio Monserrat): službeno Casa de Gobierno ili Palacio Presidencial, sjedište je izvršne vlasti. Izgrađena je umjesto stare tvrđave koja je već od 18. stoljeća bila sjedište lokalne i kolonialne vlasti. Tvrdjava je dijelom rušena sredinom 19. stoljeća i na njenom mjestu je izgrađeno više službenih zgrada koje su 1898. spojene u sadašnju palaču. Ružičasta boja je od zamisli predsjednika Sarmienta (1868.- 1874.) koji je želio simbolično predstaviti sukobljene strane u zemlji kombinacijom njihovih boja: bijele unitariste i crvene federaliste.
  • Cabildo (Plaza de Mayo, barrio Monserrat): javna palača korištena kao sjedište vlasti u kolonialno doba. Prvi puta je izgradjena 1610., a višeput je mijenjana i nadograđivana, pa u novije doba dijelom rušena zbog izgradnje okolnih avenija. Sadanji oblik potječe iz 1940., kao rezultat rekonstrukcije arhitekta Maria Buschiazza. Danas je to Nacionalni muzej Cabilda i Svibanjske revolucije (Museo Nacional del Cabildo y la Revolución de Mayo).
  • Nacionalni kongres (Plaza del Congreso, barrio Balvanera) ili "Palača nacionalnog kongresa" je sjedište argentinskog parlamenta. Izgradjen je u akademskomu grčko-rimskom stilu od 1897.- 1906., premda su se manji naknadni radovi izvodili sve do 1946. Zgradu označuje ogromna, 80m visoka i 30.000 tona teška kupola.
  • Metropolitanska katedrala (Plaza de Mayo, barrio San Nicolás): glavna katolička crkva u gradu i matična crkva nadbiskupije Buenos Aires. Osnovana je 1580. i mnogo puta je mijenjana i dograđivana. Konačna verzija datira iz 18. st. (barokna unutrašnjost) i 19. st. kao neoklasična fasada.
  • Teatro Colón (Calle Cerrito barrio San Nicolás) je jedna od najznačajnijih opernih kuća u svijetu. Otvoren je nakon 20 godina izgradnje 25. svibnja 1908. operom 'Aida.' Auditorij raspolaže s 2.487 sjedećih mjesta i 20m širokom, 15m visokom i 20m dubokom pozornicom. Akustika kazališta Colón se smatra jednom od 5 najboljih u svijetu.
  • Nacionalna biblioteka (Calle Agüero, barrio Recoleta) tj. "Biblioteca Nacional de la República Argentina" je osnovana 1810. Najveća je knjižnica u Argentini i jedna od najbogatijih u Americi. Sadanje suvremeno zdanje je projektirano 1961. i radovi su počeli 1971, a otvorena je 1992.
  • Nacionalni povijesni muzej (Calle Defensa, barrio San Telmo) je muzej posvećen povijesti Argentine s eksponatima iz Svibanjske revolucije i Argentinskog rata za nezavisnost. Osnovan je 1889. kao "Povijesni muzej glavnog grada". Zbirka potječe iz privatnih kolekcija osoba vezanih uz značajne povijesne dogodjaje u Argentini, te iz prethodnog "Javnog muzeja" osnovanog 1822.
  • Neboder Kavanagh (Plaza San Martín, barrio Retiro): stambeni Art Deco neboder sa 29 katova i 120 m visine izgradjen je 1936., kad je Corina Kavanagh svoje nasljedstvo investirala u izgradnju ove zgrade. Smatra se jednim od najimpresivnijih arhitektonskih remek-djela u Buenos Airesu. Tada je to bila najviša građevina od armiranog betona u svijetu i niz godina najviši neboder Južne Amerike. God. 1999. je proglašen nacionalnim povijesnim spomenikom.
  • Obelisk (Plaza de la República, barrio San Nicolás) je jedna od najpoznatijih znamenitosti grada; spomenik je podignut 1936. u čast 400. godišnjice prvog osnutka grada i na mjestu gdje je prvi puta u Buenos Airesu izvješen argentinski barjak. Visok je 67 metara s površinom baze od 49m².

Poredak i etnogrupe

U poredbi sa susjednim više demokratskim Čileom, društveno ozračje u Argentini kroz zadnjih par stoljeća je bilo većinom poludiktatorsko, a doseljene etnogrupe su imale manja etnokulturna prava. Uglavnom se forsiralo prisilno "miksanje" tj. fiktivno stvaranje nove "argentinske" nacije prisilnim miešanjem rasa i useljenih naroda. Rezultat toga je da su npr. indianski domorodci u najvećem dielu srednje i južne Argentine (Patagonije) uglavnom izbrisani i iztriebljeni, pa ih nešto još ima tek po brdima na sjeverozapadu.

Pretežna većina inoga argentinskog pučanstva su raznoliki mješanci (mestici i mulati), a vodeće položaje uglavnom drže romanski bielci taliansko-španjolskog izkona u cieloj državi i osobito u priestolnom Buenos Airesu. Jedini grad gdje su doseljene etnogrupe donekle slobodnije i organizirane je u zaledju druga po veličini Cordoba, gdje i naši južnohrvatski potomci imaju značajan javni utjecaj, pa tu dielom tvore gradsku elitu.

Naša desetljećima organizirana i većinom nacionalno svjesna prekomorska diaspora najviše iz Argentine, SAD i Australije, imala je iznimnu važnost u nedavnom stvaranju hrvatske državnosti i obnovi naše demokracije. Najveća je bila ogromna financijska pomoć i nabava oružja u Domovinskom ratu, a mnogi koji su to desetljećima čekali i osobno su terenski sudjelovali u našemu odlobodilačkom ratu uz životni rizik, pa su brojni ranjeni i neki su žrtvovali život za novu slobodnu domovinu. Povrh toga su svojim inozemnim iskustvima u organizaciji demokratskog društva i uspješnog gospodarstva takodjer značajno pridonjeli u obnovi i organizaciji nove hrvatske demokracije.

J. Perón i Hrvati

Juan Domingo Perón (8. listopada 1895.- 1. srpnja 1974.) je bio argentinski general i predsjednik od 1946.- 1955. i opet 1973.- 1974. Odrastao je u obitelji argentinskih poljodjelaca, a sa 16 godina se upisao na vojnu akademiju i potom brzo napredovao u argentinskoj vojski. 1930tih je bio vojni ataše u Mussolinijevoj Italiji, gdje je prihvatio populistički nacionalizam. Godine 1943. je sudjelovao u vojnom udaru protiv ranije vlade kao član nove pučističke hunte. Krajem 1945. se razišao s pučistima, bio je prisiljen na ostavku i kraće vrijeme uhićen. Međutim su popularnost njegove tadašnje supruge glumice Evite Perón uz sindikalne demonstracije natjerali vlastodršce da ga oslobode i godine 1946. je pobijedio na predsjedničkim izborima. Perón je kao predsjednik uveo cijeli niz reformi zbog nacionalizacije industrije, pa smanjenja utjecaja stranih (najviše britanskih) tvrtki na državnu politiku i poboljšanja socialnog položaja najsiromašnijih slojeva. Peronova ideologija koju je opisivao kao treći put između socializma i kapitalizma se danas naziva peronizam. Perón je za predsjednika izabran 1951. godine, ali se nakon smrti popularne supruge Evite Perón našao sve više politički izoliranim. Godine 1955. je zbačen u vojnom udaru i nova hunta ga je protjerala u Španjolsku.

Kad je u Argentinu nakon 18 godina hunte ponovno došla demokracija, Perón se vratio i glatko pobijedio s ogromnom većinom na izborima. Ipak je već bio stariji i teško bolestan, pa više nije bio u stanju spriječiti sve krvavije obračune izmedju lijeve i desne frakcije svojih pristaša. Nakon smrti ga je kao predsjednik naslijedila druga supruga, udovica Isabel Perón. Juan Peron je bio osobito važan za poratne hrvatske izbjeglice iz komunističke Jugoslavije, jer se tada pod njegovom vlašću u Argentinu sklonilo dvadesetak tisuća preživjelih žrtava Bleiburga i 'Križnog puta', kao i ini nepodobni desni nacionalisti (domobrani, ustaše i sl.) koje je progonila svijetom jugoslavenska Udba. Nakon što je Perona srušila nova vojna hunta u Argentini, ovi naši politički izbjeglice su dijelom prešli u susjedni sigurniji Paragvaj pod strogom vlasti antikomunističkog predsjednika Alfreda Stroessnera (1954.- 1989.), gdje su oni i njihovi potomci napokon na sigurnom dočekali oslobodjenje domovine, nove Hrvatske u koju se dijelom vraćaju kao dragovoljci.

Argentinski Hrvati

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, ova naša oko Buenos Airesa se ističe nizom osobitosti:

  • Po brojnosti naše zajednice oko Buenos Airesa je to najveća prigradska skupina prekomorskih Hrvata izvan Europe s oko 180.000 hrvatskih potomaka.
  • Po trendu su Hrvati oko Buenos Airesa, uz slični manji Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
  • Uz manji kanadski Vancouver, naša zajednica uz Buenos Aires se ističe obiljem sjevernojadranskih doseljenika oko Kvarnera, koji su rjedji u inim južnoameričkim gradovima gdje uglavnom prevladavaju južnojadranski doseljenici iz Dalmacije.
  • Uz našu manju sličnu zajednicu u Paragvaju (Asuncion), oko Buenos Airesa živi i najviše naših izrazito desničarskih nacionalista u Južnoj Americi, kojih je tu najmanje 20.000.

Argentinska zajednica Hrvata je jedna od starijih i ranije najvećih u Južnoj Americi, pa je tako npr. početkom 20. st. tamo živjelo oko 120.000 južnih Hrvata iz Kvarnera i Dalmacije. Sada u cijeloj Argentini živi dvostruko više tj. bar oko 250.000 hrvatskih potomaka koji su svjesni našeg iskona i ponešto znaju hrvatsko-čakavski ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski. Zajedno s još toliko posve asimiliranih bez svijesti o našem iskonu, procjenjuje se kako u Argentini postoji oko pola milijuna bar poluhrvatskih potomaka, po čemu je podjednaka kao SAD i druga u obje Amerike nakon Čilea s oko 750.000 naših potomaka (380.000 svjesnih). Većina ili oko 3/4 argentinskih Hrvata žive uz prijestolnicu Buenos Aires, dok nas u inim gradovima ima mnogo manje, npr. u Cordobi tek dvadesetak tisuća. Buenos Aires je dosad bio prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata, gdje naš udjel odnedavna stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, te novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle npr. u novoj čileanskoj Antofagasti zbog opće demografske eksplozije i naša brojnost raste pa ubrzo treba očekivati kako će već poluhrvatska Antofagasta u idućih par godina nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata, gdje su već dosad 2/5 ili 160.000 podrijetlom južni Hrvati većinom iz Dalmacije. Po iskonu i dialektu su i u Argentini većina naših južni čakavci iz Kvarnera i Dalmacije od Vinodola do južnih otoka. Znatno je manje oko 20.000 (10%) naših kopnenih štokavaca iz zaledja i ovi su većinom došli od sredine 20. st. kao kasnije poratne izbjeglice nakon 2. svj. rata.

Veći dio doseljenih južnih Hrvata s Jadrana su tu isprva radili u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, gdje postaju vodećom etnogrupom u zemlji. Medju prvima se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao poznati brodovlasnik i osnivač argentinske trgovačke flote, sa 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. Drugi glasoviti naš potomak je donedavni argentinski predsjednik Néstor Kirchner Ostoić, pa još glasoviti antropolog Juan Vucetich koji je prvi razvio policijske identifikacije otiskom prsta. Inih naših obrazovanih uglednika u Argentini je inače znatno manje negoli u susjednom Čileu, pa su danas većina poznatih Hrvata u Buenos Airesu uglavnom popularni pjevači, filmaši, tenisači, nogometaši i slični kratkotrajni pop-idoli. Znatan problem naših i inih doseljenika u Argentini je bio da su ranije vojne diktature tamo uzastopce nametale prisilnu asimilaciju i brzu hispanizaciju doseljenika, što su donekle ublažile naše crkvene misije i najviše franjevci. Zato od naših potomaka u Argentini, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici, u svojim klubovima i na brodovima.

Naši natpisi i toponimi

Stalna naselidba niza južnih čakavskih Hrvata u Argentinu je po pismenim navodima započela tek prije dva stoljeća. Iako ti sigurni i jasni pismeni dokazi za doselidbu Hrvata u Argentinu nisu stariji od 2 stoljeća, polupismeni i ini legendarni pokazatelji o našim posjetima tom dijelu Južne Amerike su još mnogostruko stariji. Tako postoje još ini posredni pokazatelji npr. iz jadranske čakavske predaje (Veyske Povede), kao i iz pomorskoga čakavskog mjestopisa za Južnu Ameriku, kako su možda ipak naši moreplovci prije toga bar povremeno posjetili istočne obale Južne Amerike uz Atlantik i više stoljeća ranije.

Glavni materialni tragovi starih srednjovjekih Hrvata su nadjeni u južnom Paragvaju, gdje je dosad poznato čak 61 kamenih ploča s glagoljičnim nadpisom iz srednjeg vijeka i još par nama sličnih kamenih nadpisa u susjednoj Argentini, pa je sad već manjeviše jasno da su tada obale Argentine i La Plate jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi još pobliže Amerohrvatski petroglifi. Slični mogući kontakti ranohrvatskih pomoraca (navakýre) s istočnom obalom Južne Amerike su poznati i iz naše domaće predaje, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su sa 7 jedrenjaka (mihyrûne) preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) najprije stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušća Amazone. Potom se kaže kako su jedrili do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia i na kraju do širokog ušća 'Sutonske rijeke' (Rikazahôy) - možda La Plata, u koju su uplovili uzvodno sve do mjesta gdje su plićine i brzice zaustavile njihove mihyrûne (jedrenjake). Tu da su ostali par godina te razgledavali okolicu: to je vjerojatno rijeka Paraná uz granicu Argentina/Paragvaj,- gdje je baš kod rječne luke Ybyturuzu nedavno nadjeno i desetak glagoljskih nadpisa.

Na isto takodjer upućuje i dvadesetak jedinstvenih staročakavskih toponima oko sadašnje Argentine koje su naši raniji pomorci s Jadrana rabili kroz više stoljeća u prekomorskim plovidbama na jugozapadu i sve do 20. st. su bili poznati kvarnerskim starcima, a posve su različiti od medjunarodnih i svih inih naziva u svijetu za ista područja: npr. Semèrna-Kulàp (Atlantik), Kulapsorýn (Južni Ocean-Antartičko more), Rikazahôy (La Plata), Krajzahôy (Urugvaj + jug Brazila), Zahòyne-Pustòši (savane Gran Chaco), Hlami-Zahôyne (Andski Kordiljeri), Velasorýn (Patagonija), Sorýnje-Pustòši (Patagonske stepe), Hlami-Sorýnje (južne Patagonske Ande), Varsorýn (glavni vrh južnih Anda), Ursorýn (neki stari patagonski grad), Sorýnja-Valâda (zaljev San Mathías ?), Buke-Sorýnje (Magellanov tjesnac), Brač-Sorýn (Ognjena Zemlja), Skopje-Sorýnje (zapadni Patagonski otoci), Sorýtje (Falklandi-Malvinas), Artasorýn (Hornos-CapHorn), Sionsorýn (Južni pol-Antartik), ...itd.

Poznati Hrvati

U Argentini je razmjerno najviše glasovitih Hrvata bilo u prijestolnici Buenos Aires, bilo da su tu rodjeni ili su naknadno stigli zbog naobrazbe i kariere. Ovi su imali znatan utjecaj u toj zemlji, a od svih se tu navode tek dvadesetak važnijih i najpoznatijih:

  • Juan Vucetich: antropolog i šef policije, koji je razvio identifikacije otiskom prsta
  • Néstor Kirchner Ostoić: bivši predsjednik Argentine
  • Alicia Kirchner de Mercado: pravnica i političar
  • Estanislao Esteban Karlic: katolički svećenik
  • Nicolás Mihanovich: poduzetnik i brodovlasnik
  • Carmen Vrljicak: povjesničar i spisateljica
  • Sandra Mihanovich: pjevačica i skladatelj
  • Lita Stantic: filmski snimatelj
  • Marcos Milinkovic: tenisač
  • Alejandro Spajic: tenisač
  • Daniel Orsanic: tenisač
  • Javier Frana: tenisač
  • José María Buljubasich: nogometaš
  • Leonardo Pisculich: nogometaš
  • Darío Cvitanich: nogometaš
  • Martin Šarić: nogometaš
  • Daniel Bilos: nogometaš
  • ... itd.

Literatura

  • Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
  • Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
  • Marko Sinovčić: Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.
  • Carmen Vrljicak: Los Croatas en la Argentina (Hrvati u Argentini), 2007.
  • Nikola Glamuzina: Geografija Argentine, Meridijani, Samobor, 2005.
  • Jorge A. Bossio: Los Cafés de Buenos Aires. Reportaje a la Nostalgia, Editorial Plus Ultra, Buenos Aires 1995 ISBN 950-21-1190-7
  • Christina Komi: Recorridos urbanos. La Buenos Aires der Roberto Arlt y Juan Carlos Onetti, Vervuert, Frankfurt am Main 2009 ISBN 978-3-86527-533-2
  • Sieglinde Oehrlein: Buenos Aires: Ein Reisebegleiter. Insel, Frankfurt 2006, ISBN 978-3-458-34915-0
  • Heinz Peter Schwerfel: Buenos Aires intensiv: Tango urbano - Stadt im Aufbruch. Kiepenheuer & Witsch, 2008, ISBN 978-3-462-03996-2
  • Jaime Sperberg F.: Urbane Landbesetzungen in Santiago de Chile und Buenos Aires. Soziale Bewegungen in Chile und Argentinien in den 80er Jahren, LIT Verlag, Hamburg 1997 ISBN 3-8258-3407-7

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=BuenosAires_i_čakavci&oldid=41957"