Jugoiztočne Alpe
Jugoiztočne Alpe: - Alpe (latin.& fran. Alpes, njem. Alpen, talij.& srb. Alpi, sloven.& hrv. Alpe) su najveći planinski sustav u Europskoj Uniji, koji leži izmedju Srednje i Južne Europe, a dug je 1200 km i širok oko 150 km. Središnji stariji grebeni najviših Alpa (3000 - 4800m) gradjeni su od kristalinskih silikata, a sjeverni i južni rubni lanci (2000 - 3400m) su iz mladjih mezozojskih karbonata (vapnenci i dolomiti), koji su izdignuti alpskim nabiranjem (alpinskom orogenezom). Najveće gospodarsko značenje u Alpama imaju šume, stočarstvo i turizam.
Sadržaj
Summary
Southeastern Alps: The Alps is one of the great mountain range systems of Europe and the largest one in European Union, stretching from Austria and Slovenia in the east through Italy, Switzerland, Liechtenstein and Germany to France in the west. The highest mountain peak in the Alps is Mont Blanc, at 4,810.45 metres (15,782 ft), on the Italian–French border. The Eastern Alps is commonly subdivided according to the different lithology (rock composition) of the more central parts of the Alps and the groups at its northern and southern fringes:
- Northern Limestone Alps (from the Wienerwald to Bregenzerwald), including the Flyschzone; peaks up to 3,000 metres (9,840 ft)
- Central Eastern Alps (chiefly Austria); peaks up to 4,050 metres (13,290 ft)
- Southern Limestone Alps (Austria, Italy, Slovenia)
The border between the Central Alps and the Southern Limestone Alps is the Periadriatic Seam. The Northern Limestone Alps are separated from the Central Eastern Alps by the Greywacke zone. The Southern Limestone Alps (Italian: Alpi Sud-orientali) are the ranges of the Eastern Alps south of the Central Eastern Alps mainly located in northern Italy and the adjacent lands of Austria and Slovenia.
The distinction from the Central Alps, where the higher peaks are located, is based on differences in geological composition. The Southern Limestone Alps extend from the Sobretta-Gavia range in Lombardy in the west, to the Pohorje in Slovenia in the east. Their main ranges include e.g.: Pohorje, Kamnik–Savinja Alps, Karavanke, Julian Alps, Dolomites, Carnic Alps, etc.
Obće značajke Alpa
Alpe su zajednički naziv za najveće gorje u Europi (tj. u Europskoj Uniji), koje se pruža smjerom jugozapad-iztok u obliku savijenog luka (polumjeseca), tj. od Austrije i Slovenije na iztoku, kroz Italiu, Švicarsku, Lichtenstein i Njemačku do Francuske na jugozapadu. Najviši vrhunac Alpa je Mt. Blanc (4.810 m), na granici Italie i Francuzke. Ini su još važniji visoki vrhovi na Alpama npr. Monte Rosa 4.630m, Matterhorn 4.477m, Finsterharorn 4.274m, pa iztočnije Piz Bernina 4.049m i ini niži ispod 4.000m.
Današni oblik su Alpe dobile najviše pleistocenskim oledbama i većina alpskih jezera su glacialnog podrietla. Za više grebene Alpa su značajni ledenjaci, gdje nastaju iznad stalne sniežne granice. Sniežna granica je na visini 2700 - 2800m, a najveći ledenjak je Aletsch. Snieg se gore s vremenom nakuplja i nabija u zdjeličastim udubinama tzv. cirkovima. Ispred čela ledenjaka se talože odlomci stjenovitog materiala različite veličine tzv. morene.
Nakon povlačenja alpskih ledenjaka su ostale glacialne doline i morenski nanosi, a iza tih morenskih bedema su nastala brojna alpska jezera. Alpe su takodjer najgušće naseljeno planinsko područje u Europi, razprostranjeno na 200.000 četvornih kilometara gdje živi oko 20 miliuna ljudi. Važni izvori gospodarskih prihoda tu su turizam, mljekarstvo, šumarstvo, rudarstvo i proizvodnja električne energije, a glavno rudno blago su ugljen, željezo, olovo, cink, nikal, živa, itd.
Zbog skraćenih tranzitnih (poprečnih) putova koji tuda povezuju srednju i južnu Europu, Alpe su oduviek bile važan put za trgovce još iz pradavnih vremena. S nizom cestovnih i željezničkih veza preko Alpa su danas povezane Srednja i Južna Europa. Najduži tuneli su Simplon (20km) i St. Gotthard (15km). Na užemu alpskom području živi približno 13 miliuna ljudi iz osam alpskih država: Francuska, Monaco, Italia, Švicarska, Njemačka, Lichtenstein, Austrija i Slovenija.
Mont Blanc/Monte Bianco
Mont Blanc (talij. Monte Bianco) je najviši vrhunac Alpa i cijele Europske Unije na 4.810m, koordinate 45°50′01″N / 006°51′54″E. To je izduženi silikatni greben od gnajsa i granita, gdje je drugi susjedni vrh po visini Mont Maudit 4.465m. Uzdiže se u sjeverozapadnim Alpama na granici Francuzke i Italie, uz najbliži grad Grenoble u pokrajini Haute-Savoie. Na sjeverozapadnim obroncima su mnogobrojni ledenjaci, a najveći među njima je ledenjak Mer de Glace koji se spušta prama skijalištu u dolini Chamonix.
Na najvišem vrhu je olujno-hladna klima dosta slična našem Velebitu, pa se zimi temperatura spušta i do -40°C (naš Gračac do -36°C), a olujni vjetrovi dostižu po 150 km/h tj. manje od naše Senjske bure (i preko 200 km/h). Ovisno o vršnom sniegu se i visina samogt vrhunca mienja od 4.808m - 4.811m. Na Mt Blancu raste najgornja europska biljka, Ranunculus glacialis (ledeni žabnjak) na stienama do nekih 4.000m visine, a iznad toga su samo lišajevi.
Dugo se Mt Blanc smatrao i najvišim vrhuncem cijele Europe, dok danas mnogi pomiču jugoiztočnu granicu Europe na greben Kavkaza, gdje je u Osetiji još za kilometar viši vrhunac Elbrus (5.642 m), pa je nakon toga Mt Blanc najviši samo u Europskoj Uniji. Visokoplaninska okolica Mt Blanca je poznato mjesto za planinarstvo i skijanje, npr. francusko skijališe Chamonix. Prvi su se na vrh Mt Blanc popeli Jacques Balmat i Michel Paccard dne 8. kolovoza 1786. Ispod planine je probijen tunel Mt Blanc kao cestovni spoj Italie i Francuzke.
Matterhorn/Monte Cervino
Matterhorn (= njemački, talij. Monte Cervino, franc. Mont Cervin, lokalno vališki Gran Becca): To je oštra piramidalna planina srednjih Peninskih Alpa u kantonu Valais, na granici između Švicarske i Italije, visine 4.478m na koordinatama 45°58′35″N / 7°39′30″E. Ima slikoviti oblik strme kose piramide gradjene od gnajsa, čija je sjeverna stijena skoro vertikalna i pruža se oko 1.200 metara od ledenjaka. Vrh Matterhorn je dugo vremena smatran neosvojivim.
Godine 1865. na Peninske Alpe su došle 2 ekspedicie s namjerom da se popnu na taj najnepristupačniji vrh u Europi. Vodila se utrka izmedju talianskih i englezkih alpinista, koje je predvodio Edvard Whymper. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Whymper je izabrao maršrutu koju su stanovnici Alpa do tada smatrali nemogućom za uzpon tj. sjeveroistočni greben Hörnli, koji počinje od jezera Schwartze. Kako nije uspio izabrati dobar smjer, Whymper je pokušao osvojiti taj vrh i s iztočne strane, što je uspio 14. srpnja 1865. U povratku s vrha su četvoro od 7 članova ekipe pali sa stiene i poginuli, a samo Whymper i dvojica kolega su se živi vratili.
Potom je u novim pokušajima uzpona na Matterhorn poginulo do 1995.g. ukupno još oko 500 alpinista. Tiekom ljeta tu dolaze ljubitelji planinarstva i planinskog turizma koji se tu razvija od 1840, a zimi ljubitelji skijanja na Alpima. U podnožju Matterhorna je glasoviti centar zimskih športova Zermatt na nadmorskoj visini od 1.860m, a od god. 1898. postoji željeznička pruga koja povezuje dolinu rijeke Rhône sa Zermattom. U susjedstvu je na Peninskim Alpama još drugi najviši alpski vrh Monte Rosa (njem. Dufourspitze), 4.634m iznad jezera Lago Maggiore.
Dolomiti
Dolomiti ili Dolomitske Alpe su stjenovita planinska skupina u jugoiztočnim Alpama na sjeveroiztoku Italije (Veneto), gdje se nalaze u provinciama Južni Tirol, Belluno i Trentino. Dolomiti se pružaju od rijeke Adige na zapadu do Piave na iztoku. Najviši karbonatni vrhunci Dolomita su Marmolata 3.343m i Antelao 3.264m. Ime "Dolomiti" je nastalo od poznatog francuskog mineraloga Déodat Gratet de Dolomieu-a koji je prvi opisao kamen dolomit, tip karbonatnih stijena (magnezijski karbonat) koji je uzrokom osobitih oštrih oblika i svietlih boja ovih klisurastih planina.
Za vrieme Prvoga svjetskog rata, linija fronta izmedjuu talianske i austrougarske vojske je prolazila kroz Dolomite. Mnogi planinari posjećuju Dolomite kako bi tu prošli Via ferrata, zaštićenim putovima tada napravljenim za Prvoga svjetskog rata. Nekoliko vrlo dugačkih staza vodi Dolomitima, zvanih "Alte vie" (= visoke staze). Za prielazak 8 takvih dugačkih staza, potrebno je barem tjedan dana hoda, zbog čega se na njima nalaze mnoga planinarska odmorišta.
Dolomiti su poznati po brojnim skijaškim centrima: Cortina d'Ampezzo, Madonna di Campiglio, Alta Badia i Falcade, koje zimi posjećuju brojni skijaši. Po ljeti Dolomitima krstare brojni planinari, alpinisti, slobodni penjači i lete paraglideri. Tradicija slobodnog penjanja traje u Dolomitima od 1887. godine, kada se sedamnaestogodišnji Georg Winkler samostalno popeo na jedan od vrhova Torri del Vaiolet.
Julijske Alpe
Julijske Alpe (talij. Alpi Giulie) su visoka skupina karbonatnih planina u jugoiztočnom dielu Alpa. Pružaju se većinom u sjeverozapadnoj Sloveniji i manje u sjeveroistočnoj Italiji, a ime su dobile po Gaju Juliju Cezaru. Najviši vrhunac Julijskih Alpa je Triglav na 2.864m visine, koji je ujedno i najviši vrh Slovenije. Drugi vrh po visini je talianski Montaž (Montasio: 2.753m).
Većina Julijskih Alpa u Sloveniji je uvrštena u Triglavski nacionalni park. Julijske Alpe se dolinom Soče obično diele na zapadne i iztočne. Zapadne su oko slovensko-talianske granice, dok u istočnima izviru glavne rijeke dva sliva: Soča i Sava, a brojna su i planinska jezera. Godišnje padne i do 3000mm/m2 oborina, a vjetar tu stalno puše i najčešći je fen koji najviše po zimi puše s juga.
- Istočne Julijske Alpe u Sloveniji - glavni vrhovi po visini: Triglav (2864 m), Škrlatica (2740 m), Mangart (2679 m), Jalovec (2643 m), Razor (2601 m), Kanjavec (2569 m), Prisojnik (2547 m), Špik (2472 m), Krn (2244 m), Črna prst (1844 m).
- Zapadne Julijske Alpe oko talianske granice: Jôf di Montasio (Montaž: 2753 m), Jôf Fuart (Viš: 2666 m), Visoki Kanin (2587 m).
Triglav 2.864 m
Triglav je najviši planinski vrhunac u Sloveniji i Julijskim Alpama, visok 2.864 metra, a koordinate vrha su 46°23′N 13°50′E. Ini okolni bliži vrhovi su još: Mali Triglav (2725 m), Rjavec (2568 m), Zaplanja (2556 m), Kredarica (2541 m) i ostali niži ispod 2500m. Ime Triglav se odnosi na trodjelni oblik grebena, ili na ranijeg boga iz keltske i slavenske mitologije. Triglav je simbol slovenstva, jer se nalazi na slovenskom grbu i zastavi. S Triglavom je također tijesno povezana legenda o kozorogu imenom Zlatorog.
Prvi puta je vrh Triglava planinarski osvojen 26. kolovoza 1778, kada se sa 4 planinara na vrh popeo Žiga Zois. Na vrhu Triglava se nalazi Aljažev stolp - malo sklonište u slučaju vremenske nepogode. Nedaleko od vrha Triglava, tj. 350 m niže se nalazi Kredarica, najveći planinarski dom u Sloveniji na 2.514 m nadmorske visine. Na Kredarici je i meteorološka postaja koja bilježi vrijedne meteorološke podatke. Osim Kredarice je na Triglavu 400 metara niže s južne strane i planinarski dom Planika.
Nacionalni park
Triglavski nacionalni park (slo. Triglavski narodni park (TNP)) leži na sjeverozapadu Slovenije u Julijskim Alpama. Jedini je nacionalni park u Sloveniji i u njemu važi poseban zaštitni režim koji je stroži od onih u ostalim zaštićenim područjima Slovenije. Na području parka prevladava visokogorski kras. Vegetacija u parku je većinom alpinska, ali su zbog blizine Jadranskog mora i utjecaja sredozemne klime kroz dolinu Soče u jugozapadnom dijelu parka nazočne i neke južne submediteranske biljke. Park ima površinu od 83.807 ha. Njegova najviša točka je Triglav na 2.864 m, a najniža točka je tijek gorskog potoka Tolminka na 180 m. Park je dobio ime po Triglavu, najvišemu slovenskom planinskom vrhu, koji se uzdiže u središtu parka.
Karavanke
Karavanke (njem. Karawanken) su pogranični planinski lanac jugoiztočnih Alpa izmedju Slovenije i Austrije, dugačak 120 km, kao najduži europski gorski lanac pored hrvatskog Velebita. Zajedno s Kamniškim i Savinjskim alpama čine prirodnu granicu između Koruške i Gorenjske, a većinom su izgradjene od karbonata.
Karavanke se pružaju smjerom istok-zapad, od talianskog Trbiža (Tarvisio) do Slovenj Gradeca u Sloveniji, dužine su oko 120 km. Važniji su vrhovi na Karavankama: najviši Stol (2236 m), Kepa (2143 m), Košuta (2133 m), Peca (2113 m), Golica (1835 m), Vrtača (2180 m), Košutica (1968 m), Dovška Baba (1892m), Begunjščica (2063m), Veliki vrh u Košuti (2088 m), Klek (1754m) i još ini niži.
U srednjem vieku su taj gorski lanac zvali latinski Creines mons, što bi značilo Kranjsko gorje. Preko Karavanka postoje 2 glavna ceste koja vode iz Slovenije u Austriju: jedna je kroz karavanški tunel, a druga je preko planinskog sedla Ljubelj 1360m, koji je nekoliko kilometara istočnije od tunela. Za brži put prama Njemačkoj se rabi tunel Karavanke, dok se prijelaz Ljubelj koristi kao regionalni put između Klagenfurta i Ljubljane.
Pohorje
Pohorje je silikatno gorje u sjevernoj Sloveniji i većinom je obraslo crnogoričnim četinjačama. Pruža se između dolina Drave na sjeveroistoku, Dravinje na jugu, Savinje na jugozapadu i Mislinje na zapadu. Na jugu je Dravsko-ptujsko polje, na zapadu doseže do Dravograda, pa na istoku do Maribora, a na jugu do Slovenskih Konjica. Pohorje spada u izdvojene masive Alpa, na samomu istočnom rubu njihovog pružanja, prije negoli se gorski reljef spusti u Panonsku nizinu. Najviši su vrhovi: Črni vrh (1543 m), Velika Kopa (1542 m), Jezerski vrh (1.537 m), Mulejev vrh (1.533 m), Rogla (1517 m) i ini ispod 1500m. Veći vodotoci su Lobnica, Bistrica, Pohorje, Dravinja i Mislinja.
Različiti dielovi gorja su imenovani po obližnjim krajevima: Mariborsko Pohorje, Zrečko Pohorje, Slovengraško Pohorje i Ribniško Pohorje. Najbliži gradovi oko Pohorja su Maribor, Velenje, Dravograd i Slovenska Bistrica. Premda je Pohorje tek osrednje gorje u Sloveniji, ipak ima razvijenu turističku posjećenost i dobru opremljenost za zimske športove. Poznata športsko-rekreacijska središta Pohorja su: Tri Kralja, Bellevue, Bolfenk, Areh, Ribarska koča, Kope i Rogla. Na skijaškom stadionu koji se nalazi u podnožju Pohorja (kod Maribora) se održava utrka za svjetski pokal za žene - Zlatna lisica.
Hrvatski ogranci nižih Alpa
Viši sustav Alpa u užem smislu na jugoiztočnom rubu uglavnom završava u granicama Slovenije. Samo krajnji i niži najiztočniji ogranci rubnih Alpa zalaze i u sjeverozapadnu Hrvatsku tj. u Hrvatsko Zagorje. Medju ovima su razmjerno važniji karbonatni gorski grebeni Ivanščica i Strahinščica, koji se tek uvjetno mogu ubrojiti u rubne jugoiztočne Alpe, a ranije u neogenu (mladji terciar) su ove kao najiztočniji morski rt Alpa bile izturene u Panonskom moru. U zagorskom geonalazištu Radoboj je fosilno očuvana ondašnja subtropska flora na terciarnoj obali tog poluotoka.
Ivanščica 1.061m
Ivanščica (staro latin. Mons Ochra) je najviše gorje u sjevernoj Hrvatskoj izmedju Save i Drave. Uzdiže se južno od Varaždina, istočnije je posebni greben Kalnika, a na zapadu se nastavlja kao zajednički lanac, preko kanjona Očura u sličnu i nižu goru Strahinščicu. Većinom je izgradjena od karbonatnih stijena (vapnenci i dolomiti), a kamene padine su joj strme s nizom kanjonskih potoka i piramidalnih stjenovitih vrhova.
Najviši je glavni vrh Ivanščica 1.061m, pa oko nje južnije Planinica 1.009m, Batina 984m, Belige 974m, Jelenska Peč 927m i ini niži ispod 900m. Od svega zagorskog gorja ima Ivanščica razmjerno najbogatiju i osobitu floru, a posebno je tu bogata dendroflora raznolikog drveća i grmlja, slična kao Žumberak i južnije Dinaridi. Na višem grebenu su šume bukve i jele, na sjevernom podnožju kitnjak i grab, a na toplijim južnim strminama ima dosta crnograba.
- Kanjon Loborske reke: Najveći i najdublji klisurasti kanjon sjeverne Hrvatske tvori Loborska reka na jugozapadnoj padini Ivanščice iznad sela Lobor, dužine oko 4km i dubok do 400m. Ovo je i najbogatije nalazište osobite flore u Zagorju, pa tu od rijetkoga južnog drveća obilno rastu npr. crnograb (Ostrya), gluhač (Acer obtusatum), raznovrsne lipe i južni hrastovi, perunika (Iris croatica), jaglac (Primula auricula), primorska paprat Ceterach, itd.
Strahinščica 847m
Strahinščica (jugo-srpski: "Strahinjčica", srednjovjeka Očura) je zapadniji nastavak i kopija susjedne veće Ivanščice, kojoj je geološki i reljefno slična, a od nje je na iztoku odvojena dubokim kamenitim kanjonom Očura. Najveće južno naselje i najbliži prilaz je iz grada Krapina. Po vegetaciji je takodjer dijelom slična, osim što tu zbog manje visine izostaje viši gorski pojas jelovih šuma. Na najvišem grebenu su bukove šume, sjeverne padine su uglavnom obrasle šumama kitnjaka i graba, dok su na južnim kamenim strminama šikare crnograba (Ostrya) i šumice kestena (Castanea), a na krčevinama uz sela brojni vinogradi i voćnjaci.
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU license, almost from Wikinfo and WikiSlavia.
