Gorje Ivanščica-Strahinščica
Gorje Ivanščica-Strahinščica (jugoiztočne Predalpe sredinom Hrvatskog Zagorja): - Južne karbonatne Alpe u nastavku visokih Karavanki, dalje na jugoiztoku preko nižih Predalpi (njem. Voralpen) završavaju u karbonatnom Zasavskom gorju iztočne Sovenije, ter konačno preko Sutle u gorskom lancu Ivanščica-Strahinščica po sredini Hrvatskog Zagorja.
Sadržaj
Hrvatski ogranci Predalpa
Viši sustav Alpa u užem smislu na jugoiztočnom rubu uglavnom završava u granicama Slovenije s Karavankama i Savinjskim Alpama. Samo krajnji i niži najiztočniji ogranci rubnih Predalpa (Voralpen) zalaze još dalje sjeverno duž Save u iztočnu Sloveniju (kao tzv. Zasavsko gorje) i njihovim krajnjim lancem Ivanščica-Strahinščica u sjeverozapadnu Hrvatsku tj. u Hrvatsko Zagorje.
Medju ovima rubnim jugoiztočnim Predalpama u Hrvatskoj su razmjerno važniji karbonatni gorski grebeni Ivanščica i Strahinščica, koji se tek uvjetno mogu ubrojiti u jugoiztočne Predalpe. Od Kalničke Grede na iztoku do Sutle, taj zagorski niz karbonatnog gorja pruža se kroz sjevernu Hrvatsku u dužini oko 80 km, što je podjednako kao npr. obje Kapele ili lanac Dinara-Kamešnica.
Još ranije u neogenu (mladji terciar) ove su sjevernohrvatske Predalpe, kao najiztočniji morski rt jugoiztočnih Alpa bile izturene u Panonskom moru. U zagorskom geonalazištu Radoboj je fosilno očuvana ondašnja subtropska flora iz neogena na terciarnoj obali toga Predalpskog poluotoka u Panonskom moru.
Zasavsko gorje nižih Alpa
Karbonatno gorje u Sloveniji južnije od gornje Save se izkonom i gradjom smatra za rubne sjeverozapadne Dinaride. Naprotiv sjevernije duž gornje Save u iztočnoj Sloveniji pružaju se karbonatni grebeni Zasavskog gorja visoki po 800 - 1100m, kao nastavak jugoiztočnih Predalpa izmedju viših Karavanki i niže zagorske Ivanščice.
Glavni su predalpski grebeni uz ine manje, medju ovime Zasavskim gorjem iztočne Slovenije: zapadniji Šmohor (778 m), pa Mrzlica (1.119 m), Kopitnik (914 m), Lisca (947 m), ter iztočnije Bohor (1.023 m) koji se preko Sutle dalje nastavlja u završni najiztočniji lanac Ivanščica-Strahinščica sredinom Hrvatskog Zagorja.
Zagorska Kunagora
Na slovenski Bohor se iztočnije preko Sutle, u zagorskom lancu Strahinščica-Ivanščica prvo nastavlja manja zapadna Kunagora. To je razmjerno niže karbonatno brdo s vrhom Kostel visine 561m, koje se izdiže iznad zagorskog gradića Pregrada na jugu. Na zapadu uz slovensku granicu je odvojeno sutjeskom srednje Sutle, a na iztoku od Strahinščice ga razdvaja gornji kanjon rječice Krapinice.
Zbog razmjerno manje visine Kunagore, njezina je visinska zonacija slabije izražena, pa prigorski pojas s bukvom tu postoji zamalo samo na sjevernoj strani gornjeg grebena. Inače je u biljnom pokrovu niske Kunagore šumska flora uglavnom obična srednjoeuropska bez većih osobitosti: Siromašnija je od slovenskog Bohora na zapadu, ter Ivanščice i Strahinščice na iztoku, izim posebnoga panonskog javora (Acer pannonicum) npr. u kanjonu gornje Krapinice.
Strahînščica, 847m
Strahînščica (jugo-srb. "Strahinjčica", srednjovjeka Očura) je zapadniji nastavak i kopija susjedne veće Ivanščice, kojoj je geološki i reljefno slična, a od nje je na iztoku odvojena dubokim kamenitim kanjonom Očura. Najveće južno naselje u okolici i najbliži prilaz Strahinščici je iz grada Krapina.
Najviši vrh je Strahinščica (847 m), a ini viši još su iztočnije Sekolje ili Hajdino Zrno (740 m) i na zapadu Goleš ili Gorjak (685 m). Kod Sutinskih toplica su termalna vrela, a takodjer ima naslaga sumpora i kod Radoboja bogata fosilna nalazišta iz terciara.
Biljni pokrov
Po vegetaciji je Strahinščica takodjer dijelom slična kao osiromašena inačica iztočnije Ivanščice, osim što tu zbog manje visine izostaje viši gorski pojas jelovih šuma. Na najvišem grebenu su bukove šume, sjeverne padine su uglavnom obrasle šumama kitnjaka i graba, dok su na južnim kamenim strminama šikare crnograba (Ostrya) i šumice kestena (Castanea), pa na krčevinama uz sela brojni vinogradi i voćnjaci.
Po kamenim karbonatnim grebenima na zapadu Strahinščice rastu šikare Ostryo-Fraxinetum orni, ter uz njih travne rudine Seslerietum kalnikensis. Na nižim karbonatnim brežuljcima pri podnožju se nalaze šume Orno-Quercetum petraeae i na donjim sunčanim strminama Querco-Ostryetum, a na silikatnim obroncima Querco-Castanetum.
Ivanščica, 1.061 m
Ivánščica (jugoštok. "Ivančica", klas.latin. Mons Ochra): - To je najviše (i florno najbogatije) vapnenasto gorje sjeverne Hrvatske u medjurječju Save i Drave, s grebenom dužine tridesetak kilometara. Okružena je rječnim dolinama Bednje na sjeveru, gornje Lonje na iztoku i Krapine na jugu, ter Očure na Zapadu. Uzdiže se južno od Varaždina, iztočnije je posebni greben Kalnika, a na zapadu se nastavlja kao zajednički lanac, preko kanjona Očura u sličnu i nižu goru Strahinščicu.
Ivanščica je većinom izgradjena od karbonatnih stijena (vapnenci i dolomiti), a kamene padine su joj strme s nizom kanjonskih potoka i piramidalnih stjenovitih vrhova. Najviši je glavni vrh Ivanščica 1.061m, pa oko nje južnije Planinica 1.009m, Batina 984m, Belige 974m, Jelenska Peč 927m i ini niži izpod 900m.
Kanjon Loborske reke
Najveći i najdublji klisurasti kanjon u sjevernoj Hrvatskoj tvori Loborska reka na jugozapadnoj padini Ivanščice iznad sela Lobor, dužine oko 4km i dubok do 400m. Ovo je i najbogatije nalazište osobite flore u Hrvatskom Zagorju, pa tu od rijetkoga južnog drveća obilno rastu npr. crnograb (Ostrya), gluhač (Acer obtusatum), raznovrsne lipe i južni hrastovi, perunika (Iris croatica), jaglac (Primula auricula), primorska paprat Ceterach, itd.
Biljni pokrov
Od svega zagorskog gorja u sjevernoj Hrvatskoj izmedju Save i Drave, upravo Ivanščica ima razmjerno najbogatiju i osobitu floru, a posebno je tu bogata dendroflora raznolikog drveća i grmlja, slična kao Žumberak i južnije ini Dinaridi. Raslinstvo Ivanščice je vrlo raznoliko i najbogatije sjeverno od Save: na višem grebenu su šume bukve i jele, pa na sjevernom podnožju kitnjak i grab, a na toplijim južnim strminama ima dosta crnograba i južnih polusredozemnih vrsta, ter više riedkih sjevernohrvatskih endema: Acer pannonicum, Iris croatica, Sesleria kalnikensis, Euphorbia pseudosaxatilis, itd.
Na višim strmim stienama gornjeg grebena Ivanščice raste Primulo-Potentilletum caulescentis, pa na kamenim točilima Asplenio-Sempervivetum rubicundi i u vlažnim kamenim klancima Cystopterido-Asplenietum viridis. Po gornjem hrbatu iznad 750m rastu jelove šume (Abieti-Fagetum ampl.), a u kraškim ponikvama i klancima javorne šume Lunario-Aceretum pseudoplatani, ter na kamenim obroncima Salici-Populetum tremulae, gornji travnjaci Seslerietum kalnikensis i na kamenim točilima Alysso-Sedetum albi.
Izpod toga na srednjim kraškim obroncima (400 - 750m) u klancima i ponikvama raste Carpino betuli-Abietetum, pa u klancima i ponikvama javorne šumice (Aceri obtusati-Fagetum), a na kamenim strminama su tisa i lipe (Tilio-Taxetum), ter strmi travnjaci Teucrio-Seslerietum sadleranae i kamena točila Antherico-Asperuletum montanae.
Na nižim karbonatnim obroncima od 120 - 400m su obične šume (Querco-Carpinetum), pa u donjim ponikvama i klancima javor s lipama (Aceri obtusati-Tilietum tomentosae), a na suhim vapnastim strmcima crnograb (Ostryo-Fraxinetum orni), pa donja kamena točila Petrorhagio-Arabidetum hornungianae i najdonje južne stijene Ceteracho-Asplenietum csikii.
Kalnička gora, 643m
Kalnik (njem. Kalnikgebirge, mađ. Nagykemlék) je manja zagorska gora u sjevernoj Hrvatskoj, ter najiztočniji karbonatni ogranak nižih jugoistočnih Predalpa spram Panonije. Kalnik je upravno podieljen izmedju Varaždinske županije i Koprivničko-križevačke županije. Na sjeverozapadu je naselje Novi Marof, na sjeveru Varaždinske Toplice, na sjeveroiztoku Ludbreg a istočno Koprivnica.
Najviši vrh Kalnika je Vranilac do 643m, pa drugi vrh Peca 624 m), ter Pusta Barbara (460 m) i vrh Škrinja oko 500m visine. Na južnoj strani ispod glavnog vrha Vranilca je selo Kalnik sa župnom crkvom Sv. Brcka, a petnaestak kilometara južnije je grad Križevci. Vršna stijena Vranilca nije pošumljena, a zapadno od nje su zidovi gradine Mali Kalnik na stjenovitom vrhu Pusta Barbara.
U najzapadnijem predjelu uz autoput kod sela Paka je stara gradina Paka iz 13. stoljeća djelomično obnovljena, a u pregibu na stijeni sjeverno od sela Kalnik su ruševine gradine Veliki Kalnik na 500m visine, izgrađene u 13. stoljeću. Poznat je po Beli IV. i šljivarima iz kalničkih sela, koji su mu za vrijeme obsade noću donosili hranu i šljive, što su omogućile da preživi opsadu, pa ih je on za nagradu darivao plemićkim poveljama (Kalnički Šljivari).
Zapadno od gradine Veliki Kalnik je planinarski dom Kalnik na 480m, do kojeg vodi asfaltna cesta iz sela Kalnik. Osam kilometara od Koprivnice na iztoku Kalnika, na koti Pesek (295 m) je planinarska kuća "Rudi Jurić". Kod sela Gornja Rijeka se nalazi slikoviti kanjonski potok i Šokot sa slapovima i kružnom planinarskom stazom. U tom selu je i dvorac obitelji Erdedy iz 18. stoljeća.
Glavni vrh Vranilac
Vranilac (643 m) je najviši vrh na jugu Kalničke gore. Njegova vršna stijena je s juga gola i uzdiže se na dugačkom prelomljenom grebenu, a sa sjeverne strane je dielom pošumljena bjelogoričnom šumom. Pedesetak metara iztočno uzdiže se TV-toranj, koji olakšava snalaženje po okolici.
Do vrha Vranilac vodi više planinarskih staza i putova, a oko kilometar iztočno od vrha nalazi je jedini planinarski dom na Kalniku i uz njega iztočno na stijeni stara gradina Veliki Kalnik. Izpod TV-tornja je zgrada TV-odašiljača, od koje do sela Kalnik i dalje vodi asfaltna cesta, pa je moguće automobilom doći blizu vrha.
Mali Kalnik (Barbara)
Vrh Pusta Barbara (460 m) na Kalniku se nalazi sjeverno od sela Deklešanec. On se uzdiže na goloj strmoj stijeni, obraštenoj sa sjevera. U okolici vrha su ostatci stare gradine Mali Kalnik. Iztočno od vrha je grebenski niz teže prohodnih stijena. Pristup je moguć s juga od sela Vojnovca i Deklešanec (Gornja Rieka), kao i sa sjevera od planinarskog doma, Novog Marofa i Varaždinskih Toplica.
Kalnička Greda
Iztočno od gradine V. Kalnika se u dužini oko 4,5 km pruža stjenoviti pošumljeni greben Kalnička greda s vrhovima zapadni Vuklec (572 m), srednji Podrevec (547 m) i najistočnije Škrinja (oko 500m). Oko polovice Kalničke grede nalazi se stjenoviti vrh zvan Podrevec, do njega je uređen markirani pristup od staze za Škrinju. Niži vrh Škrinja (oko 500 m) u istočnijem dijelu Kalničke grede, je oko 80m dugački goli stjenoviti greben. Do Škrinje je uređen pristup od mlina u selu Kalnik i od planinarskog doma na Kalniku.
Iztočno od Kalničke Grede je dugački prodor Vratno, koje čine ostatci ranijeg sela, s lovačkom kućom Vratno (nekoć lugarnica) i stara tvornica vapna Rinkov. Kroz Vratno ide stara rimska cesta, koja duboko na sjever usjeca gorski greben od početnih 200 metara, pa do 350m. Sadanja cesta spaja Vratno s Apatovcom i Slanjem, pa se tuda može dalje do Ludbrega i Koprivnice. Kod lovačke kuće Vratno lijeva cesta omogućuje prilaz izvoru Glogovnice.
Oko tri i pola sata hoda, iztočno od gradine V. Kalnika izvire mineralna voda kod sela Apatovec (Apatovečko vrelo), koja se danas puni pod nazivom "Kapljice" iz kalničkih izvora, a dalje na sjeveru su još Varaždinske Toplice.
Biljni pokrov
Raslinstvo na sjevernim silikatnim obroncima Kalnika, iako je izgledom bujno-zeleno, sastavom je jednoliko siromašno i banalno. Naprotiv na južnim vapnenastim strminama Kalnika raste po vrstama puno bogatija i raznolika flora s nizom riedkih južnih vrsta.
Tu na jugu rastu šumice crnograba (Querco-Ostryetum) i šikare Rubo-Cerasetum mahaleb, pa suhi travnjaci Antherico-Asperuletum montanae i kamenjare Petrorhagio-Asperuletum montanae, kamena točila Alysso-Sedetum albi i na sunčanim strmim stijenama Ceteracho-Asplenietum csikii, a u vlažnim zasjenjenim klancima Primulo-Potentilletum clusianae.
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU license, almost from Wikinfo and WikiSlavia.
