Hrvatsko Zagorje

Hrvatsko Zagorje (Kajkavsko područje sjeverozapadne Hrvatske), kajkav. Horvatsko Zagorje, čakav. Harvàtje Zahlâmi, ikavsko-štok. `Rvacko Zagorje: To je povijesna i kulturna cjelina sjeverozapadne Hrvatske, sjeverno od glavnog grada Hrvatske i na sjeveroistoku do gornje Podravine.

Zagorje je najvišim gorskim lancom Ivânščica-Strahînščica podijeljeno u Krapinsko-zagorske županiju na jugu i manji dio Varaždinsku županiju na sjeveroistoku. Kulturno i upravno središte nutarnjeg Zagorja je gradić Krapina, koji se većinom smatra centrom kajkavske kulture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa se u Krapini svake jeseni održava Festival kajkavske kulture.

Abstract

Hrvatsko Zagorje (Kaykavian county in northwestern Croatia): Hrvatsko Zagorje is a region north of Zagreb in Croatia between Sava and Drava rivers. It comprises the whole area north of Medvednica mountain up to Slovenia in the northwest, and up to the regions of Medjimorje and Podravina in the northeast. This is a hilly county including the central highest range Mt Ivančica 1061m, the longest Mt Medvednica 1032m, and Strahinčica 847m, the northernmost Macelj 718m, Ravna gora 686m, the easternmost Kalnik 643m, and other minor hills. The population of Zagorje is not recorded as such, as it is administratively divided among Krapina-Zagorje County (total population 142,432), western and central part of Varaždin County (total population 183,730) and northwestern part of Zagreb County (total population 309,696), so the population of Zagorje can be reasonably estimated to exceed 200,000 people. Croats usually refer to this region as "Zagorje", a word which means "upland", "hinterland" or literally "beyond the mountain" (Medvednica). The town of Krapina is often referred to as the cultural capital of Kajkavian dialect, the north-western dialect of the Croatian language. Every autumn, the Festival of Kajkavian Culture (Festival kajkavske popevke) takes place in Krapina.

Zemljopis Hrvatskog Zagorja

Hrvatsko Zagorje je kulturno-povijesna cjelina u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, a od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv: „za gorom“. Zagorje je posebna zemljopisna cjelina koja se pruža od vrhova Macelja i Ravne gore na sjeveru do Medvednice na jugoistoku. Zapadna granica Zagorja je rijeka Sutla (ujedno i državna sa Slovenijom), a istočna granica je razvodnica sliva Krapine i Lonje. To je pretežno brežuljkasti kraj između Macelja, Medvednice i rijeke Sutle, čijim se središnjim dijelom u smjeru istok-zapad pruža najviši gorski niz Ivanščica-Strahinščica koji dijeli Zagorje na dva dijela, sjeverno i južno Zagorje. Sjeverno ili Zgorne Zagorje je u dravskom slivu rijeke Bednje i gravitira Varaždinu kao dio Varaždinske županije, a južno ili Zdolne Zagorje je u savskom slivu Krapine i Sutle pa upravno spada u Krapinsko-zagorsku županiju.

Klima Hrvatskog Zagorja

Na području Hrvatskog Zagorja vlada vlažniji tip kontinentalne klime za koji su značajna umjereno topla ljeta i dosta kišovite i hladne zime. Najveće ljetne temperature preko 30°C su poznate u lipnju, srpnju i kolovozu. Minimalne zimske temperature ispod 10°C su u prosincu do –17,2°C, siječnju do –20,5°C, veljači do –22°C i ožujku do –15,5°C. Samo 3 mjeseca tj. lipanj, srpanj i kolovoz nikad nemaju negativnih temperatura. Ledenih dana (stalno ispod nule) ima pretežno u mjesecima prosincu, siječnju i veljači. Zagorje je područje kopnenog oborinskog režima sa čestim i obilnim kišama (kajk. dežje) u svibnju, lipnju i srpnju tj. najviše u tijeku vegetacijskog doba. Drugi oborinski maksimum je u studenomu, a najmanje je proljetnih oborina u mjesecima veljači i ožujku.

Magla (kajk. megla) se pojavljuje tijekom cijele godine, pa i u ljetnoj sezoni u jutarnje i večernje doba dana, a u zimskom razdoblju tijekom cijelog dana. Najveći broj dana s maglom imaju jesenski mjeseci: rujan, listopad, studeni i prosinac. Godišnje je ukupno 56 dana s maglom tj. 15,3% godine sa smanjenom vidljivosti. U Zagorju se strujanje vjetrova dosta modificira pod utjecajem neravnog reljefa. Najčešći su zapadni vjetrovi sa 45% trajanja tijekom godine. Na drugom mjestu su istočni vjetrovi sa 29% trajanja, dok je vremensko doba bez vjetra oko 6% godine. Maksimalne jakosti vjetrova su od 6–9 Beauforta, a najjači su zimski vjetrovi od kasne jeseni do početka proljeća. Razmjerno najvjetrovitije područje oko Zagorja je na istočnoj Medvednici greben Lipa-Oštrac, gdje je već u probnom radu par manjih privatnih vjetroelektrana na predjelu Gornja Planina-Vejálnica (kajkav.= vjetrometina).

Veće Zagorsko gorje

Hrvatsko Zagorje je upravo i dobilo ime po nizu gorskih masiva koji se pružaju oko rubova i po sredni Zagorja (najviša Ivânščica), pa su oni tu uvodno pobliže prikazani zajedno s izvornim kajkavskim nazivima. Glavni veći grebeni medju zagorskim gorjem, viši od 600m jesu najviša Ivanščica 1.061m, najduža Medvednica 1.032m, pa Strahinščica 847m, najsjeverniji Macelj 718m, Ravna gora 686m, najistočniji Kalnik 643m, Kunagora 561m i ini manji brežuljci ispod 600m. Najduži je tu cjeloviti gorski greben Medvednice dužine 42km, dok Ivanščica i zapadnija Strahinščica i Kunagora takodjer tvore zajednički gorski niz istok-zapad dug preko 40km.

Nazivlje zagorskih brda

U popularno-planinarskim prikazima se manja brda i osrednje gorje Hrvatskog Zagorja krivo i nestručno nazivaju "planinama",- što su u zemljopisu i geomorfologiji samo viši grebeni iznad nekih 1.400m s izraženom visinskom zonacijom i golim travnatim vrhovima. U zagorskom reljefu su pravo gorje samo viši grebeni Ivanščice i Medvednice s izraženim gorskim pojasom jele, a sve ino oko Zagorja su tek niža brda i brežuljci, ili na domaćemu kajkavskom Zagorski bregi.

Sva zagorska brda izvorno nose isključivo domaće kajkavske nazive, ali su im u vukovskoj Jugoslaviji javno nametnuta nova štokavizirana imena, od kojih su se neka inercijom zadržala do danas: Najgorji vukovski pseudonim u Hrvatskom Zagorju je tzv. "Strahinjčica" (izvorno Strahinščica) izkrivljen po srpskom knjazu 'Strahinji', pa tzv. "Ivančica" (izvorna Ivanščica) i tzv. "Sljeme" (izvorno-kajkavski Sleme),...itd.

Zagrebéčka Medvédnica 1032m

Medvédnica ili Zagrebéčka gora (staro latin. Mons Pyrrus, njem. Slemengebirge, magjar. Zelemen hegy): To je najpoznatije i najduže gorje oko Zagorja sjeverno od Zagreba, izduženo 42 km smjerom jugozapad-sjeveroistok. Glavni greben je većinom gradjen od paleozojskih silikata, a niže padine su pod karbonatnim naslagama iz Panonskog mora kad je u terciaru Medvednica bila panonski otok. Glavni su medvednički vrhovi Sljeme (1.032 m), Puntijarka (990 m), Malo Sljeme (966 m) i istočnije ini niži od 900m. Na Medvednici je izgradjena cesta, žičara, TV-toranj i desetak planinarskih domova, a u višem dijelu oko Sljemena su i novi skijaški spustovi.

Glavni silikatni vrhovi srednje Medvednice su većinom zaobljeni položenih padina, a niži karbonatni vrhovi istočnog grebena Lipa-Oštrc su oštriji i strmi kameniti (vidi niže). Najviši gorski hrbat Medvednice je većinom bio obrastao visinskim šumama bukve i jele (dijelom posječeno), niže padine na sjeveru su pod šumama kitnjaka i graba, a na južnoj padini je bilo dosta kestena (Castanea) koji je dijelom posječen za voćnjake i izgradnju širenjem Zagreba. Istočne karbonatne padine su danas s promjenom klime zarasle prostranim šikarama južnog crnograba.

Kraški greben Lipa-Oštrc

Manje i pliće karbonatne naslage iz terciarnog Panonskog mora obavijaju niže obronke oko Medvednice, osobito na jugu oko Gračana i Šestina, te na zapadu od Podsuseda do zaravni Ponikve. Medjutim, najveće prostranstvo i debljina kraških karbonata je razvijeno na istoku Medvedice, duž grebena Lipa-Oštrc sjeverno oko Čučerja i Vugrovca. Jezgra tog istočnog grebena je od starih permo-karbonskih karbonata, a oko podnožja još prekrivena i mladjim terciarnim vapnencima i karbonatnim laporima. Zato se taj istočni dio gradjom dosta razlikuje od glavne Medvednice i sličniji je Žumberku i Ivanščici. Tu su npr. na jugu vapnenačkog vrha Oštrc kameni kukovi Pečovje i Tisova Peć, a oko sjevernog vrha Tepčina Špica je niz visinskih ponikava. Glavni su karbonatni kameni vrhovi toga istočnog grebena: najistočniji Rog 709, Lipa 749m, sjevenije Tepčina Špica 636m, Volarnica 689, Gorščica 817m, Oštrc 737m, južnije Pečovje 655m i ini niži ispod 600m.

Zbog tih debljih i prostranih kraških karbonata, te novijih klimatskih promjena je tu na istočnoj Medvednici oko grebena Lipa-Oštrc, sada razvijena izrazita i prostrana kraška vegetacija primorskog tipa i s pripadnom južnom faunom, kao na brdima Istre i dalmatinske Zagore, a vrlo različita od ostale kontinentalne Medvednice. Ovdje raste osebujna flora od 663 južnih kraških biljaka i tu na brojnim padinama i brežuljcima oko 9 četvornih km posve dominiraju crnograb (Ostrya), crni jasen (Fraxinus ornus), razni južni hrastovi i primorsko grmlje, južne trave (Chrysopogon i sl.), ino primorsko bilje (Microrrhinum, Buglossides itd.), južna povijuša Dioscorea orientalis, primorska paprat Ceterach, a okolo cvrkuću južne primorske ptice kao Monticola, gavran, divlji golubi, itd. Ovaj karbonatni kras Lipa-Oštrc je najveća kraško-primorska oaza submediteranskog tipa u jugozapadnoj Panoniji sjeverno od Save.

Ivanščica 1061m

Ivânščica (jugo-srb. "Ivančica", staro latin. Mons Ochra) je najviše gorje u sjevernoj Hrvatskoj izmedju Save i Drave. Uzdiže se južno od Varaždina, istočnije je posebni greben Kalnika, a na zapadu se nastavlja kao zajednički lanac, preko kanjona Očura u sličnu i nižu goru Strahinščicu. Većinom je izgradjena od karbonatnih stijena (vapnenci i dolomiti), a kamene padine su joj strme s nizom kanjonskih potoka i piramidalnih stjenovitih vrhova. Najviši je glavni vrh Ivanščica 1.061m, pa oko nje južnije Planinica 1.009m, Batina 984m, Belige 974m, Jelenska Peč 927m i ini niži ispod 900m. Od svega zagorskog gorja ima Ivanščica razmjerno najbogatiju i osobitu floru, a posebno je tu bogata dendroflora raznolikog drveća i grmlja, slična kao Žumberak i južnije Dinaridi. Na višem grebenu su šume bukve i jele, na sjevernom podnožju kitnjak i grab, a na toplijim južnim strminama ima dosta crnograba.

Kanjon Loborske reke

Najveći i najdublji klisurasti kanjon sjeverne Hrvatske tvori Loborska reka na jugozapadnoj padini Ivanščice iznad sela Lobor, dužine oko 4km i dubok do 400m. Ovo je i najbogatije nalazište osobite flore u Zagorju, pa tu od rijetkoga južnog drveća obilno rastu npr. crnograb (Ostrya), gluhač (Acer obtusatum), raznovrsne lipe i južni hrastovi, perunika (Iris croatica), jaglac (Primula auricula), primorska paprat Ceterach, itd.

Strahînščica 847m

Strahînščica (jugo-srpski: "Strahinjčica", srednjovjeka Očura) je zapadniji nastavak i kopija susjedne veće Ivanščice, kojoj je geološki i reljefno slična, a od nje je na istoku odvojena dubokim kamenitim kanjonom Očura. Najveće južno naselje i najbliži prilaz je iz grada Krapina. Po vegetaciji je takodjer dijelom slična, osim što tu zbog manje visine izostaje viši gorski pojas jelovih šuma. Na najvišem grebenu su bukove šume, sjeverne padine su uglavnom obrasle šumama kitnjaka i graba, dok su na južnim kamenim strminama šikare crnograba (Ostrya) i šumice kestena (Castanea), a na krčevinama uz sela brojni vinogradi i voćnjaci.

Macelj, 718m

Macelj je staro gorje na sjeverozapadu Zagorja uz hrvatsko-slovensku granicu, s najvišim vrhovima Log (718 m) i Belinovec (714 m). Gorski greben je gradjen pretežno od lapora i pješčenjaka, a na sjeveroistoku se preko ceste Ptuj-Krapina nastavlja u niže humlje Kolos (slovenski: Haloze). Većinom je obrastao bujnim bukovim i jelovim šumama, ali je inače flora jednolična i siromašnija vrstama u poredbi s inim zagorskim brdima.

Ravna gora 686m

To je najsjeverniji gorski greben Zagorja i cijele Hrvatske, izuzev niže humlje Kolos (slovenski Haloze) na sjeverozapadu uz slovensku granicu. Uzdiže se sjeverno od višeg grebena Ivanščice, izmedju Trakoščana i Lepoglave. Ravna gora ima polukružni oblik potkove sa središnjom dolinom ponornice Kamenice koja otječe na jugoistoku. Sastoji se većinom od vapnenačkog krasa s više špilja i kanjonskih potoka, te strmih stijena na jugozapadnoj padini, pa je ovo najsjeverniji kraški greben u Hrvatskoj. Najviši je vrh Ravna gora (686 m) na sjeverozapadnoj strani kružnog grebena, a na jugozapadu je drugi vrh Hudo Duplje, 655m. Gornji greben je uglavnom obrastao šumom bukve i jele, a na jugozapadnim stjenovitim strminama su naša najsjevernija nalazišta crnograba (Ostrya) i ine južne flore.

Kalnik, 643m

Kalnik je najistočniji gorski greben oko Hrvatskog Zagorja, izdvojen u nizini zapadno od Koprivnice i sjeverno od Križevaca. Od svega inog gorja sjeverne Hrvatske sa zaobljenim i pošumljenim vrhovima, Kalnik se unatoč manje visine napose izdvaja svojim oštrim klisurastim grebenom s golim kamenim vrhovima nalik kraškim Dinaridima: jugozapadno je kameni greben Barbara (ili Mali Kalnik, 460m), pa najviši kameni vrh Vranilac (643 m), a istočnije Vuklec (572 m), Podrevec (549 m) i sjevernije izvan tog grebena su još zaobljeni vrhovi Hruškovec (624 m) i Bračevo (604 m). Na jugozapadu kamenog grebena je i kanjonski potok Šokot sa slapovima, a na istoku Kalničke grede je kanjonski potok Kamešnica. Sjeverne valovite padine Kalnika su većinom pod šumama, a južne strmine pod voćnjacima i vinogradima uz naselja, dok su uz vršni kameni greben šikare crnograba (Ostrya) s inom rijetkom i osobitom florom na stijenama: Primula auricula, Ceterach itd.

Niži 'Zagorski Bregi'

Izvan tih 6 navedenih većih i izrazitih grebena, na ostalom medjuprostoru Hrvatskog Zagorja takodjer manjeviše prevladavaju prostrani valovito-brežuljkasti tereni nižih brda i humlja visine 400 - 600m. Medju njima su još značajne npr. iduće 4 reljefne cjeline:

Kunagora, 561m

Kunagora ili Kostelska gora (561 m) je najzapadniji brdski greben Hrvatskog Zagorja uz gornju Sutlu, kao zapadni ogranak karbonatnog lanca Ivanščica-Strahinščica, od kojega je na istoku odvojen dolinom rječice Krapinice. Najveće susjedno naselje za pristup toj gori na jugu je gradić Pregrada, a na jugozapadu je poznati dvorac Veliki Tabor. Najviši greben i sjeverne padine su uglavnom pod šumama, a južni su obronci većinom iskrčeni sa zaselcima, voćnjacima i vinogradima. Najbogatija osobita flora raste uz kameni kanjon rječice Kosteljine.

Cesarska gora 509m

Cesarska gora (509 m) je kraći karbonatni greben na zapadnom rubu Zagorja, kod Klanjca uz vapnenačku sutjesku rijeke Sutle preko koje se u istočnoj Sloveniji nastavlja na slično Bizeljsko humlje (621 m). Najviši je vrh na istoku Cesarsko brdo (509 m), a na zapadu je niži kameniti Cesargrad 462m. Na zapadnom podnožju je stjenoviti kanjon Zelenjak sa spomenikom Antunu Mihanoviću koji je tu spjevao tekst hrvatske himne "Lijepa naša domovino".

Kolos (Haloze) 503m

Kolos-gora (slovenski: Haloze) je izduženo humlje na slovenskoj granici uz Podravinu, izmedju Ptuja i Varaždina sjeverozapadno od Ravne gore. To su najsjeverniji 'Zagorski bregi' kao niži sjeveroistočni nastavak Macelja, od kojega su odvojen i cestom Krapina-Ptuj. Gradjeni su uglavnom od terciarnih lapora i pješčenjaka, a najviši greben je Gora, 503m. Uz brojna brdska sela i zaselke su šume većinom iskrčene i zamijenjene vinogradima, a divlja flora je razmjerno jednolična i siromašna.

Komorska gora, 414m

Komorska gora ili Strugača (414 m) je niže karbonatno humlje usred Hrvatskog Zagorja, izmedju Zlatara i Mihovljana. Gradjena je većinom od karbonatnih lapora i dolomita s glavnim vrhom Komorčec (414 m), a na istočnoj padini iznad Sutinskih Toplica je usječen slikoviti klanac Sutina sa 2 špilje i bogatom osobitom florom.

Zagorske rijeke

Pored brojnih potoka i desetak manjih rječica, na zagorskom ozemlju se ističu 3 glavne rijeke: na sjeveru u dravskom slivu iz Zagorja teče rijeka Bednja, a na jugu u savskom slivu je glavna područna rijeka Krapina i na zapadu duž slovenske granice rijeka Sutla.

Bednja (Baednjo)

Bednja (lokalno-bednjanski: Baednjo) je treća najduža rijeka od 133km koja cijelim tijekom teče kroz Hrvatsku, nakon najduže hrvatske rijeke Kupe (296 km) i druge Korane (144 km). Desna je pritoka rijeke Drave s površinom sliva od 596 km2. Izvire u Maceljskom gorju na 320m visine kod Trakošćana u Hrvatskom Zagorju. Teče u sjevernom Zagorju nizvodno kroz naselja Bednju, Beletinec, Novi Marof, Varaždinske Toplice i Ludbreg pa se ulijeva u Dravu kod Malog Bukovca blizu Ludbrega. Pritoci su joj: Crnoglavec, Trnôvčica, Drenovec, Rakovec, Ljuba potok, Korunščâk, Bistrica, Marinšek, Voča i Žaróvnica.

Rijeka Krapina

Krapina je rijeka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i lijevi pritok rijeke Save, a dugačka je oko 75 kilometara i pripada crnomorskom slivu. Izvire na jugoistoku gorja Ivânščica kod sela Pece i cijelim svojim tijekom protječe kroz Hrvatsko Zagorje, a ulijeva se u Savu kod Podsuseda na zapadnom rubu Zagreba. Tu je ranije tvorila širju deltu i otok s franjevačkim samostanom, što je kasnije nestalo kanaliziranjem ušća i tu je u planu pregradnja nove hidroakumulacije za buduću hidrocentralu Podsused. Najprije teče sredinom Zagorja na zapad, pa jugozapad i jug, a u selu Kupljenovo 10km uzvodno od ušća u Savu je stalna vodomjerna postaja. Najveća naselja uz koja teče Krapina jesu Konjščina, Bedékovčina, Zabok i Zaprešić. Uglavnom ima desne pritoke koji izviru iz Ivânščice i Strahînščice, od kojih je najveća Krapinica koja izvire ispod Macelja.

Rijeka Sutla

Sutla (slovenski Sotla) je granična rijeka između Hrvatske i Slovenije. Dužina joj je oko 87,5 km, od čega u Hrvatskoj 89 km, a izvor rijeke Sutle je na slovenskoj granici kod sela Log pri Rogatcu na jugozapadu Macelja. Ulijeva se u rijeku Savu u selu Drenje Brdovéčko kod Harmice. Protječe uz naselja zapadnog Zagorja kroz koja paralelno uz Sutlu vodi i željeznička pruga: Kumrovec, Tuhelj, Klanjec, Harmica i dr. Na području općine Zagorska Sela i slovenske općine Podčetrtek od godine 2005. je osnovana turistička zona 'Sutla-dolina zdravlja'.

Povijest Hrvatskog Zagorja

Najstariji tragovi naseljenosti u Zagorju potječu još od neandertalaca iz paleolitika. Kod Krapine su 1897. pronađeni ostatci tzv. „krapinskog pračovjeka“ (neandertalca) iz starijeg kamenog doba. Na naseljenost u kasnijim razdobljima upućuju razmjerno brojna arheonalazišta npr. Rimske Aquae Iasae (današnje Varaždinske Toplice), ali sve do 12. stoljeća naselidba nije bila stalna. Kontinuirana naseljenost započela je od kraja XII. stoljeća podizanjem utvrđenih gradova (Krapina, Oštrc, Belecgrad, Loborgrad itd.) na strmijim i zaštićenim položajima u podnožju Ivanščice i drugih gora. Uz blizinu burgova su se vezala i srednjovjeka naselja pa je težište naseljenosti u to doba bilo u višoj zoni, na dodiru gora i prigorja. Od kraja XV. naseljavala se niža, prigorska zona, do tada uglavnom prekrivena šumama, koja je prirodno najpovoljnija za naseljavanje. Zagorje je zbog udaljenosti od ratnih zbivanja i relativne sigurnosti bilo imigracijski prostor u koji je doselilo brojno stanovništvo iz nesigurnih graničnih hrvatskih krajeva prama Osmanlijskom Carstvu, predvođeno plemstvom koje diljem Zagorja gradi brojne dvorce. Formirala su se brojna mala raštrkana naselja često sastavljena od zaselaka, dok su uz ceste i putove osnovana nizinska sela.

Od druge polovice XIX. stoljeća su jače naseljene najniže, dolinske plohe, na što je najviše utjecala izgradnja željezničke pruge Zaprešić – Varaždin god. 1886. dolinom Krapine i njenog odvojka od Zaboka do Krapine dolinom Krapinčice, ali i drugih pruga. Doline su danas težište naseljenosti Zagorja i u njima se nalaze sva važnija zagorska naselja: Krapina, Zabok, Ivanec i dr. Zbog guste naseljenosti i visokog prirodnog prirasta, sredinom 19. stoljeća uz jako cijepanje i usitnjavanje ionako malih posjeda se pojavila agrarna prenaseljenost. Tada se Zagorje iz imigracijskog počelo pretvarati u iseljenički kraj. Pučanstvo se najviše iseljavalo u Zagreb, ali i u druge poljoprivredne krajeve središnje i istočne Hrvatske. No sve do 1948. godine, zbog visokog prirodnog prirasta, broj stanovnika u Zagorju se unatoč emigraciji stalno povećavao do maksimalnih 273 000. Nakon toga je započelo doba izrazitog smanjivanja broja stanovnika, koje traje do danas. Zagorje ipak još uvijek pripada među najgušće naseljene hrvatske krajeve s oko 110 st./km2.

Kajkavica i etnonimi

Pored susjednoga sjevernijeg Medjimôrja je Hrvatsko Zagorje do danas ostalo izrazitim govornim područjem dialektnih kajkavaca (vidi pobliže: Kajkavica), gdje doseljeni balkanski štokavci još uvijek tvore razmjerno neznatnu manjinu. Pritom su oko Zagorja zastupljena sva 3 glavna kajkavska poddialekta glede izgovora slavenskog jata: najčešći su ekavski kajkavci, pa prijelazni dvoglasni iekavci i rjedji ikavski kajkavci.

Ekavski kajkavci su više rašireni po rubnim dijelovima oko Zagorja i najviše po sjevernom Zagorju u slivu Bednje. Tu se oko izvorišta Bednje (sela Bednja, Jesenje i Trakoščan) još govori arhaična Baegnjûnska prakajkavica bliža poljskom i češkom jeziku, ter srednjovjekom govoru karpatske Bijele Hrvatske.

Iekavski kajkavci su govorna osobitost Hrvatskog Zagorja i rašireni su po srednjem Zagorju najviše u slivu Krapine. Kod ovih tipskih Zagoraca se uz zamjenicu kaj, jat većinom izgovara kao prijelazni dvoglas "i-e" (ne kao štokavsko 'ije').

Ikavski kajkavci se nalaze uglavnom samo na jugozapadu Zagorja prama slovenskoj granici uz donju Sutlu, a inače ih još ima u Pokupju i mjestimice po srednjoj Hrvatskoj npr. u Turopolju. Kod njih se uz zamjenicu kaj, ikavski jat izgovara većinom kao "i" a rjedje kao 'e' (po sličnoj shemi kao kod prijelaznih čakavskih poluikavaca gornjeg Jadrana): vidi još pobliže Kajkavska ikavica.

Zagorski kajkavci se nacionalno uglavnom izjašnjavaju kao horvâti. Osim toga, u Zagorju se rabe još 2 regionalna etnička nadimka Kumeki i Bezjaki, koje su pristrani balkanski Vukovci ideološki proglasili pogrdnim nadimcima, jer se nikako ne uklapaju u partijski zadanu srbohrvatsku etnografiju i jugoslavističku 'istoriju':

Kajkavski Bezjaki

Po detaljnim strukovnim analizama akademkinje dr. Marijane Gušić iz Etnografskog muzeja Zagreb (1965.), naši kajkavski "Bezjaki" su iskonom zapravo slavizirani potomci antičkih Gota iz plemena Gepida, doseljenih iz Skandinavije, a naš naziv 'Bezjaki' je kajkavski prijevodni kalk iz gotskoga "gepid" (= 'spor-lijen'). Ovi Gepidi su početkom velike selidbe naroda u Panoniji bili napokon pobijedjeni i razbijeni, pa ih je zatim dio romaniziran i asimiliran u današnjoj Rumunjskoj, a ostali su većinom kod nas slavizirani kao kajkavski Bezjaki u Zagorju, Pokupju i sjevernoj Istri.

Zagorski Kumeki

Niti zagorski "kumeki" nemaju veze s pogrdnim balkansko-štokavskim 'kumovima' kako to podmeću srbohrvatski jugoslavisti, nego su naši zagorski "Kumeki" iskonom zapravo plemeniti kajkavski Iranohrvati i naziv im je pradavni klinopisni "kumme-ki" (= hodočasnici) iz akado-sumerske Mezopotamije.

Zagorski turizam

Hrvatsko zagorje ima velike turističke mogućnosti. Nalazi se na dodiru Alpa, sjevernih Dinarida i panonskog bazena pa je stoga geološki dosta složeno, što utječe na razmjerno živu tektonsku aktivnost. Tuda se pruža nekoliko rasjednih linija duž kojih su nastale brojne zagorske toplíce, a od većeg broja toplica su najpoznatije Stubičke, Krapinske, Tuheljske i Varaždinske. Također je tu bogata i kulturno-povijesna baština: stari burgovi, dvorci, crkve i ini spomenici. Od velikog broja utvrda i dvoraca su najpoznatiji dvorci Trakošćan na brežuljku s jezerom uz gornji tijek Bednje, pa Veliki Tabor kod Pregrade, kao i barokni Stari grad Varaždin. Marija Bistrica je najpoznatije hodočasničko središte u Hrvatskoj, a u središta hodočasničkog turizma pripada i Trški Vrh kod Krapine. Turističkoj privlačnosti još pridonosi nalazište krapinskog pračovjeka Hušnjakovo i etnoselo u Kumrovcu, a u neposrednoj blizini Klanjca je slikovita sutjeska Zelenjak uz Sutlu, gdje je spomenik hrvatskoj himni.

Gospodarstvo

Preko 4/5 od ukupnog broja zagorskih naselja ima ispod 500 stanovnika. No samo u prometno najzabačenijima se održala tradicijska ruralna struktura, dok se veći dio već urbanizirao pod utjecajem lokalnih centara rada, ali i obližnjih gradova Zagreba i Varaždina. Poljodjelstvo je sve do početka 20.st. bilo najvažnija djelatnost u Zagorju, a u zadnjih stotinjak godina to sve više dopunjuju ili zamjenjuju ina zanimanja. Zbog velike gustoće pučanstva su osnovani brojni pogoni najviše tekstilne i inih industrija. Mnoge od tih su dosad prestale postojati, što je prouzročilo veliku nezaposlenost, a slično se već dogodilo i početkom 1960tih godina kad su zatvoreni skoro svi zagorski ugljenokopi.

Pučanstvo i naselja

Gradovi i gradići s preko 6 000 stanovnika (2001.): Varaždin (Vorežlin, 49.075 st.), Ivânec (14.434 st.), Novi Marof (13.857 st.), Krapina (12.950 st.), Zabok (9.365 st.), Bedêkovčina (8.482 st.), Lepoglava (8.718 st.), Pregrada (7.165 st.), Varaždinske Toplíce (6.973 st.), Sveti Križ Začrêtje (6.619 st.), Marija Bistrica (6.612 st.), Oroslavje (6.570 st.) i Zlatâr (6.506 st.).

Veća sela ispod 6.000 stanovnika (2001.): Donja Stubica (5.930 st.), Krapinske Toplíce (5.744 st.), Gornja Stubica (5.726 st.), Hum na Sutli (5.476 st.), Veliko Trgovíšče (5.220 st.), Bednja (Baednjo, 4.765 st.), Konjščina (4.074 st.), Jakóvlje (3.952 st.), Klanjec (3.234 st.), Zlatar Bistrica (2.830 st.), Stubičke Toplíce (2.752 st.) i još ini manji.

Zagorska kultura

Važnije su kulturne manifestacije u Zagorju: Tjedan kajkavske kulture - Krapina, Svečanosti kajkavske popevke Krapina, Dani kajkavske riječi u Zlataru, Dani Ksavera Šandora Gjalskog - Gredice, Glumački festival u Krapini (GFUK), Mali "Kaj" Krapina, Zagorska krijesnica Krapina, Branje grojzdja Pregrada; Tjedan kulture, zabave i športa Sv.Križ Začretje; Dani Franje Horvata Kiša u Loboru (odabir najboljeg hrvatskog putopisa), Tabor film festival (International short film festival) Desinić i Zabok.

Zagorsko-krapinska županija

Krapinsko-zagorska županija se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske i pokriva veći dio tj. 3/5 zagorskog prostora (ostalo na sjeveru je Varaždinska županija). Po popisu pučanstva 2001. godine, na području Krapinsko-zagorske županije je živjelo 142.432 stanovnika, što iznosi 3,2% od ukupnog pučanstva Republike Hrvatske. Etnički sastav je bio sljedeći: Hrvati 98,4%, Slovenci 0,3%, Srbi 0,2% i ini ostalo. Na području Krapinsko-zagorske županije prevladavaju seoska naselja, a i veća naselja koja su formalno proglašena gradovima su zapravo prijelaznog urbano-seoskog karaktera. U urbaniziranom području općina i gradova živi oko 36.142 gradjana, što je 24% ukupnog pučanstva županije. Porast broja stanovnika stalno je prisutan u svim urbaniziranim naseljima, dok se u seoskim naseljima bilježi smanjenje broja stanovnika. Krapinsko-zagorska županija je upravno podijeljena na 7 gradova i 25 inih općina.

Gradovi su (abecedno): Donja Stubica, Klanjec, Krapina (najveće sjedište županije), Oroslavje, Pregrada, Zabok i Zlatar.
Ine su još općine u županiji: Bedekovčina, Budinščina, Desinić, Đurmanec, Gornja Stubica, Hrašćina, Hum na Sutli, Jesenje, Konjščina, Kraljevec na Sutli, Krapinske Toplice, Kumrovec, Lobor, Mače, Marija Bistrica, Mihovljan, Novi Golubovec, Petrovsko, Radoboj, Stubičke Toplice, Sveti Križ Začretje, Tuhelj, Veliko Trgovišče, , Zagorska Sela i Zlatar Bistrica.

Literatura

Babić, Ž. 1958: Prilog geologiji Ivančice. Geološki vjesnik 12: 269-272, Zagreb.
Blašković, V. 1958: Prostor i reljef Hrvatskog Zagorja. Naše planine 4: 231-246, Zagreb.
Barić, Lj.& Tajder, M. 1942: Mineraloško-petrografski rad na području Strahinščice i Ivanščice. Vjestnik Hrvatskog geoložkog zavoda 1: 27-29, Zagreb.
Crkvenčić, I. 1958-1959: Prigorje planinskog niza Ivančice, 1-2. Geografski glasnik 19: 7-59 & 20: 1-51, Zagreb.
Gušić M. 1967: Etnička grupa Bezjaci. Zbornik za narodni život i običaje 43: 7-124, JAZU - Zagreb.
Gušić, B. 1972: Zaštita prirode Medvednice. Naše planine 24: 233, Zagreb.
Kirigin, B. 1963: Prikaz klimatskih prilika Medvednice. Rasprave i prikazi Hidrometeorološkog zavoda Hrvatske, 9: 1-72, Zagreb.
Malez, M. 1952: Minerali i stijene Ivančice. Naše planine 4: 178-183, Zagreb.
Poljak, J. 1942: Prilog poznavanju geologije Kalničke gore. Vjestnik Hrvatskog geoložkog zavoda 1: 53-92, Zagreb.
Poljak, Ž. 1960: Planinarski vodič po Hrvatskom Zagorju. Planinarski savez Hrvatske, Zagreb, 62 str.
Poljak, Ž. 1976: Medvednica, planinarsko-turistički vodič. Planinarski savez Hrvatske, Zagreb.
45. tjedan kajkavske kulture - Krapina 2010. Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, Krapina. (http://www.kajkavske-popevke.hr/).

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original condensed compilation, enlarged and adapted by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.