Kapelsko gorje, 1534m
Kapelsko gorje (grč. Alphion oros, latin. Alpes Albiae, čakav. Belavâr, kajkav. Belázica), je jedan od najdužih planinskih lanaca medju Dinaridima, dugačak oko 85 km i treći po dužini nakon Velebita (145 km) i lanca Dinara-Kamešnica (110 km). Pruža se u Gorskom Kotaru i Lici dinarskim smjerom (sjeverozapad-jugoistok), od Delnica pa sve do Plitvičkih jezera. To je uglavnom kraško gorje izgradjeno od mezozojskih vapenaca i obilnih dolomita, a sastoji se od više Velike Kapele (1.534 m) na sjeverozapadu u Gorskom Kotaru i niže Male Kapele (1.279 m) na istoku u Lici, izmedju kojih je niže sedlo Vrh Kapele 884m sa starim cestovnim prijelazom na Karolinskoj cesti.
Najzapadniji vrh u proširenom lancu zajedničke Kapele bio bi Burni Bitoraj (1.385 m) iztočno iznad Fužina, a najviši vrhunac ciele Kapele je Bjelolasica (1.534 m) iztočnije od Delnica i najiztočniji niži vrh u širjem obsegu Kapele je Trojvrh na Ljubčagori (938 m) južnije od Slunja. Osim glavnoga cjelovitog lanca u nizu Velika Kapela-Mala Kapela, oko tog lanca se kao bočni ogranci još nalaze 3 manja kraška masiva odvojena medjuplaninskim dolinama, koje neki kao stručni geolozi većinom izdvajaju u posebne gorske masive, dok se u popularno-planinarskim brošurama obično pribrajaju proširenom lancu Kapele.
To je na sjeveru stjenoviti Klek iznad Ogulina (1.182 m), a na jugozapadu uz Kvarner iznad Vinodola i Bakarskog zaljeva je još izdvojen i strmi primorski lanac Liburnijskog krasa Bitoraj-Viševica (1.428m), ter na jugu paralelno sa M. Kapelom još podjednako visoko Ličko Sredogorje (1.268 m) i na sjeveroistoku spram Korduna još paralelni niži lanac Ljubčagora (938 m). Oko Velike Kapele većinom žive kajkavci i manje čakavaca na jugu, a oko M. Kapele i Sredogorja su većinom novonaseljeni štokavci - ali su sve do Turaka i tu bili uglavnom čakavci.
Sadržaj
Summary
Kapela is a long chain of ramified mountains in the southwestern Croatia along 85 km in NW-SE direction, between the Ogulin valley in the north, and the Vinodol coast and Lika valley in the south. It consists of northwestern Major Kapela (1526 m) in Gorski Kotar area, and southeastern Minor Kapela (1279 m) in Lika county. Kapela belongs to Dinaric Alps, and this is the narrowest mountain prague between continental Pannonia and the coastal Mediterranean.
Kapela is mainly composed of karst limestone rocks, and Mala Kapela is chiefly dolomite. On the Velika Kapela there are many protected sites and landscapes. The famous are White cliffs and Samarske cliffs (Bijele i Samarske stijene), and Klek rockery above Ogulin town. The highest peak is Bjelolasica (1526m) which overlooks mountains Velebit, Plješivica, islands Krk, Cres, Lošinj, Kvarner Gulf, etc.
Velika Kapela, 1534m
Velika Kapela je planinski lanac u zapadnoj Hrvatskoj i nalazi se na istoku Gorskog Kotara. Pruža se od Gorskog Kotara na zapadu do Like na istoku i od Ogulinske doline na sjeveroistoku do Mrkopaljskog, Drežničkog polja i Križpolja kojima je na jugozapadu odvojena od drugih obalnih lanaca Bitoraj-Viševica (1.428 m) i Senjsko Bilo (1.494 m). Na jugoistoku se V. Kapela preko sedla Kapela nastavlja u nižu Malu Kapelu (1.279 m), a na sjeverozapadu ju Delničko polje odvaja od nižeg Risnjaka (1.528 m).
Greben Velike Kapele je inače najuži planinski prag izmedju kontinentalne Panonije i primorskog Mediterana na obali Senj-Novi Vinodolski, pa ima važno prometno-strateško značenje. Tzv. "Bjelolasica" je noviji iskrivljeni štokavski naziv višeg grebena V.Kapele koji uglavnom tu koriste manjinski jekavski pravoslavci, dok su naši izvorni stariji toponimi za isto gorje čakavski Belavâr i kajkavski Belázica, koji su zapravo izvorni prijevodni kalkovi iz antičkoga rimskog oronima Velike Kapele kao Alpes Albiae (= 'Bijelo gorje').
Reljef i klima
Glavni su vrhunci Velike Kapele i cijeloga kapelskog lanca: najviša zapadna Bjelolasica od 1.534m, pa malo niža Kula 1.526m, Javôrnica 1.375m i ini istočniji niži od 1.300m. Bjelolasica (= novo ime; čakav. Belavâr, kajkav. Belázica) je ujedno najviši vrhunac Gorskog Kotara i cijeloga Kapelskog lanca. Klimatski tipovi izmjenjuju se od Ogulinske doline na sjeveru (kontinentalna klima), preko središnjeg planinskog masiva Bjelolasica (planinsko-subalpska klima), do obale Klenovica-Senj na jugu (submediteranska klima). Obilnih oborina ima u velikim količinama tijekom cijele godine, a zimi je mnogo snijega i magle.
Biljni svijet i fauna
Na Velikoj Kapeli nalaze se poznati zaštićeni parkovi i krajolici, poznate su Bijele i Samarske stijene, Klek iznad Frankopanskog grada Ogulina itd. U kraškom reljefu se najviše ističu prirodni rezervati Samarske i Bijele stijene s osobitom bogatom florom. Raznovrsnog biljnog svijeta ogleda se od primorske vegetacije na jugu (Vinodol), preko alpskog ili visokogorskog bilja u središnjem dijelu (Bjelolasica) do kontinentalnog u sjevernom djelu (Ogulinska dolina). Životinjski svijet je raznolik, od grabežljivaca kao vukovi, medvjedi, risovi i orlovi, do divokoza, jelena, srna, tetrijeba i inih divljih životinja.
Povijest i pučanstvo
Kapela je dobila ime po Kapeli tj. drvenoj katoličkoj crkvi u planini. U povijesti Velika Kapela je bila u posjedu hrvatske plemenite obitelji Frankopana koji su stolovali u Ogulinu podno Kapelskog gorja. Taj hrvatski planinski lanac sastoji se od niza vrhova i visoravni, ima izrazito razvijen planinski turizam, "Hrvatski Olimpijski Centar Bjelolasica", mnogobrojni privatni pansioni od Mrkoplja na zapadu do Ogulina na sjeveroistoku pružaju smještaj planinarima, skijašima, planinarima i turistima željnim mirne prirode. Na sjeverozapadnom kraju Kapele leži pod najvišim vrhom i najveći goranski gradić Delnice i na istoku gorja još veći Ogulin, dok je na samom gorju najgornje stalno naselje u Hrvatskoj, Begovo Razdolje na 1.017m. Doduše na Velebitu i Dinari ima još i viših sezonskih naselja, ali su to uglavnom samo pastirski katuni koje zimi kad zapadne dugotrajni snijeg pastiri napuste, pa se sa stokom zbog ispaše povlače niže u okolne doline. Inače u govornom pogledu oko V. Kapele pretežno žive razni dialektalni Hrvati. Tako su većinom na sjevernom podnožju najbrojniji goranski kajkavci, a na istoku oko Ogulina i najviše na jugozapadu spram Kvarnera ima i dosta čakavaca. Znatno je tu manje pravoslavnih štokavaca izbjeglih pred Turcima, osobito po zabačenim nutarnjim dolinama kod Vrbovskog, Gomirja i Drežnice.
Mala Kapela, 1279m
Mala Kapela je planinski lanac u Hrvatskoj na sjeveru Like, a pruža se od Velike Kapele na sjeverozapadu do Plitvičkih jezera na istoku i izmedju dolina Plaški i Saborsko doline na sjeveru do Gacke i Krbave na jugu. Spada u kraške Dinaride i sastoji se od niza vrhova medjusobno spojenih izduženim gorskim lancom u smjeru istok-zapad, a pretežno je gradjena od mezozojskih dolomita. Najviši vrhunac Male Kapele je Seliški vrh na 1.279 metara, a drugi tek malo niži je Mrsinj 1.269m, pa istočnije spram Plitvica još niz inih oko 1.200m ili nižih.
Biljni svijet i fauna
Ova je lička planina razmjerno bogata biljnim i životinjskim svijetom slično kao i susjedna Velika Kapela, a nastanjena je vukovima, medvjedima, risovima kao i raznim inim životinjama, a ponegdje još ima i predjela pod sačuvanom prašumom npr. rezervat Čorkova uvala kod Plitvica. Za Malu Kapelu su inače osobito značajne kod nas najveće samonikle borove prašume (Pinus sylvestris) koje tu rastu na prostranim dolomitima, dok su inače samonikli divlji borovi u Hrvatskoj rjedji pa su većina inih tzv. borovih "šuma" u Hrvatskoj većinom drugdje tek naknadne borove plantaže.
Povijest i pučanstvo
Slično kao Velika Kapela, tako je i Mala Kapela kroz raniju povijest bila u posjedu plemenite hrvatske obitelji Frankopani. Ime je dobila po Maloj Kapeli u planini tj. mala drvena katolička crkva. Turizam je razvijen osobito na istočnom dijelu planine uz Plitvčka jezera. U govornom pogledu su sve do Turaka oko M. Kapele pretežno živjeli čakavci, koji su u doba turskih provala (Osim Gacke i Ogulina) dosad većinom izbjegli u austrijsko Gradišće, što je uz povijesne zapise vidljivo i iz sadanjih gorskih toponima oko M.Kapele. Nakon protjerivanja Turaka iz Like, u doba austrijske vojne krajine su se na opustjele prostore s istoka mozaično naseljavali katolički ikavski štokavci i pravoslavni jekavci, koji nisu razumjeli dotadanji čakavski mjestopis, pa su ga dosad iskrivili do besmisla, npr. bivše čakavsko selo "Črna Vas" (= Crno selo) su to nedavno iskrivili u smiješnu pravoslavnu mahalu kao "Crna Vlast".
Bitoraj-Viševica 1428m
Bitoraj-Viševica (gorje Liburnijskog krasa): Iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola se uzdiže jasno povezani rubni niz primorskih vrhova koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu gorskog lanca Bitoraja dužine oko 45km, s nizom vrhova: Tuhobić, Bitoraj, Viševica, Strilež i inima nižim na jugoistoku prama Senjskom Bilu. U popularno-planinarskim prikazima se često vrh Burni Bitoraj (1.385 m) shvaća posebno kao manji gorski masiv, dok se u nastavku bliska južnija Viševica (1.428 m) nelogično ubraja u V. Kapelu - iako su oba ta susjedna vrha podjednako daleki od Bjelolasice (1.534 m) i od nje su jasno odvojeni nižom udolinom Mrkopaljskog i Drežničkog polja.
Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka taj bitorajski lanac odvojen starom cestom Lokve-Jelenje s akumulacijskim jezerima Lokve i Bajer. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1.033 m), bitorajski lanac dalje nastavlja u južniji viši greben Senjskog Bila (1.494 m). Glavni su vrhovi u lancu uzduž toga bitorajskog grebena visokog 1200-1300m, od sjeverozapada na jugoistok: Tuhobić 1.106m, Burni Bitoraj 1.386m, Mali Bitoraj 1.384, Bukova Kosa 1386m, Viševica 1.428m (najviši vrh u nizu Liburnijskog krasa), pa jugoistočno još Strilež 1.388m, Smolnik 1279m, Ričko Bilo 1286m, Zapadak 1.280 i ini niži dalje prama Senjskom Bilu. U okviru lanca Bitoraj-Viševica na jugu iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1099m. O ovomu primorskom gorju vidi još pobliže: Bitoraj-Viševica.
Ličko Sredogorje 1268m
Ličko Sredogorje (Gvozd ili Lisina odnosno Vrebačka gora, latin. Mons Liccavus = 'Ličko gorje'): To je istočniji kopneni nastavak Senjskog Bila i pruža se kao paralelni lanac izmedju srednjeg Velebita i Male Kapele, s nizom osrednjih vrhova od Gračaca do Kutereva. To je sredogorje okruženo i omedjeno sa 5 nižih kraških polja: jugozapadno od njega leže Gračačko i Ličko polje, a na sjeveroiztočnoj strani prama Kapeli i Plješivici su Gacko, Koreničko i Krbavsko polje. Duž tog sredogorja je nanizano desetak podjednakih čunjastih vrhova iznad 1.200m, okruženih klancima i brojnim dubokim ponikvama kao izraziti mrežasti kras.
Najviši vrh Ličkog Sredogorja u užem smislu je gola Kamena gora, 1.268m kod ličkog Bunića, a ini pripadni vrhovi su još sjevernije Crni vrh 1.245m (= jugo-srb. "Golo Trlo") i Stipanov Grič 1.233m, pa na jugu Paleš 1.239m, Jelovinac 1.215m (jugo-srb. "Jelov Venac"), Trojvrh 1.234m (tzv. "Trovura"), pa Jelovura 1.178m i još ini ispod 1.200m. Iztočnije od Gračaca se to Ličko sredogorje opet uzpinje preko 1.300m s višim vrhom Lisac 1.336m, odakle se još dalje na jugoiztoku nastavlja u najvišemu dolomitnom grebenu Poštaka (1.446 m) izmedju Velebita i Dinare.
Podneblje i raslinstvo
Ovi su vapnenački vrhovi većinom strmi i stjenoviti, zarasli šumom i neprohodni, osim jedinog puta na Stipanov Grič gdje je mjerna postaja iz koje su poznati raniji klimatski pokazatelji za sredogorje. Iz tih podataka i vegetacije je vidljivo, kako je ovo sredogorje razmjerno toplije od susjedne Kapele i Plješivice, s elementima južnih utjecaja i fenske klime. Većina tih vrhova su gore obrasli bukvom i niže padine najviše crnograbom (Ostrya), a duž južnog podnožja je čak usred Like topliji poluzimzeleni pojas submediteranskog bjelograba (Carpinus orientalis) i još inoga primorskog bilja kao na velebitskoj obali: Salvia officinalis, Asparagus acutifolius, Lonicera etrusca, Juniperus oxycedrus ...itd. Flora tog sredogorja s oko 1.040 vrsta je još bogatija od susjedne hladne M.Kapele, pa tu ima i posebnih ličkih endema npr. Iris dinarica, Centaurea japodana i dr.
Klek iznad Ogulina 1182m
Klek je istaknuti stjenoviti vrh na istočnom rubu masiva Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Visok je 1.182 metra i ima oblik 3–4 km dugoga stjenovitog hrpta smjera sjeverozapad-jugoistok, koji je od podnožja pa do grebena prekriven šumskim plaštom, dok se oko podnožja planine prostiru široke livade. S koje god mu se strane prilazi, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova okomita, 200m visoka okomita stijena. Gledan s juga doimlje se kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava i po pučkoj predaji je vrh Kleka sijelo vještica, koje su postale simbolom Kleka i Ogulina. Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica. S vrha je lijep vidik prama Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaki, a za lijepih dana vide se i Alpe. Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona.
Ljubčagora, 938m
Ljubčagora (vlaški: Ljubića Kosa-Trovura, latin. Metuli Montes, grč. Terponos Oros): - Ljubčagora je lanac osrednjih gorskih vrhova visine 700-900m na jugozapadnoj granici Kordunskog krasa, paralelan s Malom Kapelom, koji se preko gornje Korane nastavlja na lički Medvjedjak kao nasjeverniji ogranak Plješivice. Gorski greben Ljubčagore odvaja spram Like južniji niz udolina Ogulin-Josipdol-Plaški-Saborsko što tvore granicu Like i Korduna. Duž toga grebena Ljubčagore su važniji viši vrhunci smjerom jugoistok-sjeverozapad: najviši Trojvrh (vlaški: Trovura, 938m) izmedju Rakovice i Saborskog, pa zapadnije Velobilo (927 m), Stožer (899 m) i Plaseni Hum (863 m), Medarica (805 m), ter još desetak nižih ispod 800m. Ljubčagora je i povijesno poznata po borbama hajduka protiv Turaka, a osobito iz 19.st. kada je tu austrougarska vojska ugušila kordunski ustanak (Rakovička buna) za samostalnu Hrvatsku pod pravaškim vodstvom Eugena Kvaternika, koji je poginuo na Ljubčagori dne 11. listopada 1871.
Za razliku od niske i silikatne Petrove gore, ova Ljubčagora je tipični dinarski greben karbonatnog krasa s bijelo-kamenim piramidalnim vrhovima, klancima, brojnim špiljama i ponikvama, itd. Greben Kordunskog humlja ima izraženu gorsku klimu s obiljem oborina i dosta zimskog snijega, dok su niže padine umjereno-toplije, a najtopliji dio cijeloga Korduna je istočno kraško podnožje Ljubčagore spram Drežnika i Rakovice gdje zbog fenskog učinka južnih vjetrova postoji čak submediteranska klima s primorskom vegetacijom: južne šume crnograba (Ostrya), pa rjedji bjelograb (Carpinus orientalis), šestila (Acer marsicum), merala (Sorbus meridionalis), uz niz primorskih zeljanica kao Stachys italica, Marrubium incanum, Sesleria autumnalis, Satureia karstiana, Scolymus hispanicus, Arum italicum, Ceterach itd. Na višim padinama većinom rastu bukove šume i u njima značajno kraško drveće: Acer obtusatum, Tilia argentea, Quercus dalechampii, Oreoherzogia fallax i dr. Na vršnom grebenu su snježne crnogorične šume gorske jele (Abies) i smreke (Picea). Od faune se na Lubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema na Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl.
Literatura
- Herak, M. 1955: O nekim hidrogeološkim problemima Male Kapele. Geol. vjesnik 8-9: 19-37, Zagreb.
- Horvat, I. 1958: Prilog poznavanju borovih i smrekovih šuma Male Kapele. Å umarski list 7-9: 225-250, Zagreb.
- Poljak, J. 1932-1933: Prilog geologiji Velike Kapele. Vjesnik Geol. instituta 1: 1-22 & 2: 3-10, Beograd.
- Polšak, A. 1964: Kredne naslage jugoistočnog dijela Male Kapele. Krš Jugoslavije 4: 5-10, JAZU Zagreb.
- Rac, M. 1994: Flora i vegetacija Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj u Dinaridima. Dr. disertacija, 279 str. Sveučilište u Zagrebu (izvod: Vinodolski Zbornik 11: 34-43, Crikvenica 2006).
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU license mostly from Wikinfo and former WikiSlavia (and introduction as minor stub in Croatian Wikipedia).
