Klapsko pjevanje
Klapsko pjevanje tradicijska je pjevačka pučka glazba iz obalnoga i otočnoga prostora jugozapadne Hrvatske.
Pregled
Izvorno klapsko pjevanje od starine postoji u jugozapadnoj Hrvatskoj u mediteranskoj ekumeni, odnosno u obalnim naseljima što su se u srednjem vijeku nalazila pod vlašću Mletačke Republike ili Dubrovačke Republike, nasuprot zaleđu u kojemu je prevladavalo ganganje i u kojemu je klapsko pjevanje ranije bilo nepoznato. Danas poznati oblik običaja klapskoga pjevanja i klapa potječe iz sredine 19. stoljeća. Na oblikovanje klapskoga pjevanja utjecali su liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnoga obreda (gregorijansko pjevanje, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), zapadnoeuropska melodika (talijanska) i melodika napjeva iz šire unutrašnjosti, poput starogradske glazbe. Klapske pjesme tematski obrađuju ljubav, životno okružje, težački i ribarski način života, i more, a jedan dio njih obrađuje ljepotu življenja, vino i hranu, pripadnost zavičaju, domoljublje, te narodne junake i zaslužne osobe.
Klapsko pjevanje izvodi klapa, skupina pjevača sastavljena od obično pet do osam članova. Pjeva se višeglasno (1. tenor, 2. tenor, bariton, 1. bas, 2. bas), izvorno bez pratnje glazbala, spontano, i tehnikom „pjevanja na uho” ili po sluhu. Izvorno se izvodi na čakavici ili na sličnim južnim prijelaznim govorima, poput šćakavske ikavice.
Na temelju etimoloških istraživanja, riječ „klapa” (clapa → „društvo”, „družina”, „družba”, „skupina”) potječe iz žargonskoga govora tršćanskoga dijalekta mletačkoga jezika. Riječ se u kolokvijalnom govoru također odnosi na klapsko pjevanje.
Klapsko pjevanje uvršteno je 5. prosinca 2012. godine u UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.
Suvremena popularnost i pomodarski elementi
Običaj klapskoga pjevanja nalazio se sredinom 20. stoljeća pod ugrozbom od nestanka, zbog čega je skupina glazbenika, s ciljem njegove zaštite i obnove, osnovala Festival dalmatinskih klapa u Omišu. Navedeni festival inicirao je nastanak brojnih klapa, čiji se broj s vremenom udvostručio, te je popularizirao i uspješno održao postojanje klapskoga pjevanja. Kasnije se povećao broj klapskih festivala, susreta i glazbenih večeri, što se održavaju u ostalim naseljima u Dalmaciji, Istri, Kvarneru, srednjoj Hrvatskoj, i u iseljeništvu u Gradišću.
Također su između 1970-ih i 1990-ih nastajale organizirane ženske i mješovite klape. Klapsko pjevanje postalo je izrazito popularno izvan svoga izvorišta sa selidbama Hrvata iz jugozapadnih primorskih krajeva u ostale hrvatske krajeve i dijelove svijeta, upoznavanjem inozemnih turista s ovom glazbom, te među Hrvatima iz ostalih hrvatskih krajeva i u iseljeništvu, gdje se danas taj običaj također počeo njegovati. Osobiti doprinos u promicanju klapskoga pjevanja imaju hrvatska glazbena industrija i turistička promidžba.
No klapsko pjevanje izgubilo je s popularizacijom i komercijalizacijom svoju izvornost, odnosno postalo je nagrđeno s uvedbom instrumentalne pratnje (najistaknutija prateća glazbala jesu mandolina i gitara) i voditelja, hibridizacijom s ostalim suvremenim vrstama glazbe, te pjesmama novijega nadnevka što se danas većinom izvode na kopnenim dijalektima (najčešće novoštokavskima) umjesto na izvornim dijalektima.
Vanjske sveze
Članci i dokumenti:
More - hrvatsko blago: Joško Ćaleta: „Klapa i klapsko pjevanje - prepoznatljiv glazbeni identitet južnoga jadranskog obalnog i otočkog prostora”- Ministarstvo kulture Republike Hrvatske:
- UNESCO: Klapa multipart singing of Dalmatia, southern Croatia (eng.) (
pohranjeni prikaz)
