Dalmacija

Dalmacija (čakav. Dalmâcija, jugo-srb. Dàlmacija, grč. Delmatía, lat. Dalmatia, tal. Dalmazia, njem Dalmatien): Dalmacija (starogrčka Delmatía) je uz Istru (antička Histria), jedan od 2 najstarija regionalna naziva u današnjoj Hrvatskoj tj. antičkoga je predslavenskog iskona. Prvi puta ju navode starogrčki pomorci na Jadranu (Delmatía), a potom se višeput spominje u rimskim izvorima na latinskom od I. stoljeća oko Krista, kao naziv za područje između Krke i Cetine koje je nastavalo ilirsko pleme Delmati, odnosno kasnije i prošireno kao sinonim za Ilirik, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali u Rimskom Carstvu i kasnije crkveno u srednjem vijeku. Potom se prostorni opseg Dalmacije kroz povijest znatno mijenjao i dugo je obuhvaćao i susjedna područja današnje Hercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije. Dosad se taj suženi pojam očuvao uglavnom za sjeverozapadni dio klasične Dalmacije tj. od antičkog doba do danas se održao samo za južni dio Hrvatske.

Abstract

Dalmatia (Croat. Dalmacija) is a historical region on the eastern coast of the Adriatic Sea. It spreads between the island of Pag in the northwest and the Bay of Kotor in the southeast. Its hinterland i.e. the Dalmatian Zagora, ranges from fifty kilometers in width in the north to just a few kilometers in the south. Dalmatia today lies mostly in southern Croatia, also with minor parts in Bosnia and Herzegovina (Neum Bay) and Montenegro (Bay of Kotor). The Dalmatian dog received his name from Dalmatia, also as does the dalmatica, a liturgical vestment worn by Roman Catholic deacons and bishops.

Kratki pregled zemljopisa

Suvremeni pojam Dalmacije obuhvaća područje od rijeke Zrmanje tj. obalnog naselja Mandalina (Marija-Magdalena) na sjeveru pod Velebitom, pa sve do Konavala tj. rta Oštro na jugoistoku, a na moru Dalmacija obuhvaća najsjevernije otok Pag i ine jadranske otoke jugoistočno od Kvarnerića do dubrovačkih Elafita. Ova cjelina se još administrativno-ideopolitički naziva i Južno hrvatsko primorje, koji frazeološki odgovara administrativnom prostoru tzv. funkcionalnog okupljanja oko splitskog makroregionalnog središta još 3 regionalna centra: Zadra, Šibenika i Dubrovnika. Dalmacija ili 'Južno hrvatsko primorje' je sada primorski pojas izdužen u dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok, oko 400 km dužine i do 70 km širine u središnjem dijelu. U prostranijem i dosad očuvanom sjeverozapadnom dijelu s izvornim prirodnim granicama je omeđena planinskim grebenima južnog Velebita, kninskog Poštaka, Dinare i Kamešnice, dok je spram jugoistoka, zbog naknadnog smanjivanja i klaštrenja klasične Dalmacije, neprirodna međa odnedavna manje izrazita i južnije od Neretve se sada pruža u neposrednom zaledju suženoga priobalnog pojasa. Današnja Dalmacija se prostire na površini oko 11.960 km2, tj. na 21% ili oko 1/5 površine Republike Hrvatske i tu je godine 2001. živjelo oko 855.000 stanovnika ili 20% današnjeg pučanstva Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti je malo niža od hrvatskog prosjeka tj. 71,5 st./km2 (prosjek Hrvatske: 78 st./km2).

Dalmacija je središnji i tipski dio gorskog sustava vapnenastih Dinarida i zato širom Dalmacije prevladava najizrazitiji kraški reljef s nizom kamenitih gorskih grebena i izmedju toga kraških polja s rijekama ponornicama i tipskim sedrenim slapovima. Primorski značaj Dalmacije je pojačan je velikim udjelom otočnog prostora. U dalmatinskom akvatoriju, bez paške otočne skupine na sjeveru, nalazi se 926 otoka, otočića, hridi i grebena, tj. 3/4 ili 78% njihovog broja u Hrvatskoj. To dalmatinsko otočje zaprema oko 1770 km2 tj. 58% površine svih hrvatskih otoka, odnosno 15% površine Dalmacije. Kopneni obalni pojas Dalmacije dug je oko 1200 km, što je skoro 2/3 hrvatske kopnene obale. Najmanje naseljeno i teže dostupno priobalno područje je južni dio velebitskog primorja i priobalje oko rta Ploče kod Rogoznice, koje karakterizira krševita obala i slabija povezanost sa zaleđem. Najvećom vrijednošću ističe se priobalje između Trogira i ušća Neretve, s kaštelanskom flišnim pojasom i šljunkovitim podbiokovskim žalima. Oko Rogoznice i južno od Dubrovnika obala je otvorena prama pučini Jadrana i time dolazi pod najveći utjecaj abrazije valova i najtoplije sredozemne klime na samom hrvatskom kopnu. U zaleđu obalnog planinskog niza srednje Dalmacije, između rijeke Krke i ušća Neretve se pruža oko 150 km dug krški pojas dalmatinske Zagore. Sjeverozapadno od Krke na Zagoru se nastavljaju Ravni Kotari i niže kraško pobrđe Bukovice.

Dalmatinski otoci

Po postanku i građi su dalmatinski otoci jugozapadni nastavak susjednoga dinarskog kopna tj. nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvišenja. Sjevernodalmatinski otoci su manji i brojniji i osim Paga su većinom manji. Izduženi su i pružaju se paralelno s obalom i planinskim nizom u zaleđu u smjeru sjeverozapad - jugoistok (tzv. dalmatinski tip obale). Izraziti primjeri takva tipa obale jesu Pag, Ugljan, Pašman, Dugi otok, Kornat i Žirje. Otvorena kopnena obala oko rta Ploče kod Rogoznice ih odvaja od srednjodalmatinskih otoka, koji su veći i pružaju se smjerom zapad-istok (hvarska skupina): Tu spadaju Hvar, Brač, Šolta, Čiovo, Korčula, Vis, Lastovo i okolni manji otočići. Sjeverozapadno od Visa nalaze se pučinski otočići Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskog iskona, takodjer uz još desetak inih vulkanskih plićina uronjenih novijom morskom erozijom (vidi pobliže: Srednjojadranski vulkani). Najistočniji otoci tj. Mljet i dubrovački Elafiti kao i poluotok (antički otok) Pelješac se opet pružaju dinarskim smjerom sjeverozapad - jugoistok. U reljefu većih otoka ističu se vapnenačka uzvišenja i niži dijelovi, udubljenja građena od manje propusnih dolomita. Niži dijelovi ponegdje su zamočvareni (blata na Pagu i Dugom otoku, blatine na Mljetu itd.), dok su na rubovima udolina djelovanjem abrazije stvorena slikovita žala.

Klima i vode

Prevladavajuća klima Dalmacije je većinom ljeti sušna sredozemna (eu-mediteranska) s blagim kišnim zimama na obali i otocima, a na najjužnijim pučinskim otocima (Palagruža, Sušac, Vrhovci, itd.) je dijelom još toplija subtropska bez mraza, dok je u kopnenom zaledju dalmatinske Zagore prijelazna polusredozemna (submediteranska) s oštrijim zimama i polusušnim vrućim ljetima. Prevladavajuća kraška podloga Dalmacije se odražava u složenoj cirkulaciji podzemnih voda i razmjernom siromaštvu površinskih tokova. Od većih rijeka ističu se Cetina 105 km, Krka 75 km, Zrmanja 64 km i Neretva 218 km (od toga 20 km u Hrvatskoj). U Dalmaciji se nalaze dva od tri najveća prirodna jezera u Hrvatskoj: Vransko jezero kod Biograda (Vrana) – 30 km2 i Prukljansko jezero uz ušće Krke kod Skradina – 11,5 km2, te Baćinska jezera kod Ploča (5 jezera međusobno povezanih). Osobitost Dalmacije su i 2 duboka kraška jezera: Modro i Crveno jezero kraj Imotskog. Od poluslanih jezerskih laguna u Dalmaciji su najvažnije jezero Kuti kod Opuzena i Karin kod Novigrada. Od novih umjetnih jezera još se ističe Peručko jezero na rijeci Cetini kao najveća akumulacija u Hrvatskoj (13 km2).

Tla i vegetacija

U Dalmaciji prevladavaju tla koja su se razvila pod prevladavajućim utjecajem litološkog sastava karbonatne podloge. Najtipičniji predstavnik takve skupine kraških tala je primorska crvenica (terra rossa), nastala kao rezultat otapanja karbonatne podloge vapnenaca i dolomita. U Ravnim kotarima i oko Kaštelanskog zaljeva se još nalaze smedja tla tj. nerazvijena tla na flišu, a u delti Neretve prevladavaju aluvialna tla tj. mladji riječni nanosi sa slabo izraženim pedološkim svojstvima.

Na većini dalmatinskih otoka i cijelom dužinom kopnenog priobalja do Zadra na sjeverozapadu, proteže se eumediteransko područje tvrdolisne vegetacije: hrast crnika (Quercion ilicis), zelenika (Philyrea), planika (Arbutus), itd. U kopnenom zaledju Zagore i na gornjem grebenu Brača rastu poluzimzelene i listopadne šume hrasta medunca (Qu. pubescens) s bjelograbom i crnograbom (Ostrya). Na gorju iznad 1.000m raste i bukva, a iznad toga na najvišim vrhuncima uz granicu Bosne raste klekovina (Pinion mughi). Niže oko naselja su još česti degradacijski stadiji poluprirodne vegetacije kao rezultat tisućljetnog iskorištavanja ograničenih gospodarskih potencijala kraške prirodne osnove:

makija: teško prohodne, guste i visoke tvrdolisne šikare (Quercion ilicis na obali i Oleo-Ceratonion na otocima).
garíga (jugo-srb. "gàrig") su niske i svijetle poluzimyelene šikare (Cisto-Ericion).
kamenjàra (jugo-srb. kamènjar) je ogoljeni kameni teren dijelom obrasao niskim polugrmićima i zeljanicama.

Pučanstvo i naselja

Unatoč jačem iseljavanju, Dalmacija formalno pokazuje stalni porast stanovništva posebice na prijelazu 19. u 20. stoljeće, pa i kasnije sve do danas. Taj porast je posljedica uzastopne doselidbe iz bosanskog zaledja i Hercegovine, te razmjerno visoke stope prirodnog prirasta, pa je uglavnom održana ravnoteža rasta a zadnjih desetljeća je stopa rasta i povećana. Pritom se uglavnom iseljuju u europsko i prekomorsko inozemstvo pretežno dalmatinski starosjedioci (čakavci), a priseljuju se većinom kontinentalci iz BiH. Uzrok tomu je gospodarsko oživljavanje s naglaskom na pomorsko, industrijsko i turističko gospodarstvo. Ranije prije Jugoslavije je glavni kulturni i administrativni centar Dalmacije kroz niz stoljeća bio Zadar, a današnje glavno regionalno središte je Split, smješten u sredini priobalnog dijela Dalmacije. Ostala važnija gradska središta su još Zadar, Šibenik i Dubrovnik, pa niz manjih gradića, npr. na obali Biograd na Moru, Trogir, Omiš, Makarska i Ploče, a u zaledju Benkovac, Knin, Drniš, Sinj, Imotski, Vrgorac i Metković. Od naseljenih otoka su važniji Brač, Hvar, Pag, Vis i Korčula. Dalmatinski su gradovi po veličini (popis 2001): 1.Split 188.694 stanovnika, Zadar 72.718, Šibenik 51.553, Dubrovnik 43.770, Kaštela (zajedno) 34.103, Sinj 25.373, Solin 19.011, Omiš 15.472, Knin 15.190, Metković 15.384, Makarska 13.716, Trogir 12.995, Ploče 10.834, Trilj 10.799 i Imotski 10.213.

Glavno autohtono i većinsko pučanstvo u Dalmaciji su Hrvati, dok ostali čine ispod 10% stanovnika. Po uvriježenim ideološkim dogmama jugoslavista koji ne dopuštaju ine mogućnosti, dosad bi uglavnom jedini u Dalmaciji preživjeli potomci tzv. "velike seobe Slavena", dok su ini raniji Romani i Iliri tu morali nestati, odseliti ili izumrijeti: "Autohtonim bi se na ovom području mogli smatrati i Iliri, kad bi ih bilo. Naime oni su romanizirani i asimilirani od strane Rimskog Carstva..." Medjutim, svaka slična dogma ipak nije vječna, pa i ova ideološka fikcija odnedavna ima svoj kraj: Više novijih biokemijskih analiza genoma dalmatinskog pučanstva sad vrlo jasno dokazuju kako baš u Dalmaciji od svih slaveno-govornih područja, stvarni potomci Slavena i sada genetski imaju dosta niski udjel tek oko 1/4 Dalmatinaca, najviše na zapadu u Ravnim Kotarima i na jugu oko Dubrovnika. Naprotiv ostalih 3/5 ili 46% do 62% živih ikavskih Dalmatinaca, ponajviše u srednjoj Dalmaciji i na otocima su neslavenski genski potomci ranijega autohtonog antičkog pučanstva tj. Ilira i to najvjerojatnije pretežno romaniziranih Delmata koji su potom jezično slavizirani od srednjeg vijeka do danas. Upravo na tom asimiliranom području Delmata se začela i razvijala jezgra starohrvatske države u srednjem vijeku. Prema tomu, tobože dominantno slavenstvo Dalmacije je zapravo velika "ideopolitička magla" desetljećima silom nametana za potrebe stvaranja poželjne Jugoslavije i velesila u pozadini koje su to podržavale (ili još podržavaju).

Dalmatinski čakavci

Po nizu domaćih tekstova, ter inih vojnih i crkvenih zapisa u srednjem vijeku su na 2/3 današnjega hrvatskog ozemlja južno od Kupe, Une i Dinarskog gorja izrazito dominirali čakavci, a tek sjeveroistočno od Une i Dinare su bili njima slični i arhaični ikavski šćakavci. Od pravih ekavsko-jekavskih štokavaca u srednjem vijeku prije Turaka još nema traga zapadno od Drine i Morače. Stoga tada prije Turaka širom cijele Dalmacije izrazito dominiraju najbrojniji čakavci, uz malobrojne romane u gradovima i manjinske šćakavce u rubnom zaledju. Zato su i duž svega istočnog Jadrana od Istre do Boke, osim nekoliko romanskih gradova tad izrazito prevladavali srednjovjeki čakavci u 3 glavne inačice: na sjeverozapadu u Istri, Pokupju, Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji ekavski čakavci, pa u Pounju, Lici i srednjoj Dalmaciji tipični ikavski čakavci, a istočno od Neretve u južnoj Dalmaciji barem do Boke i možda do Skadra posebna Jekavska čakavica (kao danas još Lastovo i Janjina na Pelješcu). Tijekom novovjekih provala Turaka su ti južni i ini nutarnji kopneni čakavci uglavnom uništeni ili dijelom protjerani na zapad, najviše u austrijsko Gradišće i u Italiju gdje su dosad preostali kao Gradišćanski i Moliški Hrvati.

Novovjeki čakavci

Potom u novom vijeku čakavci uglavnom preostaju na jadranskim otocima i na užem priobalju u gradovima, a rjedje po zaledju u dolini Gacke i Pokupja. Ine veće prostore Like i dalmatinske Zagore u tursko doba iz BiH naseljuju većinom ikavski štakavci (tzv. 'Vlaji') i dijelom još mozaično pravoslavni jekavski Vlasi (koji su dosad većinom postali zapadnim jekavskim Srbima - tzv. 'Prečani'. Tada su još uvijek u Austrougarskoj, sve do 1. svj. rata dalmatinska obala i otoci pretežno čakavski, a štokavaca ima većinom samo u kopnenoj Zagori, Makarskom primorju, oko Dubrovnika i pojedina manja sela turskih izbjeglica na istočnim rubovima Paga, Brača, Hvara i Pelješca, jer austrijski državno-njemački i manjinski talianski još bitno ne utječu na pomake naših dialekata. Tada čakavci ipak još obuhvaćaju blizu 1/4 ili oko 23% svih Hrvata ili 2/3 Dalmatinaca. Tek u Jugoslaviji od 20. stoljeća novi srbohrvatski Vukopis, pa nametnuta štokavština javnih medija i administracije, te nasilni idejni apartheid neštokavskih dialekata već djeluju katastrofalno na dalje održanje iskonskih dalmatinskih čakavaca koji ubrzano nestaju odselidbom u inozemstvo i ubrzanom asimilacijom u štokavizirane Jugoslavene.

Današnji čakavci

Zato danas već decimirani čakavci u izumiranju čine tek 11% Hrvata ili manjinu Dalmacije, pa su se uglavnom kompaktno održali još u Istri, na većini Kvarnerskih otoka, te manje u Dalmaciji na vanjskim udaljenim otocima: Dugi, Žirje, Vis, zapadni dio Brača, Hvara, Korčule i Pelješca. Naprotiv na već polučakavskom Pagu, Pašmanu, Vrgadi, Murteru, Čiovu i Šolti, pa na obali u Senju, Zadru, Trogiru i Splitu danas već izumiru posljednji lokalni polučakavci. U ranije čakavskom Šibeniku i Omišu su najzadnji čakavci nestali već do sredine 20. st., pa je npr. zapisano kako je posljednji živi omiški čakavac bio starac Krešo Katalinić (Šimunović 1968). U nedavno glasovitom čakavskom Splitu i Zadru su zadnji kopneni polučakavci danas tek neznatna gradska manjina od desetak posto, pa Split već odavna nije naš najveći čakavski grad Dalmacije, nego je u tom daleko veća Rijeka s oko 100.000 čakavaca. Još su jači po iseljenim dalmatinskim čakavcima u dalekom Čileu, na prvom mjestu Antofagasta s oko 160.000 dalmatinskih čakavaca gdje je naš čakavski drugi po važnosti uz španjolski, pa Santiago s preko 100.000 čakavaca i Punta Arenas sa 60.000 dalmatinskih čakavaca, ter još australski Perth i ini, a daleko iza svih tih su domaći Split, Zadar, itd. Tako će osim Istre i Čilea, uz dosadašnje trendove i loše uvjete dalmatinski čakavci najvjerojatnije za koje stoljeće posve izumrijeti.

Iseljeni čakavci

Pored Hercegovine, Dalmacija je stoljećima bila najveće područje hrvatskog iseljavanja još od srednjeg vijeka. Prva srednjovjeka odredišta masovnog odlaska dalmatinskih iseljenika su bili sredozemni otoci Sicilija i Kreta, te maurska Španjolska gdje se već tada iselilo do stotinjak tisuća Hrvata iz Dalmacije. U novom vijeku pretežu dalje prekomorske odselidbe u Australiju i Sjevernu Ameriku, a ponajviše u Južnu Ameriku. U Sjevernoj Americi je najviše dalmatinskih iseljenika oko pomorskih gradova Los Angeles i New Orleans. U Južnoj Americi i svijetu je najbrojnija diaspora iz Dalmacije u Čileu, gdje se smatra da živi oko 750.000 hrvatskih potomaka od kojih su polovica već posve asimilirani i jezično hispanizirani. Preostalih 380.000 Čileanaca su još posve svjesni svojih korijena iz Dalmacije i znaju bar ponešto čakavski, a tu je najveća hrvatska aglomeracija grad Antofagasta s oko 160.000 južnih Hrvata. Stoga sama Antofagasta ima više doseljenih dalmatinskih čakavaca negoli svi dalmatinski gradovi zajedno, a uz nju su još Iquique s oko 70.000 čakavaca, Punta Arenas blizu 60.000 naših, itd. Razmjerno mnogo južnohrvatskih potomaka iz Dalmacije sadrže još Argentina (250.000), Brazil (45.000), Peru (18.000) i manje u inim južnoameričkim zemljama. U Sjevernoj Americi su najveće obalne aglomeracije čakavskih iseljenika iz Dalmacije u Californiji San Pedro 35.000, u Louisiani oko New Orleansa desetak tisuća i u Kanadi Vancouver oko 3.000.

Pregled povijesti Dalmacije

Rimljani su Dalmacijom nazvali srednji dio Ilirika, kao prekomorsku provinciju koja se pružala uz istočnu obalu Jadrana na sjeverozapadu od rijeke Raše do rijeke Drine na istoku i Budve na jugoistoku. U zaledju je ta provincija obuhvaćala veći dio Gorske Hrvatske i današnje Bosne i Hercegovine. Stotinjak kilometara južnije od Save pružala se granica s provincijom Panonijom. Na tom su području živjeli narodi ilirskoga kulturnog kruga: Liburni, Japodi, Dalmati, Daorsi, Ardiejci, Plereji, Mezeji, Desitiati i dijelom Autariati i Enheleji. Cijela je provincija nazvana po Dalmatima, jer su oni Rimljanima vojno pružali najodlučniji otpor do konačne "pacifikacije" 9. god. po Kr. Na njihovom je tlu podignuta i Salona, dalmatinska metropola i jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Ovako omedjen zemljopisni pojam antičke Dalmacije postojao je do 7. st. Kad je car Teodozije I. Veliki 395. god. podijelio Rimsko Carstvo na zapadni i istočni dio, Dalmacija je ostala u zapadnoj polovici Carstva, što će kasnije imati dalekosežne posljedice za usmjereni razvitak Dalmacije u zapadnoj civilizaciji. Stanovitu je posebnost unutar Dalmacije imala Liburnija sa središtem u Zadru, a to se ime spominje i kasnije još u vrijeme hrvatskih narodnih vladara početkom 9. stoljeća.

Provale Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenske pljačkaške horde predvodjene Avarima su bile toliko nemilosrdne da je staro domaće pučanstvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi bar prividnom asimilacijom privolili avaro-slavenske bande da poštede živote pučanstva. Ugledni rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine je opisao Slavene kao nevidjene sirove divljake i najveću opasnost po dotadanju civilizaciju, navodeći precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Izrijekom navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 milijuna ljudi ili većina tadanjeg pučanstva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. Od tih čestih slavenskih pokolja autohtonog pučanstva opisan je npr. masakr preko 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču što navodi Procopius. Naši ideologizirani jugo-istoričari redovito taktički zaobilaze, prešućuju i izostavljaju Prokopija i ine tadanje rimske izvore, pa od 6.- 8. stoljeća lažno tvrde kako im tada navodno "nedostaju istorijski izvori", samo da bi onda uljepšali i uzveličali tobože slavnu i miroljubivu "Veliku Seobu Slavena".

Medjutim,- znanost ipak ide dalje i bar modernim neutralnim i egzaktnim metodama se jasno dokazuju zamalo sve prozirne obmane, koje su nam silom 'mozgopranja' desetljećima i stoljećima nametnuli raniji okupatori uključivo prije Slavene i novije Jugoslavene. Taj ključni dokaz protiv jugoslavističkih idejnih podvala je danas prvenstveno biokemijska genomika, uz ine suvremene metode koje uglavnom istosmjerno opovrgavaju povijesne podvale zadojenih jugoslavista i sada ponovo materialno-forenzički dokazuju zamalo sve navode Prokopija i onodobnika o koljačkim provalama Slavena (bez stvarne selidbe), - koje su bile bar podjednake ili još daleko gorje od kasnijih turskih, četničkih i sličnih novijih napada što su doista čisti naivci u poredbi s "romantičnim" Starim Slavenima. Iz toga danas proizlaze 2 ključna rezultata koji nas neizbježno sile na radikalnu reviziju i odbacivanje u ideološku ropotarnicu dosad izmišljene i neistinite "pseudoistorije jugoslavista":

Kao prvo, u zadnjih desetak godina je više nego jasno i uzastopce potvrdjeno po Y-haplotipu, kako u najvećem dijelu Hrvatske i BiH, a ponajviše u Hercegovini, Liki i Dalmaciji ima čudnovato malo Slavenima sličnog haplotipa Eu19/R1a: u cijeloj Hrvatskoj i Bosni slavenski biogenski tip obuhvaća tek 1/4 do 1/3 pučanstva tj. od 27-35% genskih Slavena medju nama, a samo rubno na sjeverozapadu npr. u Vojvodini, Podravini, Zagorju, Istri, Gorskom Kotaru i Sloveniji je nešto više do polovice genskih Slavena (Semino i sur. 2000, I.Jurić 2005, 2007, 2009 & in press). Dapače, u Hercegovini, Liki i Dalmaciji je udjel neslavensko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b još viši oko 1/2 do 3/4 ili od 46-72% pučanstva, a ostalo su razni ini tipovi pa je tu slavenski genski udjel zanemarivo neznatan - ali isti genski neslaveni tu sad govore slavenski. Ovo znači isto što piše Prokopije: bili su nasilno "poslavenjeni". To dalje još znači da u tim dinarskim krajevima zapravo nije bilo tzv. "Velike Seobe Slavena".

Kao drugo i najgorje iznad svega je poredbeni omjer muških i ženskih slavenskih gena kod nas, što nam sada dubinski otkriva čak i tip same doselidbe. Kod normalne selidbe naroda, plemena i obitelji je završni omjer muško-ženskih gena bar približno podjednak. Takva se genska ravnoteža kod nas donekle i vidi - ali samo u spomenutim rubnim sjeverozapadnim krajevima i najviše u Sloveniji i Makedoniji gdje su slavenski haplotipovi muškog Y-tipa i ženskih slavenskih mitohondrija podjednako zastupljeni: Ovo znači kako je barem te rubne krajeve izvan Dinarida zahvatila normalna pučka "Selidba Slavena" tj. miroljubivih agrarnih doseljenika. Naprotiv, u većem dijelu Hrvatske je prosječno preko 90% ženskih mitohondrija kod nas neslavenskog iskona, a jedva 6% - 9% ženskih Hrvatica su iskonom Slavenke, što konačno znači da je u Hrvatskoj 3 do 4 puta manje genskih Slavenki od manjinskih muških Slavena. Dapače baš u istim Dinarskim krajevima Like, Hercegovine i Dalmacije slavenske Hrvatice genski umalo ni ne postoje. To stvarno znači upravo ono što piše Prokopije i suvremenici: da su uglavnom muški Slaveni u rimsku Dalmaciju ili Ilirik doista stizali kao razbojničke koljačke horde (bez svojih žena i obitelji), pa su najvjerojatnije tu stvarno pljačkali uz genocidne pokolje i bar tu u Iliriku uglavnom nije ni bilo "Velike Seobe Slavena" s 'miroljubivim' seljacima, kako nas već desetljećima lažno obmanjuju jugoistoričari i naši slavisti.

Srednji vijek

Provalom germanskih pa slavenskih selidbenih valova na tlo Dalmacije počinju njezine radikalne promjene. Biyantska se vlast tada povlači u jače utvrđene gradove na jadranskoj obali i većim otocima. U doba dolaska Hrvata, bizantsku Dalmaciju zapravo čine tek neki veći gradovi (s uskim prstenom poljoprivrednih površina neposredno uz zidine) na istočnojadranskoj obali i otocima koji priznaju vlast bizantskog cara: Osor, Krk, Rab, Zadar, Trogir i Kotor. Ubrzo se ovim gradovima pridružuju još Split i Dubrovnik kao sljednici gradskih tradicija susjedne Salone i Epidaura. Bizant je ove gradove ustrojio kao Thema Dalmatia tj. vojno-upravnu jedinicu sa središtem u Zadru. Od tada je kroz iduće tisućljeće sve do 1. svj. rata bio Zadar glavni grad Dalmacije, što će ostati sve do 1918., kada ga je na temelju tajnoga londonskog ugovora okupirala Italija. Bizantski su gradovi nastavili biti žarištima romanske kulture, latinskog jezika i kršćanske vjere u slavensko-hrvatskom okružju, a ubrzo je oživila diplomatska, gospodarska i kulturna suradnja s okolnim zaleđem. Kršćanstvo se većinom proširilo u dubinu hrvatskog ozemlja upravo iz dalmatinskih gradova, bez obzira na promjene crkvene velevlasti Rima ili Carigrada. U državnim kancelarijama Bizanta, inih europskih država i rimske kurije zadržano je de iure antičko shvaćanje prostornog obsega Dalmacije, s kojim se poklapa i crkveno-prostorni ustroj splitske nadbiskupije, potvrđen splitskim crkvenim saborima godine 925. i 928.

U doba vladavine kralja Tomislava (910.- 928.) po prvi put su u osobi vladara ujedinjeni bizantski gradovi na obali s ostalim dijelom Hrvatske, a čvršća veza između Hrvatske i bizantskih dalmatinskih gradova u punom smislu zaživjela je tek za vrijeme kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.), kralja Hrvata i Dalmatinaca. Dalmatinski su gradovi tijekom srednjeg vijeka postupno pohrvaćivani pa tako npr. kralj P. Krešimir IV. za Čiku, istaknutu pripadnicu zadarskoga patricijata, može kazati kako je ona "... mea soror". U doba Petra Krešimira IV. se vidi usmjerba Hrvatskog kraljevstva prama moru tako što se potiče i razvoj novih hrvatskih gradova na obali, u prvom redu Biograda i Šibenika koji se prvi puta spominje upravo 1066.g. za njegovog vladanja. Zlorabeći slabljenje Hrvatske krajem 11. st. Mletačka Republika je nastojala preuzeti političku kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. God. 1100. Venecija bez većeg otpora osvaja dalmatinske gradove i otoke pa uz kraće prekide odonda postaje vodeća velevlast u Dalmaciji i na Jadranu sve do propasti god. 1797.

Tada su pojmovi Dalmacija i Hrvatska bili istoznačnicama, što se vidi iz povijesnih dokumenata, gdje su se mletački duždevi oslovljavali i duždevima "Venetiae altque Dalmatiae sive Croatiae". Nakon prostornih gubitaka na hrvatskom ozemlju, kasnije su mletački duždevi izbacili naziv vladara Hrvatske iz svoge vladarske titule. Iz čvrstog zagrljaja Mletaka s pomoću vještih diplomatskih manevara prvo se uspješno istrgnuo Dubrovnik. Najdulje doba nesmetane vlasti ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dalmacijom tj. nad dalmatinskim gradovima s pripadnim područjima na otocima i u kopnenom zaleđu bilo je nakon Zadarskog mira, od 1358. do 1409. To je doba procvata dalmatinskih komuna, a posebno Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i Dubrovnika. Zadar je teško stradao kad su ga za Mlečane osvojili križari. Osvajanja bosanskih vladara hrvatskog iskona krajem 14. st. nisu bitnije utjecala na veze između dalmatinskih gradova i njihova zaledja ni na međusobne veze pojedinih gradova, jer se to većinom zbivalo preko mora.

Novovjeka povijest

Dinastički sukobi u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu znatno su slabili kraljevsku vlast. S tim se neredima najviše okoristila Venecija, koja je s pomoću vojnih i diplomatskih manipulacija, npr. sramotna prodaja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata od Ladislava Anžuvinca Napuljskog god 1409. postupno zavladala najvećim dijelom Dalmacije tj. primorskim gradovima i otocima s iznimkom Dubrovačke Republike. Mletački posjed u Dalmaciji bitno je smanjen osvajanjima osmanskih Turaka krajem 15. i tijekom 16. st. Zato Dalmaciju sredinom 16. st. ponovno tvore samo primorski gradovi i otoci od Zadra do Kotora i Budve. Kartografski izvori 17. st., po državno-pravnim shvaćanjima toga doba, prostor Zagore i zapadni dio Hercegovine nazivaju Turskom Dalmacijom (a slično se prostor sjeverozapadne Bosne tada naziva Turskom Hrvatskom).

Mletačka osvajanja protiv Turaka su krajem 17. st. pridonjela povećanju prostora Dalmacije. U ratu od 1688.- 1699. osvojeni su Knin, Sinj, Vrlika, Vrgorac, Metković i Herceg Novi, pa se granica mletačkih i turskih posjeda pomiče na tzv. Liniju Grimani (aquisto nuovo). U novom ratu od 1715.- 1718. je Venecija još proširila kopneni posjed u Dalmaciji osvajanjem Imotske krajine i inih područja u Boki Kotorskoj (aquisto nuovissimo). Potom je Dubrovačka je Republika zbog sigurnosti, kako ne bi izravno graničila s Venecijom, ustupila Osmanskom Carstvu izlaz na more uz poluotok Klek (Neum) i uz rječicu Sutorina u Boki. Taj će politički potez kasnije imati uglavnom negativne posljedice jer je narušena cjelovitost Dalmacije i hrvatskoga povijesnog ozemlja.

Granice Dalmacije utvrđene Linijom Mocenigo 1718. (s područjem Dubrovačke Republike) do 1918. su ostale nepromijenjene. Mletačka osvajanja rezultirala su ujedinjavanjem socio-zemljopisno razlitičog prostora. U doba osmanlijske uprave izmijenjena je etnička struktura pučanstva, koja je povećala postojeće razlike. To se dobro može pratiti i na temelju povlačenja izvornoga čakavskog narječja više prama moru u primorske gradove i na otoke, dok se u prostoru Ravnih Kotara, Bukovice i Zagore s Turcima većinom širi novo štokavsko narječje iz dubljeg zaledja. Bilo doselidbom ili izgonom i bijegom, doseljava se u Zagoru kontinentalno štokavsko pučanstvo iz Turske Hrvatske, Bosne, Hercegovine, pa katoličko i pravoslavno vlaško pučanstvo, te dijelom pravoslavno srpsko stanovništvo. Izim jezičnih i vjerskih razlika, do izražaja dolaze i socio-kulturološke razlike čakavskih starosjedilaca i štokavskih doseljenika. Jasno se diferenciraju dva kulturna sloja: otočni i primorski prostor sredozemne čakavske uljudbe, te zaleđe s naglašenim elementima dinarsko-balkanske patriarhalne kulture. Novija kulturna podjela na otočne 'Bodule', obalne Primorce i kopnene 'Vlaje' je povijesni odraz navedenih razlika. Bogatstvo različitosti pojedinih dijelova Dalmacije danas čini dragocjeno kulturno blago hrvatskoga nacionalnog bića.

Dalmacija je politički napokon ujedinjena od doba napoleonskih ratova. God. 1806. francuska je vojska umarširala u Dubrovnik, a 1808. Republika Sv.Vlaha je ukinuta i njezino ozemlje pripojeno Dalmaciji. Odredbama Bečkog kongresa god. 1814./1815. je Dalmacija nakon pada Napoleona pripojena Austrijskom Carstvu. Kako bi što više integrirala dalmatinski prostor od otoka Paga do Budve i od 1878. do Sutomora i rijeke Željeznice blizu Bara, bečki je dvor ustrojio posebnu krunsku cjelinu Kraljevinu Dalmaciju i jedinstvenu zadarsku crkvenu nadbiskupiju (metropoliju), kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije uključivo Split i Dubrovnik kao stara nadbiskupska središta.

Pod dojmom Ilirskih provincija Napoleonova Talianskog kraljevstva u kojima je kao službeni jezik u uporabi bio francuski, talijanski i slovinski i u hrvatskoj banovini se nacionalna svijest razvija pod ilirskim imenom posebno od 1860ih godina. U Dalmaciji "revolucionarne 1848", nastaje podjela na "markiliniste"(obnova Republike Sv. Marka - Venecije) i "monarhiste" (pristaše habsburške monarhije) a po uvođenju parlamentarizma u dalmatinstvo se pod vanjskim utjecajima uvlači talijanaštvo i kao reakcija slavenstvo, što sve rezultira autonomaštvom. Pojačano se razvija autonomaštvo predvođeno uglavnom manjinskim, ali gospodarski jakim pro-talijanskim pučanstvom. U kninskoj Zagori i Boki Kotorskoj, zbog agitiranja svećenika srpske pravoslavne crkve, sve više jača i srpski utjecaj. Dalmatinski sabor (pokrajinski parlament) te carsko i kraljevsko namjesništvo (vlada) u Zadru dugo su bile u rukama autonomaša nasuprot narodnjacima i pravašima: Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić i Juraj Biankini. Velike pobjede hrvatske Dalmacije izvojevana su:

25. srpnja 1870., kada se zapisnike Dalmatinskog Sabora počelo pisati hrvatskim jezikom nakon saborske odluke od tog dana.
21. srpnja 1883., kad je prihvaćen prijedlog na sjednici Dalm. sabora, kojim je hrvatski jezik postao službenim jezikom u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom (pokrajinskom) odboru i kad je odlučeno da se strankama mora obraćati hrvatskim jezikom i da u državnu službu nitko ne može biti primljen ako ne poznaje hrvatski (iako su zadnje 2 odredbe poslije često kršene).
26. travnja 1909.: jezična naredba kojom se hrvatski jezik u potpunosti uvelo kao službeni jezik u Dalmaciji, a primjena te odluke je počela tek od 1. siečnja 1912.

U NDH i Jugoslaviji

Nakon pada Austro-Ugarske od god. 1918. počinju velike promjene i razpad jedinstvene Dalmacije do danas. Od 1918. Dalmacija kao političko-zemljopisna cjelina više formalno ne postoji. Italija je okupirala Zadar, Šibenik i Lastovo, a talianska okupacija Zadra i Lastova potvrđena je Rapallskim ugovorom 1920. Dalmaciji je vojno-političkim potezom "odsječena glava". Kraljevska vlada u Beogradu nastavila je svoje dalje sjeckanje Dalmacije, očito s ciljem razdiranja hrvatskog etnoprostora.

Uredbom o podjeli zemlje (Kraljevine SHS) na oblasti 1922., Dalmacija je podieljena na Splitsku i Dubrovačku oblast, a prostor Boke Kotorske je izdvojen iz Dalmacije kojoj je stoljećima pripadao, pa prvi puta pripojen Zetskoj oblasti. God. 1929. je najveći dio Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini, a ostatak Dalmacije je činio Primorsku banovinu sa središtem u Splitu. Korčula je 1931. izuzeta iz Zetske i pripojena Primorskoj banovini, a tek od 1939. Primorska banovina i dubrovački kraj ulaze u sastav Banovine Hrvatske.

Dalmacija u NDH

U Drugomu svjetskom ratu je veći dio dalmatinske obale i otoka najprije pripojen od 1941.- 1943. Musolinijevoj Italiji do njezine kapitulacije. Potom je od 10. rujna 1943. do kraja rata 1945. proglašeno pravno-formalno i de facto pripojenje cijele oslobodjene obale i otoka od Raba sve do Boke Kotorske Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: pritom je NDH u Dalmaciji vršila većinom civilnu vlast, dok su vojnu kontrolu nakon Italije dielom nastavili Niemci. Iznimka je pučinski otok Vis koji su vojno-pomorski većinom i dalje kontrolirali britanski Saveznici, a civilnu vlast do kraja rata i kasnije su tu obnašali Titini partizani.

Dalmacija u Jugoslaviji

Nakon previranja u Drugom svjetskom ratu cijeli je prostor poviesne Dalmacije, definirane nakon mletačko-turskih sukoba i ukinuća Dubrovačke Republike, ušao u sastav Jugoslavije. Boka Kotorska je opet ostala izvan granica Hrvatske i pripojena je Crnoj Gori. Brojne nesuvisle (i nestručne) promjene upravno-prostornog ustroja Hrvatske od 1945. do 1990. nisu više obnavljale jedinstvenu Dalmaciju, iako je takva tendencija bila isprva nazočna osnivanjem velikoga Kotara Split i nastojanjima regionalizacije koji su zaredom na prostoru Dalmacije forsirali splitsku makroregiju.

U novoj Hrvatskoj

Suvremena županijska podjela sadanje Republike Hrvatske opet je rastrgala prostor Južne Hrvatske na 4 županije, od kojih bez suvislog smisla, samo srednja nosi dalmatinsko ime kao Splitsko-dalmatinska županija (analogna s Požeško-slavonskom županijom). Suvremeni regionalni razvitak južne Hrvatske pokazuje kako Dalmacije formalno više ni nema. Izvan funkcionalnog utjecaja Splita kao najvećega gradskog središta na prostoru Dalmacije je osobito grad Zadar, koji prometnim silnicama povezuje novi i nelogičan zemljopisni profil otoci – Ravni kotari i Bukovica – Velebit – južna Lika. Odvojeni su učinci spram Splita izraženi i južnije na prostoru Dubrovnika osim Donjoneretvanskog kraja.

U svakom slučaju je Dalmacija poviesno-zemljopisno kroz 2 tisućljeća tvorila dinamičnu cjelinu južnoga hrvatskog etnoprostora i baš iz te cjeline se zapravo začela i razvila srednjovjeka hrvatska država i potom naša nacija. Suvremena Hrvatska baštineći starovjekovnu, srednjovjeku i novovjeku Dalmaciju čini dio sredozemne južnoeuropske uljudbe. U kulturnom i poviesnom smislu je Dalmacija kao pojam i zemljopisno ime nesporna i nezamjenjiva, ali s gospodarskoga i političkog aspekta ona sve manje funkcionira kao neka suvisla cjelina, što ubuduće može biti pogubno za sam hrvatski identitet i naš dugoročni obstanak.

Literatura

Pedro Tafur 1436: Andanças e viajes (Esclavonia formerly called Dalmatia: according to the Spanish traveler Pedro Tafur, who sailed down the Dalmatian coast).
Alberto Fortis 1774: Viaggio in Dalmazia, Venezia. (hrvatski prijevod: Marjan tisak, Split 2004).
M. Zaninović: Ilirsko pleme Delmati, pp. 58 - 84.
Nikica Barić 1998: Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.- studeni 1944), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 31: 55-79, Zagreb.
S. Čače 2003: Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 40: 29 - 45, Zadar 2001.
Lothar Waldmüller 1987: Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn (Von der Völkerwanderung bis zum Ende der Arpaden, 1311). Konziliengeschichte, Reihe A, Darstellungen. Schöningh, Paderborn - München - Wien - Zürich. ISBN 3-506-74686-3 (Zugleich
Aleksandar Jakir 1999: Dalmatien zwischen den Weltkriegen (Dissertation). Südosteuropäische Arbeiten 104. Oldenbourg, München. ISBN 3-486-56447-1
Wolfgang Libal 1999: Dalmatien, Stadtkultur und Inselwelt an der jugoslawischen Adriaküste. Prestel, München / London / New York. ISBN 3-7913-2107-2.
Antoni Cetnarowicz 2008: Odrodzenie narodowe w Dalmacji. In: Studia Polono-Helvetica 5. Lang, Berlin - Bern - Bruxelles - New York - Oxford - Wien. ISBN 978-3-631-57418-8.
Michael M. Stanić 2008: Dalmatien, kleine Kunstgeschichte einer europäischen Städtelandschaft. Böhlau, Köln - Weimar - Wien. ISBN 978-3-412-20044-2.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dalmacija

Sadržaj