Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu

Ovo je u potpunosti izvorni tekst preuzet iz knjige, časopisa, pravnih propisa ili inih tiskanih djela. Pravopis i manje pogrješke mogu biti ispravljeni. Izvor: Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje, Hrvatski državni ured za jezik, Zagreb 1942., str. 16 - 24

ZAKONSKA ODREDBA o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu § 1. Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika. Zato se zove „hrvatski jezik”. § 2. Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskog naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih pa i sličnih jezika. Iznimno se mogu upotrebljavati rieči, koje su već zadobile posebno značenje, te se mogu samo težko ili nikako nadomjestiti domaćim riečima. § 3. Zabranjuje se davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, družtvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe. § 4. Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga odnosno iekavskoga govora. Gdje je u ikavskom govoru kratko „i”, ima se pisati i izgovarati „je”, a gdje je u ikavskom govoru dugo „i”, ima se izgovarati i pisati „ie”. § 5. Na književnim djelima napisanim na bilo kojem narječju ili govoru ima se na iztaknutom mjestu vidljivo označiti, da je napisano na odnosnom narječju. § 6. Mjesto neodređenog glagolskog oblika ne smije se u budućem vremenu upotrebljavati „da” sa sadašnjim vremenom. § 7. Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu. § 8. Ministarstvo će nastave postaviti naredbenim putem povjerenstvo, koje će odrediti sve potrebno, da sve ustanove ove zakonske odredbe privedu u djelo, i koje će se brinuti, da se hrvatski jezik očisti, a pravopis ustali u duhu ove zakonske odredbe, te će ujedno propisati i kazne za zaštitu čistoće jezika i pravopisa. § 9. Dok povjerenstvo, spomenuto u čl. 8., ne izradi konačna pravila hrvatskoga pravopisa u duhu ove zakonske odredbe, moći će se privremeno u školama upotrebljavati knjige priređene na temelju ministarske odredbe o pravopisu od 23. lipnja 1941. § 10. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom njezina proglašenja, a provedba se povjerava ministru nastave. Dano u Zagrebu, dne 14. kolovoza 1941. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske: Dr. Ante Pavelić, v. r. Broj CCXLIX-1083-Z.p.-1941. Ministar nastave: Dr. Mile Budak, v. r. Predsjednik zakonodavnog povjerenstva Ministar: Dr. Milovan Žanić, v. r. ZAKONSKA ODREDBA o tumačenju članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941 o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu § 1. Propisi članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu imaju se razumjeti ovako: „Ministarstvo nastave imenovat će naredbom povjerenstvo, kome je zadaća: 1. uklanjati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskog jezika i rieči tuđice, te ovakve rieči nadomještati domaćim; 2. izraditi i predložiti Ministarstvu nastave pravila za korienski pravopis. Kada povjerenstvo svrši svoju zadaću, Ministarstvo nastave će narediti njegov prestanak. Kazne za zaštitu čistoće jezika i pravopisa propisat će naredbom Ministarstvo nastave.” Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske: Dr. Ante Pavelić, v. r. Broj: CCCLXXXVII-1886-Z.-1041. Ministar pravosuđa i bogoštovlja: Dr. Mirko Puk, v. r PROVEDBENA NAREDBA k zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z.p.-1941 Na temelju članka 10. zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. br. CCXLIX-1083-Z.p.-1941 propisujem ovu provedbenu naredbu: § 1. Za pisanje dvoglasa ie i je, koji su postali od ě (jat), naredjuje se sliedeće: 1. Gdje je u ikavskom govoru dugo i, postalo od ě (jat), ima se u hrvatskom književnom jeziku pisati ie, na pr. biel, cviet, diete, liek, riedak, svieća, tielo, zviezda, a gdje je u ikavskom govoru kratko i, postalo od ě (jat), ima se kao i dosad pisati je, na pr. djeca, mjesto, pjesma, susjed, tjerati. 2. Skup ie jednosložni je dvoglas, te se ne smije razstavljati, na pr. ri-edak, li-ep, sni-eg, sni-ega, nego rie-dak, liep, snieg, snie-ga. 3. Od dugog ie postaje kratko je u ovim slučajevima: a) u oblicima i izvedenicama: diete — djeteta, djeca, djetinjski; biel — bjelji, bjelina; liep — ljepši, ljepota; Niemac — Njemačka; rieč — rječnik, rječit; vienac — vjenčić, vjenčati; zamieniti — zamjenjivati, zamjenik i t. d. b) u dugoj množini (na -ovi) jednosložnih imenica, koje u 1. i 2. padežu jednine imaju jednaki naglasak, na pr. cviet, cvieta (ikavski: cvît, svîta) — cvjetovi; snieg, sniega (ikavski: snîg, snîga) — snjegovi; viek, vieka (ikavski: vîk, vîka) — vjekovi; žlieb, žlieba (ikavski: žlîb, žlîba) — žljebovi. Onakve imenice, koje u 2. padežu jednine imaju drugačije naglaske nego u 1. padežu, zadržavaju u dugoj množini ie, na pr. liek, lieka (ikavski: lîk, líka) — liekovi; briest, briesta (ikavski: brîst, brísta) — briestovi. 4. Iza r ne dolazi prema ie kratko je, nego samo e: vrieme — vremena, brieg — bregovi, priek — preči. Ali ipak ostaje je u slučajevima, kao što su:crjepovi, pogrješka, strjelica, vrjednoća. 5. Izpred o i izpred j ikavsko i ostaje i u iekavskom i: cio (ciel), dio (diel), htio (ali htjela), Biograd (na moru), sijati, grijati, smijati se, ali sjeo (ne — sio), jeo (ne — io), sreo (ne — srio), vreo (ne — vrio), zreo (ne — zrio). 6. U dugim slogovima ne piše se ie nego je: a) u 2. padežu množine imenica, koje u 1. padežu jednine imaju kratko je: djelo — djela, vjera — vjera, medvjed — medvjeda, koljeno — koljena; b) u kosim padežima i u prošlom glagolskom prilogu, kad je stoji izpred dva suglasnika, od kojih je prvi l, lj, nj, r, v: drvodjelac — drvodjelca, ponedjeljak — ponedjeljku, zasjenak — zasjenkom, primjerak — primjerci, nadjevak — nadjevcima, vidjeti — vidjevši; c) u umanjenicama, kao što su djelce (od djelo), sjenka (od sjena); d) u nekim imenicama od milja (hipokoristici): djeva (prema djevica), djedo (prema djed), Stjepo (prema Stjepan); e) u nekim glagolima: namještati (prema namjestiti), zamjerati (prema zamjeriti). § 2. Od jednosložnog dvoglasa ie valja razlikovati: 1. dvosložni skup ie u tudjim riečima, na pr. hieroglif, Orient, garsoniera (§ 6.); 2. dvosložni skup ije, koji je po postanju različit od ie. Takvo ije dolazi: a) u 2. padežu jednine i u 1. padežu množine imenica na -ija: biskupije, nacije (§ 6.), davorije, Ilije, pukovnije, zmije; b) u oblicima zamjenica i komparativa, i u prilozima, na pr.čije, čijega, čijem — čistije, novijega, zdravijem — prije, poslije; c) u oblicima (sadašnje vrieme, trpni pridjev) i glagolskim imenicama glagola: biti, gnjiti, kriti, liti, miti, piti, šiti, viti, brijati, grijati, sijati, smijati se, vijati, smjeti, umjeti, (do)spjeti, (pro)htjeti se, na pr. bijem, biješ, bije, bijemo, bijete, bijen, bijenje; grijem, griješ, grije, grijemo, grijete; smijem, smiješ, smije, smijemo, smijete; d) u obliku nije, te u riečima ijedan, nijedan; e) u tudjim riečima kao Arije, Poncije — studije, studijem, Poncijem, Verdijem — Poncijev, Verdijev — arijevac, arijevski (§ 6.). § 3. Za pisanje korienskim pravopisom naredjuje se: 1. a) Izjednačivanje suglasnika po zvučnosti ne označuje se u pismu, na pr. vrabci (od vrabac), dohodka (od dohodak), grozdka (od grozdak), hrbta (od hrbat), gibka (od gibak), riedka (od riedak), mrzka (od mrzak), jednačba, glasba, svatba, otačbina, zadušbina, naručbenica, zubčanik, šibčica, rožčić, ženitba, Zagrebčanin, blažče, hljebčić, obrazčić, pripoviedka, šibka, opazka, robkinja, klubko, Vladko, potrebština, lupežtina, zubčan, drugčiji, klubski, gladčati, grizkati, dubsti, grebsti, muzti, bezcjen, bezznačajan, obezčastiti, izćuškati, izkaz, izpit, izsjeći, iztok, izzviždati, izžliebiti, nadkonobar, nuzprostorija, nuzzgrada, obći, obkoliti, obsada, obtok, odkriti, podkopati, predpostavka, razkopati, razsijati, razsvjeta, razžalostiti, izhit, uzkrsnuti, petdeset, šestdeset, devetdeset, naleđke, natražke, kadkad. b) Imenice s dočetkom -tvo (od starijeg -stvo), ako su izvedene iz osnove, koja se svršava na c, č, k, g, z, ž, valja pisati s dočetkom -čtvo odnosno -žtvo, na pr. samačtvo, pjevačtvo, vojničtvo, družtvo, množtvo, knežtvo, lupežtvo. Isto tako i pridjevi s dočetkom -ki (starije -ski), kojima se osnova svršava na g, z, ž, pišu se s dočetkom -zki odnosno -žki, na pr. englezki, francuzki, filoložki, pažki, požežki, pražki, ubožki, parižki, vitežki, mužki, lupežki. 2. Slovo n izpred b i p ostaje, na pr. jeftinba, hinba, nastanba, obranbeni, zelenbać, jedanput, stranputica. 3. Slova d i t redovito ostaju iza s, z, š, ž u skupovima od tri suglasnika, na pr. bloestna (od bolestan), žalostna (od žalostan), bolestnik, častnik, dužnostnik, vjestnik, pestnica, mastnoća, vrstnoća, gostba, izvlastba, listka (od listak), čeljustka, daždka (od daždak), šestnaest, grozdna (od grozdan, drugo je grozan), nuždna (od nuždan), kazalištni, sveučilištni, zemljištni, ustmen, daždnjak. 4. Slova d i t redovito ostaju izpred c, č, s, š, na pr. srdce, dlietce, otca, sudca, dohodci, dobitci, Mletci, patče, sirotče, govedče, sudčev, otčev, srdčan (na pr. grč), Gradčanin, Mletčanin, gospodstvo, srodstvo, brodski, susjedski, hrvatština, gospodština. § 4. Pod pravila iz predhodnog paragrafa ne podpadaju rieči: 1. u kojima bi se našla dva d. Pisat će se dakle: odavna, oderati, odieliti, podanik, odahnuti. Izuzimaju se rieči, gdje je pisanje dd neobhodno potrebno za razumievanje, na pr. preddvorje, poddialekt, poddnevnik; 2. u kojima dolazi priedlog s kao sastavni dio složenice, na pr. zbiti, zdjela, zdravlje, zgrabiti, nezgrapan, ozbiljan, suzbiti, zgoda; 3. u kojima dolazi skup stl, na pr. rasla (prema rastao), raslina, sraslica; 4. rieči, u kojima se veza s korienskim suglasnikom više ili manje zatrla, odnosno kojima se pisanje po zvučnom načelu obćenito potvrdjuje iz velike davnine, na pr. braco, djeca, dječji, dječak, gdje, iza, kriška, luckast, ljestve, mast, natjecati se, natječaj, nozdrva, očinski, očuh, poočim, požnjak, predšasnik, priča, srčan (junačan), svečan, vazda, vježba, vršnjak, zapučak, zgusnuti se. Sve ovakve rieči imaju se navesti u pravopisnom rječniku. § 5. Propisi ove naredbe ne odnose se na pisanje prezimena i zemljopisnih imena. Ona se pišu i dalj, kako se uobičajilo, na pr. Bijelić, Slijepčević, Bošković, Drašković, Juzbašić, Muradbegović, Ljupča planina, Čvrsnica, Gračani, Vrapče, ali u zemljopisnim imenima ije, postalo od ě (jat), valja zamieniti s ie, na pr. Bieljina, Osiek, Priedor, Rieka. § 6. Za pisanje tudjih rieči naredjuje se: 1. Ostaje u pismu zvučni suglasnik izpred bezzvučnoga u predmetcima ab-, ob-, sub-, ad-, na pr. absolutan, observatorij, substancija, adhezija. 2. izmedju i-e ne umeće se j, osim na kraju rieči te izpred nastavaka za oblike i tvorbu, na pr. hieroglif, garsoniera, Orient; ali se piše: Arije, Poncije — studije (2. padež jednine i 1. padež množine od studija), studijem (7. padež od studij), Poncijem, Verdijem (7. padež od Poncije, Verdi) — Poncijev, Verdijev; arijevac, arijevski. 3. izmedju i-a ne umeće se j, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -alac, -anac, -anski, -anstvo. Prema tome piše se bez j: cian, Siam, dialog, Diana, piaster, trializam, alianca, Efialt, gladiator, Iliada, kariatida, miliarda, miriada, salmiak, socialist, trivialan, amoniak, materializam, meridian, provincial i t. d. Na kraju se piše -ija: a) u 1. padežu jednine i u 2. padežu množine, na pr. hrija, arija, Indija, studija, variacija; b) u 2. padežu jednine i množine imenica s dočetcima -ije, -ij, -io, -i, na pr. Arija, Poncija (2. padež jednine od Arije, Poncije), kolegija (2. padež jednine i množine od kolegij), studija (2. padež jednine i množine od studij i studio), Verdija (2. padež od Verdi). Ostaje j u izvedenicama, kao što su: Indijac, gimnazijalac (gimnazijalka), Belgijanac (Belgijančev), komedijaš (komedijaški), arijanski, arijanstvo. § 7. Izradba pravopisnog priručnika u smislu ove provedbene naredbe povjerava se Hrvatskom državnom uredu za jezik. § 8. Do izdanja novog pravopisnog priručnika vriede i dalje pravila, kako su propisana u VIII. izdanju Boranićeva pravopisa (od g. 1941.), i propisi ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941., koliko se ne protive ovoj provedbenoj naredbi. § 9. Ova provedbena naredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama, a poslije 1. siečnja 1943. zabranjuje se upotreba bilo kakvog drugog pravopisa, protivnog slovu i duhu ove provedbene naredbe. U Zagrebu, dne 27. lipnja 1942. Ministar nastave: Ratković, v. r. Broj: U. m. 1499-1942.