Stjepko Težak
Stjepko Težak (Požun kraj Ozlja, 22. srpnja 1926. - Zagreb, 1. kolovoza 2006.), hrvatski jezikoslovac i auktor mnogih knjiga o jeziku. Osnovnu školu završio je u Ozlju, a klasičnu gimnaziju, Višu pedagošku školu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Doktorat filoloških znanosti stekao je 1965. godine. Bio je profesor metodike nastave jezika i filma na Pedagoškoj akademiji i na Filozofskom fakultetu te dekan obje ustanove. Bio je i urednik časopisa "Modra lasta", priredio je brojna književna djela, uključujući Šaljive narodne pripovijetke (12 izdanja, 1963. - 1980.) i Šaljive narodne priče (1997, 2001.).
Životopis
Profesor Stjepko Težak, doktor filologije, jezikoslovac, sveučilišni profesor, autor brojnih jezičnih udžbenika i metodičkih priručnika, suautor hrvatske gramatike, pisac knjiga jezičnih savjeta, među kojima su i Hrvatski naš svagda(š)nji, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika u osnovnoj školi, Interpretacija bajke, Film u nastavi i Hrvatski naš osebujni, višegodišnji predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza i jedan od najvažnijih teoretičara filma, rođen je 1926. u Požunu kod Ozlja, na Kupi, petnaestak kilometara od Karlovca. Stjepkov je djed dva puta išao u Ameriku i vraćao se s nadom da će idući put kod kuće biti bolje, a njegovim je tragom krenuo i Stjepkov otac, koji je dobar dio života proveo u Argentini.
Hodajući uz virove Kupe, po istim onim livadama i šumarcima što ih je, nekih pola stoljeća prije toga, oslikavala gluhonijema Slava Raškaj, divio se ljepoti krajolika čiji je veliki poklonik i zagovornik bio do smrti. Mali je Težak dio svojega djetinjstva proveo igrajući se, sam, na livadi, tako što bi biljkama izmišljao imena. Poslije bi sa zanimanjem provjeravao koliko je bio uspješan. Ne znajući kako se dio biljaka zove, davao im je imena, a ona su se često podudarala s narodnim imenima. Povremeno bi u Ozalj navratio i kakav putujući kinematograf, a Stjepka su od malih nogu najviše privlačile nijeme, crno-bijele Chaplinove priče o pobjedi dobra nad zlom.
Po želji majke Stjepko se dosta rano odlučio za svećenički poziv. Iz rodnoga je kraja otišao u Zagreb, gdje se upisao na Klasičnu gimnaziju Sjemeništa na Šalati. Rana ljubav za proučavanjem jezika i njegovih tajni ovdje se mogla dodatno oblikovati i nije čudo da je marljivo učio. Možda se već tu iskristalizirala i buduća profesija, sklonost podučavanju drugih i ka istraživanju novih mogućnosti, oblika i metoda učenja.
Zagreb je, jasno, pružao i više mogućnosti za redovite odlaske u kino pa je Stjepko sve bolje prepoznavao snagu medija u širenju spoznaja, stjecanju znanja i formiranju svjetonazora. Pri kraju gimnazijskoga školovanja Stjepko je shvatio da mora priznati i sebi i drugima da u njemu nema žara, predanosti i uvjerenja, bez kojih bi bilo teško provesti ostatak života kao svećenik. Tako se odlučio za pedagogiju. Prošao je cijeli krivudavi i često mukotrpni životni vijek prosvjetara, od učitelja po malim školama u jednako malim gradovima i mjestima do sveučilišnoga profesora, koji će odgajati generacije studenata, nadajući se da će barem neki od njih nastaviti s jednakim marom provoditi istu zadaću.
U svijetu filma, bez obzira na vrstu (profesor Težak kreirao je pojam neprofesijski film, o kojem je bilo i još ima žestokih rasprava), najvažnija je njegova uloga inicijatora i provoditelja programa uvođenja filma kao nastavnoga sadržaja, podjednako za učenike i za nastavnike. Prepoznavši sve mogućnosti i pogodnosti filma, njegovu privlačnost i snagu, činjenicu da smo sve dublje u epohi vizualnih medija, da ljudi sve manje čitaju, a sve više gledaju, da se pobližim upoznavanjem filma, u svim njegovim aspektima, istovremeno širi opća kultura i informiranost o nizu pojmova koji nam trebaju u svakodnevnom životu, profesor Težak započeo je još za svojih učiteljskih dana u školi u zagrebačkoj Kustošiji s razradom, a zatim i primjenom nastave o filmu, koristeći se filmom i kao nastavnim sredstvom i kao temeljnim sadržajem nastave. Trebalo je još dosta truda i vremena dok se na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu nije počelo s projektom RATEF (radio-televizija-film), namijenjenu edukaciji budućih nastavnika, koji će jednoga dana tu metodu primjenjivati u osnovnim i srednjim školama. Veliku potporu provođenju ideje o uvođenju filma u redovitu nastavu za učenike i za (buduće) nastavnike dali su Filmoteka 16 i Zavod za školstvo te tadašnji Kinosavez Hrvatske.
Dugogodišnje zalaganje profesora Težaka za uvrštavanje filma kao redovite nastavne jedinice unutar školskih programa osnovnih i srednjih škola te studija na filozofskim i pedagoškim fakultetima, započeto ranih šezdesetih godina uz potporu mjerodavnih prosvjetnih ustanova, imalo je uspona i padova.
Profesor Težak propagirao je svoje ideje na razne načine, od redovitoga nastavničkog rada, preko listova za djecu, poput Modre laste, gdje je godinama bio urednikom, do bezbrojnih filmskih radionica i seminara u organizaciji Hrvatskoga filmskog saveza, na kojima je bio voditelj i predavač. Sudjelovao je i u radu mnogih revija amaterskog (ili neprofesijskog, svejedno) stvaralaštva, posebno dječjih, nastojeći i tada prenijeti zamisli o značenju i ulozi filma i filmske kulture u podizanju općeg znanja. I sam je snimao, doduše isključivo obiteljske filmove, intimne zabilješke o odrastanju svoje djece, o putovanjima i drugim temama važnim, redovito, samo snimatelju.
Godine 1998. ponuđeno mu je, istodobno, da postane predsjednikom Matice hrvatske ili predsjednikom Hrvatskoga filmskog saveza. Odabrao je HFS i vrijedno ga i uspješno vodio do 2002. Bio je dugogodišnji predavač na Ljetnoj školi medijske kulture.
Profesor Stjepko Težak umro je 1. kolovoza 2006. u Zagrebu, okružen svojom djecom. Za njegovu ulogu u proučavanju i razvoju hrvatskoga jezika i uvođenju filmske kulture u redovitu nastavu osnovnih i srednjih škola i fakulteta, za koju od Hrvatskog društva filmskih kritičara je dobio nagradu »Vladimir Vuković« za životno djelo.
Jezikoslovni rad
Duboko i iskreno vezan uz rodni kraj, Stjepko Težak osobito je proučavao pisce i jezikoslovce Ozaljskoga kruga, a tu je otkrio i svoje tri velike životne ljubavi: prirodu, filologiju i film. Budućega doktora filologije odavno je zanimao jezik i njegove tajne. Oslanjao se cijeloga života na jezik i uho, želeći na taj način zabilježiti ljepotu u kojoj je odrastao.
U svomu znanstvenom djelovanju je bio usmjeren na područje dijalektologije (Ozaljski govor, Kajkavsko - Čakavsko razmeđe, Dijalekti na radiju, televiziji i filmu), suvremenoga hrvatskoga jezika: Morfologija, Hrvatski naš svagdašnji, Hrvatski naš osebujni, Hrvatski naš (ne)zaboravljeni) i metodike nastave jezika, književnosti i filma. Sa Stjepanom Babićem je napisao i poznatu Gramatiku hrvatskoga jezika.
Slično kao Josip Vončina, i S. Težak je u hrvatskom jezikoslovlju najznačajniji po proučavanju Frankopanskoga starohrvatskog jezika iz Ozaljskog kruga (kajkavska ikavica), koji su jugoslavenski vukovci nastojali prikriti, omalovažiti i izbaciti iz hrvatske jezične povijesti. Svojom opsežnom monografijom o ozaljskom govoru i inim radovima je jasno dokazao da to nije bila neka umjetna tronarječna novotvorba, nego realni pučki dialekt koji se sve do danas govori u selima oko Ozlja i mjestimično drugdje u Pokupju, što je bio i Težakov vlastiti materinski govor. Ova kajkavska ikavica je ujedno bila i prva iz 15. stoljeća, još na srednjovjekoj glagoljici zapisana inačica ranokajkavskog dialekta iz Pokupja, Vinodola i sjeverne Istre, gdje su u polučakavskim glagoljskim zapisima već očiti tipski kajkavski elementi.
Poveznice
Reference
Completed and elaborated by GNU-license almost from Croatian WikiSlavia (and a stub in Croatian Wikipedia).
