Una i Pounje

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Una i Pounje (granica srednja Hrvatska-zapadna Bosna): Una je kraška rijeka kao desni tj. južni pritok srednje Save, koja većinom teče kao prirodna granica izmedju srednje Hrvatske i zapadne Bosne. Rječni sliv Une s pritocima je Pounje koje obuhvaća sjeverozapadnu Bosnu, istočnu Liku do Plješivice i jugoistok Banovine do Zrinske gore. Ranije približne istoznačnice prirodoslovnom Pounju su povijesni pojmovi: starija "Turska Hrvatska" od 17.- 19. stoljeća i novija "Krajina" u užem smislu (prošireno je to cijela zapadna Bosna).

Abstract

Una river & its valley (the bordering river West Bosnia-Croatia): Una (Latin: Oeneus) is a bordering river in Croatia, and Bosnia & Herzegovina. The river has a total length of 207 km (129 mi) and watershed area of 10,400 km2 (4,000 sq mi). The region around the Una is inhabited by over a million people. The Una is a right tributary of the Sava river. The Una spring is located at the north-eastern slopes of the Stražbenica mountain in Croatia. After 4 kilometres (2.5 mi) the river first reaches Bosnia and Herzegovina. It flows through towns and villages of Martin Brod and Kulen Vakuf, in a region where it crosses the border between the two countries several times. Near Ripač it winds into Bosnia, entering Bihać, turning eastwards on to Bosanska Krupa and Bosanska Otoka. Near the villages of Dobretin and Javornik it becomes the border between Croatia and Bosnia. It then passes by Bosanski Novigrad, Dvor, Hrvatska Kostajnica, Bosanska Kostajnica, Hrvatska Dubica, Bosanska Dubica. It flows into the river Sava near small town of Jesenovac. Its main tributaries are Unac, Sana, Klokot and Krušnica.

Gorja oko Une

Oko rijeke Une i pritoka se kao prirodni okvir Pounja uzdiže u polukrugu niz od desetak viših kraških planina i nižih gorja, visine izmedju 600 - 1.800m, a jedino na sjeveroistoku prama panonskoj Posavini su samo niža brda. Najviša je na jugistoku planina Šator (1.812 m) gdje iz Šatorskog jezera izvire pritok Unac. Druga viša je na istoku iznad Martinbroda planina Osječenica (vrh Zelenik: 1.804m). Najduži planinski lanac oko Pounja je na jugozapadu Lička Plješivica (1.697m, ikavs. Plišivica, jugo-srb. Plješevica), čiji je naziv izvorno iz srednjovjekog čakavskog: plišiv = ćelav-gologlav. Druga po dužini je na istoku novo-štokavizirana planina Grmeč (1.601 m), koja je na ranijim austrijskim kartama do 1. svj. rata zapisana kao čakavski Garmić srednjovjekog iskona od čakav. garma = špilja-pećina. Sjevernije su prama Posavini tek niža silikatna gorja, npr. sjeverozapadno od Krupe i Otoke je Trgovska gora (630 m), pa sjeverozapadno od Bosanskog Novigrada leži Zrinska gora (615 m) i istočno od Novigrada tj. južno od Dubice je duža Kozara (780m na zapadu spram Une).

Kraška rijeka Una

Una (latin. Oeneus, jugo-'latin'. "Unda") je većinom granična rijeka na sjeverozapadu BiH i srednje Hrvatske, od čega 2/3 teče duž državne granice, a ostalo u srednjem tijeku (Bihać-Novigrad) prolazi kroz Bosnu, pa Una čini veliki dio prirodne granice Hrvatske i BiH. Ukupna dužina Une je 212 km, a površina sliva 9.368 km² i prosječni protok 202 m³/s. Veliko kraško vrelo Une je u ličkom Pounju tj. istočnoj Lici kod Suvaje, na sjeveroistočnoj strani brda Stražbenica na visini 520m. Novijim istraživanjima i ronjenjem u izvor Une je dostignuta dubina od 205m, ali dno još nije pronađeno. Izvor rijeke se nalazi na oko 450 metara nadmorske visine i podsjeća na kameno jezerce okruženo vapnenačkim stijenama. Izvor ima status zaštićenog geografsko-geološkog spomenika prirode. Od desetak manjih pritoka oko izvorišta su važniji Srebrenica, Sredica, Studeni potok i Krčka rijeka uz granicu zapadne Bosne. Na izvorištu do Martinbroda je to brza gorska rijeka, a nizvodno od Bihaća do ušća postaje sporijom nizinskom rijekom.

U početnom tijeku sve do Martinbroda je kakvoća njene vode prve kategorije. Sve do Bihaća Una teče dinarskim smjerom tj. od jugoistoka prama sjeverozapadu, a zatim rijeka skreće u smjeru sjeveroistoka i dalje teče dubokom i prostranom dolinom gdje je kvaliteta vode druge kategorije. Prvi veliki unski slapovi su nha sastavcima Unca kod Martinbroda, koje naselje leži na dnu dvojnog kanjona gdje Uni pritječe kanjonska rijeka Unac. Upravo na ovom dijelu Una je najatraktivnija jer je sedra stvorila mnoštvo kanala, brzaka i otočića s nekoliko većih vodopada od kojih visina najvećeg iznosi oko 55 metara. Tu kod Martinbroda se održava i tradicionalna Unska regata (međunarodna turistička kajak-regata) koja je bila prekinuta početkom devedestih ali je obnovljena prije nekoliko godina. Martinbrod je širom Evrope poznat po raftingu, športu kojem pogoduje nemiran tok rijeke, pa svake godine na Unu dolaze športaši iz niza europskih zemalja. Uz Unu se u neposrednoj blizini Martin Broda nalazi i nekoliko spomenika kulture npr. manastir Rmanj i Milančeva kula, gradjevina iz rimskog doba. Drugi veliki unski slap nizvodno je Štrbački buk kod sela Donji Štrbci u neposrednoj blizini hrvatske granice. Štrbački buk se sastoji od nekoliko vodopada koji su blizu jedan drugom, a najveći je visok oko 25 metara.

Ušće Une u Savu je kod gradića Jesenovac (jugo-srb. Jasenovac), gdje godišnje donese blizu 8 milijardi kubnih metara vode, a plovna je tek za manje brodove nizvodno od Dubice do Save. Pritoci su većinom s istočne strane iz Bosne: Unac, Klokot, Krušnica i najveća rijeka Sana, a manji zapadni iz Hrvatske su gornji lički uz izvorište Srebrenica i Krčka rijeka, te donji iz Banovine rječica Žirovac. U kanjonskom dijelu gornje Une je više sedrenih slapova, a najveći su Štrbački Buk i sastavci Una-Unac u Martinbrodu. Una protječe kroz Martinbrod, Bihać, Bosansku Krupu, Novigrad, Kostajnicu, Dubicu i Jesenovac. Kod Bosanske Otoke je nadjen veliki čamac izdubljen u deblu, koji se po po arheologici Branki Raunig (Regionalni muzej Pounja - Bihać) rabio za prijevoz robe i ljudi. Klima unskog sliva je umjerena brdsko-kontinentalna s prosječnom godišnjom temperaturom oko 9,5C. U soba sušnih ljetnih mjeseci je vodostaj Une karakteristično nizak, a od studenog do kraja proljeća je vodostaj visok, pa tad rijeka često uvjetuje poplavu. Plodna zemlja i pristupačan teren su glavni razlozi što se u slivu Une (9.368 km²) nastanilo preko 700.000 stanovnika.

Iskon imena Une

Postoje 3 objasnidbe za iskon imena Une:

  • Činjenično je na starim latinskim itinerarima (cestovnim kartama) zapisano ime te rijeke kao Oeneus. - Sve ostale naše kombinacije su samo idejna domišljanja, jer njihovi neprecizni tumači slabije poznaju latinski i uglavnom se ne obaziru na odavno zapisanu rimsku toponimiju, nego iznova kombiniraju kako im je zgodno.
  • Jugoslavisti smatraju idejno podobnom etimologijom, da bi ime Une moglo nastati iz romanskog Unda (val-vrtlog), bez obzira što to ili nešto slično ranije nigdje nije zapisano.
  • Nestručno-popularno pučko-naivno tumačenje u našim turističkim prospektima je, kako Una navodno znači "jedna-jedina" tj. najljepša za turizam (iako su Rimljani kod nas uglavnom bili pragmatični vojnici i nisu baš odviše marili za ljepote i turizam).

Kanjonski pritok Unac

Unac je kanjonska rijeka u zapadnom dijelu Bosne i desni pritok rijeke Une, dužina tijeka je 65,5 km, a površina sliva 650 km². Prvo istječe kao Mlinski potok iz Šatorskog jezera na planini Šator, a u podnožju planine se sastaje sa Šatorskim potokom i tek na izlasku iz sutjeske Pojilo nosi ime Unac. Od svog izvora Unac teče na sjeverozapad prolazeći kroz stjenovitu sutjesku Pojila, pa kroz 4 kotline od kojih je najveća Drvarsko polje. Potom se probija nizvodno kroz još 3 kanjonske sutjeske i ulijeva se u Unu kod Martinbroda na visini 323m. Od Drvara do ušća teče najdužim i najdubljim kanjonom dubine i do 350 m. Taj donji kanjonski tijek Unca je dio Nacionalnog parka "Una."

Unac teče od Šatorskog jezera na planini Šator do ušća u Unu kod Martin Broda. Isto ime nosi i dolina oko te rijeke, dužine 65 km i različite širine u prosjeku 20 km. U gornjem tijeku dolina je širja a pri kanjonskom ušću dosta uža poput klina. Ova dolina je naseljena od antike kada je ovdje živjelo ilirsko pleme Sardeati, a u rimsko doba je to bilo njihovo područje Sardiatikum. O tim vremenima govori mnoštvo gradina i tragova rimskih putova.

Smjer pružanja rijeke i doline je od jugoistoka na sjeverozapad. Na samom izvoru i u gornjem tijeku, mještani rijeku nazivaju Šator. Prvi spomen naziva Unac u srednjem vijeku poznat je 1326. god. u ljetopisu Mihe Madijeva, u kojemu se govori o vojevanju hrvatskog bana Mikca. Drugi spomen je iz 1530. u gdje se govori o selidbi raje iz područja Srba, Unca i Glamoča. Iz tog doba su stari grad Rmanj u Martin Brodu i manastir Rmanj, pa Momčilova kula u selu Preodac, stari grad Visuć u Šipovljanima.

Kraška rijeka Sana

Sana je rijeka u Bosanskoj Krajini na sjeverozapadu BiH i najveći je desni pritok Une. Dugačka je 146 km, s površinom sliva od 3370 km². Uz Unu i Neretvu smatra se jednom od najljepših i najčistijih rijeka u BiH. Izvorište je blizu staroga grada Ključa i potom protječe kroz Sansku i Prijedorsku kotlinu tj. kroz gradove Ključ, Sanski Most i Prijedor, gdje prima Gomjenicu, mijenja sjeverni smjer otjecanja i zakreće na zapad, obilazi Majdan-planinu, pa se u Bosanskom Novigradu ulijeva u rijeku Unu.

  • Sansko izvorište: Sana nastaje iz 3 jaka kraška vrela i kraka pod imenom Korana, kod sela Donja Pecka i Jasenovi Potoci blizu Šipova, a drugi izvorišni krak rijeke Sane je Sanica. Nakon približno 1,5 km se ispod Trbovog dola ta 3 vrela spajaju u rijeku Sanu. U gornjem tijeku, od izvorišta pa sve do Ključa, Sana je hladna, brza i čista rijeka. Sana se u gornjem dijelu može dijelom smatrati kao kraška rijeka, ali ne toliko kao ine tipične kraške rijeke npr. Una.
  • Ključ-Sanski Most (gornji tok): U ovom dijelu se Sana može smatrati kao prijelazna rijeka, jer od Ključa prama Sanskom Mostu ima sve manje odlika kraške rijeke. U tom dijelu u mjestu Vrhpolje, Sana prima svoj najveći pritok rijeku Sanicu koja dotječe iz Grmeča.
  • Sanski Most-Prijedor (srednji tok): Od izvora do Sanskog Mosta dužina iznosi 72 km, a razlika nadmorske visine je 262,52 m. Ostatak pada, od Sanskog Mosta kroz Prijedor do Novigrada iznosi 41,21 m. Od Sanskog Mosta pa dalje Sana gubi sve odlike kraške rijeke i poprima odlike normalnog riječnog toka.
  • Prijedor-Novigrad (donji tok): Sve do Prijedora tijek rijeke Sane zadržava smjer od juga na sjever. 300m prije zaokreta prama zapadu, u Sanu se ulijeva njen desni pritok Gomjenica. U Prijedoru zbog zapreke masiva Kozare Sana zaokreće oko 90 stupnjeva i dalje otječe na zapad prama Novigradu. U drugoj polovici tijeka između Prijedora i Novigrada tvori Sana povijesnu granicu izmedju Podkozarja i Podgrmeča. Do rata u BiH je tvornica papira "Celpak" u Prijedoru ispuštala svoje otpadne vode na izlasku Sane iz grada, pa se dalji vodotok do Bosanskog Novog (sada Novigrad) smatrao zagađenim. U ratu i poraću sve do danas je ta tvornica ugašena i puštanje otpadnih voda iz Prijedora se zbiva u mnogo manjoj mjeri.

Klima i vegetacija

Veliki kanjon gornje Une je duboko usječen izmedju kraških planina: bosanske Osječenice i Ličke Plješivice duž granice Like i bosanske Krajine, od Srba do Ripača (kod Bihaća). U taj kanjon kroz južnije paralelne doline Zrmanje i Butišnice iz Jadrana ujesen i proljeće često puše mediteransko jugo, koje tu u kopneno zaledje stiže kao toplo-sušni fen (slično Bavarskoj). Zato tu kroz veći dio godine u zaledju nastaje izrazito polusredozemna klima (submediteran) koja ima jaki odraz u južnoj prirodnoj vegetaciji gornje Une od izvorišta do Ripača. Stoga je u cijelomu savskom slivu kopnene Hrvatske i Bosne, vegetacija Ličkog Pounja od vrela do Martinbroda jedino sredozemno i najtoplije kopneno područje gdje posve prevladava južno primorsko bilje, dok tu kopneno bilje iz ostalog zaledja većinom izostaje ili tek rjedje raste na svježim sjevernim i višim padinama.

Zato su tu na istočnom rubu Like tj. u ličkom Pounju uz gornju Unu vrlo bogata nalazišta niza južnih primorskih vrsta poput velebitske obale ili otoka Krka, kojih uglavnom nema drugdje u kopnenom zaledju: Carpinus orientalis (bjelograb), Acer monspessulanum (makljen), Celtis australis (košćela), Juniperus oxycedrus (smrika), Paliurus australis (drača), Vitex agnus-castus, Lonicera etrusca, Colutea arborescens, Coronilla emeroides, Dioscorea orientalis, pa primorske zeljanice Asparagus acutifolius, Helichrysum italicum, Salvia officinalis, Moltkia petraea, Campanula pyramidalis, Iris illyrica, Inula candida, te velike sredozemne paprati Dryopteris australis i Dr. mediterranea, itd.

Nacionalni park Una

Danas je Una dio prirodne baštine BiH, kao područje bogatoga turističkog prometa uz održavanja međunarodne sportsko-turističke manifestacije Una-Regata. Gornji tijek Une s bosanske strane je dio Nacionalnog parka "Una" (lička padina kanjona formalno nije zaštićena). Nacionalni park Una je jedan od 3 nacionalna parka u BiH i prvi je na ozemlju Federacije BiH. Nacionalnim parkom je proglašen 29. svibnja 2008. godine i područje nacionalnog parka zauzima površinu od 19.800 hektara. Park obuhvaća lijevu bosansku padinu kanjona uz gornji tijek Une uzvodno od Lohova, pa kanjonski donji tijek pritoka Unca od Drvarskog polja do ušća u Martinbrodu, kao i medjuprostor između Une i Unca. U Uni raste preko 170 raznih vrsta bilja i oko 28 vrsta ribe, npr. lipljen, pastrva, mladica i dr.

Dialekti Pounja

Obzirom na složeni povijesni razvitak i niz preselidbi od provale Turaka u 16.st. pa do najnovijeg rata, Pounje ima složeno-mozaični raspored naših glavnih dialekata:

  • Čakavci tu danas više ne postoje u živom govoru, ali su ipak ovuda dominirali na većem dijelu Pounja od izvora pa do Dvora kroz srednji vijek sve do Turaka, za što postoji više neovisnih dokaza. Izravna su potvrda čakavski pisana vojna izvješća iz grada Bihaća (tada 'Bišće') u doba turskih provala, koja se čuvaju u bečkomu vojnom muzeju iz Austrougarske. Drugi pokazatelj je prijelazni čakavsko-štokavski dialekt (Šćakavska ikavica) koji se još uvijek govori u srednjem Pounju - vidi niže. Treća potvrda je još i čakavski mjestopis gradova i planina na Pounju dijelom očuvan do danas, osobito toponimi Bihać, Grmeč, Plješivica i slični:
    • Bihać se u srednjovjekim zapisima još navodi i kao starinski Bišće, od čega je sve dosad ostao i naziv gradjana kao Bišćani. Inače "bihâć" na čakavici jadranskih otočana znači 'veleposjed', a slično značenje ima i u ranomu perzijskom "bihai", što upućuje na vjerojatnost da su grad Bihać zapravo utemeljili Iranohrvati doseljeni iz Perzije.
    • Tzv. "Grmeč" je novonametnut iskrivljeni i naknadno štokaviziran oronim jekavskih pravoslavaca, uveden tek od 20.st. u Jugoslaviji. Na ranijim austrijskim kartama do 1. svj. rata je zapisan u izvornomu čakavskom obliku kao Garmić, kako do danas tu planinu dialektalno zovu u nekim šćakavskim selima srednjeg Pounja oko Bihaća. Garmić čakavski zapravo znači "špiljar-pećinar", iskonom od čakavskog garma = špilja-pećina.
    • Tzv. "Pljéševica" kod pravoslavnih jekavaca i novija Pljèšivica kod katolika su obje mladje doseljeničke iskrivljenice, nastale iz srednjovjekoga čakavskog Plišívica (u značenju "Golija-Ćelavica"), kako tu planinu do danas još nazivaju u nekim šćakavskim selima srednjeg Pounja oko Bihaća. Ikavski oronim Plišívica je nastao iz čakavskoga plišîv = ćelav-gologlav. Novodoseljeni inojezični jekavci očito nisu razumili domaći ikavski mjestopis, pa su u tom nerazumijevanju sklepali besmislene nazive, npr. za vrh izmedju Bihaća i Korenice duplu istoznačnicu (tautonim) "Gola Plješevica" - što stvarno znači "Gola Golija". Slične su besmislice smisili novodoseljeni vlaški jekavci i u susjednoj Lici, gdje su npr. starije čakavsko naselje Črna Vas (vas = selo) prekrstili u tzv. "Crna Vlast" ...itd. - ali se današnje "Crne vlasti" u Hrvatskoj (i BiH) još uvijek nisu sjetile ispraviti te očite gluposti.
  • Staroikavski šćakavci: Ovo je prijelazni starinski međudialekt izmedju čakavice i staroštokavskog, a koji je ranije dominirao širom zapadne Bosne zapadnije od rijeke Vrbas i na njemu su pisana većina srednjovjekih tekstova na bosančici iz doba dinastije Kotromanića. Danas se još očuvao u osiromašenom novoštokavskom obliku mjestimice-mozaično u jugozapadnoj Bosni na području Livno-Duvno-Rama, ali je još najbolje očuvan u starinskom obliku po zapadnoj Bosni osobito oko Bihaća u trokutu Kladuša-Otoka-Kulen Vakuf i još na ličkoj strani Petrovo selo, Priboj, Zavalje, Skočaj itd. Uz to najveće srednje šćakavsko Pounje, u okolici izmedju vlaških jekavaca još postoje i ine manje šćakavske oaze, npr. Ključ, Stari Majdan i donedavna Bosanska Dubica - gdje su tek u nedavnom ratu jekavski pravoslavci protjerali i zamijenili izvorne bosanske šćakavce. Uz ikavski jat se tu ističe suglasni slavenski skup "šć" umjesto novoštokavskog 'št' (npr. šćap, dvorišće i sl.), a i u rječniku još ima dosta čakavskih riječi. Vidi još pobliže: Staroštokavska ikavica.
  • Pravoslavni jekavci: Osim nekih naknadno školovanih i jekaviziranih muslimana i katolika u gradovima, izvorno na selima u Pounju jekavski govore uglavnom pravoslavni Vlasi koji se danas izjašnjavaju kao zapadni Srbi - tzv. prekodrinski jekavski "Prečani". Nakon nedavnog rata uz protjerivanje i uništenje inojezičnih starosjedilaca uz gornju i donju Unu, ti vlaški jekavci danas već dominiraju na 3/5 cijelog Pounja: nizvodno od Otoke do ušća i uglavnom duž rijeke Sane, pa južnije uz gornju Unu od vrela do Martinbroda kao i uz Unac od vrela do utoka, a jedini su im veći prekid šćakavci srednjeg Pounja oko Bihaća. Unatoč novosrpskoj idejnoj propagandi "da su tu Srbi bili odvajkada" (što 'potvrdjuje' tek medijski povratni 'vremeplov'), prije Turaka stvarno nema nikakvih ranih tekstova ni starijih toponima koji bi tu upućivali na nekakve jekavce i pogotovo ne na pravoslavne Vlahe u zapadnoj Bosni prije 17. stoljeća.
  • Ikavski Bunjevci: Novoštokavski ikavci naknadno priseljeni s Turcima iz Hercegovine, obilno su rašireni po susjednoj Lici, dok uz Unu još postoje uglavnom samo na jugu u Ličkom Pounju najviše Brotnja, Gornji Lapac i okolni zaselci.
  • Ekavski kajkavci: Izvornih (štokavskih) ekavaca u Pounju uglavnom nema, iako se odnedavna tu neki ijekavski pravoslavci naknadno trude govoriti ekavski da budu bliži Srbima i diferenciraju se od inih nesrpskih jekavaca u Bosni - ali im to dosad baš i ne uspijeva. Medjutim, u donjem Pounju od Kostajnice do Jesenovca dosad mjestimično još postoje katolički zaselci ekavskih poluštokavaca, koji su jamačno iskonom od ranijih unskih kajkavaca donjeg Pounja, čije je srednjovjeko razgraničenje spram starih unskih čakavaca (danas šćakavci) po očuvanom mjestopisu bilo negdje na području Dvor-Novigrad. Osim tih dialektalnih tragova, tu postoje dosad i jasni kajkavski toponimi, npr. Kostajnica, Jesenovec i dr.:
    • Kostajnica je osobiti i tipski naš kajkavski toponim, a sličnih nemaju štokavci ni čakavci, pa čak ni Slovenci (npr. Kostanjevica). Nastao je kao kajkavski ekonim tj. naziv kestenove šume od specifno kajkavskog "kostájn" = jugosrpski kesten, hrvatski kostanj, čakav. koštán (latin. Castanea sativa). Potvrda tomu su i stari hrvatski iseljenici u Slovačkoj koji još pamte kako su pred Turcima odselili iz naše Kostajnice, iako su tamo dosad većinom asimilirani.
    • Jesenovac: Oko Jesenovca uz ušće Une izvan ugla Bosne sve do danas najviše žive kajkavci, npr. sela Krapje, Puska, Trebež, Plesmo, Brečica i dr. Okolni kajkavski seljaci sve do danas susjedni gradić nazivaju Jesenovac, što znači "jasenova šuma", od kajkavskoga jesen = stablo Fraxinus, jer najprostranije šume najviših jasenova u Hrvatskoj rastu baš oko Jesenovca po močvarama na sutoku Una-Sava. Isti je kajkavski Jesenovac bio naznačen i na ranijim austrijskim kartama i tako se javno zvao do 1. svj. rata, jer je to bio polukajkavski gradić. Tek u Jugoslaviji je on nasilno kao i niz inih u Hrvatskoj prekršten i posrbljen u Vukovski "Jasenovac", što je konačno zapečaćeno ideološkim pojmom ratnog (i poratnog) konclogora 'Jasenovac'. Vidi o tom pobliže: Jesenovac (Јасеновац).

Etimologija 'Krajine'

Geonaziv "Krajina" se u Jugoslaviji do danas smatrao ideološki vrlo podobnim Vukovskim nazivom za područja gdje žive pravoslavni Srbi ili bar ini štokavci. Medjutim, nakon te idejne jugo-promičbe većina kod nas nema pojma kako taj geonaziv izvorno nije srpski ni čak ne štokavski - nego zapravo staročakavski. Zato se taj pojam "kraina" nalazi već prije tisućljeća glagoljicom u crkvenom kontekstu na Bašćanskoj ploči, gdje dakako nema veze s tada dalekom kneževinom Srbijom na nutarnjem Balkanu. Njegovo izvorno značenje postaje jasno iz ranijega pomorskog nazivlja na čakavici koje su rabili čakavski pomorci na našim drvenim jedrenjacima od 17.- 19.st. Tada je stručno-pomorski postojalo: krâje = primorje - kopneno priobalje (romanski: litoral) i izvedeni čakavski augmentativ kraýna = kontinent-unutrašnjost-zaledje (roman. terafirma). Stoga su u prošlim stoljećima naši pomorci na oceanskim jedrenjacima imali i svoje posebno nazivlje kontinenata: Zihòdna-Kraýna (Azijski kontinent), Morèška-Kraýna (Afrički kontinent), Polnèbna-Kraýna (kontinent Australija), Semèrna-Kraýna (Američki kontinent) itd.- Vidi još pobliže: Starohrvatski mjestopis i Staročakavska Amerika. Prama tomu je naš naziv "krajina" (izvorno: kraýna) baš domaći čakavsko-srednjovjeki pojam izvornohrvatskog iskona u prvotnom značenju 'unutrašnjost-zaledje', a ne navodno "velikosrpski" naziv kako nam se javno ideološki podmeće.

Rimsko i srednjovjeko Pounje

U Pounju su nadjena predhistorijska i antička naselja, a srednje Pounje su uglavnom nastavali antički Japodi (Iapydes) inače rašireni po Lici i Kordunu. Za Pounje znaju poneke oskudne podatke već i stari Grci prije Krista, npr. za japodski grad Rhaitinon (Bihać ?) i dr. Današnja rijeka Una je na starim latinskim itinerarima (cestovnim kartama) zapisana kao Oeneus, pa tada još nema nikakvih naznaka da bi već onda navodno postojala danas turistički poželjna "rimska Una" ('Jedina') ili jugoslavistička "Unda", što su sve zapravo novija poželjna domišljanja tek od 20. st. u doba Jugoslavije. Naprotiv je rijeka Sana iskonom doista stariji antički naziv poznat iz rimskih vojnih itinerara. Takodjer su poznata i neka latinska imena okolnih planina uz Pounje: Alpes Ferreae (Lička Plješivica), Mons Cleunius (Osječenica), Mons Sarutis (Grmeč), Mons Oserias (Kozara) i Mons Buxanus (Trgovska gora). Od antičkih naselja u Pounju je prvo imenom poznato japodsko i zatim veće rimsko naselje Raetinium kod Bihaća, gdje su Iliri porazili rimskog vojskovodju Germanika. Kasnije od doba Rimskog Carstva je na Pounju već bilo imenom poznato više naselja, od kojih su važnija Raetinium (Golubić kod Bihaća), Cleuna (Kulen Vakuf), Baloie (Ključ), Praetorium (Dubica), itd.

Potom duž Pounja postoji niz starohrvatskih gradova iz srednjeg vijeka i kasnijih iz turskoga doba. Prvi hrvatski banovi do polovice 9. stoljeća vjerojatno su već rano držali Cazinsku krajinu, ali još nisu ovladali cijelim Pounjem istočno od Une, gdje je od hrvatskih čelnika najvjerojatnije zavladao ban Trpimir I. (848.- 863.). Zatim kroz iduća 2 stoljeća Pounje sigurno drže u vlasti starohrvatski Trpimirovići sve do Dmitra Zvonimira (1076.- 1089), a uglavnom je u okviru Hrvatske ostalo i u doba Arpadovića. Tu se u 12. i 13. st. spominju hrvatske katoličke župe Poljička, Psetska, Humska, Gorička i dr. Tek najmoćniji bosanski kralj Tvrtko I. je prvi uspio osvojiti dio Bosanske Krajine istočnije od Une, ali je cijela Cazinska krajina na lijevoj obali zapadno od Une tj. od Krupe do Kladuše odoljela i Tvrtku i Hrvoju. Zato sve do Turaka Cazinska krajina još nije pripadala u Bosnu nego je od ranog početka hrvatske državnosti pa kroz cijelo tisućljeće do 17. st. trajno ostala u srednjoj Hrvatskoj pod ranim Habsburgovcima.

Povijest Turske Hrvatske

Turska Hrvatska (njem. Türkisch Kroatien, talij. Croazia turca): To je ime za okupirane krajeve srednjovjeke hrvatske države koji danas obuhvaćaju prostor cjelokupne zapadne Bosne pod nazivom Bosanska Krajina. Prostor Turske Hrvatske je obuhvaćao tlo između rijeke Vrbas na istoku (grad Jajce, Banja Luka), zatim na sjeveru prostor južno od rijeke Save i sve do planine Dinare na jugu, graničeći na zapadu po današnjim granicama Republike Hrvatske. Taj oteti hrvatski prostor su Turci etnički desetkovali pomoću islamiziranih bogumilskih Bošnjaka i pravoslavnih srpskih Vlaha. Nakon okupacije ovih hrvatskih krajeva nad preostalim dijelom Hrvata katolika nasilno je vršeno odnarođivanje, islamizacija ili su Hrvati zbog zabrane djelovanja hrvatske Katoličke Crkve bili prisiljavani prihvatiti tada privilegirano srodno pravoslavlje kako ne bi postali muslimani. Tako je odnarođen znatan dio preostalog hrvatskog puka, a ostatci Hrvata koji su opstali sakrivali su se od Turaka i pravoslavnih Vlaha više od stoljeća. Zbog položaja pograničnih područja izmedju slobodnih ostataka Hrvatske i islamizirane Turske Bosne, krajevi turske Hrvatske su stalno bili pod izravnim ratnim i političkim pritiskom skoro tri stoljeća.

Hrvati su se naselili na područje turske Hrvatske isto kao i na cjelokupnom hrvatskom tlu u 7. st. ili oko 626. godine, pa su bili pokršteni do 9. st. Srednjovjeka ili prava Bosna je obuhvaćala puno manje područje nego današnja i pružala se samo na užem području današnje središnje Bosne uz rijeku Bosnu i istočno od nje. Najstarija biskupija na području današnje BiH je ona u Trebinju (Crvena Hrvatska), osnovana prije 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. s današnjim sjedištem Visoko kod Sarajeva, od 13. st. je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji tj. izvan Bosne. Za vrijeme turske okupacije, biskupi iz Đakova i slobodnih dijelova Hrvatske se nisu uopće usuđivali doći u bivše hrvatske krajeve današnje Bosne, jer bi bili pretvoreni u roblje. Veliki dijelovi tadanje turske Hrvatske u BiH su pravno i politički još pripadali biskupijama u današnjoj Hrvatskoj: Splitska nadbiskupija se formalno pružala sve do Glamoča i Kupresa, a Kninska biskupija do Unca i Oštrelja (Drvar), pa Krbava do Pastva (Bosanski Petrovac, Ključ, Jajce), Zagrebačka biskupija je obuhvaćala prostor od Usore i Žepče na istoku do Bihaća, Cazina na zapadu i Banja Luka u središnjim predjelima.

Razvoj turske Hrvatske

Padom Bosne pod otomansku vlast 1463. se Hrvatska našla na prvoj crti bojišnice prama Turskom carstvu, a na udaru su im bili najprije krajevi turske Hrvatske. Započela su teška razaranja i stradanja Hrvata i Katoličke crkve na ovim prostorima, islamizacija i pravoslavizacije, nestajanje mnogobrojnih župa i samostana, širenje islama i pravoslavlja, a time nasilno i temeljita promjena vjerske i etničke slike Turske Hrvatske. Zbog nemogućnosti biskupa i svećenika da pohode svoje biskupije i župe ili njihove dijelove koji su pali pod tursku vlast, godine 1735. je Sveta Stolica zato osnovala posebni Apostolski vikariat za katolike u turskoj Hrvatskoj i Bosni te susjednim pokrajinama pod turskom vlašću. On je od 1846. podijeljen na Bosanski i Hercegovački apostolski vikariat i tako je ostalo sve do 1881., kada je tek pod Austrougarskom u BiH ponovno uspostavljena redovita hierarhija. Te su godine osnovane biskupije u Banjoj Luci i Mostaru, pa nadbiskupija i metropolija u Sarajevu, u sastav koje je ušla i Trebinjska biskupija. Njome trajno upravlja mostarski biskup kao njezin apostolski upravitelj.

Po starim hrvatskim toponimima (imena rijeka, gora i naselja) vidi se kako se ona velikom većinom nisu bitno promjenila od srednjovjeke Kraljevine Hrvatske, i to zato što je glavnina stanovnika ostala hrvatska starosjedilačka, mada većim dijelom odnarođena nasilnom islamizacijom i pravoslaviziranjem. Preostale oaze Hrvata oporavljaju se tek nakon oslobođenja Bosne i Hercegovine od Turaka 1878. godine. Novo nasilje nad Hrvatima Turske Hrvatske opet je započelo iznova u Kraljevini Jugoslaviji političkim progonima, a raspadom Kraljevine Jugoslavije i nastankom Nezavisne Države Hrvatske doživljava kulminaciju, kada Srbi etnički čiste hrvatska naselja po turskoj Hrvatskoj kad su uništeni npr. Oštrelj, Risovac, Krnjeuša i još mnoga ina hrvatska sela turske Hrvatske. U doba komunističke SFR Jugoslavije se za Hrvate stanje nije promjenilo na bolje jer su nastavljene političke torture protiv njih koje su 1992. ponovno doživile treću kulminaciju progonima, paljenjem i uništavanjem svega hrvatskog širom turske Hrvatske. Pritom su etnički očišćeni donedavna hrvatsko-katolički krajevi od Komušina i Kotor Varoši na istoku preko Ivanjske, Ljubije, Sasine i Mačkovca na zapadu.

Pounje danas (Krajina)

Bosanska krajina (turski: Bosna sınır boyu), poznata još pod starim nazivom Turska Hrvatska je srednjovjeki prostor Kraljevine Hrvatske i danas obuhvaća područje zapadne Bosne oko tri rijeke: Una, Sana i Vrbas a proteže se od Jajca i Usore na istoku do Bihaća i Velike Kladuše na zapadu današnje Bosne. Najveći grad Krajine je Banja Luka potom sljede gradovi Bihać, Prijedor, Kotor Varoš, Bosanska Krupa, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška‚ Cazin, Velika Kladuša, Bosanski Novi i Sanski Most. Krajnji sjeverozapadni dio Bosanske krajine preko Une se naziva Cazinska Krajina po gradu Cazinu. Istočna granica Bosanske Krajine u širem smislu (ili Turske Hrvatske) je ofiolitna gora Borje i početak derventske općine, a jugoistočna prirodna granica je kanjon rijeke Ugar. Bosanska krajina nema administrativno utvrđene granice, niti ima političko predstavništvo u trenutnoj upravnoj strukturi države Bosne i Hercegovine ali ima značajan hrvatski kulturno-povijesni identitet koji je stoljećima oblikovan kroz mnoge povijesne i gospodarske dogodjaje.

Ozemlje uklopljeno rijekama Una, Sava i Vrbas je prije nosilo ime "Turska Hrvatska" u europskim literaturama 18. i 19. stoljeća. Ime Krajina ovom predjelu su dale Osmanlije, iako sama riječ nije turska nego slavenska tj. srednjovjeka čakavskog iskona. Austrijski, talianski, njemački i nizozemski kartografi su taj naziv prihvatili do 1860. godine. Potom su ime ove oblasti promijenili u Bosanska Krajina koje se po prvi puta spominje na kartama od 1869. godine. Po starohrvatskim toponimima (imena rijeka, gora i naselja) vidljivo je kako se nisu promjenili od srednjovjekog doba Kraljevine Hrvatske, što također potvrđuje da su islamizirani i pravoslavizirani potomci Hrvata ostali većina na tom prostoru.

Povijest Krajine

Prvotna Krajina u užem smislu obuhvaća samo okolinu Bihaća i predjel u zavoju Une s njene lijeve strane tj. uglavnom Cazinska Krajina. Tek od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine se pojam Bosanska Krajina proširio još istočnije sve do Vrbasa. Kad je Bosna pala pod Turke (1463), pa poslije i Jajačka banovina (1528), onda je od gradova oko Une i Korane sastavljena Krajina, da štiti hrvatske i slovenske zemlje. Glavni grad je bio Bihać. Od početka 16. st. su se tu vodile velike borbe između Turaka i Austrianaca. Sredinom 16. st. su zauzeli Turci sav prostor do Une, a do 1578. i cijelu Krajinu. Sve do sredine 19. st. je Bosanska Krajina bila stalno ratište i iz nje su Turci upadali u susjedne austrijske zemlje, pa i dalje. Bosanska Krajina u užem smislu pod Turcima je tvorila posebni sandjak, koji je ukinut sredinom 19. st., - a središte mu je bilo najprije u Ostrošcu, pa u Bihaću. U 19. st. su se unski Krajišnici borili za nezavisnost od bosanskih paša i protiv reformi 1834, 1837, 1843, 1846, 1848. i 1850. Posljednju bunu je ugušio Omer-paša Latas 1851. i potom smirio Krajinu.

Krajinska kultura

Brutalna povijest Bosanske Krajine je možda razlog specifične kulture njenih stanovnika koji su uglavnom orijentirani prama zapadu i Hrvatskoj a ne Sarajevu. Ipak takav odnos spram Sarajeva i srednje Bosne je više predznak tisućljetne povijesne pripadnosti Kraljevini Hrvatskoj a ne srednjovjekoj zemljici Bosni. Današnji kulturni identitet Bosanske krajine je multikulturan i višenacionalan zbog nasilno promjenjene etničke slike tog prostora. U predtursko doba to područje je bilo isključivo katoličko i hrvatsko, a nakon turske okupacije na prostore prognanih Hrvata se doseljuju pravoslavni Vlasi koje favoriziraju turske vlasti kako bi osigurali zapadnu granicu Osmanskog Carstva, pa vrše nasilnu islamizaciju ili pravoslaviziranje preostalih Hrvata tih krajeva čime se je dobio specifičan mozaik naroda.

Pučanstvo Krajine

Po procjenama u krajinskom Pounju bi sada živjelo oko 700.000 stanovnika. Prama popisu pučanstva iz 1991. godine, pučanstvo Bosanske krajine je bilo sljedećeg sastava: Srbi - 43%, Bošnjaci - 40%, Hrvati - 10%, Jugoslaveni - 5% i ostali (Mađari, Romi, Židovi, Ukrajinci) - 2%.

Današnji Hrvati u turskoj Hrvatskoj (BiH): Danas katoličke Hrvate na prostoru Bosanske Krajine tj. turske Hrvatske objedinjuje Banjalučka biskupija, kojoj je sada na čelu biskup Franjo Komarica i čiji doprinos o skrbi za preostalo hrvatsko pučanstvo uz povratak prognanih i raseljenih Hrvata u ove hrvatske krajeve zaslužuje svaku pažnju.

Literatura

  • Radoslav Lopašić 1943: Bihać i Bihaćka Krajina (mjestopisne i poviestne crtice). Matica Hrvatska, 2 izdanje, Zagreb.
  • Pavičić, S. 1962: Seobe i naselja u Lici. Zbornik za narodni život i običaje 41: 322 str.+ 4 karte, JAZU, Zagreb.
  • A.Ž. Lovrić i Mladen Rac 1989: Florne i vegetacijske osobitosti kanjona gornje Une i Korane. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, str. 357-364.
  • A.Ž. Lovrić & Mladen Rac 2006: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Zbornik: "Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju", Muži zagorskog srca, Zabok, str. 530-549.
  • Borna Fuerst-Bjeliš & Ivan Zupanc 2007: Images of the Croatian Borderlands; Selected Examples of Early Modern Cartography. Hrvatski geografski glasnik 69/1, Zagreb.
  • Boris Olujić, 2007: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 299 str.
  • Ante Milinović, 2011-2012: Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, sv. 4. i 5. Zagreb.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Una_i_Pounje&oldid=45050"