Nikola Šubić Zrinski

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Nikola IV. Zrinski)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Nikola Šubić Zrinski (kajk.& čakav. ban Mikula od Sigeta, jugosl.: 'grof Nikola IV. Sigetski', mađarski: Zrínyi Miklós): Zrin 1508.- Siget (Mađarska) 7. rujna 1566, bio je hrvatski ban, državnik i vojskovođa, jedan od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član plemićke obitelji Šubići-Zrinski.

Abstract

Nikola Šubić Zrinski or Miklós Zrínyi (Zrin, 1508 – Szigetvár, September 7, 1566), was a Croatian nobleman and general in service of Habsburg Monarchy, ban of Croatia from 1542 to 1556, and member of the Zrinski noble family. He was known across Europe for his involvement with the Battle of Szigetvár and is today seen as a hero by both Croatians and Hungarians.

Životopis

Ban Nikola Šubić Zrinski, po jugoistoričarima grof Nikola IV. Zrinski-Sigetski ili Nikola Zrinski stariji (jer je u rodoslovlju obitelji Zrinski četvrti po redu s tim imenom), bio je sin Nikole (III.) Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre (kasnijeg) hrvatskog bana Ivana Karlovića. Nikola je ratovao protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Car Karlo V. nagradio ga je tada konjem i zlatom. Osobito se proslavio 1542. godine kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, kralj Ferdinand I. ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Dana 17. lipnja 1543. godine oženio se Nikola Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. U tom braku rodilo se mnogo djece, od kojih je najpoznatiji Juraj (IV.) Zrinski. Među Nikolinim potomcima najznačajniji su njegov unuk Juraj (V.) Zrinski, te praunuci Nikola i Petar. Kralj je Nikoli za njegove vojne zasluge darovao Međimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koje se od 1546. godine nalazi u posjedu porodice Zrinski, sve do njihova izumiranja krajem 17. i početkom 18. stoljeća.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556, Zrinski se odrekao banske časti, te je savjetovao kralju Ferdinandu I. da postavi Petra Erdődya za novog bana. Kralj je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvećoj milosti imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika (rizničara). Nikola Šubić Zrinski se u svom životu služio i glagoljicom.

Junačka obrana Sigeta

Bitka kod Sigeta se vodila između 6. kolovoza i 8. rujna 1566. godine. Godine 1566. sultan Sulejman I. polazi s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta u južnoj Ugarskoj da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski, tadanji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, dobro je opskrbio grad pa je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja Nikola ban Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovom veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezima da vas nikad ne ću ostaviti, nego ću s vama živiti i umrijeti, dobro i zlo podnesti. Tako mi Bog pomogal!"

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu.

Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banjaluke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmedpaša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Odjek u Europi

To junačko djelo Zrinskog, ili bana Mikule od Sigeta, kako su ga tada zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi i to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski mlađi (1620-1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svom epskom djelu pod naslovom "Opsada Sigeta" herojsku smrt svog pradjeda godine 1566., koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti. Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko."

Nikola Šubić Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" danas se slavi kao najveći hrvatski vojni junak, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom. Među brojnim djelima i mjestima koja su posvećena Zrinskom, posebno se ističu opera "Nikola Šubić Zrinski" i trg Zrinjevac u Zagrebu. Povodom 500. obljetnice rođenja ovog, kako su ga nazvali, "hrvatskog Leonide", u Čakovcu je podignut spomenik Nikoli Zrinskom, nenadmašnom sigetskom junaku. Brončani kip, visok oko 3 metra, postavljen u perivoju uz velebni dvorac Zrinskih, svečano je, u nazočnosti mnogih visokih uzvanika, dana 6. prosinca 2008. godine otkrio predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić.

Svjetska slava

Nikola Zrinski cijenjen je i poštovan i u dalekom Japanu prije svega zbog svoje časne samurajske smrti. U počast tom činu, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere "Nikola Šubić-Zrinski" koju su naučili 1919, nakon što su se hrvatski mornari (tada služeći u Austro-Ugarskoj mornarici) povlačili iz Sibira prama domovini, no brod im se nasukao pokraj Shimonoseki, jugozapadno od Honshua u Japanu. Tijekom popravka broda, mornari su bili nastanjeni u Kobeu, nedaleko od Osake, otprilike dva mjeseca, gdje su naučili lokalno stanovništvo pjesmu "U boj, u boj!" 26. veljače 2006. u dvorani Kokugian u Tokiju, japanski muški zbor od 1.000 ljudi, vođen maestrom Katsuaki Kozaijem pjevao je "U BOJ", što je bio rekord takve vrste zborovskog pjevanja. Ovaj koncert posjetilo je 10.000 ljudi, a pokrovitelj koncerta, između ostalih, bila je i hrvatsko veleposlanstvo u Japanu. Tijekom rata u BiH, brigada HVO-a iz Busovače nosila je ime Brigada "Nikola Šubić Zrinski".

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Nikola_Šubić_Zrinski&oldid=35500"