Nikola Nalješković

Nikola Nalješković (Dubrovnik 1505. - Dubrovnik, prosinac 1587.), starohrvatski književnik i astronom u 16. stoljeću. Zajedno s prethodnicima, kao što su Gjore Držić (1461. - 1501.) i Šiško Menčetić (1457 - 1527.), ter više istodobnih književnika iz plemićke obitelji Gučetić (Gozze), Nalješković je jedan od zadnjih srednjovjekih pisaca rane dubrovačke književnosti koji je u 16. stoljeću još pisao svoje pjesme poluštokavsko-čakavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom sve do danas govore domaći starci u Lastovu i pelješkoj Janjini. Tek od njegova doba u 16. stoljeću se ovaj grad postupno dečakavizira, jer počinje velika doselidba u slobodni Dubrovnik štokavskih izbjeglica pred turskom najezdom iz zaledja. Ovi tu napokon prevladavaju, pa potom javni govor Dubrovnika do danas postaje sve više štokavski s manjim tragom čakavice, što je u dubrovačkoj književnosti već vidljivo od Marina Držića.

Životopis

Rodjen je u bogatoj gradjanskoj obitelji izmedju 1505. i 1508. godine, školovao se najvjerojatnije u Dubrovniku. Nosio je nadimak Živon. Rodom je pučanin iz obitelji trgovaca i znanstvenika, nakon svršene škole u Dubrovniku i financijski neuspješne trgovačke karijere, radi kao pisar, kancelar i mjernik. Rano je ostao bez oca (umro je 1527. godine u velikoj kugi) i morao je preuzeti brigu za obitelj, ter o trgovačkim poslovima. Putovao je po cijelom Sredozemlju, ali bez mnogo uspjeha u poslovima, tako da je 1538. godine morao objaviti bankrot. Zato je iduću godinu proveo u zatvoru, a iz istog razloga napustila ga je i zaručnica Lukrecija Zuzorić, koja je, po nepotvrdjenoj legendi, ravno iz svadbene povorke pobjegla u samostan. Po izlasku iz zatvora obavljao je različite poslove u državnoj upravi, a dugo vremena je radio i kao geometar u Dubrovniku i okolici. Oženio se nakon 1550. godine svojom bliskom rodjakinjom Nikom Nalješković, s kojom nije imao djece. Zahvaljujući prihodima koje je u službi imao, kao i mirazu koji je dobio ženidbom, ostatak života proveo je u sredjenim materijalnim prilikama i s mogućnošću da više vremena posveti omiljenim astronomskim istraživanjima. U kasnim se godinama bavi astronomijom i matematikom. Na poziv iz Rima dao je mišljenje o reformi kalendara koju je pripremao papa Grgur XIII. Umro je krajem prosinca 1587. godine. Za poviest hrvatske književnosti, Nalješković je značajan i zato što je jezik kojim je pisao svoja djela izričito nazivao hrvatskim, odnosno je često isticao hrvatsko ime ("Tim narod Hrvata vapije i viče") - Hercegbosna.org Jezik, lingvistika i politika.

Književni rad

Sredinom 16. st. Nikola Nalješković je središnja osobnost prvoga povezanijega književnoga kruga u hrvatskoj književnosti: Naraštajno, vriednosno i poetički smješten izmedju Mavra Vetranovića i Marina Držića, Nalješković estetički vrijedno mjesto danas zaslužuje žanrovskom raznolikošću svojega opusa u kojem se smjenjuju paradigme srednjovjeke renesansne, ali i manirističke poetike (preplitanje privatnosti i javnosti, tjelesnosti i duhovnosti, smijeha i osamljenosti, realizma i senzualizma, racionalizma i osjećajnosti, smrti i radosti). Nalješkovićeva su djela 1873. i 1876. tiskana u Starim piscima hrvatskim, šezdesetih godina 20. st. otkriven je najstariji poznati rukopis iz 17. st. svih djela ovoga autora (čuva se u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu) i on do danas nije objavljen.

Nalješkovićev lirski i dramski opus tematski su i žanrovski raznoliki. Nikola Nalješković je bio vrlo plodan pisac koji se ogledao u lirskoj, pokladnoj, prigodnoj i dramskoj poeziji. U ljubavnom kanconijeru (pod naslovom Pjesni ljuvene tiskan u Zagrebu tek 1876.), svojevrsnoj povijesti pjesnikove ljubavi, u oko 180 pjesama, kadikad uokvirenima moralno-didaktičnim tonom i prikazbom onodobnoga dubrovačkoga društvenog života, prepleću se refleksivnost i melankolija, ljubavna bol i «opći pesimizam». Dvanaest Nalješkovićevih pokladnih pjesama (Pjesni od maskerate; 9, 4. i 7. maskerata tiskane su 1844. i 1858., a sve 1873.) čini cjelovitu maskeratu. Prvu, svojevrstan prolog, izgovara «vrag», najavljujući dolazak družbe — maskiranih govornika ostalih pjesama (zaljubljenik, zabogari, sužnji, pastiri, Latini, Ciganka). Iz okvira tradicije pokladnih prigodnica izdvaja se Nalješkovićeva maskerata dvosmislenom pokladnom opscenošću i erotičnom rječitošću, odražavajući veselo i lascivno renesansno karnevalsko ozračje.

Glavna književna djela:

• Pjesni ljuvene
• Pjesni od maskerate
• Pjesni bogoljubne
• Sedam nenaslovljenih komedija

Pjesništvo

Premda su njegove pjesme s književnoga gledišta manje cijenjene od Nalješkovićevih drama, ipak i one imaju veliku jezičnu i dialektalnu vrijednost, jer su to nakon pjesama Gjore Držića i Šiška Menčetića zadnja objavljena djela u 16. stoljeću pretežno na tadanjem pučkom govoru dubrovačke okolice tj. na arhajskoj jekavskoj čakavici.

Nalješković je napisao velik broj pjesničkih poslanica, epistola koje upućuje obitelji i prijateljima od Zadra do Dubrovnika, posebno pjesnicima. Osim za istraživanje hrvatske kulturne povijesti, Nalješkovićeve poslanice (napisane dvostruko rimovanim dvanaistercima ili u osmeračkim katrenima), često prožete osjećajem boli, čežnjom za mirom i slobodom, te hrvatskim domoljubljem, imaju znatnu pjesničku vrijednost (elementi humora i satire). Nalješkovićeve nadgrobnice, žanrovski (prigodnice) i izrazno bliske su epistolarna, a osim pojedinačnih (prigodnih) pobuda tematiziraju i univerzalnije sadržaje (fenomen smrti). Pjesni bogoljubne, odnosno nabožnu, duhovnu liriku pisao je Nalješković vjerojatno u starijim godinama. Nastavljajući na srednjovjekovnu tradiciju, teme kršćanske teologije obogaćuje složenijim oblicima i meditativno-refleksivnim naglascima, te izrazito emocionalnim stavom lirskoga subjekta.

Ljubavna poezija

Nikola Nalješković je najverojatnije ljubavnom poezijom započeo svoj književni rad, ali se njome nije, za razliku od većine dubrovačkih pjesnika, bavio samo u mladosti, već ju je nesumnjivo pisao i u kasnije doba svog života. Njegova zbirka ljubavne poezije broji blizu 200 pjesama. Mnoge od njih su po jeziku, temama i motivima bliske petrarkističkoj lirici starijih pjesnika, ali se priličan broj njegovih ostvarenja od nje razlikuje neobičnošću motiva i najčešće naglašenom realističnošću, koja ponekad prerasta u dokumentarnost. Tako Nalješković ne blagoslivlja, već proklinje dan i čas kada je sreo svoju dragu, opominje je da ne čita nepristojne pjesme i one pisane drugim devojkama, pjeva i o njenim manama, o tome kako je odrezala kosu, čestita joj Novu godinu, tješi je zbog smrti sina.

Pobožna poezija

Petnajst pobožnih pjesama koliko ih danas poznajemo, spadaju u slabiji dio Nalješkovićevog opusa: pisane više kao dug vremenu, ponekad kao izraz životne nesigurnosti, pod dosta jakim utjecajem srednjoveke pučke pobožne literature npr. pjesma "Kosti mrtvaca..." i one ostaju u sjenii ne samo nadahnutog Vetranovićevog pjesništva s inom tematikom, nego i drugih Nalješkovićevih ostvarenja.

Pokladna poezija

Nikola Nalješković je napisao 12 pokladnih pjesama, najverojatnije oko 1547. godine, kada je boravio u zatvoru zbog nekog izgreda tokom karnevala. Dosadašnja književna povijest je različito tumačila sastav tog zbornika: po jednima, te pjesme su sasvim nejedinstvene, neke od njih uopće nisu prave maskerate, dok je po drugima to jedinstven ciklus pokladne poezije. Ono što većinu tih pjesama obilježava je tipično karnevalska sloboda, lascivnost, pa i opscenost motiva, mada ima i onih koje u potpunosti ostaju u okvirima pristojnog izraza, neke su s rodoljubnim motivima. Metrički, osobito u pitanju strofe, vrlo su raznovrsne.

Poslanice i prigodnice

Od svih dubrovačkih pesnika Nikola Nalješković je ostavio najobilniji zbornik pjesničkih poslanica. One su upućene raznim osobama, od uglednih dubrovačkih plemića do bliskih prijatelja srodnih piscu po književnim, pa čak i astronomskim interesima. U njima ima mnogo historijske i književno-povijesne gradje, a nerijetko se u izrazu bola i patnje kroz njihove stihove probija iskreno i pjesnički toplo izražena emotivnost.

"Komedije" (drama)

Sedam nenaslovljenih scenskih djela, sastavljenih od prologa i jednoga čina u stihovima, njegovi rukopisi označuju „komedijama" (prvi put tiskane su u ediciji Stari pisci hrvatski). Prve četiri „komedije" ulaze u žanrovski okvir pastorale.

• Komedija prva dramatizira tipično pastoralnu tematiku s prepletanjem čarobnjačkih elemenata, podsjećajući na Tassova Amintu, ali i na pastirsku eklogu Gjore Držića Radmio i Ljubmir, te nagovješćujući Držićevu Tirenu. Alegorijsko-slavljenički okvir dinamiziran je izmjenom realizma i fantastičnoga, lascivnoga i sentimentalnoga, naturalizma i humora.

• Komedija druga, mitološka igra, dramatizira motiv iz klasične mitologije — poznata je kao Parisov sud. U središtu je dramske priče (tri vile prepiru se kojoj će pripasti jabuka na kojoj piše „za najljepšu", pastir ih odvodi sudcu, nakon presude vile s pastirima «učine tanac» i podu u lug) mudri sudac - presuditelj pravde i mira u dubravi/Dubrovniku, koji uspostavlja trenutno poremećen mir.

• Komedija treća u žanrovskom je smislu hrvatska dramska robinja. Položaj vile koja tuži, medjutim, pretvara ovu pastoralnu dramsku robinju u pravu scensku igru: agonalnost i natjecanje nalik moreški izmedju satira lovaca (prirode) i mladića tragatelja (kulture) za Vilu prekida Starac sudac (svojevrstan Deus ex machina) oslobadjajući «robinju».

• Necjelovita Komedija četvrta, fragment većega teksta na moreškansku temu, dramatizira temu mira i slobode u dubravi.

• Komedija peta i Komedija šesta u žanrovskom smislu prve su farse u hrvatskoj književnosti; obje realistički prikazuju život u dubrovačkoj kući, obradjujući temu nevjerna muža gospodara. Naslanjaju se na tradiciju srednjovjekovnih farsa i antički mima.

• U Komediji šestoj (tiskanoj 1873), jednočinoj farsi sličnoga naboja i odnosa kao u Petoj, i s podsjećanjem na francusku srednjovjeku farsu, radnja se zapliće: s gosparom je zanijela ne samo sluškinja nego i «babica»; to doznavši, žena se pretvara da umire, a pop smiruje situaciju. Društvena kritika ovdje je još jača, jezik prostački, situacija naturalistička i gruba.

• Komedija sedma, kao i farse, isječak iz dubrovačkoga života, podijeljena u prolog i tri ara (čina), ima neka obilježja plautovske eruditne komedije i rimskoga mirna (ljubavne intrige). Utemeljena na realističkim dijalozima, konkretnim detaljima, osobama i slikama dubrovačkoga života, svojevrsna je preteča Držićeve komedije Dundo Maroje, ali i Novele od Stanca.

Zaključak o dramama

Ono po čemu je Nalješković u povijesti književnosti najviše do sada cijenjen je sedam njegovih drama koje rukopisi sve obilježavaju imenom komedija i rednim brojem. Komedije od prve do četvrte su pastoralno-mitološke i pastoralne ekloge i sudeći po složenosti, nastale su obrnutim redom, tj. Komedija četvrta je najjednostavnija i vjerojatno najstarija, dok je Prva vjerojatno poslednja medju njima napisana i izvedena; obrnuto stoje stvari s preostale tri drame, koje su po žanru farse: najjednostavnija medju njima, pa zato pretpostavljamo i najstarija je Peta, dok je Sedma najsloženija i vjerojatno posljednje Nalješkovićevo dramsko djelo. Nikola Nalješković je prvi izveo ovu vrstu drame na dubrovačku scenu. Sve obradjuju temu nedozvoljene ljubavi u miljeu života u gradjanskoj obitelji. U prve dvije (Komedija peta i Komedija šesta) radi se o nevjernom mužu, a u trećoj (Komedija sedma) komički dramski sukob zasnovan je na motivu ženidbe zabludjelog mladića.

Komedija četvrta nije očuvana u cjelini, samo je dijelom dramski ekloški tekst, jer u drugom dijelu dobiva osobine maskerate i ona predstavlja susret mladića koje su napali hajduci (gusari od gore) i vila, koji zatim vode dijalog o ljubavi, da bi se na kraju mladići završnom pjesmom obratili damama u publici. Komedija treća zasnovana je na plesu moreški i u njoj se pastiri i satiri sukobljavaju oko usnule vile koja bježi, a njihov medjusobni sukob, kao i sukob i jednih i drugih s vilom razrješava mudri starac koji vili dosudjuje slobodu, jer ona to jedino želi. Očigledno je alegorijsko značenje ove drame. Komedija druga predstavlja dramatizaciju Parisovog suda, ali se izbjegava njegov tragičan završetak svojevrsnom travestijom darova koji se nude Parisu i razdvajanjem funkcije pastira od suca. Komedija prva razvija se oko tipično ekloškog motiva nesreće zaljubljenog pastira zbog neuzvraćene ljubavi, ali je proširena farsičnim elementima: zaljubljenog Radata ne savjetuje samo prijatelj, već i seoska vračara čije su lascivne preporuke alegorizirane po uzoru na izraz maskeratne poezije.

Komedija peta: Za ovu Nalješkovićevu dramu Miroslav Pantić je utvrdio da je izvedena 1541. ili 1542. godine. Njeni junaci su Gospodar (Dživo) i Gospodja i njihove dve služavke. Prepuna je realističkih detalja, počev od uvodnog razgovora služavki Milice i Maruše, u kojem one pričaju o oštrom kažnjavanju svoje „kolegice“ Petruše, a zatim pjevaju jednu pesmu „na narodnu“, pa preko njihove svadje s Gospodaricom, potom svađe Gospodara i Gospodarice... Uz to, u njoj zaista ima i mnogo iz prologa obećanog „smijeha“, koji kulminira u tipično farsičnoj sceni u kojoj gospodja navodno čita molitvu u svojoj sobi, neprestano dobacujući svome mužu zašto treba da izgrdi služavke; on to čini na sav glas u drugom dijelu scene u kuhinji, a zapravo jednu od tih sluškinja drži u krilu. Kada Gospodarica to primjeti, njihova rasprava o (ne)vjernosti pokazuje zapravo istovjetnost njihovih shvaćanja: njeni argumenti zasnovani su na licemjernom shvaćanju bračnog života, njegovi na iskrivljenoj slici društvenog morala. Rješenje je krajnje jednostavno, oboje sa zadovoljstvom prihvaćaju poziv na večeru koji im donosi služavka njihovih prijatelja. Za ovu farsu rečeno je da „nema morala“, tj. jasno definiranog autorskog stava o etičkoj negativnosti pojava koje se iznose na scenu, što je točno i što ne moramo prihvatiti kao njenu manu. Farsa kao žanr nema satirično značenje, pogotovo ne u obliku nedvosmislenog naravoučenja. U općem smislu se može reći da je samo iznošenje na scenu ovakvih prizora postupak s nesumnjivo vrijednosnim aspektom — neki bi ga nazvali „osudom“ — a iz teatrološke perspektive može se reći da ovo djelo obiluje onim što je glavni cilj farse: glasan i obilan smijeh.

Komedija šesta još je surovija u slici suvremenog društva: njen glavni junak, iako mnogo stariji od svoje žene, pohotan je do neumernosti i on „gdi može svud pita“, pa mu se dešava da čak tri njegove ljubavnice zatrudne u isto vrijeme. Problem se, naravno, rešava licemernim sakrivanjem sve tri porodilje. S nizom komičnih scena zasnovanih kako na cinizmu i bestidnosti karaktera, tako i na kalamburskim situacijama, bez trunke naravoučiteljnog morala, ova farsa je, kako je to primjećeno u novijoj literaturi, dostigla vrhunac teatarske ostvarenosti ovog žanra.

Komedija sedma najsloženije je Nalješkovićevo dramsko djelo. Po kompoziciji i drugim strukturnim osobitostima ona se nalazi izmedju farse i učene komedije. Ima, kao i većina drugih Nalješkovićevih drama, prolog, a zatim i tri čina; scena je simultana. Zaplet je razmerno složen: radi se o sinu Maru koji je zaljubljen u prostitutku, troši na nju vrijeme i novac, pa otac i majka odlučuju da ga ožene. Vještom intrigom otac, budući tast, kao i junakov drug uspijevaju da odvoje Mara od „deserte“ žene i da ga privole na brak. Većina likova, čak i onih koji ne igraju značajniju ulogu, psihološki su motivirani, i to je još jedan korak koji približava ovo djelo žanru klasične komedije. Osobito je to vidljivo u liku Petra, oca devojke za koju će se Maro oženiti: od prve scene on dosledno pokazuje visoku mjeru religioznosti, obzirnosti prema prijatelju kada mu saopćava za njega vrlo nepovoljnu vijest o vezi njegovog sina s prostitutkom, naglašenu emotivnost prema svojim kćerima, izrazito poštenje u davanju miraza. Vrlo su dosljedno i cjelovito razvijani likovi Mara (temeljna njegova osobina je mladićka tvrdoglavost), njegove majke, njegovog druga Frana, pa i sporedni lik sluškinje. Ova izniansiranost u karakterizaciji likova ide sve do fine razlike u lingvističkim nivoima govora: majka i služavka govore vrlo čistim narodnim jezikom, očevi govore stalno prelazeći s talijanskog na hrvatski i obrnuto, a mladići stalno miješaju reči iz jednog i drugog jezika…

Druga karakteristika ove drame, povezana je izrazito naglašena realističnost, koja je tu dovedena do krajnjih konsekvenca, do kompozicijskog načela drame: najuvjerljivije to pokazuje kratka scena u kojoj „Djevojka tuđa“ dolazi da pozove Marove roditelje na ručak: sam taj odlazak iz kuće dramski je funkcionalan, medjutim veći dio služavkinog poziva, koji se sastoji od svega osam stihova, potpuno je dramski nepotreban: ona govori o povratku svojih gospara s imanja, o namirnicama koje su odatle donesli i o jelovniku koji ih na ručku očekuje. To pokazuje snažnu Nalješkovićevu potrebu da svaki detalj precizno motivira, da prikaže mnoge pojedinosti iz gradjanskog života, kao da želi prepoznatljivošću i životnošću tih detalja uključiti publiku u dogadjaje na sceni. Takvih detalja ima na desetke u samoj drami i oni ne ugrožavaju dinamičnost dramske radnje upravo zato što je Nalješković uspio ovu realističnost uzdići do dramskog kompozicijskog principa.

Atmosfera koja apsolutno dominira ovom dramom je ozračje merkantilističkog materijalizma. Od prve do posljednje replike sve stvari koje se spominju imaju svoju materijalnu cijenu: razgovor o mogućoj Marovoj ženidbi njegov otac i otac njegove buduće žene vode isključivo razmatrajući visinu miraza (sa zaključkom: „toj ve znaš er sade dinari varaju / i stare i mlade, svi dinar gledaju“); otac, kada saopćava majci za sinovljeve avanture, svoju brigu i bijes najprije iskazuje strahom da će sav novac potrošiti, pa tek onda mogućnošću da će sin od nje dobiti „francusku bolest“ (sifilis, koji je u to vrijeme bio vrlo teška i neizlječiva bolest); Maro će svome drugu svoju buduću ženu opisati riječima „lijepa je kako cvijet, s dvije tisuće i trista“, a pred ocem će se braniti od ženidbe ocrnjujući sadašnje djevojke tvrdnjom kako su izuzetno rastrošne, itd. Od takve atmosfere potpuno odskače samo lik Petra, čija je emotivnost izuzetno naglašena i gotovo idealizirana.

Astronomski rad

Nikola Nalješković se kroz najveći dio svoga života intenzivno bavio i astronomijom, tako da je 1579. godine objavio na talijanskom jeziku traktat u dijaloškom obliku O sferi svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo), posvetio ga je dubrovačkoj vladi, koja ga je za to nagradila dragocjenom srebrenom posudom. Ova knjiga mu je donijela toliku slavu da ga je papa Grgur XIII. pozvao da sudjeluje u raspravi o reformi kalendara; Nalješković je tada već bio suviše star za putovanje u Rim, ali je poslao svoj pisani prilog, koji je — po jednoj bilješki — bio dočekan aplauzom i oduševljenim uzvicima.

Bibliografija

• Dialogo sopra la sfera del mondo di M. Nicolò di Nale. Diuiso in cinque giornate: Nel quale con breuità si dichiarano minutamente tutte le cose appartanenti al trattato di essa Sfera. Discorso non meno utile, che facilissimo d'apprendersi da ciascuno. Alla illvstrissima Signoria di Raugia. Con privilegio. In Venetia. Appresso Francesco Ziletti. MDLXXIX.
• Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića (skupili Vatroslav Jagić i Gjuro Daničić), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 5, Zagreb, 1873.
• Pjesme Nikole Nalješkovića, Andrije Čubranovića, Miše Pelegrinovića i Saba Mišetića Bobaljevića i Jegjupka neznana pjesnika (životopise napisali Luka Zore i Franjo Rački, tekst priredio Sebastijan Žepić); JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 8, Zagreb, 1876.
• Nikola Nalješković, Martin Benetović, Junije Palmotić, Djela (priredio Rafo Bogišić), Zagreb, 1965.
• Miroslav Pantić, Nalješkovićeva komedija „arecitana u Mara Klaričića na piru“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, III, 1955, str. 66—71. I u: Miroslav Pantić, Iz književne prošlosti, SKZ, Kolo LHHI, knj. 476, Beograd, 1978, str. 60—69.
• Dani hvarskog kazališta. Nikola Nalješković i Mavro Vetranović, Split, 1988.
• Bojan Đorđević, Nikola Nalješković dubrovački pisac XVI veka, Beograd, 2005.
• Pučka krv, plemstvo duha. Zbornik radova o Nikoli Nalješkoviću (ur. Davor Dukić), Disput, Zagreb, 2005.
• Nikola Nalješković, Književna djela / Kritičko izdanje priredio i popratne tekstove napisao Amir Kapetanović, Zagreb: Matica hrvatska, 2005. (biblioteka Djela hrvatskih pisaca, ISBN 953-150-734-1)

Abstract

Nikola Nalješković (1505-1587): Together with some writers of noble family Gučetić (Gozze), N. Nalješković is among the last recognized poets of medieval Dubrovnik, writing in the archaic Chakavian dialect of Dalmatia, rather divergent from recent SerboCroat language. Its main works were (titles translated): Amorous songs, Masquerade songs, God-loving songs, and Seven commedies. After his time the free Dubrovnik city was overflowed by an extensive immigration of Shtokavian refugees before the Turkish invasion on Balkanic backlands. Lastly these immigrants prevailed there; the archaic medieval Chakavian of aborigine citizens there gradually disappeared, and recent SerboCroat language similar as in Bosnian backlands so far predominated also in Dubrovnik.

Poveznice

• Dubrovnik
• Gučetić (Gozze)
• Jekavska čakavica
• Dubrovački čakavci

Vanjske sveze

• Nalješković:pjesme
• Hercegbosna.org

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, from similar article in Adriatic-Chakavian Wikislavia.