Panonsko more i Spačva
Panonsko more i Spačva (lat. Mare Pannonicum, perz. Daryah Pendanaya, njem. Panonisches Meer, engl. Pannonian Sea): - Predpoviest Panonskog mora započinje kao Panonski zaljev u mezozoiku, pa u ranom terciaru kao dio mora Paratetis, ter posebno Panonsko more u neogenu i konačno kod nas jezero Spačva do prapoviesti. Ranije u predpoviesti pa sve do srednjega vieka je veliki dio iztočne Slavonije (i Sriema) bio prirodno i stalno potopljen pod vodom.
Prvo je sredinom terciara tu bilo veliko i prostrano slano more Paratetis spojeno od Slavonije i Magjarske preko Vojvodine i Bugarske na Crno more i dalje na iztok do Kaspijskog i Aralskog jezera. Zatim se iz ovoga na zapadu u miocenu odvojilo poluslano i zatvoreno Panonsko more, koje krajem terciara tj. u pliocenu postaje plićim sladkovodnim jezerom što kroz Djerdap pomalo iztječe Dunavom u Crno more.
Sadržaj
Predpoviest Panonije
Panonsko more (geol. Mare Pannonicum) je naziv za bivši morski bazen koji je u terciaru prekrivao dio srednje Europe i većinu današnje Panonske nizine. Već ranije u mezozoiku je tu bio Panonski zaljev (Sinus Pannonicus) južne Europe na sjevernoj obali praoceana Tethys, uvučen izmedju rta Carnia (danas iztočne Alpe) i poluotoka Moesia tj. iztočni Balkan (danas Rodopi). Pred oko 66 miliuna godina je taj ocean Tethys pokrivao južnu Europu i Sredozemlje.
Paleogeni Paratetis
Potom se dramatične promjene zbivaju između 24 i 20 milijuna godina kada se zbog jakih tektonskih pomaka i poremećaja oko Panonije izdižu lanci Alpinske orogeneze tj. Alpe, Dinaridi i Karpati. Dotadašnji jezerski sustavi koji su se nalazili u sadašnjem Panonskom bazenu bivaju prekriveni prostranim poluslanim morem Paratethys koje se pružalo od Panonije pa sve do srednje Azije, a kasnije se zbog izdizanja gorja Alpskom orogenezom u terciaru razpalo na Panonsko, Crno, Azovsko, Kaspijsko i Aralsko more.
Potvrde o ranijoj slatkoj vodi u Panoniji iz doba paleogena (rani terciar) su sedimenitni konglomerati, pješčenjaci, lapori i vapnenci u kojima su nađeni slatkovodni fosili školjaka Congeria, mali ostrakodi i listovi kopnenih biljaka. Kasnije je opet more u pješčenjaku ostavio ramenonošca Terebratula i glavonošca Aturia, dok su u laporima nađene morske foraminifere.
U badenu kada tu postoji plitko i toplo more, rasli su u Panoniji koraljni grebeni i crvene alge Lithothamnium, a u obalnom pojasu jakih valova su živjeli školjkaši debelih ljuštura kao Pecten, Ostrea i Chlamys, pa veliki ježinci Clypeaster koji se nalaze u biogenom vapnencu litavcu, što se kao građevni materijal rabio već od srednjeg vieka. U dubljem moru Panonije su živjeli školjkaši tankih nježnih ljuštura kao Amussium denudatum i Solenomya doderleini.
Panonsko more
Pred oko 13 miliuna godina nakon Alpinske orogeneze, u sarmatsko doba Paratethys gubi vezu sa Sredozemljem, pa nastaje nutarnje poluslano Panonsko more tj. velika brakična laguna, čija slanoća se postupno smanjuje i u tomu oslađenom moru žive pojedine školjke i puževi (npr. Valenciennidae) koji su se uspjeli prilagoditi na bočatu vodu, ali žive još uvijek ribe, kitovi (Mesocetus), pa više vrsta morskih pasa i ini morski organizmi.
U vapnenim laporima najdonjeg sarmata je nadjen pužić Mohrensternia inflata, zatim ima listićavog lapora 'tripolo' nastalog taloženjem planktonskih kremenjašica (Diatomeae), pa lapora sa školjkom Ervilia dissita. Ima i pješčenjaka sa školjkašima Cardium politoanei i Car. gleichenbergense.
U doba panona pred oko 11 - 8 miliuna godina, Panonsko more i dalje postupno gubi sol, nasipava se debelim kilometarskim sedimentima i postaje plićim sladkovodnim jezerom, pa s osladjivanjem tu nestaju i sarmatske vrste, a prevladavaju nove jezersko-sladkovodne vrste. Tako u najdonjem panonu dolaze u bijelim vapnenim laporima puževi Limnaea extensa, Gyraulus praeponticus i Radix croatica po kojemu su te naslage nazvane "Croatica naslage".
Idući pont obuhvaća doba od prije 8 - 5 miliuna godina i tada se već plitko Panonsko jezero u završnoj fazi konačno razpada na manja sladkovodna jezera, u kojima je živjela endemska fauna školjkaša, puževa i ostrakoda. U tadanjim laporima i pješčenjacima su česti školjkaši Paradacna lenzi i Par. abichi. U najmladjem dielu su nadjeni sliedeći vodeni fosili: Velenciennius reussi, Pteradacna pterophora, Congeria digitifera itd.
Uz obale ovoga završnog jezera su tada živili srodnci praslonova Dinotherium, hraneći se lišćem drveća. O tomu svjedoči kljova tog praslona, koju je nakon uginuća životinje vodotok donio u jezerski mulj, a pripada vrsti Dinotherium giganteum. Nakon toga se smatra kako je Panonija konačno posve presušila u kopno, jer više nema dokaza jezerske sedimentacije niti značajnih vodenih fosila iz završnog doba pliocena. Zadnje kvartarno doba traje 2 milijuna godina do danas. Tada su ovdje nataloženi samo kopneni šljunak, glina i pijesci kao potočni i riječni ili močvarni nanosi bez vodenih fosila.
Jezerski ostatci
Do danas ipak postoje vodeni ostatci Panonskog mora koji upućuju na njegovu prošlost. Neki od tih ostataka su Blatno jezero u Magjarskoj (Balaton) i Nežidersko jezero (Neusiedler See) u Gradišću, pa velike močvare Spačva (antičko jezero Lacus Syrmius) uz Bosut, ter Djerdapska klisura na Dunavu kuda je to more oteklo Dunavom, naslage morske soli u Tuzli, itd. Najveća slična uzporedba poput Panonije je danas Crno More kao najveći ostatak terciarnog Paratetisa, gdje se danas ulievaju zamalo sve velike rijeke jugoiztoka Europe npr. Don, Dnjepar, Dnjestar, Bug i Dunav. Zbog tako velikog priljeva slatke vode je Crno more uz nutarnji Baltik najmanjeg saliniteta oko Europe.
Kasnije u cenozoiku nakon oledbi od bivše panonske pučine, tu preostaju još samo 3 izdvojena jezera: Balaton, Nežider i naša Spačva: vidi još [1]. Tada je u doba grčko-rimske antike (stari viek) i još početkom bizantskog srednjeg vieka, cieli jugoiztok Slavonije i jugozapad Sriema sjeverno od donje Save do praporne visoravni na sjeveru tj. gornji tiek Bosuta u potolini (depresia) još stalno prekrivalo pliće ali prostrano Spačvansko jezero (grč. Syrmie limne, latin. Lacus Syrmius), naokolo kojega su uz niže obale već rasle močvarne šume današnjih lužnjaka, jasena itd.
Od antike do danas
Prije u antici i ranomu srednjem vieku je Sriem kroz rimsko doba još bio slatkovodni poluotok, omedjen na jugu donjom Savom, na jugozapadu većim Spačvanskim jezerom i na sjeveroiztoku Dunavom. Tek potom krajem srednjeg vieka i kasnije prostrano Spačvansko jezero postupno Bosutom otječe u Dunav, a uzastopnim poplavnim prelievima donje Save se bivše jezero zasipava debljim muljem. Konačno u novom vieku ovo dosad postaje prostrana plića močvara tj. današnja poplavna Spačva, preko koje se iz bivših jezerskih obala proširuju poplavno-vlažne šume lužnjaka. Zatim su te vlažno-poplavne šume odnedavna dielom posječene i tu se u poplavnoj nizini proširuju obradjena polja i sela, koja zapravo leže na dnu bivšega prostranog jezera: baš zato su i dalje sve dosad prirodno izvrgnuta sezonskim poplavama Save u kišno doba.
Summary
Pannonian Sea was a shallow earlier sea where the Pannonian Plain in Central Europe is now. The Pannonian Sea existed during the Miocene and Pliocene, when three to four kilometres deep of marine sediments were deposited in the Pannonian Basin. Initially, the Pannonian Sea was a western part of the major Paratethys Sea that got separated during the later part of the Miocene around 10 million years ago. The Pannonian Sea existed for about 9 million years.
Its last remains disappeared in the middle of the Pleistocene, about 600,000 years ago, leaving Lake Balaton and the Neusiedler See. The water of the Pannonian Sea broke through the modern Djerdap Gorge (Iron Gate) on the Danube river and flowed through the gorge leaving behind a large plain known as the Pannonian Plain. The remnants of the former islands of the Pannonian Sea are the modern Pannonian island mountains: Matra, Mecsek, Fruška gora, etc.
Vanjske sveze
- Karta Panonskog mora (njemački))
- Karta Panonskog mora (magjarski)
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia (and a stub in Croatian Wikipedia).
